 |
|||
pa da, ne funkcionira jer je u temelju debilno postavljeno. Nije normalno očekivati da će se s ikime normalno raditi u takvim uvjetima.enela prvotno napisa
Prvo se treba smanjiti broj učenika, onda prilagoditi program, onda....
i slažem se s tobom, promjene moraju doći iz suradnje, odnosno, i roditelji i učitelji i cijelo društvo bi trebali na tome inzistirati, pa bi možda jednom neki ministar stvarno napravio nešto pozitivno za školstvo, a ne ovo što se godinama sustavno radi - naopako
Puntice, zasto mislis da me ne bi trebalo pogadati?
Pogada me itekako, a vjerujem i mnoge druge.
Imam osjecaj da sam pod stalnom paljbom, sto iznutra, sto izvana.
Nije bas ugodno kad se u skoli cijene sportski uspjesi, a npr. na matematiku i fiziku se samo mahne rukom uz komentar:"ah, to, to nije vazno."
A kad se trudis rijesiti problem, zavrsis na crnoj listi.
Oprostite na offt, necu vise.
mislim da te ne bi trebalo pogađati jer nije osobno usmjereno protiv tebe. eo, npr. kakve ti veze imaš s tim što netko cijeni više sportske nego matematičke uspjehe?! ništa. možeš se postavit na trepavice i dat 300% od sebe, i da učenici na svakom natjecanju budu top topova, i? na kraju će opet svi više cijenit sportske uspjehe, jer je to jednostavno tako naopako postavljeno. nažalost
i onda se dogodi ono što se prečesto događa, da se nastavnici prestanu truditi...jer što im preostaje? trudili se ili ne i onako su pod stalnom paljbom (kao što si i sama rekla)
u ovo vrijeme raditi u školi je stvarno frustrirajuće
što se tiče ovog nakaradnog prijedloga za kriterije za upis u 1. razred srednje škole pozivam vas da se u što većem broju priključite javnoj raspravi
ja pišem i u svoje osobno ime
i potegnula sam temu na VR, tako da ću sastaviti dopis i u ime VR naše škole
tko god je u VR neka to potegne
stvarno trebamo reagirati
i zahtjevati da se kriteriji ne mijenjanju svake godine
neka se sada donesu i neka to vrijedi barem iduće 4 godine
i tko je frend s ministrom na FB, pišite mu i na zidu
Posljednje uređivanje od aleksandra70vanja : 03.03.2014. at 00:36
Istina je. I vjerujem da je dobrim radnicima iznutra isto tako teško kao i roditeljima izvana i djeci koja su također unutra, ali bez prava glasa (kao i roditelji). Zato je rečeno da je sustav loš, a ne pojedinci, jer sustav je slika i prilika društva (jelte, riba smrdi od točno određene strane). Pa mi je čudno da se netko ovako osjeti prozvanim kad smo rekli da SUSTAV ne valja. I dalje to mislim. I vidim gdje je kamen spoticanja - na onima koji donose odluke, ne na onima koji bi ih trebali provoditi. Da li se sad razumijemo?
Jesmo i prošli put, i ovaj put ćemo.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 03.03.2014. at 09:03
enela, moje iskustvo na tom području je katastrofalno loše. nema nikakve suradnje, nas roditelje se u školu poziva samo da se složimo s ovim ili onim. razgovor je samo deklarativan, i nitko nema nikakvu namjeru uvažiti naše primjedbe, a kamoli ih provesti u djelo, ni u suradnji s nama niti samostalno. moje iskustvo je da se 80% ljudi u obrazovnom sustavu opire rukama i nogama bilo kakvoj suradnji s roditeljima, jer ta suradnja onda zahtjeva iskorak iz mustre, uzorka, već utabanog puta, kakav god on bio. i kad netko u sustavu radi "predobro" onda se i njega temeljito potkopava i pokušava diskreditirat i omalovažit.
radila sam i ja kratko vrijeme u školi pa sam gledala sustav iznutra. bolje bi da nisam, danas bi imala (neutemeljeno) bolje mišljenje o istom.
neda mi se otvarati novu temu pa ću ovdje napisati jer negdje moram.
sustav, hm. naravno da uvijek ima mjesta za poboljšanje sustava.
no, na mojem primjeru, kao i primjeru mojeg djeteta, naprosto je nevjerojatno koliko se i taj sustav razlikuje kad ga gledaš iz perspektive različitih učitelja.
u školi sve, ali baš sve polazi od učitelja.
džaba najbolji sustav ako učitelj odrađuje.
moje dijete, neću reći darovito, al sigurno iznad prosjeka,
na zadnjem testu iz književnosti, iz kojeg će sigurno dobiti pet, je morao nabrojati, dakle, naučiti napamet! naslove iz čitanke što su sve pročitali od početka godine, ima pisca i vrstu književnog djela.
pitam ga ja što je bilo na testu. a on meni - ovako:
npr piše zvonimir balog, a oni moraju dodati naslov i vrstu djela. nekog bezveze odlomka u čitanci.
ili - ivan kušan, a oni moraju napisati, pazi sad, čak ne "lažeš melita", nego naziv odlomka iz romana.
doslovno sam pukla na dragi gervaisu, omiljenom autoru moje none.
kaže j ko iz topa - moja zemja, lirika.
pitam ga, od kud je drago gervais. kaže meni j - a šta ja znam, iz zagorja. iz zagorja. pod učkun.
