Samootkrivena Dyspraxia

[Somebody]

Jao pulinka, pa ove kriterije koje si navela nije ispunjavalo ni 10% profesora koji su meni predavali, a ne vjerujem da se situacija stubokom promijenila u zadnjih 20 godina (bar temeljeno na dosadašnjem iskustvu školovanja mog sina).
Pa neka cure završe jedino što ih zanima i što vjeruju da su u stanju raditi, ako ne bude išlo ima posla za profe i bez predavanja djeci (osim ako si nastavnik)...ja znam praktički jednak broj profesora koji rade izvan sustava nastave.

Prije svega, hvala na podršci iz prethodnoga posta. Iako te ne poznajem niti ti poznaješ mene, puno mi to znaci.
A sto se tice posla u školstvu, upravo to. Ako bas dođe do toga da vidim da me taj posao emocionalno ubija, nadam se da će se vec ukazati neka druga prilika za rad unutar područja koje studiram. Iskreno se tome nadam. Ne namjeravam niti zelim ugroziti ni sebe ni djecu, ali isto tako, kao sto sam vec navela, ne zelim ni živjeti život u kojemu bježim od toga da sebi dam šansu. Bit Ce mozda tesko, ali da mislim da imam neke kvalitete dobroga nastavnika, mislim.

Hvala jos jednom na podršci.

[Somebody]

Aha. Ja mislim da je taj test sa lopticama izvrstan prokazatelj dispraksije jer sam pročitala da dispraksičar ne može naciljati i uloviti/baciti loptu.
Da često sam i anksiozna zbog tih problema, ali sigurno nije zbog toga da ne mogu. Anksioznost je u mom slučaju posljedica, a ne uzrok.

Ma ne bih ni ja bila sto posto precizna. A ono s disleksijom se vise odnosilo na Siriusin post.
Sto se tice anksioznosti, znam da je u većini slučajeva posljedica, ali meni se znalo dogoditi da neke stvari ne mogu i zbog lose motorike i zbog anksioznosti. Kada bih se opustila, uspjela bih nakon nekog vremena postići to nesto, nekada prije, nekada kasnije. Razumiješ sto zelim reci.
I da, i ja se stalno bojim toga da me druge osobe ne otkriju. Vec sam malo umorna od toga.

[PITANJE123]

Ma ne bih ni ja bila sto posto precizna. A ono s disleksijom se vise odnosilo na Siriusin post.
Sto se tice anksioznosti, znam da je u većini slučajeva posljedica, ali meni se znalo dogoditi da neke stvari ne mogu i zbog lose motorike i zbog anksioznosti. Kada bih se opustila, uspjela bih nakon nekog vremena postići to nesto, nekada prije, nekada kasnije. Razumiješ sto zelim reci.
I da, i ja se stalno bojim toga da me druge osobe ne otkriju. Vec sam malo umorna od toga.

Da, znam da se ovaj dio odnosio na Siruisin post.
Da, razumijem što želiš reći. Ako si živčan/anksiozan/napet tek si lošiji u postizanju rezultata kad osjećaš pritisak, a i mogu ti se ruke tresti.
Da, naporno je tako. I ja sam uvijek u nekom grču što će ljudi misliti kad vidi tako nešto.
Da li je možda tebi u nalazu pisalo "mješoviti poremećaj razvoj ili "disharmonični razvoj"? Uglavnom dijagnoza je pod šifrom F83 ili F82. U tu dijagnozu spada više skupina poremećaja kada se ne može odrediti što točno od toga svega imaš ili je neka kombinacija u pitanju.

Evo i citata: "Pod dijagnozom F83 mogu se pronaći različiti govorni poremećaju, ADHD, ADD, disgrafija, disfazija, disleksija, razvojna dislalija, razvojna dispraksija, intelektualna inhibicija, selektivni mutizam, razvojne disgnozije."


Vidim da pišeš da bih mogla biti prodavačica. Evo kod mene nije samo problem da ja nešto s motorikom ne nogu nego jednostavno ni ne razumijem što treba u tom nekom poslu, jednostavno se pogubim i ne mogu to obaviti. Zato smatram da ima visoku razinu dispraksije. Pročitala sam da 10% osoba ima dispraksiju, a samo 2% tešku. Tko zna možda imam i još nešto osim dispraksije. Isto tako je i kada ne mogu naučiti plesati ni najjednostavniji ples. Naravno da ne mogu s nogom pravilno napraviti, ali ja ni ne mogu zapamtiti i uskladi te sve pokrete. Pročitala sam da se dispraksija odražava na puno različitih načina/simptoma/karakteristika kod različitih osoba, tj. nemaju svi iste simptome i nemaju svi isti stupanj težine istog simptoma. Ja sumnjam u neku dijagnozu jer inače osobe koje imaju ispodprosječnu inteligenciju mogu raditi te neke jednostavnije poslove, dok ja ni to ne mogu. Pod britanski forum o dispraksiji sam pročitala da su ljudi baš tako nesposobni za jednostavnije poslove kao ja. A i mislim da je meni dispraksija jako naredovala jer ja nisam išla k nikom liječniku/stručnjaku kao ostali koji ju imaju jer je meni mama branila da idem k doktrou i govorili su da ja to kao ne želim a ne da ne mogu i još svašta što ne bih ovdje voljela pisati jer je radila grozne stvari.

[pulinka]

Somebody, pitanja su bila namenjena vama kao primer, nisam očekivala odgovor, ali ipak hvala za trud.

Ne mislim da treba da odustaješ od studija u koje si uložila vreme i trud, daleko od toga- uostalom odakle bih i pomislila da tako nešto dam sebi za pravo... Mislim da treba mudro birati nakon studija.
Pisala sam donekle uopšteno, ali napisala sam jasno da ne bih volela da nastavnik mom detetu bude osoba koja uči godinama 10 sati dnevno, ne šeta/ne izlazi/ne zabavlja se i spava 3 sata noću godinama, a to je o sebi napisala PITANJE123, a ne ti.
Iza toga i dalje stojim, da mislim da nije dobro i zdravo imati godinama takav ritam života, i u takvom režimu života raditi sa decom. (Uostalom, ko mene u realnosti pita kakve nastavnike ja želim...)

Mislim da imaš divne pozitivne osobine, i one su odlične ako radiš sa motivisanim i pristojnim učenicima.
Ali u radu sa opštom populacijom, trebaće ti, osim poznavanja gradiva, empatije i razumevanja, i dobre socijalne veštine, brzo razrešavanje raznoraznih pedagoških situacija, i debela koža- otpornost na raznorazne, često nekonstruktivne i besmislene kritike, nemoguće zahteve sa svih strana, i na najobičniji bezobrazuk, takođe sa raznih strana. Mehanizme otpornosti treba razviti na vreme, upravo ako si dodatno nesigurna u sebe i anksiozna. Prosveta ume da bude jako naporna i iscrpljuje upravo empatične ljude.

