Ali ni ovo baš nema puno smisla. Tako da meni nije baš prosto i jednostavno. Biološki, jasno mi je da se može tako gledati. Ali filozofski, intimno, teško da je to odgovor na moje pitanje zašto postojim i čemu sve skupa.
S tim da ja već duže vrijeme ne razmišljam puno o tim pitanjima "zašto", više mi je "kako". Što dajem, što trebam dati, kakva sam, kakva želim biti. "Zašto" mi se čini van mog dometa, pa sam ga pustila da stoji po strani. Zadovoljilo bi me i da nema odgovora, nekako mi se čini da mi nije nužno da imam neku određenu svrhu. Odnosno, da mi netko kaže svrhu, ja bi opet pitala: a zašto to?