petica iz testa u imenik. zagorec piše o učki.
s druge strane - povijest.
s koliko je žara radio ppt prezentaciju o magellanu, eeej, to je bilo milina, naprosto melem za moje oči, uši, dušu i tijelo
kažem ja njemu, mogu ti ja pomoći, došao mi gušt
neee, sam ću.
pa istraživanje po netu, pa gdje i kako je umro, pa tko je u stvari prvi oplovio svijet, ma cijelo popodne je guglao. s guštom.
matematika - isto. pripreme za natjecanje, tu me nije mogao uopće pomisliti odbiti u smislu pomoći, pa smo zajedno rješavali dodatne zadatke, ma milina. nije prošao na županijsko, al smo zajedno i on i ja i cijela dodatna grupa - guštali.
tako da, da me pitate, ne znam uopće koji i kakav sustav bi mu više pružio iz ova dva predmeta.
a ovo ostalo, ono, dosada, odrađivanje ili nebuloze kao ova prva koju sam vam ispričala.
da, reko bi čovjek, nije zainteresiran za književnost. ma drek nije. tako ih je lako zainteresirati.
poslije smo čitali draga gervaisa i tri nonice stare i stari mladić i briškulu i nonića...i smijao se, i skoro zaplakao kad je nonić umro.
E, ovo me baš nasmijalo
Ali sad su mi jasnije i neke druge stvari, i to nevezano uz osnovnu i srednju školu, nego uz fakultetsko obrazovanje
Na temu suradnje - to ću načelno uvijek potpisati, i nastojati surađivati gdje god mogu. Ali kakve koristi ima od toga ako imam posla s učiteljicom koju takva suradnja uopće ne zanima? Odnosno i nakon 3 godine je uvjerena da ja ciljano doma radim gradivo s djetetom unaprijed i da je moja greška što se on dosađuje na satu
Ja sam želju i poticaj za suradnjom doživjela od učiteljica iz nižih razreda oba sina. I to mi je fantastično, imati partnere u podizanju djece. Zahvalna sam, jako.
S ravnateljicom se lijepo da razgovarati, koliko je plodonosno, nisam sigurna.
Ostatak škole - identično kao marta, od riječi do riječi.
Evo upravo ovo. Kad nikome ni u primisli nije da je i škola/učitelj sudionik u tom odnosu i sigurno i sam dijelom kreira taj odnos. Ako nešto ne štima, to je zato što dijete nije kako treba, ili roditelji nisu kako treba.Odnosno i nakon 3 godine je uvjerena da ja ciljano doma radim gradivo s djetetom unaprijed i da je moja greška što se on dosađuje na satu
cvijeta, važan je sustav. Pa ljudi su svugdje na svijetu isti, šta ne? A žive na drugačije načine. Jer su pomalo razvijali različite sustave, koji onda njeguju i potiču različite načine funkcioniranja.
Da, govorite da je sustav loš, ali pišete i ovo:
Peterlin, ovdje si konkretno napisala da samo tu i tamo ima profesora koji vole svoj posao.No, ako ćemo iskreno, u školi se tu i tamo nađe i svijetlih primjera - profesora koji zaista vole svoj posao i koji iz te djece izvlače najbolje, ali oni su otprilike isto toliko česti kao i istinski darovita djeca - treba ih svijećom tražiti.
većina OŠ ubace djecu u učionicu na školsko natjecanje iz pojedinih predmeta (HJ, mat, geo, pov, ma sve za što postoji) bez ikakve pripreme ili dodatnog radaToliko o tome da govorite samo o sustavu. Po vama, većina nas je loša. Srećom, još uvijek nije tako.pojedini nastavnici imaju grupe s kojima ekstra rade i pripremaju ih, ali bojim se da su manjina
A da je mene netko pitao kako ocjenjujem školu i suradnju sa školom na temelju iskustava starijeg djeteta - dobili bi (tj. UČITELJICA bi dobila) čistu peticu.
Da to isto moram ocijeniti za mlađe dijete - dobili bi tri minus, ako...
Imamo razumijevanja, ali ga isto tako i očekujemo.
Offt. u vrtiću je ta suradnja bila puno puuuuno kvalitetnija. Kao i hrana, higijena (mislim na čistoću zahoda ako baš hoćete detalje - nemojte reći da to nije važno) i brojne druge stvari. Ni danas ne znam zašto. Isto, s vremenom sve manje zalazim u školu (što je vjerojatno prirodno - kako djeca rastu, dajemo im veći stupanj slobode) ali opet, prerano mi je da ih prestanem nadzirati. A u školi su me znali doživljavati ne kao da nadzirem svoje dijete, nego kao da nadzirem njih i njihov rad. A tako je i danas.
enela, pišemo ono što doživljavamo.
Krenula sam u školu osamdesetih. Otada se školstvo jako promijenilo, nastava je daleko više po mjeri djece (barem u mom predmetu) nego što je bila onda. Svi ste tu visokoobrazovani usprkos školstvu kakvo je bilo tada. Kako to?
Ne mislim da bi i sad trebalo biti tako, ali mislim da niste objektivni.
Da, ima loših nastavnika, ima loših ravnatelja. Ali da je većina nastavnika loša? Da je većina nastavnika nesposobna?