Takođe i dalje mislim da je i motorika, i kratkoročna memorija, i vizuelno-prostorna percepcija, prilično bitan deo što nastave, što ocenjivanja, u većini predmeta. Poučavanje drugih je oduvek bilo i vizuelna veština, i, ako si zaista tako ispodprosečna u motorici i prostornom prikazivanju kao što tvrdiš, to bi moglo smetati onom delu tvojih učenika koji se oslanjaju na vizuelno učenje pre nego na slušanje.
Može ti praviti probleme i pri pregledanju testova, sabiranju bodova itd. Ali opet, ti najbolje poznaješ sebe, ja prosuđujem samo na osnovu tvojih opisa...
Kratkoročna memorija je problem ako si sklona zbunjivanju i dekoncentraciji, ali kao što si i sama rekla, može se uvežbati donekle.
Ukratko, da, naravno da ima nastavnika sa dosta mana i nedostataka. I naravno da ima nekompetentnih, i naravno da idealan nastavnik ne postoji. Naravno da ne treba da se oslanjaš na mišljenja nepoznatih ljudi sa foruma.
Moje mišljenje treba da doživiš upravo tako- kao obično mišljenje osobe koja se školovala iz istih razloga kao i ti (za, između ostalog, i rad u školi), osobe koja ima slične poteškoće kao i ti, osobe koja živi sa prosvetnim radnikom i poznaje dosta prosvetnih radnika. I osobe koja je pomalo umorna od prosvetnih radnika kao roditelj .
I upravo kao roditelj mislim da prosveta ne treba da bude mesto u koje će se usmeravati osobe koje smatraju da nemaju sposobnost da budu išta drugo, pa eto neka predaju deci. I nije to usmereno lično protiv tebe, nego se samo nastavlja na misao da 90% nastavnika ne ume ništa od onog što sam napisala - znam da ne ume, odatle i mnogi problemi.

[PITANJE123]

Pisala sam donekle uopšteno, ali napisala sam jasno da ne bih volela da nastavnik mom detetu bude osoba koja uči godinama 10 sati dnevno, ne šeta/ne izlazi/ne zabavlja se i spava 3 sata noću godinama, a to je o sebi napisala PITANJE123, a ne ti.
Iza toga i dalje stojim, da mislim da nije dobro i zdravo imati godinama takav ritam života, i u takvom režimu života raditi sa decom. (Uostalom, ko mene u realnosti pita kakve nastavnike ja želim...)

Razumijem što želiš reći i to je stvarno režim, ali toj osobi se prije svega treba diviti jer apsolutno nitko to ne bi izdržao zdrav, a kamoli bolestan. Takva osoba jedino može uništiti sama sebe, a ne druge. Ali mi (ja i sestra) jednostavno nemamo drugog izbora jer ne možemo raditi nikakav drugi posao, a ne možemo riskirati siromaštvo jer mi nemamo podršku okoline kakvu imaju druge osobe sa poteškoćama/bolešću/invaliditetom. Ako neka osoba nešto ne može uglavnom ni nemora, a mi smo odrasle u takvoj okolini da smo morale sve. Evo primjera susjeda koja ima unuku bolesnu od nekog poremećaja u razvoja i njezina unuka ne mora apslolutno ništa i svi je žale i dive joj se, a mene ta ista žena (a i svi drugi) osuđuje a ja sam morala u njezinoj dobi učiti puno više nego drugi na faksu medicine (ovo stvarno znam provjereno). Dobro, ali to to je zato jer je naša majka lagala o nama pa nas drugi ljudi gledaju kroz predrasude kojima im je ona napunila glavu. Nitko ni ne zna da smo mi bolesne, a i roditelji su cijeli život primjećivali da nešto nije u redu,ali su nam branili ići k doktoru i manipulirali su kao da smo mi lijene/neodgovorne.

[PITANJE123]

I upravo kao roditelj mislim da prosveta ne treba da bude mesto u koje će se usmeravati osobe koje smatraju da nemaju sposobnost da budu išta drugo, pa eto neka predaju deci. I nije to usmereno lično protiv tebe, nego se samo nastavlja na misao da 90% nastavnika ne ume ništa od onog što sam napisala - znam da ne ume, odatle i mnogi problemi.

Ja smatram da bih jedino to bila sposobna zbog svojih poteškoća.

[Somebody]

Da, znam da se ovaj dio odnosio na Siruisin post.
Da, razumijem što želiš reći. Ako si živčan/anksiozan/napet tek si lošiji u postizanju rezultata kad osjećaš pritisak, a i mogu ti se ruke tresti.
Da, naporno je tako. I ja sam uvijek u nekom grču što će ljudi misliti kad vidi tako nešto.
Da li je možda tebi u nalazu pisalo "mješoviti poremećaj razvoj ili "disharmonični razvoj"? Uglavnom dijagnoza je pod šifrom F83 ili F82. U tu dijagnozu spada više skupina poremećaja kada se ne može odrediti što točno od toga svega imaš ili je neka kombinacija u pitanju.

Evo i citata: "Pod dijagnozom F83 mogu se pronaći različiti govorni poremećaju, ADHD, ADD, disgrafija, disfazija, disleksija, razvojna dislalija, razvojna dispraksija, intelektualna inhibicija, selektivni mutizam, razvojne disgnozije."


Vidim da pišeš da bih mogla biti prodavačica. Evo kod mene nije samo problem da ja nešto s motorikom ne nogu nego jednostavno ni ne razumijem što treba u tom nekom poslu, jednostavno se pogubim i ne mogu to obaviti. Zato smatram da ima visoku razinu dispraksije. Pročitala sam da 10% osoba ima dispraksiju, a samo 2% tešku. Tko zna možda imam i još nešto osim dispraksije. Isto tako je i kada ne mogu naučiti plesati ni najjednostavniji ples. Naravno da ne mogu s nogom pravilno napraviti, ali ja ni ne mogu zapamtiti i uskladi te sve pokrete. Pročitala sam da se dispraksija odražava na puno različitih načina/simptoma/karakteristika kod različitih osoba, tj. nemaju svi iste simptome i nemaju svi isti stupanj težine istog simptoma. Ja sumnjam u neku dijagnozu jer inače osobe koje imaju ispodprosječnu inteligenciju mogu raditi te neke jednostavnije poslove, dok ja ni to ne mogu. Pod britanski forum o dispraksiji sam pročitala da su ljudi baš tako nesposobni za jednostavnije poslove kao ja. A i mislim da je meni dispraksija jako naredovala jer ja nisam išla k nikom liječniku/stručnjaku kao ostali koji ju imaju jer je meni mama branila da idem k doktrou i govorili su da ja to kao ne želim a ne da ne mogu i još svašta što ne bih ovdje voljela pisati jer je radila grozne stvari.

Problem je sto trenutno nemam nalaz. Imala sam procjene liječnika iz djetinjstva. Sada ne mogu do njih, a nikako se ne mogu odvažiti da popričam s nekim. Zato tebi jos jednom svaka čast na upornosti i trudu. I na hrabrosti. I znas sto, mozda da se radi o nekom poznatijem poremećaju, jos bih se možda i usudila, ali imam dojam da je dispraksija gotovo nepoznata.
Moguće da ti se stanje pogledalo zbog toga sto s tobom nisu radili kada si bila dijete. Iskreno mi je zao zbog toga sto si proživjela s roditeljima. Znam da podrška puno znaci. Ja sam je imala kao dijete, no sada je više nemam. Mislim da je razlog tome upravo nepoznavanje dispraksije, odnosno mislim da moji to dovoljno dobro ne razumiju. Nekako mislim da je vise pažnje posvećeno djeci s dispraksijom negoli odraslima, a kao sto znamo to je stanje koje nikada nece nestati. Mislim da ni nastavnici nisu dovoljno educirani. Ako nista drugo, nije mi jasno kako nastavnici tjelesnoga ne poznaju (ili nisu poznavali to stanje).

A kada si bila na procjenama, nisu ni pokušali ustanoviti imas li, uz dispraksiju, jos neki poremećaj?

