Sustav vrtic

[AmaranthQuinoia]

Nevezano uz to sto nisam pretjerani fan ustanove vrtic, moje dijete je ove godine krenulo i sad smo u adaptaciji. Nisam toliko zabrinuta za njeno negodovanje i tugu, idemo postupno itd..
Ono zbog cega otvaram ovu temu je nesto na sto ne mogu vise zmiriti.. Radi se o tome sto svako malo (okruzeni smo vrticima i htjela ne htjela naletim na djecu/tete vani i takodjer dok sam za vrijeme adaptacije oko vrtica, svasta vidim i cujem).
Dakle, vec treci puta nailazim na tu jednu grupu 3godisnjaka koji su vani s tetom koja potpuno ignorira malenog deckica koji stoji sa strane i place i doziva mamu. Teta sjedi na klupi okrenuta ledjima ili stoji i gleda nekud. Danas sam joj prisla i preko ograde spomenula da sam primijetila deckica koji place i dal je to neka posebna metoda to da ga ignorira. Ona je na to rekla da on place i kad ga ona primi k sebi i da je "takav". I kao da se tako inati. Evo, ja to ne mogu shvatiti, taj nedostatak ljudskosti i temeljnih osjecaja empatije. Zasto se na to gleda kao normalno i ima li slicnih iskustava?

[pulinka]

Ja ti mogu napisati samo svoje iskustvo, tj. sećanje.
Ja sam bila taj dečkić, samo sam imala 4, a ne 3 godine.
Ali sa 6 godina već sam bila skroz adaptirana na vrtić, tj. nisam više plakala.
I nije mi ništa, i nije mi ništa :D.
Osim što nisam preterani fan ustanove vrtić.

I da, teta je u pravu, dečkić bi verovatno plakao i da ga teta zagrli. Naročito ako bi bio siguran da teta to radi "mehanički", bez istinske empatije.
I tebi za utehu, dečkić će prestati da plače jednom.
Imamo i mi takvog predškolca u sinovoj grupi.
Dve godine je plakao svako jutro.
Sad, u trećoj godini, se tako dobro adaptirao da svima šefuje i mlati sve drugare.

Danas sam prosto revoltirana količinom sr.anja u našem vrtiću, stoga ovakav komentar. A sutra ću na razgovor sa tetom, poduži.

[Mia_Lena]

Ja sam istu situaciju primjetila u nasem vrticu. Cini mi se da tete tjese onu djecu koja se daju utjesiti,a ove sto puno placu puste jer ih i tako ne mogu smiriti. Ovisi i o teti. Malo ih je divnih. Vecinom su prosjecne. Odrade posao,ali im ponekad fali te ljudskosti.
Grozno,ali tako je.

[AmaranthQuinoia]

Iskreno, meni je vec pun kufer takvih teta i toga sto im ocito nitko ne progovara zbog toga. Po meni,ona je duzna utjesiti dijete, na koji god nacin. Mozda njemu ne treba grljenje, ali sigurno je to da se mali nije imao sanse povezati s tetom kao prijelaznom osobom izmedju mame/ tate i vrtica. Sigurna sam da cu otici do ravnateljice, ne zbog te tete, nego zbog sustava vrtica. Mozda nista ne dobijem time,mozda dobijem..ne znam, al nije posteno prema djeci kojima fale mama i tata!

[Peterlin]

Moj stariji je bio dijete koje je imalo tešku adaptaciju, ali imali smo sreće i odličnu tetu koja je to dobro odradila. I kolegica je bila ok, ali ovu svoju prvu tetu je moj sin obožavao. I danas joj šalje čestitke za Božić i Dan žena. Bila je ključna osoba kojoj može zahvaliti svoje samopouzdanje. Nije tetošila samo njega, nego je svima u grupi pristupala na način koji je odgovarao baš tom djetetu. Istina, ponekad je ovaj moj ostao i sam i sa strane (i plakao i tugovao i šutio i svašta) ali sve u rok službe... Ne može odgajatelj pažnju posvećivati samo jednom djetetu.

Aliii to je mogla napraviti jer je vrijeme radnje prije dosta godina, vrtić nije bio pretrpan kao danas. Ne znam kako danas izgleda, ali bojim se da nije bolje...

[AmaranthQuinoia]

Ja ti mogu napisati samo svoje iskustvo, tj. sećanje.
Ja sam bila taj dečkić, samo sam imala 4, a ne 3 godine.
Ali sa 6 godina već sam bila skroz adaptirana na vrtić, tj. nisam više plakala.
I nije mi ništa, i nije mi ništa :D.
Osim što nisam preterani fan ustanove vrtić.

I da, teta je u pravu, dečkić bi verovatno plakao i da ga teta zagrli. Naročito ako bi bio siguran da teta to radi "mehanički", bez istinske empatije.
I tebi za utehu, dečkić će prestati da plače jednom.
Imamo i mi takvog predškolca u sinovoj grupi.
Dve godine je plakao svako jutro.
Sad, u trećoj godini, se tako dobro adaptirao da svima šefuje i mlati sve drugare.

Danas sam prosto revoltirana količinom sr.anja u našem vrtiću, stoga ovakav komentar. A sutra ću na razgovor sa tetom, poduži.

Ali dvije godine plakanja..pa to nije u redu..nesto ne stima. To meni ne izgleda kao nesto normalno.

[AmaranthQuinoia]

Moj stariji je bio dijete koje je imalo tešku adaptaciju, ali imali smo sreće i odličnu tetu koja je to dobro odradila. I kolegica je bila ok, ali ovu svoju prvu tetu je moj sin obožavao. I danas joj šalje čestitke za Božić i Dan žena. Bila je ključna osoba kojoj može zahvaliti svoje samopouzdanje. Nije tetošila samo njega, nego je svima u grupi pristupala na način koji je odgovarao baš tom djetetu. Istina, ponekad je ovaj moj ostao i sam i sa strane (i plakao i tugovao i šutio i svašta) ali sve u rok službe... Ne može odgajatelj pažnju posvećivati samo jednom djetetu.

Aliii to je mogla napraviti jer je vrijeme radnje prije dosta godina, vrtić nije bio pretrpan kao danas. Ne znam kako danas izgleda, ali bojim se da nije bolje...

Razumijem da je nemoguce zadovoljiti POTREBE tolike djece, ali ako se ostalih 15 igra, a jedan place bez prestanka (iskreno i tuzno), a teta sjedi na klupi i totalno ga ignorira,to nije u redu..