Pišete da nema suradnje. Ja godinama sjedim sama na informacijama, nitko od roditelja ne dolazi na predmetne informacije. Jednom (u 17 godina) je jedna mama došla vidjeti ispit svog djeteta i drago mi je da je došla jer smo riješile i ona i ja mnoge nedoumice.
enela, ti uporno iz svoje osobne perspektive komentiraš naše komentare na sustav u globalu.
ni meni se nitko nije pojavio na predmetnim informacijama dok sam radila u školi. i što sad? jesu li roditelji doista obavješteni dobro da te informacije postoje? ne bih rekla. ja sam obavijestila djecu o terminu, ali većina djece nije nikad to prenijela roditeljima. niti jedan razrednik nije na roditeljskom obavijestio roditelje o tim informacijama. mene ne čudi što se nitko pojavio nije.
Evo, i sad zamisli da mene ovo pogodi i krenem te uvjeravati da nije tako.
Čujem da će sutra na Pola ure kulture biti prilog o bodovanju muzičke škole na upisima.
bilo je i danas na Hrvatska uživo
http://forum.roda.hr/threads/77320-o...34#post2582934
Još jedna javna rasprava za koju bi ovdje moglo biti zainteresiranih:
http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=13090&sec=1933
Svakako je napredak u odnosu na postojeći pravilnik.
Već je definicija drugačija:U starom je umjesto osobina ličnosti pisala motivacija, kao da hoće reći - tko hoće, može i sam:Iskazivanje darovitosti uvjetovano je visokim stupnjem sposobnosti, nekim osobinama ličnosti te kreativnošćuKao da sad preuzimaju veću odgovornost što se tiče razvoja sposobnosti:Darovitost je spoj triju osnovnih skupina, osobina: natprosječnih općih ili specifičnih sposobnosti, motivacije i visokog stupnja kreativnosti.Vidim da i roditelj može pokrenuti postupak utvrđivanja darovitosti, a spominju se i neki novci koji bi se ulagali u te programe.Darovitost čine visoko iznadprosječno razvijene opće i/ili specifične sposobnosti koje, uz sustavnu potporu, omogućuju pojedincu trajno postignuće iznadprosječnih rezultata
Nisam sigurna hoće li to u stvarnosti išta promijeniti, osobito u školama koje nemaju psihologa.
Zanimalo bi me što no@ ima reći o ovome.
Baš mi je zamiljivo kako će iz svega izvući postignuće i odgovoriti zašto ga je ili nije bilo.
Evo, n. pr. moja danas riješila matku 2 stranice za 1 minutu - sve je isjeckala i propasirala i odgovorila točno (inače ne voli matematiku i to joj nije područje darovitosti) a nema pojma koliko je 8*7, al je sve riješila logikom. Za test nije htjela ništa vježbati jer je ''znala da će ionako dobiti najmalje četri'' jer su pitanja jedna drugom slična i dovoljno je ''da se pomučiš i odgovoriš na nekoliko a ostalo sve prevrćeš''. Danas gledam naslov ''Množenje i dijeljenje brojem 7'' i dijete mi lijepo objasni da je završila za minutu ''jer je logično da je odgovor 7'' i tako sve tome slično. Sad sam joj uvela ''mamatest'' u kojem to nije moguće al ga nije htjela rješavat jer joj to ne treba. Dobije 5 na testu, ali to nije znanje, to je sr.... Ne želi ''štrebanje'' (već koriste taj izraz) jer su štreberi dosadni pa joj je pametnije ''zabavnije'' 7*5 izračunati kao 7 podijeljeno na pola i dodat nulu (nema u mislima zarez nego samo izgled broja). Kad sam prošle godine čitala ''Jednoroge'' bila nam je fora zbrajat na ''kućicu'' i pokazala sam joj množenje devetke na prste iz fore (za to je kriva Peterlin). Sad sam u fazi objašnjavanja ''medvjeđe usluge''.
Ne znam je li netko od ovdje zainteresiranih sudjelovao na kraju u toj javnoj raspravi o pravilniku, imam dojam da se ni samo Ministarstvo nije previše potrudilo oko toga. U momentu kad sam htjela poslati svoj prijedlog, na web-stranici više nije bilo ni obavijesti ni mail-adrese, pa sam jedva nekako uspjela iskopati potrebne podatke, i tekst prijedloga da se mogu referirati na pojedine članke.
Danas na t-portalu, komentar: http://www.tportal.hr/vijesti/znanos...je-potice.html#
Slažem se uglavnom sa svime što je u članku rečeno. I sama sam u svojem prijedlogu ukazala na neke od tih nelogičnosti, ali nakon one javne rasprave oko kriterija za upis u srednje škole koja je završila tako kako je završila, ne očekujem previše ni u vezi s ovim prijedlogom...
Mislim da je potpuni gubitak vremena obraćati pažnju na gluposti Ministarstva. Nažalost.
Nažalost marta dijelim tvoje mišljenje.
Navratila sam samo da uputim hvalospjeve E.ovoj učiteljici, izvukla je maksimum od njega.
Stavila je sa strane njegovu "darovitost" i cijelu godinu pratila i radila na područjima u kojima nije jak. Mislim, nije ni slab ali razlika je primjetna.
Sviđa mi se pristup, mislim da je puno lakše i kvalitetnije razvijati talente kad si na drugim područjima ok.
trampolina, to je odličan pristup.
Odlučila sam se javiti na ovu temu da ne otvaram novu, a vi me potjerajte ako mi nije ovdje mjesto.