[sirius]

Poznajem osobu koja je uz disleksiju sveučilišni profesor kroatistike. Dakle, moze se. Ta je osoba predavala meni i izvrstan je predavač.
Ne poznajem Vaše dijete, možda stvarno ne bi moglo studirati hrvatski jezik, ali nemojte ga ni sputavati u budućnosti. Ne kažem da to radite, ali teoretski Vaše dijete može jednoga dana završiti studij hrvatskoga jezika bez obzira na disleksiju. Bilo bi mu tesko i bilo bi mu možda potrebno vise vremena za učenje, daleko vise, ali nije nemoguće. To govorim iz iskustva.

Rekla bi da je svaka osoba i svaka poteskoca razlicita.
Moje djete ne razumije procitani tekst i koje ne pamti dobro nove izraze ( jer i to spada u disleksiju osim obrtanja slova) . Tako da mi ne pada na pamet usmjeravati je u skole koje zahtjevaju puni citanja. Jer ona jedva cita, minimalno. Ima tisucu drugih kvaliteta i sposobnosti , ali sigurni ju ne mislim poticati da radi nesto sto joj ne ide 10 sati dnevno. Niti ona to moze niti zeli. U svakom slucaju moze se ostvariti i biti zadovoljna u zivotu u raznim drugim smjerovima osim fakulteta.

[PITANJE123]

Problem je sto trenutno nemam nalaz. Imala sam procjene liječnika iz djetinjstva. Sada ne mogu do njih, a nikako se ne mogu odvažiti da popričam s nekim. Zato tebi jos jednom svaka čast na upornosti i trudu. I na hrabrosti. I znas sto, mozda da se radi o nekom poznatijem poremećaju, jos bih se možda i usudila, ali imam dojam da je dispraksija gotovo nepoznata.
Moguće da ti se stanje pogledalo zbog toga sto s tobom nisu radili kada si bila dijete. Iskreno mi je zao zbog toga sto si proživjela s roditeljima. Znam da podrška puno znaci. Ja sam je imala kao dijete, no sada je više nemam. Mislim da je razlog tome upravo nepoznavanje dispraksije, odnosno mislim da moji to dovoljno dobro ne razumiju. Nekako mislim da je vise pažnje posvećeno djeci s dispraksijom negoli odraslima, a kao sto znamo to je stanje koje nikada nece nestati. Mislim da ni nastavnici nisu dovoljno educirani. Ako nista drugo, nije mi jasno kako nastavnici tjelesnoga ne poznaju (ili nisu poznavali to stanje).

A kada si bila na procjenama, nisu ni pokušali ustanoviti imas li, uz dispraksiju, jos neki poremećaj?

Aha, razumijem.
I ja sam razmišljala o nekom poznatijem poremećaju, ali nekako najviše odgovara opis dispraksije.
Hvala ti!
Žao mi je što sada nemaš podršku.
Da, i svi neurolozi i edukacijski rehabilitiatori (oni svi su stručnjaci za dispraksiju) koje sam ja zvala gotovo ništa ne znaju o dispraksiji, a neki od njih su strudirali u Belgiji, SAD-u, Njemačkoj.
Da, definitivno je više pažnje posvećeno djeci. Nastavnici sigurno nisu dobro educirani.

Neznam, ništa nisu govorili, ali rekli su da se još istražuje u čemu je problem. I samo kažu da vide neki problem, ali još ne znaju što. Ali još ću ići na neka testiranja.
Da li imaš problema sa govorom? Meni i sestri svi kažu da čudno govorimo.

[čokolada]

Nastavnici se, nažalost, vrlo često sprdaju s (njima) "novim" poremećajima. Ono...dispraksija, wtf?
Potrebna je vrlo snažna borba i podrška roditelja koji onda često dobije etiketu helikopter-roditelja. S druge strane, u razredima je puno učenika, bude ih i po 4-5 s teškoćama jer se naknadno tijekom školovanja otkriju.

[PITANJE123]

Rekla bi da je svaka osoba i svaka poteskoca razlicita.
Moje djete ne razumije procitani tekst i koje ne pamti dobro nove izraze ( jer i to spada u disleksiju osim obrtanja slova) . Tako da mi ne pada na pamet usmjeravati je u skole koje zahtjevaju puni citanja. Jer ona jedva cita, minimalno. Ima tisucu drugih kvaliteta i sposobnosti , ali sigurni ju ne mislim poticati da radi nesto sto joj ne ide 10 sati dnevno. Niti ona to moze niti zeli. U svakom slucaju moze se ostvariti i biti zadovoljna u zivotu u raznim drugim smjerovima osim fakulteta.

E, vidiš o tome ti ja govorim .Ja i sestra smo radile cijeli život nešto što ne možemo, pa i puno više od 10 sati dnevno pa smo upravo zato mogle prividno prekriti to svoje pravo stanje nesposobnosti. Još smo trpjele maltretiranje/zlostavljanje/osuđivanje od svoje mame. Ona je još govrila da 15 sati učenja na dan ništa i da svi uče puno više, a mi najmanje. Znam da je to sve jako naporno i totalno razumijem da to tvoja curica ne može (nitko ne bi). Bravo, vidim da si dobra majka i da ju razumiješ i samo ju potiči da se usavršava na onome što može. Zato i ja želim studirati onaj predmet jer to barem koliko toliko mogu.

[PITANJE123]

Nastavnici se, nažalost, vrlo često sprdaju s (njima) "novim" poremećajima. Ono...dispraksija, wtf?
Potrebna je vrlo snažna borba i podrška roditelja koji onda često dobije etiketu helikopter-roditelja. S druge strane, u razredima je puno učenika, bude ih i po 4-5 s teškoćama jer se naknadno tijekom školovanja otkriju.

Da, ili još kažu da takvi roditelji žele etiketirati dijete i kočiti ga u razvoju. To je krivi pristup. Treba ići na preglede, pa ako što ustanove OK, a ako ne isto OK. Ako ustanove dijagnozu može se pomoći djetetu, a ako ne ustanove barem možemo biti mirni da smo sve provjerili i odbacili mogući problem.

[Somebody]

Somebody, pitanja su bila namenjena vama kao primer, nisam očekivala odgovor, ali ipak hvala za trud.

Ne mislim da treba da odustaješ od studija u koje si uložila vreme i trud, daleko od toga- uostalom odakle bih i pomislila da tako nešto dam sebi za pravo... Mislim da treba mudro birati nakon studija.
Pisala sam donekle uopšteno, ali napisala sam jasno da ne bih volela da nastavnik mom detetu bude osoba koja uči godinama 10 sati dnevno, ne šeta/ne izlazi/ne zabavlja se i spava 3 sata noću godinama, a to je o sebi napisala PITANJE123, a ne ti.
Iza toga i dalje stojim, da mislim da nije dobro i zdravo imati godinama takav ritam života, i u takvom režimu života raditi sa decom. (Uostalom, ko mene u realnosti pita kakve nastavnike ja želim...)

Mislim da imaš divne pozitivne osobine, i one su odlične ako radiš sa motivisanim i pristojnim učenicima.
Ali u radu sa opštom populacijom, trebaće ti, osim poznavanja gradiva, empatije i razumevanja, i dobre socijalne veštine, brzo razrešavanje raznoraznih pedagoških situacija, i debela koža- otpornost na raznorazne, često nekonstruktivne i besmislene kritike, nemoguće zahteve sa svih strana, i na najobičniji bezobrazuk, takođe sa raznih strana. Mehanizme otpornosti treba razviti na vreme, upravo ako si dodatno nesigurna u sebe i anksiozna. Prosveta ume da bude jako naporna i iscrpljuje upravo empatične ljude.