[AmaranthQuinoia]

Peterlin,koliko vam je trajala adaptacija i kako izgleda teska adaptacija. Ja jos nisam sigurna imamo li mi tesku adaptaciju,ali moglo bi biti :/

[Peterlin]

Peterlin,koliko vam je trajala adaptacija i kako izgleda teska adaptacija. Ja jos nisam sigurna imamo li mi tesku adaptaciju,ali moglo bi biti :/

Moj stariji cijelu prvu vrtićku godinu nije bio pravi. Taman je krenula adaptacija, razbolio bi se i ponovno sve od početka. Osim toga, ustanovljena mu je i nagluhost zbog koje je imao teškoće u komunikaciji s okolinom. Ali do Božića je bilo baš jako gadno, znači prva tri mjeseca.

Mlađi sin je krenuo istovremeno (on u dobi od 13 mjeseci, stariji u dobi od 2 i pol godine) i taj nije imao previše problema, jedino su ga prebacili u mlađu grupu jer je bio nehodač. Tako da, ako vam grupa ne odgovara i ako se dijete ne uklapa, slobodno idi na individualne informacije i odgajateljima i stručnoj službi. Reći će ti više nego na vratima kad dođeš po dijete ili kad ga ujutro mučno ostavljaš.

Moji su imali ponovljene adaptacije (zapravo, stariji izrazito, mlađi puuuuno manje) nakon svakog ljeta, svakih duljih praznika, ako baš hoćeš i svakog vikenda, a o bolestima da i ne govorimo. To je proces koji traje i nije linearan. Dogodi se i da ga štajaznam najbolji prijatelj klepne po glavi, pa drugo jutro bude cirkus kod odlaska i ostajanja u vrtiću....

Evo kako sebi i djetetu možeš pomoći - dijete treba pitati što mu je u vrtiću bilo najgore, a onda što mu je bilo najljepše (i o tome dulje pričati), čemu se veseli, što bi želio nositi u vrtić ako se smije (naši su smjeli imati igračke tješilice u jaslicama, a u vrtiću su smjeli nositi vlastite igračke samo petkom).

Nemoj padati u očaj ako sve ne ide glatko. Zamisli kako je nama kad promijenimo radno mjesto ili stan.... Djeci je isto, a možda i gore, jer mi znamo da će nelagoda proći, a oni tek trebaju steći to iskustvo. I ako nakon nekoliko mjeseci nema pomaka na bolje, razmisli o promjeni grupe / vrtića ili čak načina čuvanja djeteta. Ja nisam imala prilike ni mogućnosti odustati u prve dvije godine, a nakon toga su djeca procvjetala i htjeli su u vrtić i vikendom i ljeti. Postao je produžetak našeg stana. Vukli su me da pogledam ovo i ono, morali smo dolaziti na sve priredbe, radionice i zbivanja i tako... Kad se jednom riješe nealgode (tj. dorastu do toga) obično je puuuuno lakše i vrtić postane pozitivno iskustvo.

[AmaranthQuinoia]

Moj stariji cijelu prvu vrtićku godinu nije bio pravi. Taman je krenula adaptacija, razbolio bi se i ponovno sve od početka. Osim toga, ustanovljena mu je i nagluhost zbog koje je imao teškoće u komunikaciji s okolinom. Ali do Božića je bilo baš jako gadno, znači prva tri mjeseca.

Mlađi sin je krenuo istovremeno (on u dobi od 13 mjeseci, stariji u dobi od 2 i pol godine) i taj nije imao previše problema, jedino su ga prebacili u mlađu grupu jer je bio nehodač. Tako da, ako vam grupa ne odgovara i ako se dijete ne uklapa, slobodno idi na individualne informacije i odgajateljima i stručnoj službi. Reći će ti više nego na vratima kad dođeš po dijete ili kad ga ujutro mučno ostavljaš.

Moji su imali ponovljene adaptacije (zapravo, stariji izrazito, mlađi puuuuno manje) nakon svakog ljeta, svakih duljih praznika, ako baš hoćeš i svakog vikenda, a o bolestima da i ne govorimo. To je proces koji traje i nije linearan. Dogodi se i da ga štajaznam najbolji prijatelj klepne po glavi, pa drugo jutro bude cirkus kod odlaska i ostajanja u vrtiću....

Evo kako sebi i djetetu možeš pomoći - dijete treba pitati što mu je u vrtiću bilo najgore, a onda što mu je bilo najljepše (i o tome dulje pričati), čemu se veseli, što bi želio nositi u vrtić ako se smije (naši su smjeli imati igračke tješilice u jaslicama, a u vrtiću su smjeli nositi vlastite igračke samo petkom).

Nemoj padati u očaj ako sve ne ide glatko. Zamisli kako je nama kad promijenimo radno mjesto ili stan.... Djeci je isto, a možda i gore, jer mi znamo da će nelagoda proći, a oni tek trebaju steći to iskustvo. I ako nakon nekoliko mjeseci nema pomaka na bolje, razmisli o promjeni grupe / vrtića ili čak načina čuvanja djeteta. Ja nisam imala prilike ni mogućnosti odustati u prve dvije godine, a nakon toga su djeca procvjetala i htjeli su u vrtić i vikendom i ljeti. Postao je produžetak našeg stana. Vukli su me da pogledam ovo i ono, morali smo dolaziti na sve priredbe, radionice i zbivanja i tako... Kad se jednom riješe nealgode (tj. dorastu do toga) obično je puuuuno lakše i vrtić postane pozitivno iskustvo.

Pa evo cak i nisam toliko puno zabrinuta oko nase adaptacije. Ove godine sam spremnija, a i ona isto.
Ali nisam zadovoljna vrticima generalno. Ipak se radi o djeci. Puno paznje se posvecuje aktivnostima, ucenju, u zadnje vrijeme cak i jelovnicima, a gotovo nista djecijim osjecajima. Imala sam iskustvo s tri vrtica, iako ona zaista od ove godine tek ide u ovaj koji mi je "sjeo" i mogu reci da su te tete u prosjeku dosta hladne i osrednje. Mogu one biti simpa, komunikativne, dosjetljive itd...ali primarno bi trebale poznavati djeciju psihologiju i posjedovati empatiju.
Jer, teta koja misli da dijete place iz inata i "neka mu je", po meni ne bi trebala raditi taj posao.
Tuzna sam i ljuta :/

[pulinka]

Ali dvije godine plakanja..pa to nije u redu..nesto ne stima. To meni ne izgleda kao nesto normalno.