Zbog problema u ponašanju moje J. koja ima 4,5g javili smo se na obradu kod Tanje Sever gdje nam je nekako sjelo sve na svoje mjesto. J. nije darovita, ali je iznadprosječne inteligencije i apstraktnog mišljenja iznad normi za dob ( tako piše u nalazu). Ono što je puno važnije od toga da je ona izraziti perfekcionist i zbog toga smo upućeni na radionice kod T.Sever i od prošlog tjedna je krenula.
Taj perfekcionizam ju strašno sputava i muči. Strašno je frustrirana i ljuta. Samopouzdanje joj je izrazito nisko. Izljeve bijesa ima od najranije dobi.
Ima veliki kapacitet i željna je novih stvari međutim kad god je nešto novo što treba savladati strah od neuspjeha nadjača želju za novim saznanjima i onda je toliko jadna i isfrustrirana.
Neki dan sam joj pokazivala kako se piše njeno ime i ohrabrivala je da proba i ima veliku željiu ali je na kraju bacila sve, i papir i olovku i plakala nekoliko minuta te me pitala: A nema veze ako pogriješim?
Ne znam kako da joj pomognem. Teško je njoj, a teško i nama. Jedino što nam je sada lakše utoliko što smo dobili naziv za to njeno ponašanje.
Samopouzdanje je još jedan veliki problem. Nikada još nije odgovorila na pitanje odrasloj nepoznatoj osobi ili poznanicima s kojima se povremeno viđamo. Neki dan me baš psihički skršilo kad smo bili pozvani kod njene vrtičke prijateljice na rođendan, gdje je bilo njenih 5 najboljih prijateljica iz vrtića koje su se sve lijepo igrale a moja J. je 2 sata stajala kraj mene s glavom u pod.
Kad ulazi u vrtić tj. u svoju skupinu, uvijek ulazi glave pognute u pod, tete ne gleda u oči kad je nešto pitaju iako imamo divne tete koje ulažu puno truda i strašno su kreativne, tako da voli ići u vrtić.
Ne znam baš sam nekako tužna kad vidim kako se muči. Kako ste vi rješavali slične probleme? Ima netko savjet kako da joj pomognem sa samopouzdanjem? Neka dobra knjiga možda?
Imam i ja perfekcionista doma. Za utjehu, mogu ti reći da je sada, u školi, puno podnošljivije nego u vrtićkom razdoblju. S vremenom je stekao određena iskustva koja mu pomažu da se nosi s tom svojom karakternom crtom.
Išao je i na radionice tri godine, mislim da su i one imale utjecaja, ali više na socijalizaciju i komunikaciju s drugom djecom. Gledanje u oči tijekom razgovora također se vježba na tim radionicama
Što se tiče samopouzdanja, tu tete u vrtiću mogu odigrati veliku ulogu, možda i veću nego ti kao roditelj. Djeca se ponekad više srame pred roditeljima, nego pred drugim osobama.
Kad bude nešto starija, dobra "vježba" su sitni zadaci kao: pošalješ je u pekarnicu kupiti kruh, ili da si sama kupi sladoled, ili da sama ode po nešto u dućan i sl. To su situacije u kojima mora komunicirati s drugim ljudima, a mama nije tu da govori umjesto nje.
E da, to dvoje ide skupa, samopouzdanje je nisko zbog perfekcionizma, pa kad se krene raditi na jednom, popravit će se i ono drugo. Bar tako meni sad izgleda kad pratim svoje dijete.
mitovski, ima literature cijela gomila....Literatura koja je dobra, ali to nisu priručnici:
Stanley Greenspan: Zahtjevna djeca, ali i sve njegove ostale knjige (npr. Vještine igrališta), koju god uzmeš
Ellen Winner: Darovita djeca - stvarnost i mit
Jean Ayres: Senzorna integracija (to je opis simptoma, nije priručnik)
Literatura u obliku priručnika:
Dr Lawrence E Shapiro: Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta
Steve Biddulph: Tajne sretne djece, Nove tajne sretne djece
Wendy Grant: Kako riješiti sukobe i pretvoriti ih u suradnju
Diane Ehrensaft: Razmaženo dijete
Thomas Berry Brazelton - Vaše dijete od 3-5 godine; Vaše dijete od 5-7 godine (ima više knjiga, ne znam napamet)
Thomas Gordon: Škola roditeljske efikasnosti (ili tako nekako - ne sjećam se točno naslova)
Ima još cijela gomila novijih izdanja kuće Ostvarenje, pa zaviri malo: http://www.izvorznanja.com/index.php...rovita%20djeca
Praktične stvari (kako zabaviti dijete, ideje za igranje): Steve & Ruth Bennett: 365 dana bez televizije
Literatura ZA TEBE, ne za dijete (za rasterećenje):
Sarah Ban Breathnach: Sitne radosti
Sigurno sam bar trećinu bitnih zaboravila...
Nemoj to kupovati - ima u knjižnicama sve nabrojeno!
Posljednje uređivanje od Peterlin : 01.10.2014. at 13:48
Bili ste kod Sever na radionicama? Koliko mu je pomoglo baš u vezi perfekcionizma?Imam i ja perfekcionista doma. Za utjehu, mogu ti reći da je sada, u školi, puno podnošljivije nego u vrtićkom razdoblju. S vremenom je stekao određena iskustva koja mu pomažu da se nosi s tom svojom karakternom crtom.