Takođe i dalje mislim da je i motorika, i kratkoročna memorija, i vizuelno-prostorna percepcija, prilično bitan deo što nastave, što ocenjivanja, u većini predmeta. Poučavanje drugih je oduvek bilo i vizuelna veština, i, ako si zaista tako ispodprosečna u motorici i prostornom prikazivanju kao što tvrdiš, to bi moglo smetati onom delu tvojih učenika koji se oslanjaju na vizuelno učenje pre nego na slušanje.
Može ti praviti probleme i pri pregledanju testova, sabiranju bodova itd. Ali opet, ti najbolje poznaješ sebe, ja prosuđujem samo na osnovu tvojih opisa...
Kratkoročna memorija je problem ako si sklona zbunjivanju i dekoncentraciji, ali kao što si i sama rekla, može se uvežbati donekle.
Ukratko, da, naravno da ima nastavnika sa dosta mana i nedostataka. I naravno da ima nekompetentnih, i naravno da idealan nastavnik ne postoji. Naravno da ne treba da se oslanjaš na mišljenja nepoznatih ljudi sa foruma.
Moje mišljenje treba da doživiš upravo tako- kao obično mišljenje osobe koja se školovala iz istih razloga kao i ti (za, između ostalog, i rad u školi), osobe koja ima slične poteškoće kao i ti, osobe koja živi sa prosvetnim radnikom i poznaje dosta prosvetnih radnika. I osobe koja je pomalo umorna od prosvetnih radnika kao roditelj .
I upravo kao roditelj mislim da prosveta ne treba da bude mesto u koje će se usmeravati osobe koje smatraju da nemaju sposobnost da budu išta drugo, pa eto neka predaju deci. I nije to usmereno lično protiv tebe, nego se samo nastavlja na misao da 90% nastavnika ne ume ništa od onog što sam napisala - znam da ne ume, odatle i mnogi problemi.

Razumijem sto želite reci. I nije da se ljutim ili nesto slično tomu, samo ne mogu mozda na to gledati hladno i distsncirano. Samo sam htjela dati do znanja da promišljam i ja i nekim stvarima, daleko od toga da živim u nekom idealnom svijetu. Svjesna sam svojih mana, ali jednostavno ne želim da se neke stvari generaliziraju. Ne znam kako to objasniti.
I da, bojim se problematičnih ucenika i mogućih frustracija i prepreka koje taj posao donosi i svjesna sam itekako da nije lako . Nisam se u sve ovo upustila ni zbog čega. Znam i da nisu sve osobe auditivni tipovi, ali radeći Power Point prezentaciju ili u nekome drugom alatu, potrudila bih se izraditi vizualno kvsletitnu prezentaciju. S time nemam problema, imam sa snačaženjem na ploči, ali vjerujem da to mogu kompenzirati. Vizislno-spacijalna memorija mi jest losa, ali ne podjednako u svim situacijama.
Nisam ušla u to samo da bih usla.
I znam da necu i ne trebam uzimati k srcu mišljenje osobe s foruma, Vi ne poznajete mene niti ja poznajem Vas, ali samo sam htjela ukazati na to da nije sve tako jednodimenzionalno. I vjerujte mi da sam 90 posto tih pitanja i mogućih nedostataka koje ste izložili ovdje vec i sama analizirala.
I zaista mi je zao zbog Vaših neugodnih iskustava s prosvjetom.

[Somebody]

Rekla bi da je svaka osoba i svaka poteskoca razlicita.
Moje djete ne razumije procitani tekst i koje ne pamti dobro nove izraze ( jer i to spada u disleksiju osim obrtanja slova) . Tako da mi ne pada na pamet usmjeravati je u skole koje zahtjevaju puni citanja. Jer ona jedva cita, minimalno. Ima tisucu drugih kvaliteta i sposobnosti , ali sigurni ju ne mislim poticati da radi nesto sto joj ne ide 10 sati dnevno. Niti ona to moze niti zeli. U svakom slucaju moze se ostvariti i biti zadovoljna u zivotu u raznim drugim smjerovima osim fakulteta.

Istina, upravo sam zato i napisala da je TEHNIČKI moguće da osoba s disleksijom studira hrvatski jezik. Naravno da Vaše dijete nece to studirati ako nema nikakvih afiniteta prema tome i ako ga zanimaju druge stvari. Ne vidim ni ja svrhu u tome da se netko muci s necime za sto nije motiviran, a jos mu je k tome i put do cilja otežan.

[Somebody]

Nastavnici se, nažalost, vrlo često sprdaju s (njima) "novim" poremećajima. Ono...dispraksija, wtf?
Potrebna je vrlo snažna borba i podrška roditelja koji onda često dobije etiketu helikopter-roditelja. S druge strane, u razredima je puno učenika, bude ih i po 4-5 s teškoćama jer se naknadno tijekom školovanja otkriju.

Imaš pravo. U tome i jest problem. Mislim da većina ljudi misli da se radi o izmišljotini, a ako nastavnici koji rade s djecom nisu dovoljno educirani, kako Ce biti roditelji i okolina , koji su u većini slučajeva apsolutni laici? Ja razumijem da ne mogu u potpunosti kriviti druge ljude jer u većini slučajeva možda jednostavno ne znaju i ne razumiju u čemu je problem. Ali opet, tesko je očekivati i od djeteta, a i od adolescenta, da Ce prvi pristupiti nastavniku, sto zbog srama, sto zbog toga sto ni samo dijete u tom trenutku ne razumije u potpunosti o čemu se radi. Mi kao osobe s dispraksijom trebale bismo objasniti drugim ljudima o čemu se radi, a to ne mozemo upravo zbog statusa tog poremećaja, a i jos vise, zbog, kako je Pitanje napisala, manjka podrške. Svjesna sam da je ne možemo dobiti ako okolina ne razumije jer vjerojatno ni ja ne bih razumjela neki takav poremećaj da ga nikada nisam proživjela. I tako se stvara zadarski krug....Nažalost.

[Somebody]

Da, ili još kažu da takvi roditelji žele etiketirati dijete i kočiti ga u razvoju. To je krivi pristup. Treba ići na preglede, pa ako što ustanove OK, a ako ne isto OK. Ako ustanove dijagnozu može se pomoći djetetu, a ako ne ustanove barem možemo biti mirni da smo sve provjerili i odbacili mogući problem.

Istina. Mislim da se dosta roditelja i srami toga sto im dijete ima neki oblik poteškoća, pri čemu se mi ne žele suočiti s tim.

[PITANJE123]

Istina. Mislim da se dosta roditelja i srami toga sto im dijete ima neki oblik poteškoća, pri čemu se mi ne žele suočiti s tim.

Da, neki se srame. Ali kod moje mame je bila situacija drugačija. Ona, osim što se sramila je govorila da moramo ostvarivati njezine nesotvarene snove i frustracije koje ona nije bila sposobna ostvariti, a bila je zdrava. Ukratko, željela je da budem najuspješnija da bi onda ona time hvalila sebe. Ovo da se roditelji srame je barem malo normalno, a ovo što sam ja doživjela je proračunato i zlo.

[sirius]

Ja smatram da bih jedino to bila sposobna zbog svojih poteškoća.

