Lavko, zelim ti srecu!
 |
|||
|
|
|||
Lavko, zelim ti srecu!
sretnoooo lavko
Lavko,neka je sretno!
lavko, sretno!
Lavko, sretno i samo hrabro
Lavko
sretno!
Lavko sretno. pred tobom je trnovit put, ali bitno je da si na njega zakoracila.
Lavko, sretno! Baš si informativno napisala taj post.
Niti ja nisam znala za ortoreksiju. Kod mene na poslu mladi dečki 25 god samo hodaju sa smoothijima i pričaju o prehrani, pa se dive jedan drugome kako su uporni, pa jedan dan samo proteini, pa jedan dan ovo, drugi dan ono, a ništa im nije. Uopće mi se ne da slušati kad mi počnu objašnjavati kako se hrane.
A sport i rekreacija, knjige, kazalište, film... 0 bodova. Ne znam kako si sami nisu dosadni.
lavko, sretno!
i ak trebaš vibre samo javi pa ćemo krenuti s podrškom
Lavko, koliko se "vrednuje", odnosno kako se postavlja prema tom priznanju - imam problem?
Ja nemam veliki problem s prejedanjem, samo mali
Draga Lavko, pratim te od tvojih početaka na forumu i stvarno je inspirativno čitati kako se mijenjaš i osviješteno i uspješno radiš na sebi. Divim se, samo naprijed!
Oo koliko lijepih želja. ..hvala vam svima!
Znate da sam toliko puna dojmova da svaku noć ležim do dva i -razmišljam. Slažem, zaključujem, osjećam. .eee osjećam, dozvoljavam si to.
Pitaju me frendice- kako ti je na klinici a ja kažem- ko doma. Među svojima sam. Takav je osjećaj. I moć grupe je čudesna. Nije isto kada ste samo s terapeutom i s grupom od 10 ljudi. Grupa je jaka podrška, ko mala obitelj.
Jučer smo imali svakakvih terapija ali najsnažnija je bila psihodrama. Psihodramu vodi psiholog. Na početku sejave dobrovoljci koji žele raduti na svom problemu i onda grupa bira koji član ce taj dan raditi. Ja sam bila neopeedijsljena tj rekla sam da imam temu ali nisam jos ypremna , tako da ću se idući put javiti. A ta terapija je...uh, nešto što izvuče iz vas sve. Onaj koji je odabran iznosi problem i suočava se sosobom s kojom ima problem. Tu drugu osobu glumi netko iz grupe. I tu se kako mi kažu svi slome. Tu istesete srž, sve, ono što nikad nikom niyte rekli. Ja sam sluala jucsr da kao slusac sam se izgubila u priči, kao da nitko niej oko mene postojao, svi smo u toj emociji. Plače onaj koji prica ali placu i svi drugi. Ili smo svi nervozni. Ili smo ljuti.
Nakon drame sam bila izmozdena. Ko da sam kopala. I psihički i fizički. Ali s psihologom se dolazi do rješenja. Ne rješenja možda cijelog problema ali do neke točke gdje si ti miran sa sobom. Sa svojom odlukom. Koju mozda ni ne znaš kad krenes.
Moram sad ici. Nastavim navečer.
Lavko samo naprijed. I jaca si nego sto mislis kad te ovako citam. I samo ti pisi, treba i nama ostalima malo psihoanalize
Lavko, sretno!
Ne pusim 5 godina, nije me prosla zelja za cigaretom.Jelena prvotno napisa
Lavko, koliko se "vrednuje", odnosno kako se postavlja prema tom priznanju - imam problem?
Ja nemam veliki problem s prejedanjem, samo mali
Evo sjedoh sad u miru, uspavala sam malu.Lavko, koliko se "vrednuje", odnosno kako se postavlja prema tom priznanju - imam problem?
Ja nemam veliki problem s prejedanjem, samo mali
Čuj...priznanje je nekad pola posla, al ja bih rekla da je važno što će s tim priznanjem. Zapravo, ključno je zašto to činiš.
Koji ti je motiv? Recimo moji su motivi svi odreda žešći...želim prestati prežderavati se, jer..to činim iz emocionalnih razloga, jer tako potiskujem emocije, jer to nije normalan odnos prema hrani i to nisu dobri razlozi za jesti, jer ne uživam u hrani nego samo trpam, jer tako skrivam prave emocije a njih trebam itekako rješavati..i vrh vrhova..jer tako nisam dobra osoba, supruga, majka. Jer to nisam prava ja.