Išao je i na radionice tri godine, mislim da su i one imale utjecaja, ali više na socijalizaciju i komunikaciju s drugom djecom. Gledanje u oči tijekom razgovora također se vježba na tim radionicama
Što se tiče samopouzdanja, tu tete u vrtiću mogu odigrati veliku ulogu, možda i veću nego ti kao roditelj. Djeca se ponekad više srame pred roditeljima, nego pred drugim osobama.
Kad bude nešto starija, dobra "vježba" su sitni zadaci kao: pošalješ je u pekarnicu kupiti kruh, ili da si sama kupi sladoled, ili da sama ode po nešto u dućan i sl. To su situacije u kojima mora komunicirati s drugim ljudima, a mama nije tu da govori umjesto nje.
E da, to dvoje ide skupa, samopouzdanje je nisko zbog perfekcionizma, pa kad se krene raditi na jednom, popravit će se i ono drugo. Bar tako meni sad izgleda kad pratim svoje dijete.
Užasno je teško to što želi imati kontrolu nad svime od najmanjih sitnica do onih velikih i kad joj kažemo da nešto ne može biti tako kako je ona zamislila tu nastaje histerija, pa tako nekoliko desetaka puta na dan.
Jučer navečer ležimo u krevetu i već je 23 sata ( imamo velikih problema sa spavanjem jer ona nikada nebi spavala) i okreće se i vrti i ljuta je i nervozna i onda mi kaže: Znaš mama one legiće što smo slagali, e pa ona palma je pala, jel ju mogu ići popraviti?
Obožava one sitne igračke i onda ih ona slaže u neki red i ako slučajno netko pomakne jednog ona će to primjetiti i plakati zbog toga. Crtanje i bojanje obožava ali sve mora biti točno ili uredno i unutar crta inače je strašno nesretna ako joj ne uspjeva.
Na prvoj radionici kod T. Sever nam je psihologica baš rekla kako se kroz te neke igre i zadatke vidi da je taj perfekcionizam kod nje poprilično jak.
Najviše me muči taj osjećaj da je ona stalno frustrirana i nezadovoljna i nikada nije onako dječje bezbrižna.
Nismo bili kod T. Sever, u to vrijeme ona nije vodila radionice za predškolce. Na radionice je išao kod Anamarije Frajman, i jako smo bili zadovoljni, i on i ja.
Kako sam napisala u prošlom postu, mislim da su radionice odigrale dosta veliku ulogu u smislu komunikacije i opuštanja među drugom djecom, a onda se to odrazilo i na taj njegov strah od neuspjeha i perfekcionizam.
A ovo što pišeš o palmi i legićima mi je poznato. Donedavno je u svojoj sobi na radijator slagao magnetiće sa sličicama nogometaša (onima koje idu uz sladoled). E, pa ti magnetići su morali biti poredani točno u milimetar, i ako bi se neki od njih slučajno pomaknuo, odmah ih je išao slagati ponovo. Samo, to više nije perfekcionizam, to graniči s opsesivno-kompulzivnim ponašanjem
Perfekcionizam se kod njega očitovao u: učenju pisanja slova (užasno ga je to frustriralo, a imao je ogromnu volju - posljedica je bila da je dosta dobro razvio grafomotoriku, pa sad ima, za dečka, sasvim uredan rukopis), igranju raznih igara (nije podnosio grešku ili poraz), crtanju (zamrzio je likovni u školi čim je dobio prvu četvorku, i iako ima pet iz likovnog, i dalje tvrdi da ružno crta i da mu taj predmet ne ide).
Od prvog osnovne ide i u glazbenu školu i to mu je jaaaaaaako koristilo da popusti u perfekcionizmu. U prvom razredu bilo je svega, i plača i očaja čim neki ton ne bi bio onakav kakvim si je zamislio, a tek kad se sjetim kakvu dramu smo imali kad nije otprve uspio napamet zapamtiti skladbu dvostruko dulju od onog što je dotad svirao...
Sad se poprilično opustio u tom smislu, čak se neki dan sjetio te situacije i smijao se sam sebi, "A sjećaš se kako sam onda plakao!". Uz dobru profesoricu uspio je kanalizirati tu svoju potrebu za savršenstvom u prilično dobrom smjeru. Ali i dalje se ljuti na sebe ako pogriješi negdje. Ipak, ne mogu reći da se zbog toga muči - to je karakterna crta, kao i sve druge, ali ne bih rekla da ga pretjerano opterećuje. Sad više ne.
Nama je otežavajuća okolnost što i ja imam sličnu karakternu crtu, pa se često moram prisjećati da moram olabaviti svoja očekivanja i da ga ne smijem kritizirati zbog sitnijih grešaka, koliko god meni išle na živce (ne mislim na greške u školi, nego razne situacije po kući).
evo i nas kod vas!
naime imamo frišku "dijagnozu" elemenata nadarenosti (3/8 nadareni, 2/8 visoko iznad prosjeka, 2 iznad prosjeka, 1/8 na samom dnu prosjeka),
te probleme s pažnjom.
psihologica kaže - po ničemu prosječna.
7,5 godina, a na testiranje smo otišli zbog relativno loših ocjena (prevladavaju jedva trojke) u 1. i 2. r OŠ
dijete je pristojno, empatično, socijalizirano, nenametljivo pa mi se čini da kod učiteljica u zraku već visi etiketa: malo glupa.