Bilo bi dobro da recenica glasi:
Mislim da sam sposobna raditi u prosvjeti zbog svih svojih sposobnosti i jakih strana.
To pisem kao roditelj koji je odustao od ideje da ce djecu poucavati samo visoko motivirani najbolji od najboljih jednig dana. Ne oni koji su se na mjestu nastavnika nasli jer nisu mogli nista bolje.
Nije to osobno tebe. Samo se nadam da ce se ta struka naci na boljoj poziciji .

[Somebody]

Razumijem, i žao mi je zbog toga. Bas te snašla nezavidna pozicija u životu.

Poslala sam ti privatnu poruku.

[PITANJE123]

Bilo bi dobro da recenica glasi:
Mislim da sam sposobna raditi u prosvjeti zbog svih svojih sposobnosti i jakih strana.
To pisem kao roditelj koji je odustao od ideje da ce djecu poucavati samo visoko motivirani najbolji od najboljih jednig dana. Ne oni koji su se na mjestu nastavnika nasli jer nisu mogli nista bolje.
Nije to osobno tebe. Samo se nadam da ce se ta struka naci na boljoj poziciji .

Znam da si doživjela loša iskustva s prosvjetom, ali i ja sam još gore nego ti, vjeruje mi. Tvoja curica barem ima mamu koju ju podržava i brani od ljudi koji su joj nešto loše napravili. Ovo „…zbog svojih sposobnosti i jakih strana“ ne mogu napisati kad ima puno očiglednih poteškoća. Za te poteškoće nisam ja kriva. Ja protiv tih poteškoća/simptoma borim više nego itko. Drugi bi davno odustali ili ne bi ni pokušavali. Već sam i spomenula da ne želim na faks jer bih jedino bila sposobna obavljati taj posao, nego i zato jer me još u osnovnoj to zanimalo. Ti ljudi iz prosvjete koji su te povrijedili nisu bili bolesni kao ja i sami su bili odgovorni za svoje postupke koji su vjerojatno proizašli od nedovoljne stručnosti (bili su zdravi, to je velika razlika) ili loših karakternih crta ili nemara. Ako ću jednoga dana biti loš profesor to sigurno neće biti zbog nemara, lijenosti, nezainteresiranosti kao što nije bilo ni kad sam ja iz jednog predmeta dobivala 2 a učila sam 20 sati 6 jednostavnih rečenica, a profesorica iz tog predmeta je rekla da bi za 15 minuta mogao naučiti 5 cijelih lekcija za 5. Ako neću za nešto biti sposobna onda će to biti samo i isključivo radi moje bolesti, a ne nerada. I sama kažeš da tvoja curica ima poteškoće, zamisli sada da se oko nečega trudila i da jednostavno nije uspjela zbog svojih poteškoća (a ne nemara) i da joj onda netko nešto zamjera, a tvoja curica ima podršku/pomoć barem od roditelja (ja sam imala osude od doslovno svih) i koliko uspijem poloviti iz ovoga što pišeš ne tjeraš ju da radi ono što ne može. A ja sam morala godinama živjeti režim.Ja nisam isto što su bili ti prosvjetari s kojima si imala negativna iskustva. Ja i sestra smo baš suprotno od njih – imam velike poteškoće, ali i dalje se trudimo i želimo uspjeti čak i u onome što ne možemo.

[PITANJE123]

Somebody, željela sam ti poslati privatnu poruku, ali piše da se poruka ne može posalti. Da li netko zna zašto se to događa?
Sretan Uskrs svima koji slave.

[PITANJE123]

Molim vas da mi netko odgovori na prethodni post o porukama.
Somebody, htjela bih ti odgovoriti, ali ne želim tu baš javno pa ću na poruku odgovoriti ako ću ponovno moći.
Da li bi se ti mogla popesti na ljestve i hodati po njima?
Bi li mogla preskočiti jednu jedinu stepenicu?
Da li se možeš dobro snalaziti u prostoru? Pitam te da li se dobro snalaziš kada trebaš pronaći neki novi objekt i općenito po ulicama.

[PITANJE123]

Molim vas da mi netko odgovori na prethodni post o porukama.
Somebody, htjela bih ti odgovoriti, ali ne želim tu baš javno pa ću na poruku odgovoriti ako ću ponovno moći.
Da li bi se ti mogla popesti na ljestve i hodati po njima?
Bi li mogla preskočiti jednu jedinu stepenicu?
Da li se možeš dobro snalaziti u prostoru? Pitam te da li se dobro snalaziš kada trebaš pronaći neki novi objekt i općenito po ulicama.

[Somebody]

Mogla bih se popeti na ljestve, ali mi je tesko održati ravnotežu.
Mogu preskočiti jednu stepenicu, to sam uvježbala kao dijete.
Sto se tice pronalaženja ulica i snalaženja u novom prostoru, to mi također ide tesko, bas zbog lose vizualne memorije.

[Somebody]

Molim vas da mi netko odgovori na prethodni post o porukama.
Somebody, htjela bih ti odgovoriti, ali ne želim tu baš javno pa ću na poruku odgovoriti ako ću ponovno moći.
Da li bi se ti mogla popesti na ljestve i hodati po njima?
Bi li mogla preskočiti jednu jedinu stepenicu?
Da li se možeš dobro snalaziti u prostoru? Pitam te da li se dobro snalaziš kada trebaš pronaći neki novi objekt i općenito po ulicama.

Ne znam stvarno sto je bilo. Ja tebi mogu poslati poruku.

[čokolada]

Imate obje dovoljno postova za slanje i primanje poruka.

[PITANJE123]

Mogla bih se popeti na ljestve, ali mi je tesko održati ravnotežu.
Mogu preskočiti jednu stepenicu, to sam uvježbala kao dijete.
Sto se tice pronalaženja ulica i snalaženja u novom prostoru, to mi također ide tesko, bas zbog lose vizualne memorije.

Ja se uopće ne mogu popeti na ljestve. Mogu doći samo do 2. stepenice i dalje se tresem i ne mogu, znam da bih pala da idem dalje. Ja stepenicu ne mogu preskočiti. Teško se snalazim u prostoru. Inače mislim da su te teškoća (dispraksija, ispodprosječna inteligencija) nastale zato što sam na porodu doživjela asfiksiju (prestanak disanja, pomanjkanje/gubitak kisika u mozgu) i doktori su mislili da uopće neću preživjeti. Mama je rekla da su doktori rekli da se 1 od 1000 izvuče s takvim stanjem. Jednom sam pročitala da asfiksija ili hipoksija uzrokuju trajna oštećenja mozga i živčanog sustava.

[PITANJE123]

Imate obje dovoljno postova za slanje i primanje poruka.

Da, ne znam što se događa.

[Somebody]

Ja se uopće ne mogu popeti na ljestve. Mogu doći samo do 2. stepenice i dalje se tresem i ne mogu, znam da bih pala da idem dalje. Ja stepenicu ne mogu preskočiti. Teško se snalazim u prostoru. Inače mislim da su te teškoća (dispraksija, ispodprosječna inteligencija) nastale zato što sam na porodu doživjela asfiksiju (prestanak disanja, pomanjkanje/gubitak kisika u mozgu) i doktori su mislili da uopće neću preživjeti. Mama je rekla da su doktori rekli da se 1 od 1000 izvuče s takvim stanjem. Jednom sam pročitala da asfiksija ili hipoksija uzrokuju trajna oštećenja mozga i živčanog sustava.