Neka deca su specifična, a i neke tete su specifične, pa kad se ubode taj bingo - eto plakanja.
Samo tu se ne može puno uraditi.
Teta je takva kakva je, na njen stil rada se ne može ništa posebno uticati, eventualno ekstremno pozitivnim pristupom ili naprotiv ekstremno negativnim-tj. ili nuđenjem nekakvih -hm., beneficija teti ili pozivanjem na inspekciju.
Iz mog i tuđeg iskustva, zvocanje i nadgledanje samo po sebi ima samo ograničene rezultate (tj. niko neće zagrliti rasplakano dete samo zato što njegova mama insistira na tome).
Ako majka deteta nije svesna kako dete provodi dan (a kako bi mogla da zna?), teta koja ignoriše rasplakano dete sigurno neće tražiti pomoć stručne službe.
Sa druge strane, ja sam u vrtiću bila najžalosnija napolju, unutra mi je pažnja kud i kamo bila okupirana, tako da je moguće da dete ne preplače čitav dan.
Objektivno-moja teta je bila užasno dosadna, nekreativna, lenja, nepravedna, neempatična i hladna, ništa više od toga, ali meni očigledno dovoljno da se tamo osećam loše. (jedino sam se radovala kada su spajali grupe, i preuzimala nas je druga teta, stroga, ali pravedna, angažovana i kreativna -učila nas je, pevala nam, svirala, čitala...Ništa od toga nije radila ova naša...).

[AmaranthQuinoia]

Pa upravo to, Pulinka. Vecina roditelja niti ne zna kako izgleda cijeli dan u grupi. Mnoge niti ne zanima, tj.ne idu dublje u analizu. I nekako je uvrijezeno da je normalno da dijete place.
Ja osobno bih stavila kamere u svaku grupu i poseban naglasak na djecu koja duze placu i teze se adaptiraju, tj.tada bi te tete imale neki nadzor nad svojim radom. Nekako je sve prepusteno samo sebi. Tete su ok ako ne rade neke bas lose stvari, a ne tezi se tome da sve bude puno bolje.
A moze i mora biti.

[zutaminuta]

Jer, teta koja misli da dijete place iz inata i "neka mu je", po meni ne bi trebala raditi taj posao.
Tuzna sam i ljuta :/

Možda su desenzibilizirane na plač. Hajde slušati tri ili pet godina dijete, jedno, dva, svoje, ali petnaest djece petnaest godina od osam do četiri.

[pulinka]

Ja sam odustala od jurišanja na vetrenjače još prve vrtićke godine.
Ako moje dete ima neki problem, reagujem.
U suprotnom, ćutim, jer kad god sam na roditeljskom reagovala, drugi roditelji su me gledali kao izuzetnu budalu -iako su par trenutaka pre sastanka oni sami izneli to mišljenje.
U poslednjih 10 godina fakultet za vaspitače mahom upisuju osobe sličnog profila: osrednje do loše učenice, osrednje do niže inteligencije, sa ispodprosečnim ocenama iz maternjeg jezika, matematike, muzičkog i likovnog, sa psihološkim profilom osobe sa kompleksom niže ili više vrednosti i snažnom željom za dominacijom (ovo nije moja paušalna procena, već sabrane procene nekoliko starijih prosvetnih radnika koje se čude i žaloste nad tom činjenicom.)
I sve te osobe su završile taj fakultet, mnogima sam prekucavala skripte i seminarske radove i lično ih upoznala, i, uz par divnih izuzetaka, to su poslednje osobe na planeti kojima bih ja poverila životinju, a kamoli dete.
Kakve roditeljske saradnje može uopšte biti sa njima, ja ne znam. Ali srećna sam što napuštamo vrtić ove godine.

[zutaminuta]

Pulinka, a što se promijenilo unazad 20-30 g između generacija da bi promjene bile tako drastične u kvaliteti kadra?

[pulinka]

Pulinka, a što se promijenilo unazad 20-30 g između generacija da bi promjene bile tako drastične u kvaliteti kadra?

Stopa emigracije, uz sve ostale istorijske lepote. Oni koji su mogli bolje, su otišli negde da rade nešto gde se ceni kvalitet rada.

[Lili75]

Amaranth
Nisam skuzila kako to da ste dosad već promijenili 3 vrtića? Nije valjda dijete već imalo 3 adaptacije? Il sam nešto krivo povezala.

Slažem se s pulinkom, brini za svoje dijete, ne vjerujem da ćeš odlaskom ravnateljici promijeniti sustav.

[AmaranthQuinoia]

Lili, prvo je krenula s 2 godine i to je isla samo 1 dan, ja apsolutno nisam bila spremna jer mi je bila pre mala,pre njezna i vezane jedna za drugu skroz. I te tete mi nisu sjele kada sam ih vidjela u grupi, dok su na roditeljskom rasturile, sto stavovima sto simpaticnoscu. No dok sam bila na adaptaciji (tih dan-dva) bila sam razocarana. Em ta jedna koja slovi za super tetu nije uopce pristupila nesto posebno mojoj curki, niti se trudila uvesti ju u samu grupu. Osim toga, djeca su bila dosta divlja i agresivna, a tete nisu nesto posebno poduzimale po tom pitanju. Drugi vrtic smo dobili godinu poslije, nesto dalje od prvog. Tete su generalno bolje, a djeca u grupi su zakon! Taj vrtic smo placali cijelu godinu i sad je opet krenula u taj. Treci je u kvartu di smo doselili i tu sam samo isla na razgovore s osobljem vrtica dok sam odlucivala hoce li ici u prethodni ili u ovaj. Prethodni je presudio zbog ok teta i super djece.

[Lili75]

Ok sad kužim.
Već sam ti rekla i opet ću dobronamjerno: sredi se, skuliraj se vis a vis svog djeteta jer ona sigurno osjeća tvoju nesigurnost i nelagodu.
Probaj se prisilit fokusirat na pozitivne stvari.

I u školi će bit svega i poslije u životu al ne može se svijet krojit prema nama nego mi moramo naći način da se prilagodimo. Mi roditelji smo upravo zato tu da to svojoj djeci olakšamo i naučimo ih “životu“.

Sretno, drz se i probaj stvari okrenut na pozitivu!

[Lili75]

I vjeruj nije lako ni tetama radit u tim uvjetima, sve ima svoje. Iako ima i njih koje nisu za taj posao.