Imam puno pitanja, čačkala sam po ovom topicu ali mi se čini da se puno više piše o predškolarcima.
uglavnom ste pisali o problemima sa socijalizacijom.
kod nas toga nema (iako test pokazuje da tu nije toliko super, ali očito to kompenzira). psihologica kaže da je u nekim elementima toliko
visoko da niti ona djelomično ne može detektirati što sa čime kompenzira.
za početak tanja_b moje dijete je isto perfekcionist, a struktura joj je najslabija točka.
dakle dijete koje ima problema sa strukturom u glavi, želi da mu svijet bude poravnat, jer se drži za ono za se može uloviti.
jeli netko od vas uspio to izvježbati?
drugi je problem koncentracija. nemamo dijagnozu poremećaja pažnje, ali je dovoljno loše da ju poprilično ometa.
psihologica kaže da bi s razvojem to trebalo popraviti - najmlađa je u razredu (nije prijevremeni upis, nego rođ. u 3. mjesecu)
Imate li tu kakvih savjeta za vježbu?
treći je problem motivacija, koja je kod nje izrazito naglašena. toliko želi uspjeti da upadne u zamku: da li sam 100% sigurna
da je tako, ima tremu za vrijeme ispita i sl.
i četvrto je naravno samopuzdanje, poljuljano u najvećoj mjeri "lošim" ocjenama. Mi kao roditelji smo joj maksimalna podrška,
ali dijete nije glupo i vidi da drugi dobivaju 5-ce. I to boli.
Eto, malo sam odužila, ali očito me čeka teška borba da moje dijete ispolji svoje potencijale i pokaže sve što može.
Imam dojam da su situacije s kojima se daroviti susreću u vrtiću i u školi totalno različite, pri čemu je situacija u školi lošija, ali djeca su već malo veća, a roditelji su s vremenom oguglali na sustav i smanjili svoja očekivanjaPretpostavljam da zbog toga nema baš puno o školskoj djeci.
O školskom sustavu i stavu nadležnog ministarstva ne trebam reći drugo nego da javna rasprava o pravilniku o praćenju darovite djece, koja je trebala biti završena u travnju, još uvijek nije zaključena. Ne vjerujem da i 6 mjeseci nakon isteka roka i dalje pristižu prijedlozi zainteresiranih - prije će biti da ni u ministarstvu nikog nije briga za njih, pa ni toliko da donesu pravilnik kojeg se ionako većina ne bi pridržavala jer u školama za to nema uvjeta (to su bili moje glavne primjedbe na prijedlog, ako ih je itko uopće pročitao).
Što se tiče tvojih specifičnih pitanja o djetetu, tu ti ne mogu puno pomoći - moj sin je, čini mi se, poprilično različlit od tvoje curice. Također je perfekcionist (to je, čini se, dosta česta karakteristika), ali je u glavi izrazito strukturiran, pa s tim nikad nije imao problema, kao ni s koncentracijom.
Problema sa socijalizacijom je bilo u vrtićkoj dobi, ali je to uspješno nadrastao, možda i pomoću radionica, a možda bi se tako i tako razvio po tom pitanju, teško je sad reći. Bilo kako bilo, sad nema s tim problema.
Ne znam što su vam u PCM rekli o tom tipu motivacije, koju spominješ, ali nekako mi izgleda da bi se s manjkom samopouzdanja i ta motivacija mogla istopiti, pa vodite računa o tome. Mene inače priča o motivaciji jako frustrira, jer već četvrtu godinu gledam kako od djeteta izrazito motiviranog za učenje postaje dijete koje rezignirano odmahuje rukom na učiteljicu i ono što mora raditi za školu. Sretna okolnost je što je prirođeni štreber (na mamu
mi smo zbog toga promjenili školu. nisam mogla gledati kako se znatiželjko pretvara u mrguda
Bila sam i ja na rubu toga, ali sam odustala, i to baš iz spomenutih socijalizirajućih razloga. Njemu je sigurnost u poznatoj okolini u ovoj dobi bila prevažna da bih riskirala takvim potezom (a i iz organizacijskih razloga).
Motivaciju teše i razvija do u nebesa u glazbenoj školi, gdje dobiva tretman adekvatno svojim sposobnostima, ali i svojem trudu. To mu je zasad najbolja škola motivacije, samodiscipline i ustrajnosti, a redovnu školu rješava malim prstom, uz povremene asistencije nas kao roditelja (za proširivanje sadržaja koji ga više interesiraju). Ipak, žao mi je da doma moramo odrađivati nešto za što bi se škola trebala podrazumijevati, a i nemam volje za homeschooling uz tako malo zajedničkog slobodnog vremena...
dobro, da , ima dana kad zbog organizacijskih razloga, bolesti i tako, pomislim, što je meni ovo trebalo, ali generalno, lako se naviknuti na bolje. to mi je mm stalno ponavljao kad sam jabrinula zbog ovih razloga oko kojima pričaš. i stvarno je istina.