Ja se isto tesko snalazim u prostoru. Tipa, da prvi se nalazim u nekom gradu, jako bi mi dugo trebalo da dođem do odredišta. Tesko pamtim put. A to s ljestvama, nisam bila dovoljno precizna, ne mogu ni ja doći do vrha jer bih izgubila ravnotežu, mozda najvise do treće ljestve, također se dalje tresem. To je zbog lose ravnoteže. Kad sam bila dijete, doslovno bih zbog banalnosti gubila ravnotežu, pa sam zbog toga cesto padala i ozljeđivala se. Zbog lose ravnoteže nisam naučila voziti ni bicikl. A preskakati stepenice mogu jer sam to naučila u djetinjstvu, ali mi je trebalo dulje i bila sam nesigurnija od druge djece.
Mislim, dispraksija se ne realizira kod svih na jednak način. Neki nauče voziti bicikl, neki ne, neki voze cak i auto. Tako je i s ostalim stvarima.

Kod mene je isti uzrok. Isto sam ostala bez kisika, organi su mi bili nedovoljno razvijenim i također su navodno postojale malene šanse za preživljavanjem.

[Somebody]

Da, ne znam što se događa.

Poslala sam ti ponovno poruku.

[PITANJE123]

Somebody, kako si ti uopće prvi puta naišla baš na tu dijagnozu/riječ "dispraksija"? Znam da si rekla da su ti još u djetinjstvu rekli da ti imaš neki poremećaj u razvoju, ali kako si baš ti osobno posumnjala da imaš baš dispraksiju?

[Somebody]

Somebody, kako si ti uopće prvi puta naišla baš na tu dijagnozu/riječ "dispraksija"? Znam da si rekla da su ti još u djetinjstvu rekli da ti imaš neki poremećaj u razvoju, ali kako si baš ti osobno posumnjala da imaš baš dispraksiju?

Problemi su se uvijek vrtjeli oko motorike: i fine i grube. Vec sam napisala da mi je fina motorika izrazito losa i mislim da me upravo to koči u svakodnevnome funkcioniranju. Za sam sam termin saznala krajem prošle godine, kada su se dogodile neke stvari koje su me poprilično.....pa frustrirale, a sve se to dogodilo upravo zbog moje lose motorike. I nije to bio prvi put da sam se našla u takvoj situaciji. Googlala sam nerazvijena motorika, problemi s finom i grubom motorikom te sam na jednoj stranici naišla na termin dispraksija, mislim da je autorica članka logopedica, koja primarno radi s djecom. Tu sam vidjela i komentare roditelja koji sumnjaju da njihovo dijete ima dispraksiju. Mogla sam se povezati s mnogim simptomima, sto s onima koji sežu jos iz djetinjstva, sto s onima koji su i sada izraženi. Kad sam saznala da postoji termin, googla sam ga i pocela pretraživati sadržaje na tu temu. Naišla sam i na temu Motorička dispraksija na Forumu hr, a ubrzo nakon toga pocela sam pratiti i britanske forume. I pronašla sam se u dosta stvari.
Tako nekako sam povezala da se moji problemi mogu povezati s dispraksijom.

[PITANJE123]

Problemi su se uvijek vrtjeli oko motorike: i fine i grube. Vec sam napisala da mi je fina motorika izrazito losa i mislim da me upravo to koči u svakodnevnome funkcioniranju. Za sam sam termin saznala krajem prošle godine, kada su se dogodile neke stvari koje su me poprilično.....pa frustrirale, a sve se to dogodilo upravo zbog moje lose motorike. I nije to bio prvi put da sam se našla u takvoj situaciji. Googlala sam nerazvijena motorika, problemi s finom i grubom motorikom te sam na jednoj stranici naišla na termin dispraksija, mislim da je autorica članka logopedica, koja primarno radi s djecom. Tu sam vidjela i komentare roditelja koji sumnjaju da njihovo dijete ima dispraksiju. Mogla sam se povezati s mnogim simptomima, sto s onima koji sežu jos iz djetinjstva, sto s onima koji su i sada izraženi. Kad sam saznala da postoji termin, googla sam ga i pocela pretraživati sadržaje na tu temu. Naišla sam i na temu Motorička dispraksija na Forumu hr, a ubrzo nakon toga pocela sam pratiti i britanske forume. I pronašla sam se u dosta stvari.
Tako nekako sam povezala da se moji problemi mogu povezati s dispraksijom.

I ja sam na sličan način saznala da imam dispraksiju. Još prije 8 godina sam razmišljala o svojim poteškoćama i došla sam do zaključka da nešto na tjelesnom ne mogu napraviti jer imam nešto sa koordinacijom. Tada sam pod google upisala "poremećaj koordinaicje" i došli su rezultati. I ja sam pratila britanske forume i puno toga se poklapa.

[Somebody]

I ja sam na sličan način saznala da imam dispraksiju. Još prije 8 godina sam razmišljala o svojim poteškoćama i došla sam do zaključka da nešto na tjelesnom ne mogu napraviti jer imam nešto sa koordinacijom. Tada sam pod google upisala "poremećaj koordinaicje" i došli su rezultati. I ja sam pratila britanske forume i puno toga se poklapa.

I shvatila sam da se neki problemi koje imam, a nisu primarno motorički, mogu također povezati s dispraksijom.
Ma poremećaj je opcenito najvise poznat u Velikoj Britaniji. Imaju osnovanu i fondaciju za dispraksiju i ondje postavljaju dijagnozu i u odrasloj dobi, dok ovdje, koliko sam shvatila, tesko da je možeš dobiti kada uđeš u neke godine.
Možeš sada slati i primati poruke?

[PITANJE123]

Pozdrav! ������

Molim Androgena da mi se javi ako ikad vidi ovaj post (možda i za par mjeseci ili godina ako tek onda vidi).

Zamolila bih Andeo-gena da ako je moguće da obriše neke svoje poruke iz inbox-a da mu se mogu javiti kada bude 1. put aktivan jer mu želim poslati poruke privatno a ne mogu jer mu je inbox prezasićen.
Za Andro-gena: Vidjela sam u nekim od tvojih postova da je tvojoj kćerkici jedini potvrdio dijagnozu dispraksije (ili nešto slično ako sam dobro shvatila) neki stručnjak iz centra za aurizam. Bili mi, molim te, mogao reći koji je to stručnjak i koji je to centar?

Hvala!

[PITANJE123]

Molim Androgena da mi se javi ako ikad vidi ovaj post (možda i za par mjeseci ili godina ako tek onda vidi).

Zamolila bih Andeo-gena da ako je moguće da obriše neke svoje poruke iz inbox-a da mu se mogu javiti kada bude 1. put aktivan jer mu želim poslati poruke privatno a ne mogu jer mu je inbox prezasićen.
Za Andro-gena: Vidjela sam u nekim od tvojih postova da je tvojoj kćerkici jedini potvrdio dijagnozu dispraksije (ili nešto slično ako sam dobro shvatila) neki stručnjak iz centra za aurizam. Bili mi, molim te, mogao reći koji je to stručnjak i koji je to centar?

Hvala!

[ArtuRosie]

Pozdrav!
I ja sam u potrazi za Andro-genom. Moja djevojcica ima slične poteškoće kao i njegova 2013. godine pa me zanima ishod i kako se to sve razvilo.

[PITANJE123]

Pozdrav!

Javljam se nakon dugo vremena. Da radilo se o dispraksiji. Rekli su mi da je to nedvojbeno dispraksija i da sam aposolutno u pravu dok tvrdim da imam tu dijagnozu.
Evo i nakon 7 mjeseci čekanja gotovo je vještačenje i utvrđeno je oštećenje od 70% -radi se o težem invaliditetu..

