Meni kao da nije dosta teških knjiga pa sam sad čitala jednu od koje mi je bilo skoro i fizički zlo
Boris Škifić: Pisma iz Vinogradske
Knjiga bolničke tematike baš i nema puno zadnjih godina u našoj književnosti (trenutno mi padaju na pamet samo light dječje knjige tipa Krilićeva "Zabranjena vrata"). Ova knjiga je kao šaka u glavu, autobiografski obojena (zaključila sam to na temelju intervjua s autorom koji su dostupni zadnjih dana u medijima), ali mudro napisana. Ne nudi suvišne medicinske detalje, zapravo vrlo je malo medicinskih detalja. Puno više je o tome kako se osjeća čovjek koji tako dugo boravi na jednom odjelu, koji je teško bolestan, gdje su i drugi ljudi teško bolesni, dolaze, odlaze, neki izliječeni, neki umiru. Emotivno najjače scene bile su one kad glavnog lika puštaju iz bolnice da prošeće gradom, pa on kao žedan čovjek upija atmosferu Ilice, izloga i tramvaja - da bi se na kraju vratio u bolničku sobu kao da bježi u sigurnost (hospitalizam?).
Svakako, jako dobra knjiga, ali mučna, teška i neugodna. Tako da sam jedva čekala da je dovršim.
Sad čitam novi roman Gorana Vojnovića, Đorđić se vraća, nastavak genijalne knjige Čefuri raus. Ni ta nije vesela, ni najmanje, ali manje je opterećujuća. Svojedobno sam zaključila da se Vojnović već ispucao s temom Čefura i da bi bilo vrijeme da počne pisati o nečemu drugome - ali ova knjiga me razuvjerila. Može on još štošta napisati i o Čefurima i o Fužinama u Ljubljania i komentari i zapažanja su mu ponekad vrlo zabavni. Uz opasku: knjiga je prepuna psovki i prostota.
 |
|||
Odgovori s citatom
Izgledao je isto kao sad samo mladje, naslonio se na zid, onako s jednom nogom, i govorio nam Opomenu, veoma strastveno. 
tanja_b prvotno napisa
