Što čitate 2.

[Jurana]

Pročitala sam Češljugara.
Već na početku čitanja, naišla sam na oprečne doživljaje romana i zbog toga sam u čitanju ušla s negativnom predrasudom, ali ona me nije spriječila u tome da istinski uživam u knjizi. Davno nisam naišla na roman koji je toliko roman, onaj pravi u kojem je cijeli jedan život i u koji sam se i ja uživjela kao da je moj život. Zbog toga mi je na trenutke čitanje bilo patnja jer sam suosjećala s likom kojem nisu cvjetale ruže.

Istina da je u romanu ima nečeg dickensovski naivnog, ali, priznajući da to nešto govori i o meni, nije mi nimalo smetalo. Malo sam se umorila od postmodernih knjiga, koje u svemu zadržavaju ironični odmak, od odnosa prema likovima do odnosa prema činu pisanja, i rado sam se predala knjizi koja se naglavačke baca u sve, u oživotvorenje lika i svijeta. I inače sam zaključila da me više obuzmu knjige koje se obraćaju emocijama, nego intelektu, a ova je takva. I dok se većina nastavlja na književnost 20. stoljeća, ova bez srama crpi iz 19. stoljeća.

Čitajući, knjige me je podsjetila na neke druge: na Lovca u žitu, na Dickensove romane, na Ukulele jam (valjda zato što je najfriškiji roman o odrastanju koji sam pročitala).

Iako je u romanu pripovijedanje na prvom mjestu i vrlo dobro ispričana priča, autorica je jako vješta i u slikanju atmosfere, a meni je najdojmljiviji njen trud u detaljima, doživljaj tuge i gubitka prenesen vrlo uvjerljivo, a bez patetike.

Očito, mene je odvalila.