I razgovarala sam s 1 doktorom koji se bavi registrom osoba s invaliditetom i rekao je da od dispraksije boluje oko 1000 ljudi u RH i da imaju priznat invaliditet.

Također sam vidjela da je Svjetska zdravstvena organizacija rekla da je to psihologijski poremećaj razvoja u djetinjstvu.

Ako tko ikad posumnja u tu dijagnozu može mi se javiti u privatne poruke.

[Somebody]

Drago mi je zbog tebe, da si konačno uspjela dokazati ono što si cijelo vrijeme znala. Nadam se da je sada lakše. Ako ti se da, možeš se javiti u privatnim porukama i napisati kako je izgledalo vještačenje i postavljanje dijagnoze.

[Dandellion]

Pozdrav svima,
Ja sam također odrasla dispraksičarka, imam 27 godina. Doduše, prilično sam sigurna da je kod mene to jedan od simptoma aspergerova sindroma. Nažalost, u djetinjstvu i do danas nisam imala nikakvu podršku i morala sam se u svemu snalaziti sama. Na sreću, nisam toliko težak slučaj da ne mogu obavljati baš nikakav posao, zaposlena sam (ne baš najbolje plaćen i perspektivan posao) ali radim i živim samostalan život kao i većina odraslih ljudi. Doći do tog nivoa bilo je dosta teško jer većinu poslova zbog svoje nespretnosti ne mogu obavljati, često sam bila ismijavana i osuđivana, jer ono što drugi obavljaju s lakoćom ja ne mogu ni uz najbolju volju. Pročitala sam sve postove od @PITANJE123 i neke mi je bilo baš teško za čitati jer sam se opet prisjetila ružnih stvari koje su mi se događale. Molim @PITANJE123 da mi se javi u inbox i opiše detaljno kako je prošlo vještačenje, ja ne mogu jer sam se tek registrirala.

[Dandellion]

Javi mi se u privatne poruke.

[čokolada]

Dandellion, imaš premalo postova da bi mogla primati i slati poruke. Napiši neku no-name email adresu na koju ti se zainteresirani mogu javiti.

[Dandellion]

dandellion1995@gmail.com ovdje mi možete pisati.

[PITANJE123]

AUTOROSIE,SOMEBODY,DANDELLION,(
I SVI KOJI OVO ŽELE VIDJETI I TREBA IM POMOĆ):




Bok!

Vidjela sam postove,ali se dugo nisam javljala ,oprostite.

Odgovorit ću ti draga D. i javno i u privatne poruke.

AKO ĆE TKO IKADA TREBATI BILO KAKVU POMOĆ NEKA SAMO OBJAVI (AL BAŠ JAVNO S POSTOM) TU NA FORUMU PITANJE /TEKST/OPIS STANJA .

Vještačenje je prošlo totalno normalno. Unutra si oko 20 min. I malo te pitaju o tvojim simptomima, mislim da su ionako najvažniji nalazi. Čekala sam 7 mjeseci da cijeli proces bude gotov.

I sad sam konačno našla posao koji za sada mogu obaviti. Radim ga 8.mjeseci,a inače sam dobivala otkaze nakon 2 tjedna ili 1mj.

Sve što mi se događalo cijeli život zbog 1 neotkrivene bolesti je ostavilo velik trag na moje samopouzdanje. Dosta smo ponižavanja ,vrijeđanja i maltretirana pa se osjećam jako ranjeno i imam nisko samopouzdanje .

Draga D. i svi koji imate iste ili slične probleme:

Nikad nemojte niti slučajno pomisliti da manje vrijedite od drugih. Oni su samo imali sreće(Bogom im je dano i to doslovno) da se RODE zdravi i time sposobni i uspješni,a mi bolesni na takav način(teškoće u razvoju,intelektualni invaliditeti,autizam,Asper...) Imamo tu nesreću da se moramo 1000 puta više truditi od nekog tko prstom ne PREMA NAMA uspije u životu samo zato jer nema teške simptome koji ga ograničavaju . Nemaju nas pravo ponižavati i izrugivati nam se za nešto što mi nismo krivi i za nešto gdje se puno više trudimo od njih,ali nam ne ide jer smo jednostavno bolesni,nažalost.

Kad god pomislite da manje vrijediti od onih "sposobnih i pametnih" sjetite se da su oni samo takvi jer su i ali tu prokletu sreću u životu da nisu oboljeli i da su oni bolesni kao mi nikad ne bi bili kao mi jer su naučeni na sve gotovo ,a mi bi bili puno bolji od joj jer smo naučeni na muku i trud. Lako je osuđivati kad nisi bio u tuđim cipelama i u tuđoj muci.

Uvijek se obratite stručnjacima za pomoć bez ikakve zadrške.


Autorosie ako trebaš pomoć možeš se javiti .

[PITANJE123]

Najlakše je osuđivati nevidljivi invalditet kao što je disprkasija i intelektualni invalditeti. Ljudi su pokvareni i ne mogu shvatiti da nešto naizgled skriveno također može biti invaliditet pa čak i teži ili teški.

Nikad nemojte odustati od svoje istine, intuicije,osjećaja. Ja sam svoju istinu uspjela dokazati,uspjet ćete i vi.

[PITANJE123]

Inače puno ljudi ne razlikuje običnu nespretnost i dispraksiju. Kad osoba ima običnu nespretnost radi fizičke vježbe/pokrete isto kao i svi drugi ljudi,samo ne tako lijepo/galantni/spretno.

Dok osoba s dispraksijom radi jednostavno jednom riječju čudne i bolesne pokrete. Pokreti su nespretni ,čudni,smiješni. Osoba može imati lagani tremor(drhtanje) mišića dok radi neku vježbu koju ne može obaviti.

PO MENI -->
AKO NETKO I DALJE NE VIDI RAZLIKU IZMEĐU NORMALNE I BOLESNE NESPRETNOSTI IZDVAJA JU OVO:

Osoba se na 1.pogled IZDVAJA iz mase svojom nespretnošću. Jednostavno je tuđim okom vidljivo i to jako vidljivo da osoba odudara od mase. I to tako da ju svi gledaju i čude se što ta osoba tako čudno skače,trči,ne može uhvatiti loptu...


Nadam se da ću svim svojim postovima(i ovim sada i onima do prije 2 godine) nekome izgubljenome u krizi nerazumijevanja samog sebe i osudi drugih ljudi pomoći.
Želim da se širi svijest o ovoj dijagnozi.

Kojeg god doktora sam pitala što je dis.skoro niti 1 nije znao.
Baš pred koji dan mi je 1 psihijatrica u čudu rekla kako ne bih ona znala što je to i čudila se kako drugi doktori ne znaju što je to. Na kraju je rekla da student medicine(koja traje 6 godina) uči dis,mentalnu retardaciju,poremećaje u razvoju odmah 1.godinu studija na neurologiji, pa da su vjerojatno zaboravili da su ikad čuli za takavu bolest. Znam koliko ovo glupo i suludu zvuči,ali je nažalost istina.