[AmaranthQuinoia]

Ja sam odustala od jurišanja na vetrenjače još prve vrtićke godine.
Ako moje dete ima neki problem, reagujem.
U suprotnom, ćutim, jer kad god sam na roditeljskom reagovala, drugi roditelji su me gledali kao izuzetnu budalu -iako su par trenutaka pre sastanka oni sami izneli to mišljenje.
U poslednjih 10 godina fakultet za vaspitače mahom upisuju osobe sličnog profila: osrednje do loše učenice, osrednje do niže inteligencije, sa ispodprosečnim ocenama iz maternjeg jezika, matematike, muzičkog i likovnog, sa psihološkim profilom osobe sa kompleksom niže ili više vrednosti i snažnom željom za dominacijom (ovo nije moja paušalna procena, već sabrane procene nekoliko starijih prosvetnih radnika koje se čude i žaloste nad tom činjenicom.)
I sve te osobe su završile taj fakultet, mnogima sam prekucavala skripte i seminarske radove i lično ih upoznala, i, uz par divnih izuzetaka, to su poslednje osobe na planeti kojima bih ja poverila životinju, a kamoli dete.
Kakve roditeljske saradnje može uopšte biti sa njima, ja ne znam. Ali srećna sam što napuštamo vrtić ove godine.

A tu bi se dalo doskutirati. Prije 30god mislim da je u vrticima bilo gore negsou sad. Znam da je bilo normalno i lupiti dijete, javno ga sramotiti (npr ako se popiski u gace) te siliti da pojede obrok. Danas toga vise-manje (nadam se) nema.
Mislim da se i sama literatura i pristup promijenio , na bolje. Kuzi se kad neka teta prati novija istrazivanja i smjernice u odgoju, to mi se svidja.
Ja sam recimo imala superpozitivno iskustvo sa jednom dadiljom koja mi je cuvala curku nekih 2-3 mjeseca. Taman je zavrsavala faks i ta zenska je rasturila svojim znanjem, inteligencijom i sto ke najvaznije toplinom i empatijom. Koliko puta je nosila moju curu i tjesila ju.

Meni se novi kadar cini bolji od onog bas starog, iako ne treba nigdje nista generalizirati. Govorim o prosjeku i to o vlastitim opazanjima.

Po meni, koliko god netko bio inteligentan/neinteligentan, pametan/glup, s dobrim ocjenama/losim ocjenama, to sve mi nije toliko presudno kao da li je ta osoba toplo, osjecajno ljudsko bice i moze li slusati tuzan djeciji plac, a bez da utjesi dijete..
Po meni, odgajatelji bi prvenstveno zrebali biti topli, voljni pomoci itd..a tek onda sve ostalo :/

[AmaranthQuinoia]

Ok sad kužim.
Već sam ti rekla i opet ću dobronamjerno: sredi se, skuliraj se vis a vis svog djeteta jer ona sigurno osjeća tvoju nesigurnost i nelagodu.
Probaj se prisilit fokusirat na pozitivne stvari.

I u školi će bit svega i poslije u životu al ne može se svijet krojit prema nama nego mi moramo naći način da se prilagodimo. Mi roditelji smo upravo zato tu da to svojoj djeci olakšamo i naučimo ih “životu“.

Sretno, drz se i probaj stvari okrenut na pozitivu!

Ma ja sam gotovo kul oko naseg polaska. Ona je sada skoro 4 godine i nije tako strasno. Mozda ce duze trajati, ali to.me. ne brine. Oko toga cu se skulirati,al necu vise ne reagirati na plakanje djece koje cujem vani i vidim da ih nitko ne ferma, nema.sanse!

[AmaranthQuinoia]

I vjeruj nije lako ni tetama radit u tim uvjetima, sve ima svoje. Iako ima i njih koje nisu za taj posao.

Ma slazem se skroz, uopce im nije lako. Ali neka se mijenja nesto, ne moze se lomit na djeci. Uostalom ako netko ne radi posao kako se spada, neka dodje netko novi na to mjesto. U nekom.trenutku se u opis posla tete treba uvesti i pojam 'empatija'.

[AmaranthQuinoia]

Uostalom, imam dojam da neke tete samo.odradjuju i da im nije u cilju vezivanje s djetetom (to sigurno znaci i vise posla).

[pulinka]

A tu bi se dalo doskutirati. Prije 30god mislim da je u vrticima bilo gore negsou sad. Znam da je bilo normalno i lupiti dijete, javno ga sramotiti (npr ako se popiski u gace) te siliti da pojede obrok. Danas toga vise-manje (nadam se) nema.
Mislim da se i sama literatura i pristup promijenio , na bolje. Kuzi se kad neka teta prati novija istrazivanja i smjernice u odgoju, to mi se svidja.
Ja sam recimo imala superpozitivno iskustvo sa jednom dadiljom koja mi je cuvala curku nekih 2-3 mjeseca. Taman je zavrsavala faks i ta zenska je rasturila svojim znanjem, inteligencijom i sto ke najvaznije toplinom i empatijom. Koliko puta je nosila moju curu i tjesila ju.

Meni se novi kadar cini bolji od onog bas starog, iako ne treba nigdje nista generalizirati. Govorim o prosjeku i to o vlastitim opazanjima.

Po meni, koliko god netko bio inteligentan/neinteligentan, pametan/glup, s dobrim ocjenama/losim ocjenama, to sve mi nije toliko presudno kao da li je ta osoba toplo, osjecajno ljudsko bice i moze li slusati tuzan djeciji plac, a bez da utjesi dijete..
Po meni, odgajatelji bi prvenstveno zrebali biti topli, voljni pomoci itd..a tek onda sve ostalo :/

Ono što navodiš na početku su promene u pristupu deci i odnosu ka njima, ne nužno u karakteru teta .
Veruj mi, nažalost, da i sadašnje smernice u pedagogiji ostavljaju sasvim dovoljno prostora za (suptilnije) postiđivanje i zastrašivanje dece. (Primer: decu plaše da ih plišani uskršnji zeka gleda sa zida i pazi ko je bio dobar, teta ih ređa u vrstu od prvog do poslednjeg po poslušnosti, daje jedinice i petice, itd.)

