Iako sam već prije dosta vremena odustala od čitanja Miljenka Jergovića, pohvalna kritika njegovog najnovijeg romana "Vjetrogonja Babukić i njegovo doba" me potaknula da mu ipak dam još jednu šansu.
Neuspješno. Odustala sam nakon otprilike pročitane četvrtine romana, bilo mi je potpuno nečitljivo.

S Jergovićem uvijek imam isti problem - previše je proziran, preočito je ono "što je pisac htio reći", predvidiv je. Ali ono što mi definitivno najviše ide na živce je njegova opsjednutost da samog sebe kvazi duhovito utrpa u vlastiti roman, kao u nekoj cameo-ulozi. U "Herkulu" je tako samog sebe prozvao ni manje ni više nego - hrvatskim Balzacom , a ovdje si je darovao malo dulji odlomak:

(...) krenuo je na suprotnu stranu, uz dućan s indonežanskim namještajem i špageteriju Mama Leone. (Podsjetila ga je na knjigu jednoga srpskohrvatskog pisca za kojeg već dugo nije čuo. Što li je, Bože, s njim? Svojedobno je bio vrlo popularan, a onda su ga u Zagrebu optužili za kolaboraciju u ratu završenom dvadeset i koju godinu prije njegova rođenja. Tako je, eto, nestao. U dječjim romanima bi pisalo "iščezao je u vidu lastina repa...")
Mislim, što uopće reći na ovo? Iščezao? A ima stalnu kolumnu u visokotiražnim dnevnim novinama, moderira razgovore na književnim festivalima i sabrana djela mu objavljuje najbolji hrvatski nakladnik

Ima toga još, ali ne bih više. S olakšanjem sam ga danas vratila u knjižnicu, nepročitanog