Nekako imam osjećaj da tvoji motivi i nisu slični haha. Ako ti je motiv da prestaneš s te dvije cigarete - trebala bih, ali ne znam zašto..mislim da ne valja.
Moraš znati zašto. I koliko ti je na skali od 1-10 taj zašto bitan. Meni je 11.
Htjela sam još samo pisati o onome zbog čega smo svi u klinici, a to nisu samo emocije - hrana.
U terapiji nema dijeta. Nema zabrana. Nema loše hrane. Sve je to hrana.
Ne uskraćujemo si ništa, ali pazimo zašto jedemo kad jedemo.
Potiče se tzv. intuitivno jedenje. Intuitivno jedenje, ili intuitive eating, je nešto što polako dolazi na mala vrata u svijet prehrane, barem kod nas. Radi se o tome da jedemo koliko nam je potrebno, koliko tijelo traži, u skladu s potrebama tijela, uravnoteženo, bez emocionalnog jedenja ili izgaldnjivanja. Jede se sve, nema izbacivanja ugljikohidrata, atkinsonova, un-dijeta, jedan dan smo jaja, jedan dan samo salata, itd. Naglasak je na uravnoteženo. U skladu i doslhu s organizmom.
Zašto se to prakticira? Pa zato što se pokazalo da dijete daju kratkoročni rezultat i dugoročnu štetu. Jer izgubiš 5, pa za pola gdoine natučeš 10 kila. Slikovito rečeno.
Provedeno je jedno, malo neljudsko istraživanje, prije dosta godina, koje je dalo rezultate, sad neću prepričavati, evo linka:
http://www.washingtontimes.com/news/2014/nov/24/remembering-the-minnesota-starvation-experiment/
Takvo jedenje moguće je kada je čovjek zadovoljan sam sa sobom, kada mu hrana ne služi kao bijeg..zato je pristup cjeloviti.
Ovo je lijepo čuti - hvala.
I hvala na podršci svima.
S forumom sam zatrudnila, rodila, s forumom odgajam, s forumom se mijenjam...mislim da ću s forumom i u menopauzu
Posljednje uređivanje od lavko : 08.03.2017. at 21:20
Ja pišem dalje, pa koga zanima može pročitati, možda se koja duša prepozna.
Ah, da, kako se ono kaže - zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano. Danas sam dobila nalaze i ustanovili smo da mi je GUK ravno 6.0. To je jako loše, a budući da sam inzulinski rezistentna, ovo je korak do dijabetesa tip 2. Nekako sam u dubini sebe samo čekala trenutak kada će takav nalaz doći dok sam gutala sve one tortice i čokse, ali se nisam micala s mjesta..kao - ma neće. Kako kažu da nema promjene ako se čovjek pošteno ne usere, e pa ja sam se danas nakon nalaza usrala. Prva misao bila mi je - moje dijete. Ja njoj trebam zdrava. I tako sam s nutricionisticom dogovorila da idući tjedan mjerim GUK sama doma kroz dan - s onim nekim trakicama, a onda ćemo ga mjeriti i po noći jer je jedan od mogućih razloga moje noćne gladi baš šećer u krvi. Ali nije jedini razlog.
Cijeli dan sam bila u grču zbog toga, mislila sam kako sam baš lijepo krenula i opet se neko sranje zakomplicira i sad mi nije ni do čega. Onda sam otišla u McDonalds i nažderala se. Bez Cole, ali meso sam proždrla. To mi je bilo- baš ono..ko da se fiksam. Izašla sam iz tog Meka, sjela u auto i mislila - OK, stara, gle..sad si vidjela da je najvažnije da ti vjeruješ sebi da nešto možeš. Sad te drma strah da ne oboliš od dijabetesa. Al realno - još nemaš dijabetes. Blizu si. Pa to ti je dar s neba - upozorenje u zadnji čas. Imaš izbor - smislit kako ćeš se pstaviti da to središ ili se po dobrom starom običaju vratiti u poznate obrasce i prežderat.