[Dandellion]

Evo me nakon dugo vremena. Promjenila sam mobitel pa sam se prenašajući podatke sa starog mobitela, sjetila i ove teme.
Drago mi je da si se javila @PITANJE123 i drago mi je da si se uspjela zaposliti.
Koji posao sada radiš ako nije tajna?
Kod mene je novost da sam nakon 5 godina dala otkaz na poslu zbog narušenih odnos. Dijelom je za to kriv moj asperger a ponajviše dispraksija. Ponekad se pitam da li ja zaista imam asperger ili sam samo društveno zaostala, jer su me druga djeca još u najranijem djetinjstvu gurnula na margine društva s koje se dan danas nisam uspjela maknuti. Da li je prvo bilo kokoš ili jaje? Da li bih ja bila neautistična da nemam dispraksiju, da nisam čudakinja koja ima čudne izraze lica, čudno hoda, ne zna se orijentirati u prostoru, nije za nikakvi sport i ostale bitne stavke u životu neurotipičnih ljudi.
Mene je uvijek fasciniralo da te ljudi mrze zbog toga jer eto, nisi savršeni klon nekog ispravnom modela čovjeka. I to mrze do te mjere da ti žele zlo, podmeću ti, žele da izgubiš posao, da umreš, da se razboliš...
Sjećam se da me vlastita majka počela daviti s rukama oko vrata jer su mi se kvartovska djeca rugala, a ona nekadašnja popularna faca u društvu nije mogla podnijeti da odgaja takvu gubitnicu. Majka, koja je s 9 godina bila najbolja prva u vožnji bicikla rodi kćer koja ga jedva zna voziti. Majka, koja je u djetinjstvu imala brdo prijatelja rodi kćer koja tokom odrastanja nije imala ni 5 prijatelja, koja nije bila pozvana na većinu rođendana, osim ako ne bi zvala prva. Onu koja je na izletima i ekskurzijama sjedila sama u busu i često sama u školskoj klupi. Onu koja je bila nedodirljiva za popularnu ekipu i ako bi profa popularnom naredila da sjedi sa mnom, popularnom bi se smijali i takve bizarne situacije bile su predmet sprdnje. To se događalo i u srednjoj školi, ma srednja je bila 1000 puta gora od osnovne škole. Ljeto nakon 1. srednje, pokušala sam 1. puta samoubojstvo. Uzela sam bakine tablete za spavanje, no ništa se nije dogodilo. Nisam ih popila dovoljno.
Majka nikad nije imala razumjevanja za mene, urlala je na mene, da sam čudakinja i živim bolesni život jer ne izlazim i nisam sportašica kao druge "normalne" tinejdžerke. Ona me odgajala samohrano na neki bolesni-posesvno-narcisodni način i provodila je sa mnom većinu slobodnog vremena. Morala sam biti njen najbolji prijatelj i emotivna sovica i vreća za udaranje na kojoj bi iskaljivala svoje frustracije, zbog loše financijske situacije, brata koji je parazitirao na njenoj plaći, rublja koje se nije uspjelo osušiti, ručka koji je zagorio...
Svaki Božić, rođendan i Nova Godina bili su ukaljani njenim svađama.
Mislila sam da ću se s punoljetnosti konačno uspjeti otarasiti problema iz djetinjstva i započeti ispočetka. Ništa od toga. Nedugo nakon moje punoljetnosti, majka se razbolila i trebalo je brinuti o njoj. Morala sam raditi makar bilo šta, samo da se novac donese na stol.
Pokušaj zapošljavanja u struci je neslavno propao, kao i neki poslovi van struke. Posao je za mene bio nova srednja škola, tolika količina vikanja, omalovažavanja, ruganja, kao da nikad nisam napustila školsku zgradu. Bila sam okružena ljudima koji su samo po broju godina odrasli. Na zadnjem poslu sam se uspjela donekle snaći, no i tamo je bilo svega toga ali ne tako često. Zaslužila sam to, ne vrijedim kao ostali, mislila sam si. U meni se prelomilo prije malo više od pola godine kada sam se počela suprotstavljati i na kraju sam dala otkaz. Svi su bili osupnuti mojom odlukom i nisu je dobro prihvatili.
Najgore mi je kad mi se ljudi obraćaju s visoka i infantiliziraju me, to mi je užasno ponižavajuće, a baš mi je to nadređena radila.
Kad bi joj se suprotstavila, odgovor je bio: Ja sam duplo starija od tebe, moram ti ukazati na greške, kako se usuđuješ biti bezobrazna i suprotstavljat se meni koja ti mama mogu biti" Klasični gaslighting.
Tjelesno više nisam ni na tom prokletom poslu ni u školi, no svi učesnici mog zlostavljanju žive u mojoj glavi rent free.
Željela bi upisati autoškolu, u glavi čujem njihov posprdni smijeh. Napravim nered u kuhinji kad radim ručak, u glavi mi je njihovo urlanje i vrijeđanje.
Jedini tračak svijetla u tami je da si trenutno mogu priuštiti trenutnu nezaposlenost. Dečko s kojim živim zarađuje dovoljno da platimo hranu i režije.
Nas odnos nije savršen, ali njim sam naučila cijeniti male stvari od kojih sam nekad imala traumu.
On je uvijek veseo i nasmijan, sretan je čim me vidi nakon posla. Majka bi bila bijesna i urlala čim bi me zatvorila ulazna vrata.
Stan nije uvijek savršeno čist niti ručak skuhan svaki dan, no njega to ne smeta.
On ns razumije u potpunosti moje probleme, ali nasli šmo način da možemo funkcionirati.
Svjesna sam da nećemo moći vječno na njegovoj plaći, a mene plaši ponovno zapošljavanje i novo radno mjesto.
Ja se tebi divim @PITANJE123, nadam se da ću jednog dana imati barem 1 posto tvoje snage i upornosti. Trenutno još nisam spremna.

[PITANJE123]

Bok!

Draga Dandellion,
odgovorila sam ti u mailu pred 2 mjeseca. Valjda još nisi vidjela.

[Ivan ivo]

Pozdrav svima, vidim da je ova tema otvorena dugo godina i jako mi je drago da postoji i da mogu citati o tome. Imam sina od 3 godine i 2 mjeseca koji kasni u razvoju i s kojim aktivno radimo malo više od jedne godine. Brinuli smo se da ima Autizam jer nije imao riječ sa 2 godine, sa 1 i pol godinom je prestao jesti namirnice koje je dotad jeo, ima taktilnih senzornih problema i nije mogao dirati pijesak, slajm, plastelin ali ih uz rad savladava i cak se voli igrati s tim stvarima sada. Danas govori recenice od 3 rijeci sto je veliki uspjeh, puno prica i uci svakog dana ali to je na Hrvatskom jeziku, jezik zemlje u kojoj živimo nije savladao i nazalost ni pola godine vrtića mu nije pomoglo u tome. Dispraksiju kao dijagnozu prvi put je spomenuo njegov radni terapeut, rekao je da ima pogled u oci, jako lijepo suraduje i da to nije Autizam, također smo i od drugih ljudi dobili misljenje da je dispraksija. On je kasnio u miljokazima sjedenja, puzanja, hodanja ali ne vidi se velika nespretnost jer voli biti aktivan, hodati po gredi, voziti balans bike, romobil i slično, dogodi mu se da ponekad padne iz cista mira ali nije cesto. Kod njega je problem sto mu ni socijalni dio nije najjača strana, jako voli djecu ( pogotovo bebe) i s djecom koju poznaje se voli družiti ali u parku ne zeli proci drugoj djeci i ne vole bas da mu prilaze. Za neke stvari treba dugo vremena da nauci, neke nauci dosta brzo. Pametan je i pamti detalje gdje se sta dogodilo ili tko je sta imao tada i tada. Jos svega nesto bi mogao napisati ali zasad dovoljno.
Kakva su vaša iskustva u slučaju autizma i dispraksije? Koliko ste stvari uspjeli napraviti kroz rad sa jako malom djecom?