Htjela bih dodati još nešto o tome zašto se na ovoj temi vjerojatno više pisalo o vrtićkoj djeci. Za većinu djece, vrtić je prvo mjesto gdje se susreću s nekim sustavom (jaslice ne računam, jer su tu u prvom planu neki drugi problemi i situacije). Rekla bih da u vrtićkoj dobi najprije dolazi do sučeljavanja stavova "moje dijete - druga djeca", funkcioniranje unutar grupe, počinju se manifestirati neki djetetovi specifični interesi ili sposobnosti. E sad, kako vrtićki program nije tako rigidan kao školski, tu ima puno prostora za individualizaciju pristupa i igru, pa to, kako će se darovito dijete osjećati u vrtiću, prvenstveno ovisi o tetama. Mi smo tu npr. imali jako, jako puno sreće, danas kad razmišljam, mislim da A. nije mogao biti na boljem mjestu i s boljim tetama.
(nedavno sam srela njegovu tetu iz vrtića pa mi je rekla kako joj je bio profesionalni izazov raditi s takvom djecom i kako ona uči od njih)
Škola je druga priča - sustav je takav kakav jest, zadan je program koji se mora obraditi, učitelji imaju znatno manje slobode i vremena jer su ograničeni kurikulumom, pravilnicima i dr. I, realno gledano, škola je tu da se dijete prilagodi sustavu, a ne sustav djetetu (dosta dobro o tome piše u ovoj knjizi).
Smeta me samo kad se o darovitima govori kao o visoko motiviranim genijalcima kojima sve uspijeva u životu, a društvu se istovremeno fućka za tu djecu. Za svojeg sina, ponekad bi mi bilo draže da je malo manje "udaren" (pa da mi ne opisuje nadugo i naširoko kako on doživljava 4. stavak Elgarovog koncerta), a da je snalažljiviji u nekim svakodnevnim životnim situacijama, zbog kojih se često pogubi, rasplače, pa mu se drugi smiju...
Moj je sad u drugom razredu. Učiteljicom smo prezadovoljni, i on i ja. Nema nikakvih problema. Ona potpuno razumije njegove specifičnosti (i ove jako iznad, a i one jako ispod prosjeka - ni u čemu prosječan), i baš sve dobro funkcionira. Zna biti razočaran kad nije sve 100% (osim likovnog, to mu ne ide i nije zainteresiran za ocjenu), ali nisu to više ni blizu frustracije kakve su znale biti.
Ne dozvoljavam mu puno praznog hoda, nije dijete kojem treba dati puno slobodnog vremena jer to njemu znači vrijeme pred računalom. Ima 3x tjedno nogomet, za sada 2x tjedno glazbenu školu, i još bi on dodatno učio njemački (to je jedino što mu je novo u školi, a time i najzanimljivije), ali za sad mu je ovo dosta. Vidjet ćemo drugu godinu hoće li krenuti u pravu glazbenu školu, ne znam kako bi to uskladio s nogometom.
Ne znam kako je kod vaše djece, kod moga se darovitost manje uočava na prvi pogled kako raste. Roditelji djece kod kojih se igra tek nakon nekoliko druženja shvate da je "neobičan" (ne u negativnom smislu).
Zato što se s vremenom djeca ipak malo-pomalo ujednačavaju. U vrtiću su još totalni individualci (bar neki od njih), u školskoj dobi imaju više zajedničkih interesa. Pa se npr. ne vidi toliko tko je drugačiji kad svi skupljaju iste sličice ili igraju nogomet (odnosno vidi se, samo na drugi način - moj je manje agresivan i suzdržaniji od drugih, pa češće završi na golu ili frustrirano ode s igrališta, ljut na cijeli svijet).
Inače, martinaP, tako si je i moj u 3. razredu natrpao slobodnih aktivnosti (uz glazbenu, dodatni njemački i košarku), i u 4. razredu ih još uvijek sve "vozi" paralelno i ne vidim da mu nešto fali slobodnog vremena (tj. vremena za računalom ili mobitelom
Ja znam da će on to moći sve paralelno "voziti". Sad ga još ja razvozim, a dogodine očekujem da će moći to sve pješke sam, na proljeće ću ga pomalo puštati da ide sam. Sve mu je unutar 10 minuta hoda.
kod nas je skroz suprotno, u vrtiću i do kraja 1. razreda OŠ, dijete je totalno bilo b.o. u ovom smislu u kojem pričate.Zato što se s vremenom djeca ipak malo-pomalo ujednačavaju. U vrtiću su još totalni individualci (bar neki od njih), u školskoj dobi imaju više zajedničkih interesa. Pa se npr. ne vidi toliko tko je drugačiji kad svi skupljaju iste sličice ili igraju nogomet (odnosno vidi se, samo na drugi način - moj je manje agresivan i suzdržaniji od drugih, pa češće završi na golu ili frustrirano ode s igrališta, ljut na cijeli svijet).
Inače, martinaP, tako si je i moj u 3. razredu natrpao slobodnih aktivnosti (uz glazbenu, dodatni njemački i košarku), i u 4. razredu ih još uvijek sve "vozi" paralelno i ne vidim da mu nešto fali slobodnog vremena (tj. vremena za računalom ili mobitelom
jedino po čemu se je isticala je da su svi zaljubljeni u nju. jako je draga, topla, slatka pa su je i tete i učiteljice gurale u prvi plan
da recitira, pjeva, predstavlja grupu/razred na priredbama i koječemu. učiteljica mi zna šapnuti kako je neodoljiva.
dakle znaju mi reći da je posebna, ali percipiraju njen šarm.
posebnim talentima ima ekskluzivan pristup samo familija (uža i šira)
a aktivnosti joj trebaju kao žednom voda (nemam pojma na što nejde u školi i još dvije poslije škole)
ali si jako ozbiljno uzima i vrijeme za igru.
videoigrice naravno voli i rastura, ali sam joj to uvijek ograničavala pa se još jako puno igra analogno:
legići, lutke, sve. tu ima mjesta za maštu i tu je doma
Eto čini mi se da je ovaj topic malo zamro odnosno da je puno aktivniji bio tamo nekih davnih 07,08,09 i inih godina.