I onda sam si mislila, mislila, mislila...i dozvolila si taj strah, strah me pa što? Pa normalno da me strah. Trese me,da, pa nek me trese, neću ga zatrpat hranom, pa neću umrijet ako me strah. Pustila sam ga, pustila strah kroz cijelo tijelo, neka ga, što će se desit ako dozvolim sama sebi da ga osjetim? I navečer sam se smirila. Smirilo se u meni. Nisam imala potrebu otići u špajzu i smazat pol kutije napolitanki. Nisam htjela ni kavu sa šećerom popiti. Nekako sam se osjećala sigurno da tamo gdje sam došla postoje ljudi koji će mi pomoći i da kada sutra ispričam što se desilo, dat će mi dovoljno dobre metode nošenja s time. OK...nisam više sama, sad me netko zapravo želi naučiti kako. Bit će sve u redu.
Lavko
sve ce biti u redu.
nadam se ...
Lavko, nisu ti dali terapiju za inzulinsku rezistenciju?Koliki ti je nakon 2h?Ja ju imam i dobila sam terapiju, mogu ti reci da djeluje na apetit bas fest. I to u najmanjoj dozi. Meni je secer 5.1.
Ocito je da ti terapija tamo pomaze, ovo je doista prvi put od kada te pratim da si napisala tako nesto, samo hrabro dalje :hug:
X
Trebaš ti zdrava svom djetetu, ali trebaš ti zdrava i SAMA SEBI. Sretno!
legendice! predivno si ovo napisala
Ali idući put kad pop... idi bilo di osim u McDonalds
Lavko, i ja sam inzulinski rezistenta i metformin mi čuda napravio. MOguće da budeš sad krenula na terapiju?
x
legendice! predivno si ovo napisala
prepoznala sam se u tome. tako sam ja nekako rješila paničnih napadaja na kraju.
Da, trebam zdrava najprije sebi. Kako kaže moj dr-najprije moraš biti partner sebi da bi mogao biti partner drugima.
Ja sam s metforminom zatrudnila i pila ga kroz trudnoću. Nakon poroda prestala.
Idem endokrinologici da mi to sve istestira pa da vidimo za terapiju.
Lavko, da mi je pola, ma i četvrt tvoje odvažnosti.
Bravo draga, samo naprijed!
Bravo, lavko!
Ma odvažnost ili nešto drugo..mislim da je najviše želja za mirom, previše sam ja u životu živjela u svojim strahovima. I odrzavala zbog toga red makar na silu. I to se vrati ko bumerang. Svaka sila se vrati. Majke mi želim ko ona Elza otić ubrdo i derat se: puštam sveeee
lavko bravo za tebe!
samo tako dalje
Lavko, bravo!
(Neću začetavat temu s pušenjem, moj motiv od 1 do 10 je 8)
Mali update i nešto bitno.
Terapija je nakon prvog tjedna uzbuđenja i oduševljenja postala krvav rad. Ima svakakvih trenutaka koji nisu baš ugodni, suočavanje sa sobom, s nekim svojim istinama a prema tome je veliki otpor. Mozak će radije pobjeći u bilo koju obranu nego priznati sebi što je istina. To i je svrha prejedanja..da zatrpaš sebe, kako je rekla jedna cura da se "poništiš". Neću sad pilit s ovim jer zvučat će malo strašno.
Htjela sam nešto drugo reći. Kako imamo puno analize brzo se zaključi da su svi naši poremećaji utemeljeni na djetinjstvu i odnosu onih koji su nas odgajali prema nama. Svima u grupi korijen je isti-ili su to strogi roditelji kojih se kao odrasli i dalhe bojimo ili su to precvrste simbioze s majkom od koje se ne možemo odvojiti mentalno ili roditelji perfekcionisti koji nikad nisu zadovoljni svojom djecom ili roditelji koje be zanimaju njihova djeca...svi mi smo se tu našli a osnovno nam je da baš zbog tog odnosa nismo kao djeca stekli sigurnost i nismo imali sigurnost da mi možemo i dovoljno smo pametni/jaki/sposobni nositi se sa životom. Ono što sam ja shvatila je da djetetu treba pružiti sigurnost, točku gdje će dobiti potporu i utjehu ali ga ne štititi od života. I dati mu osjećaj da nam je važno, da ga prihvaćamo kakvo je, ne namecemo pritiske i usporedbe s drugom djecom. Zvučati će otrcano ali voljeti dijete takvo kakvo je. S tim da je ljubav i reći ne djetetu.
