Citiraj Barbi prvotno napisa Vidi poruku
A šta ako dijete ne bude nikad spremno? Moj brat ima punih 37 i eno ga još s mamom i tatom doma, on još uvijek nije spreman na separaciju, ni fizičku ni ekonomsku.
AQ, sad mi se već čini da mi ne govorimo o istom Kuljišu ili je završio još jedan fax u međuvremenu.
Pa kao sto sam vec napisala, uz zdravu mamu/tatu (mentalno, psihicki), svako dijete ce s vremenom osjetiti neminovnu potrebu za osamostaljenjem. Tako funkcionira ljudska vrsta. Posve je prirodno da neka djeca jos nisu spremna s tri godine na visesatnu separaciju od mame. Ta carobna 3.godina je kao neko pravilo, a jednostavno ne vrijedi za svako dijete.
Vjerujem da postoje ljudi koji nikada ne osjete zelju za separacijom od roditelja, pa je pitanje jesu li roditelji zaista bili spremni pustiti to svoje dijete u trenutku kada je ono samo bilo spremno i je li to dijete uspjelo dostici taj trenutak spremnosti za separacijom.

Ja vidim da je kod mog djeteta separacija zapocela-puno toga voli vise sama raditi, pocele su joj smetati i puse kojih je do nedavno bilo bezbroj u danu, a i kad joj dodju zanimljivi ljudi (kao baka i deda koje obozava) , ni ne primijeti kada joj kazem da idem i da cu doci tek poslije.
Ali, u vrticu je totalno druga stvar. Tamo cijelo vrijeme pita kada cu ja doci i bas padne u neku depresiju ako ide par dana za redom. To me slama iznutra i svako ponovno odvodjenje mi izgleda kao lomljenje djeteta, njene volje, osobnosti i srece.

Samo da napomenem, ja nisam nikad isla u vrtic, a s nekih 5-6 godina jedva da sam vidjala roditelje koji su bili doma. Cijele dane sam bila na ulici, u sumi,kod prijatelja. Kad sam krenula u skolu, odmah sam se "adaptirala"..dakle nije bilo prisilne separacije.