Ja sam upoznala nekoliko divnih mladih teta, jedna je bila mom sinu teta u prvoj vrtićkoj godini, da nije nje ja ne bih znala kako vrtić dobro može da izgleda i funkcioniše. Međutim, ovo o lošim mladim generacijama itekako važi, ali samo za jednu južnobačku opštinu, za ostale se ne bih zaklela, ali ruku na srce, ni to nije mala teritorija niti tako mali broj dece.
Što se empatije tiče, potpuno se slažem, zato sam i napisala kakav je karakter budućih teta, jer je upravo njihov karakter, a ne stepen obrazovanja, uzrok mog razočarenja.
Da li im je posao težak: jeste, jako je zahtevan ako se radi kako treba.
Ali, ako ne žele da rade, kakve su posledice? Sve ostaje na dete je reklo-kazalo, to je dete pogrešno razumelo, dete se povredilo slučajno, normalno je da dete plače, itd. Dokazivanje bilo kakvih nepravilnosti je neverovatno uzaludan posao. Još nijednom nisam doživela da vidim nikakve sankcije za tete niti neku drastičnu korekciju njihovog ponašanja. Sve je na savesti pojedinaca, da li će raditi ili ne. Reakcija roditelja samo povlači za sobom potencijalno neprijateljstvo tete prema detetu.
I tako, empatija se izgubi negde usput...
(Da, razumem ja da dece ima puno i da deca puno plaču, ali hej, da li je profesionalni cilj tete da ogugla na dečji plač ili da plača bude što manje?)

[Peterlin]

Pulinka, a što se promijenilo unazad 20-30 g između generacija da bi promjene bile tako drastične u kvaliteti kadra?

Promijenile su se kvote. Danas ne zapošljavaju dovoljno odgajatelja, pa su oni malobrojni koji rade debelo preopterećeni.

[Bubilo Bubich]

Jer, teta koja misli da dijete place iz inata i "neka mu je", po meni ne bi trebala raditi taj posao.
Tuzna sam i ljuta :/

Ne mogu znati što je točno bilo s tim dječakom i tom tetom, ali mogu zamisliti točno to da mu ne može pomoći. Moja djevojčica, sad ima 4 god. vrlo često ima problema s hendlanjem emocija i frustracijom, i npr. mogla bi ju vidjeti u parku kako vrišti ili bijesno plače zato jer je list žut ili je oblak krivog oblika. Ako padne u takav neki trans, ja ju probam smiriti, al ona će me vrišteći odgurnuti, često i lupiti nogom ili rukom (ne samo mene, nego i tatu, i baku i dedu). I ono sto ja napravim u tom trenutku je da sjednem na klupu 10 metara dalje i pustim ju. Jer sto ju vise pokušavam smiriti, grliti, ona se više baca i vrišti. Netko sa strane bi rekao da nisam normalna, ali kod nas pali to da ju pustimo 5-10-15 minuta da se sama smiri i zaigra na drugom kraju parka i onda dodjemo do nje i nastavimo ko da ništa nije bilo. (Nekad uspijemo iskomunicirati sto ju je uzrujalo, nekad ne). Ponekad se zna dogoditi da smo u parku svi četvero (mm, ja, baka, djed) i da nitko ne reagira na način da ju grlimo i tješimo jer nam ona to ne da, odguruje nas. Da nas vidiš kako četvero stojimo, a dijete cvili s druge strane, pozvala bi nam socijalnu službu . Ali kod nas samo to pali.

Ti si naišla u tom trenutku, i da je to trajalo i 15-20 minuta, isto ne znaš što se s djetetom događa ostalih 8 sati.

Drugo, moj mali je upravo krenuo u školu, u vrticu je od jaslica bio. Do treće godine sam isto stalno mislila da su tete grube i neempatične. (Imala sam i čuvalicu kojoj sam dala otkaz jer sam zaključila da nije empatična.) Ljetos smo se s tetama oprostili kao najboljima ikad na svijetu i to danas i mislim za njih. A znala sam doći u vrtić sad u zadnjoj godini dakle sa 6-7 godišnjom djecom i vidjeti scenu s nekim djetetom na koju bi netko sa strane pomislio da zašto ne reagira, a već sam i ja znala da kod tog djeteta ne treba reagirati. Dok bi u isto vrijeme teta skužila da neko dijete u kutu plače (nas je par mama ujutro ostalo pomoći oko neke aktivnosti) jer mu nedostaje mama i otišla bi zagrliti dijete.

Mogu te razumijeti da si tužna i ljuta nakon ove scene, i ja bih prije 6 godina bila. Al danas ne, ne zato sto sam oguglali, nego jer sam već svašta vidjela i povjerovala bi toj teti "da se tu ništa ne može".

[pulinka]

Moguće da shvatamo različito uvodni post.
Ja sam uvodni post zamislila kao tužno dete koje doziva mamu, u sceni koju je AQ videla nekoliko puta.
Znači, niti je izolovan slučaj pa da se slegne ramenima, niti je dete u tantrumu od besa, pa da ignorisanje ima svoju svrhu (ne želi svako dete da se grli kad je ljuto, slažem se i razumem o čemu ti govoriš, samo mislim da situacija nije sasvim ista).

Evo meni recimo nije normalan taj tok adaptacije kod rasplakanog deteta u našoj grupi: dve godine je skoro svako jutro urlao po pola sata da su druga deca već bila izbezumljena od buke, teta mu je tokom vremena dopuštala da krši sva moguća pravila grupe- verovatno u cilju adaptacije, međutim, rezultat je taj da je on sad šef i glavni udarač u grupi.
Kao pedagoški rezultat meni je to totalni fijasko, iako mogu da razumem da su njegova mama, druga deca i teta presrećni što više ne urliče - e sad samo još da reše problem novostečene agresivnosti i proći će i predškolska godina...Tj. meni se ne čini da se dete uopšte u grupu UKLOPILO: za njega važe drugačija pravila, on nema istinske prijatelje sa kojima deli igru, on komunicira tako što naređuje, kvari tuđe konstrukcije, ispravlja drugove...Ako je u pozadini neka dijagnoza, onda je detetu odavno trebao pedagoški asistent. Ako nije, onda se dete adaptiralo na najpogrešniji mogući način.

[rena7]

Uostalom, imam dojam da neke tete samo.odradjuju i da im nije u cilju vezivanje s djetetom (to sigurno znaci i vise posla).

Ti stvarno očekuješ da se teta u vrtiću veže za tvoje dijete?

Meni bi bilo dovoljno da bude profesionalna.

Ja nisam srela ni jedno zanimanje gdje se ljudi vežu za klijente, stranke ili kako god ih zvali.

[pulinka]

Ja nisam srela ni jedno zanimanje gdje se ljudi vežu za klijente, stranke ili kako god ih zvali.

Zaista?
Ja sam baš primetila da se dosta ljudi veže za neke svoje stranke, pa im je onda neprijatno jer žele da ostanu profesionalni. Kad kažem vezivanje, mislim to na najbolji mogući način i u najlepšem mogućem kontekstu.
Ono, kad kažeš, jao, baš se ta i ta prodavačica/službenica obraduje kad me vidi, baš sam joj simpatična a i ona meni?
MM se redovno veže za svoje učenike, ono, uvek je skoro u suzama kad maturanti odlaze, i nije baš jedini.

TJ. i ja jako volim kada ljudi rade svoj posao profesionalno, ali to u nekim zanimanjima ne isključuje empatiju. Najveći profesionalci koje sam srela među doktorima su istovremeno bili i izuzetni psiholozi i empate.

[buba klara]

Moj treci malac je nedavno završio adaptaciju (2,5 godine). Nakon tolikih godina iskustva sa tetama i "tetama", raznoraznim pregrupiranjima grupa, dežurstvima i inim stvarima, uopće cijelim vrtickim sustavom, po mom mišljenju vrtic je (ipak!) dobro mjesto za djecu.

A ne mogu reći da nisam na početku "vrtićke karijere", kad sam najstarijeg vodila na adaptaciju, bila slična u razmišljanju ko pokretacica teme.
No, danas, kad sve zbrojim i oduzmem - ja sam ZA vrtić, kolikogod na početku teško bilo (upravo ovih dana gledam svakojutarnje otplakivanje među jasličarima, naročito onim mlađim).

Kad samo vidim kolika su prijateljstva sklopljena u vrtiću (i dan-danas u školi su ostali bliski sa tom djecom), koliko su novih iskustava stekli i stvari naučili... Vrtić je u redu .

[Lili75]

buba klara naravno da je vrtić super, i meni i mojoj djeci je.

[Barbi]

Ti stvarno očekuješ da se teta u vrtiću veže za tvoje dijete?

Meni je to ne očekivano već prirodno da se veže. I vezali su se, i djeca za tete i tete za djecu.
Davno su otišli iz vrtića pa se znamo nekad čuti s tetama koje su imali. Tih deset vrtićkih godina (ukupno sin i kćer, jedno za drugim) su nam svima baš u posebno lijepoj uspomeni. Ne dogodi se nikad da prođemo kraj vrtića da nemaju navalu nostalgije i sjećanja.

[Peterlin]

Ti stvarno očekuješ da se teta u vrtiću veže za tvoje dijete?

Meni bi bilo dovoljno da bude profesionalna.

Ja nisam srela ni jedno zanimanje gdje se ljudi vežu za klijente, stranke ili kako god ih zvali.

Bome, ja sam već gore napisala, moj stariji i danas nakon toliko godina redovito čestita Božić svojoj najdražoj teti S. Ne podsjećamo ga, to je njegov izbor i njegova želja. Tako se ponaša i prema svojoj učiteljici iz osnovne škole. Kasnije je toga već bilo manje, ali ove dvije osobe su mu puno značile. Teta S. mi je sama rekla "Opet sam dobila čestitku..."

Moj mlađi isto uredno pozdravlja svoju prvu tetu R. i tetu E. iz engleske grupe, nisam primijetila da im šalje čestitke, ali zapravo ne znam.

Mi smo godinama (nakon što su djeca izašla iz vrtića) nosili njima donacije - igračke, bojice, papire...jer oni su nam u kvartu, u susjedstvu, pa to nije problem.

Ne razumijem što je tu loše.

* * *

Ako nisi srela zanimanja u kojima se ljudi vežu i uspostavljaju nešto više od profesionalnih odnosa, onda imaš jako malo kontakata s ljudima. Jako malo. Jer kad radiš s ljudima, normalno je da se vežeš, da se s nekim nađeš baš onako dobro, da ti je stalo do poslovnih partnera, da ti neki od njih postanu prijatelji.

[Mima]

Khm, pišete o tome da se djeca vežu za tete, što je sasvim očekivano. Nisam baš sigurna koliko se tete vežu za djecu. Svejedno, da bi teta bila topla prema djeci, nije nužno da se za njih veže, naprosto treba biti takva osoba. (ipak je to specifičan posao i djeca nisu samo klijenti)

[rena7]

Khm, pišete o tome da se djeca vežu za tete, što je sasvim očekivano. Nisam baš sigurna koliko se tete vežu za djecu. Svejedno, da bi teta bila topla prema djeci, nije nužno da se za njih veže, naprosto treba biti takva osoba. (ipak je to specifičan posao i djeca nisu samo klijenti)

Isto mislim. I nama je vrtić ostao u lijepom sjećanju. Kad god prolazimo, V. kaže da mu je bilo super. Ja mu vjerujem. Dakle, vezao se je za vrtić.
Ali, da se tete vežu uz svu djecu u to ne vjerujem.
Peterlin, tvoj sin šalje čestitke. To je jako lijepo.
Ali, prima li on od tete ili učiteljice iste? Sjećaju se njegovog rođendana i čestitaju mu?

Kada bi se tete vezale za svu djecu, imale bi srce k'o autobus. Ja ne vjerujem da je to moguće.
I zato kažem, meni je dovoljno da budu profesionalne.

Koliko je realno da se npr. liječnici emotivno, ali ne površno emotivno, nego baš ono pravo vežu za svoje pacijente? Meni je to nerealno. Ne kažem da pri tom ne odrade svoj posao, pedantno i predano. To da, odrade, ali da npr. plaču ili duboko žale (to je za mene emotivno vezanje) kada izgube pacijenta, nije istina.

Bit će da različito poimamo emotivno vezivanje.
Za mene je emotivno vezivanje više od uobičajenog, poslovnog odnosa.

[pulinka]

Bit će da različito poimamo emotivno vezivanje.
Za mene je emotivno vezivanje više od uobičajenog, poslovnog odnosa.

