Da objasnim:
prije petnaestak godina mi je financijski bilo najteže u životu.
Muž ostao nepravedno bez posla, ja pod mus prekidam porodiljni i idem delat.
Nas dvoje smo uvijek dobro zarađivali. Ja prosječno, a on bome iznadprosječno.
I odjednom je sve nestalo.
Ostali smo na mojoj plaći s bebom i da se ne ponavljam, već sam pisala o tome.
Uglavnom, nezavidna situacija.
A oko mene svi nešto kupuju; sad ovaj auto pa mora i žena imat auto i za čas stiže i drugi auto pa markirana roba pa obavezno skijanje jer Janica je in, Natuzzi kožne garniture i Veneta kuhinje pod obavezno,a ja preračunavam komadno koliko koštaju pelene, pješačim, kuham variva za dva-tri dana, imam dvoje hlača, jednu jaknu i jedne cipele i doslovno životarim i Boga molim da smo zdravi i da ne poludim.
I nije mi jasno kako svima oko mene ide tako dobro, a ja se ne mogu maknuti nikuda.
E onda je krenulo, poput domino kockica su se urušavale idile.
Kartica ova, kartica ona, kredit jedan, drugi, treći...tada sam shvatila kako i zašto drugima "dobro" ide.
Sve je bilo na staklenim nogama i samo privid.
Sada su to zaplijenjeni auti i silne ovrhe.
I takve ljude ne žalim, ni malo.
...a mi smo izdržali, nismo poludjeli iako je sedam godina trajalo i dočekali smo da muž ponovno počne raditi i sada je hvala Bogu već je drugu godinu u starosnoj mirovini.
Oni koji su dizali kredit za rješavanje stambenog pitanja nemaju baš nikakve veze s gore napisanim. i oni zaista nisu niš krivi, a ispaštaju.