Malo ga podižem, posebno sa zamolbom da mi se javi još neka mama/tata koja je tada imala nadareno dijete, ali slabije prilagođeno
našem sistemu vrednovanja u školi, sa iskustvom kako ste to riješili.
malo sam krenula čitati iz početka i moram priznati da su me slijedeći citati kao majku ženske djece poprilično ubedirali.
dakle spolna segregacija djece je uvelike prisutna ne samo u našem školstvu, nego i na "razvijenom zapadu".to sam pred nesto skoro procitala i u austrijskim novinama. (kako mi cura ide u skolu, obrazujem se i ja.
to me je zaista sokiralo:
crno na bijelo napisani rezultati znanstvenih istrazivanja:
u skoli uspjesne curice: kaze im se da su marljive i vrijedne.
u skoli manje uspjesne curice: nisu tako pametne, sto one tu mogu.
u skoli uspjesni djecaci: pametni, sposobni....
u skoli manje uspjesni djecaci: ma pametni su oni, samo malo ljeni.
+ da se u principu vremenski djecacima posvecuje vise vremena...
Posljednje uređivanje od orange80 : 19.11.2014. at 15:27
Ja sam odustala od ideje da ce se darovitost od M. prepoznavati , poticati ili vrednovati u osnovno skolskom sustavu.
posebno zato sto izvedba bilo cega ( pa i darovitosti) cesto steka zbog poremecaja paznje.
darovitost je dio njega, nece ona pobjeci. Stvari koje su mu iznad prosjeka i tako nisu vjestine koje se previse vrednuju u skolskom sustavu.
Potpis na ovo. Tako je bilo kod nas cijelu osnovnu školu: darotivost je škola "iskorištavala" kad je trebalo hodati po natjecanjima uz minimalne ili nikakve pripreme. Pomoć-nula bodova. Stimulacija-također.
Darovitost se iskristalizirala kroz društvene predmete i strane jezike pa se mala spasila upisom u specifičnu srednju školu.
Kao i kod MartineP i ostalih-s vremenom se škola potrudila da je uklopi u sustav i nekako se u toj uravnilovki kao izgubila njena darovitost, ali u specifičnim područjima to jednostavno nije bilo moguće pa joj je tako taj segment ostao i danas.
Priključujem se...iščitavam...iz vrtića su nas zvali da D krene u poseban program, jer je super riješio te neke testove i okarakterizirali ga kao potencijalno darovitog. Krećem malo čitati....ali se zapravo i ne mislim nešto zamarati, dok se ne pojavi neki problem. Na jesen će u školu. Nema problema sa socijalizacijom. Introvert je, ali ima dosta samopouzdanja... Hm... Zanima me šta će od toga svega ispast.
Naišla sam na ovaj tekst o darovitima, čini mi se zanimljiv pa ga dijelim.
Baš dobar tekst!. Osobito mi ovo daje nadu:
Gifted/learning-disabled children and visual-spatial learners usually have at least one parent with the same learning pattern. Visual-spatial learners and children with dual exceptionalities tend to get smarter as they get older and often become successful adults.
Joj, kako me ovo danas pogodilo... a stvarno je istina, iako ja i ne pomišljam da imam neke smetnje. Jednostavno mi neke stvari ne idu baš glatko pa sam s godinama naučila hvatati krivine. Moje dijete (s elementima disleksije) trebalo je nacrtati neki graf iz kemije. Topljivost tvari u ovisnosti o temperaturi (nebitno), ima tablica iz koje treba crtati graf, a u knjizi milimetarski raster - tamnozelene crte na svijetlozelenoj podlozi. Mrak... Užas...Ne kažem da ja imam s tim problema, ali postoje neke stvari koje su mi vizualno baš gadne (recimo, telebanking - katastrofa, ne mogu s računa pročitati sitne brojke bez pomoćnog papira ili trokuta).
Ništ - velim ja - nema tu spasa, s trokutima nemamo šanse (probali i na drugačijem rasteru "na ruke, ali nije išlo) - diži excel - napravit ćemo graf na računalu! Ni sin ni ja ga nismo bili u stanju nacrtati. Ali smo se tako krasno snašli - upucali podatke u računalo (i to tako da je moj stariji čitao, ja pisala), isprintali grafove u rasteru i bojama koje su nam odgovarale, iz njega očitali sve što je trebalo i gotovo! Čovjek s vremenom razvije kompenzacijske metode i zapravo uopće ne misli o tome sve dok se ne ukaže ovakva nekakva stvar. A SVATKO bi mogao naći nešto što mu ne ide savršeno. Netko nema savršen sluh za glazbu, netko vizualnu percepciju, netko neznamšto treće.
I ja sam se pitala što je s pravilnikom i javnom raspravom pa sam im poslala mail i dobila prilično opširan odgovor i u prilogu sažetak javne rasprave, ali ne znam kako da to ovdje stavim, pa, ako te zanima, pošalji mi neki mail u pp da ti proslijedim.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