Različiti su nam pogledi na emotivno vezivanje.
Ja puno šire gledam na "vezivanje" u poslovnim odnosima. Tu mi je normalno da ne očekujem istu dubinu emocije kao kod rođaka ili bliskih prijatelja, stvarno bi bilo naporno, a verovatno i štetno vezivati se za klijenta na takav način i tom jačinom. Ne očekujem od vrtićke tete da mom detetu bude druga mama ili baka.
Ali bilo kakva iskrena pozitivna emocija, obična naklonost, simpatija, uživanje u društvu klijenta (vrtićkog deteta) -to je meni vezivanje u poslovnim odnosima, i taj nivo vezivanja bih volela da vrtićka teta ostvaruje sa decom.
Naravno da je skoro nemoguće vezati se za svu decu u nekoj grupi. Ali ipak mislim da bi odlika istinski empatične tete bila upravo sposobnost da većinu vremena i prema većini dece oseća makar plitku i prolaznu simpatiju i naklonost.

Profesionalnost meni podrazumeva ljubazno i prijatno obraćanje klijentu, ali bez ikakve emocije ili čak uz savršeno prikrivene negativne emocije. I to mi je sasvim odgovarajući odnos kada je reč o odraslima, i ne očekujem ništa više.
Ali kada je reč o deci, da, naravno da bi me radovalo da vidim neki znak istinske naklonosti tete ka deci (mislim, naša teta 70% vremena izgleda kao da je tamo po nekoj kazni, tako da se ja zadovoljavam i profesionalnom ljubaznošću kada joj pođe od ruke.)

[AmaranthQuinoia]

Ti stvarno očekuješ da se teta u vrtiću veže za tvoje dijete?

Meni bi bilo dovoljno da bude profesionalna.

Ja nisam srela ni jedno zanimanje gdje se ljudi vežu za klijente, stranke ili kako god ih zvali.

Pa sad zavisi kako tko definira vezivanje.
Meni bi vezivanje znacilo tetinu emocionalnu otvorenost prema djetetu, prepoznavanje djecijih osjecaja i volju da pomogne djetetu da se nosi s tugom, frustracijom, te da dijete osjeca da je teta tu za njega, da teta nadje nacin kako pomoci djetetu, kao sto bi na koncu ta teta npr zeljela utjesiti svoju odraslu prijateljicu koju je npr (karikiram) ostavio muz

[AmaranthQuinoia]

Khm, pišete o tome da se djeca vežu za tete, što je sasvim očekivano. Nisam baš sigurna koliko se tete vežu za djecu. Svejedno, da bi teta bila topla prema djeci, nije nužno da se za njih veže, naprosto treba biti takva osoba. (ipak je to specifičan posao i djeca nisu samo klijenti)

Ja sam zapravo vise mislila na to da teta dopusti djetetu da se veze za nju, a teta se moze il ne mora vezati za dijete. I slazem se skroz s ovime sto si napisala, teta moze biti topla i ne vezati se..

[čokolada]

U grupi moje moje male bila je i djevojčica koja je uredno otplakala cijeli vrtićki staž. Danas je 3.r. i nema nikakvih poteškoća. Bila je takvo osjetljivo dijete, sjećam se da što god tete radile i pokušavale s njom, ona bi plakala .

[Jelka]

Moj treci malac je nedavno završio adaptaciju (2,5 godine). Nakon tolikih godina iskustva sa tetama i "tetama", raznoraznim pregrupiranjima grupa, dežurstvima i inim stvarima, uopće cijelim vrtickim sustavom, po mom mišljenju vrtic je (ipak!) dobro mjesto za djecu.

A ne mogu reći da nisam na početku "vrtićke karijere", kad sam najstarijeg vodila na adaptaciju, bila slična u razmišljanju ko pokretacica teme.
No, danas, kad sve zbrojim i oduzmem - ja sam ZA vrtić, kolikogod na početku teško bilo (upravo ovih dana gledam svakojutarnje otplakivanje među jasličarima, naročito onim mlađim).

Kad samo vidim kolika su prijateljstva sklopljena u vrtiću (i dan-danas u školi su ostali bliski sa tom djecom), koliko su novih iskustava stekli i stvari naučili... Vrtić je u redu .

Sve potpisujem, s tim da je moj 2g., krenuo prije mjesec dana na adaptaciju. Nakon 3tj viroza, i sad ovaj tjedan strah kako će, a kad tamo sad mi puse daje na rastanku pred grupom. Iz dana u dan dolazi s hrpom novih znanja, riječi, pjesmica, pokreta. Takvo iskustvo sam imala sa starijim curkama. Hvala Bogu na takvim tetama. Ali i da su bile "lošije" jednako bih zagovarala vrtić jer to ne može biti loše mjesto, samo zato što je to nečije radno mjesto, a ne djetetov dnevni boravak.

buba klara drago mi je čuti da i dalje teče glatko <3

[j-la]

U grupi moje moje male bila je i djevojčica koja je uredno otplakala cijeli vrtićki staž. Danas je 3.r. i nema nikakvih poteškoća. Bila je takvo osjetljivo dijete, sjećam se da što god tete radile i pokušavale s njom, ona bi plakala .

Moja je ovakva. Doduše, ne plače zimski i proljetni period, muka nastaje ljeti i početkom jeseni. Pisala sam na onoj temi sa teškom adaptacijom nakon 3 godine vrtića.
Prestala je plakati nakon 3 mjeseca, od jula do početka oktobra, a plakala je jer su njene tete bile na odmoru, dobila je druge. I jer je s jednom svojom imala nekih nejasnoća, a koje smo riješili na roditeljskom. Ona je dijete koje ne voli promjene i zato je plakala.
Tete su se trudile, i ma šta one uradile, nije prestajala. To nam je potvrđeno i od ostalih teta. Jedna iskusnija je rekla da dugo nisu vidjeli tvrdoglavije dijete, jer ako je zacrtala plakat, plakat će.
A to isto je neki dan potvrdila mom tati, kao plače jer joj se plače.

Smatram da nije bila zanemarivana, tako da Amaranth nije sve onako kako vidiš.

I potpisujem Jelku

[Peterlin]

Isto mislim. I nama je vrtić ostao u lijepom sjećanju. Kad god prolazimo, V. kaže da mu je bilo super. Ja mu vjerujem. Dakle, vezao se je za vrtić.
Ali, da se tete vežu uz svu djecu u to ne vjerujem.
Peterlin, tvoj sin šalje čestitke. To je jako lijepo.
Ali, prima li on od tete ili učiteljice iste? Sjećaju se njegovog rođendana i čestitaju mu?

Kada bi se tete vezale za svu djecu, imale bi srce k'o autobus. Ja ne vjerujem da je to moguće.
I zato kažem, meni je dovoljno da budu profesionalne.

Koliko je realno da se npr. liječnici emotivno, ali ne površno emotivno, nego baš ono pravo vežu za svoje pacijente? Meni je to nerealno. Ne kažem da pri tom ne odrade svoj posao, pedantno i predano. To da, odrade, ali da npr. plaču ili duboko žale (to je za mene emotivno vezanje) kada izgube pacijenta, nije istina.

Bit će da različito poimamo emotivno vezivanje.
Za mene je emotivno vezivanje više od uobičajenog, poslovnog odnosa.

O, da... Dugo nisam vidjela njegovu tetu jer je bila na dugotrajnom bolovanju, ali kad sam je srela, znala je uredno u koju srednju školu moj L. ide i čime se još bavi (a ja joj to nisam rekla, oni komuniciraju na svom kanalu).

Ali to ovisi o osobi. Moj mlađi sin nije iz te vreće, njega ne zanima takva vrsta komunikacije. Što ne znači da mu je u vrtiću bilo loše - naprotiv. On je imao lakšu adaptaciju i bolje se snalazio.

[Peterlin]

Još sam htjela ovo napisati: I ja sam među onima koji vrtić smatraju dobrim mjestom, bez obzira na to što vrtić nije idealno mjesto.

Ima djece koja se nikad ne prilagode, ali i one za koje je šteta što ih roditelji iz svojih razloga ne šalju onamo. Ima i puno onih koji bi rado, ali ne mogu dobiti mjesto... Ima svega...

S vremenom većina vrtićkih roditelja "sazrije" na isti način kao mi koji ovdje o tome pišemo pozitivno - djeca se tamo aklimatiziraju na zajednicu, nauče da postoji svijet i izvan staklenog zvona roditeljskog doma i sve je to zapravo životna škola. Nije to loše. Nije uvijek ni sjajno, ali bratemili, ako vidimo da je djetetu baš baš onako užasno tamo i da ima traume, treba izvidjeti druga rješenja (čuvalica, baka servis, pa čak i drugi vrtić ili druga grupa). Nije to u kamen uklesano. Ja mislim da bi moja djeca bila debelo na šteti da sam ostala s njima doma do škole. A s oproštenjem, nije to meni nikad ni palo na pamet, a kamo li da bih to poželjela.... Tko može i želi, zašto ne? Ali nemojte onda vikati da je vrtić loš za sve.

[sirius]

U grupi moje moje male bila je i djevojčica koja je uredno otplakala cijeli vrtićki staž. Danas je 3.r. i nema nikakvih poteškoća. Bila je takvo osjetljivo dijete, sjećam se da što god tete radile i pokušavale s njom, ona bi plakala .

E. je plakala u ciklusima svakih par dana savako jutro sve svoje 3 vrticke godine.
U skoli nikad nije plakala. Tete, voditeljica vrtica , svi su bila jako posveceni djeci (mali vrtic).

[Lili75]

Potpis na Peterlin a posebno za zaključak.

[Jelka]

Potpis na Peterlin a posebno za zaključak.

Jep!

[pulinka]

Ja mislim da čak ni ja nisam rekla da je vrtić loš za sve .
Vrtić je civilizacijsko dostignuće kao i npr. bolnica, i ako neko iznosi zamerke oko realizacije tog dostignuća, to ne znači da kritikuje zamisao samu po sebi. Ja sam svoje zamerke baš precizno napisala, jer, iako vidim potrebu postojanja institucije bolnice i vrtića, ne znači da sam dužna da hvalim svaki vrtić ili svaku bolnicu kakvi god da su.

Da je AQ stekla utisak da je teta iz uvodnog posta zaista angažovana oko stalno rasplakanog deteta, sigurno ne bi ni pokretala temu.
Međutim, očigledno tetin celokupni nastup nije bio nimalo reprezentativan, inače teme ne bi ni bilo.

Ali, kao što sam već jednom napisala na početku, u vrtiću se treba brinuti isključivo o svome detetu.

[AmaranthQuinoia]

E. je plakala u ciklusima svakih par dana savako jutro sve svoje 3 vrticke godine.
U skoli nikad nije plakala. Tete, voditeljica vrtica , svi su bila jako posveceni djeci (mali vrtic).

Mislim da su sa 6-7 godina djeca spremna na takvu vrstu socijalizacije i samostalnosti. Tu im ni ne treba takva vrsta emocionalne podrske i utjehe kao kada su mali.
Ja nisam isla u vrtic, a sa 6 godina sam krenula u skolu i bilo mi je zakon.

[AmaranthQuinoia]

Još sam htjela ovo napisati: I ja sam među onima koji vrtić smatraju dobrim mjestom, bez obzira na to što vrtić nije idealno mjesto.

Ima djece koja se nikad ne prilagode, ali i one za koje je šteta što ih roditelji iz svojih razloga ne šalju onamo. Ima i puno onih koji bi rado, ali ne mogu dobiti mjesto... Ima svega...

S vremenom većina vrtićkih roditelja "sazrije" na isti način kao mi koji ovdje o tome pišemo pozitivno - djeca se tamo aklimatiziraju na zajednicu, nauče da postoji svijet i izvan staklenog zvona roditeljskog doma i sve je to zapravo životna škola. Nije to loše. Nije uvijek ni sjajno, ali bratemili, ako vidimo da je djetetu baš baš onako užasno tamo i da ima traume, treba izvidjeti druga rješenja (čuvalica, baka servis, pa čak i drugi vrtić ili druga grupa). Nije to u kamen uklesano. Ja mislim da bi moja djeca bila debelo na šteti da sam ostala s njima doma do škole. A s oproštenjem, nije to meni nikad ni palo na pamet, a kamo li da bih to poželjela.... Tko može i želi, zašto ne? Ali nemojte onda vikati da je vrtić loš za sve.

Ne mislim ja da je vrtic najlosije mjesto na svijetu, ali cinjenica je da vrtic postoji zbog roditelja i zbog drustva,ne zbog djece. Pa neka se onda to isto drustvo potrudi da djecje potrebe u istom budu zadovoljene. Jer, ako zelis da ti radim, placam doprinose,poreze, prireze, onda zelim da moje dijete bude sretno i da ima adekvatnu skrb, a ne samo da se taj dio odradjuje, jer ipak se radi o ljudskim bicima.

Ukratko:treba i moze bolje. Nacelno se slazem s ovime sto pises.
Jedino mi je mozda usporedba sa staklenom zvonom malo lame. :/