Vjerojatno svi to već znamo ali ja sada vidim kako neka djeca završavaju u anoreksiji, bulimiji, pretilosti jer nisu dobili sigurnu i stabilnu bazu.
Neće sva djeca pokupiti poremećaj al postoje posebno ranjiva djeca. To roditelj mora prepoznati.
Jako lijepo napisano
lavko, hug!
lavko ti si meni super!
i odlično mi ej ovo što s nama dijeliš, mislim da se svatko od nas može zapitati o mnogim stvarima
bilo kao roditelj ili dijete...
I od mene hug, drži se i samo hrabro dalje
lavko tesko je ali hrabro koracas.
Lavko, hvala ti na pisanju.
Čitajući što pišeš, mnogi bi se mogli nad sobom zamisliti.
Želim ti svu sreću i uspjeh u daljnoj borbi! <3
potpis
drži se, super ti ide
Lavko, hrabrice, sretno i dalje!
Lavko
To s roditeljima je stvarno kompleksno. S jedne strane svi nešto zamjeraju svojim roditeljima, a s druge strane postoji preveliki pritisak na roditelja da učini ispravno. Možda se ne radi o istoj generaciji roditelja. Ako je tako, onda smo mi zbilja smrdana generacija
Da ne quotam sad svakog ponaosob..da, i ja sam se pronašla u svemu i kao odrasla osoba i kao roditelj, zato sam i to napisala, jer sam mislila da nekako moram reći negdje - gledajte, ovo se desi s osjetljivom djecom koja u djetinjstvu pate. Ne moraju to niti biti tragedije, ali njima nešto znači. Teško je upoznati svoje dijete, a još teže sebe..i jedno i drugo je važno. Ali najprije smo sebi bitni, najrpije mi moramo biti cjeloviti..nekako se pokazalo u životu da smrdani roditelji stvaraju smrdanu djecu često a i te roditelje su smrdali njihovi smrdani roditelji..nije baš tako linearno ali vuče se ta smrdanost.Pa tko je pametan da uvidi i prekine, spasit će sebe i dijete.
Nisu naravno iste generacije naših roditelja kao mi danas..mi sigurno jesmo smrdana generacija, u bolnici su pacijenti mojih godina 80%..i neki strčići dementni.
Pišem opet uskoro.
hug draga lavko...
lavko ja sam sigurna da ćeš ti prekinut taj niz u vašoj obitelji, sretno dalje!!!
Ajde hvala na lijepim željama..
Evo nastavljam dalje s možda meni važnom temom, moguće je da se netko prepozna jer se radi o principu ponašanja koji hrani poremećaje prehrane, posebno prejedanje.
Kad se prejedamo, zapravo amoritiziramo emocije koje ne želimo osjetiti. Jednostavno. Ali mi znamo da ih imamo i da zbog njih jedemo. To je u velikoj većini slučajeva osovina krivnja - poništavanje osobnih granica - prejedanje. Na primjer, razdire nas neki odnos, znamo da nam je rak rana, znamo da nije dobar za nas. Ali osjećamo se krivima, jer smo ovo a nismo ono itd. Zato toj drugoj osobi dopuštamo da uđe u naš osobni prostor, da prekorači naše granice, mi to pod prijetnjom emocionalne krivnje radimo. Granice nestaju, više nemamo integriteta a ni nekog mišljenja o sebi..boli nas, zatrpavamo hranom. Zašto smo uopće dopustili sebi osjećati toliku krivnju? Možda su nas tako naučili. Možda osoba ima preveliki utjecaj na nas. Možda ni on/ona nisu toga svjesni.
Dokle god jednog dana ne povučemo crtu ondje gdje su naše granice, nemanaprijed. Ali povući je bez obzira na sve. Na moguće katastrofe koje slijede. Nijedna nije toliko velika kao gubitak sebe.
Ima onaj neki stari ljubavni pjesmuljak "You can make me whole again". Bullshit. Samo se mi možemo sami učiniti cijelima ponovo.
I da ćeš riknut putem,isto ko i ja..zato mi je roditeljstvo tako jako teško i djelom neprirodno! I to tako treba biti!
Budi hrabra!
A znaš..kada malo jasnije zacrtaš svoje granice kako se suprotna strana prestroji.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom