Čitajući vas ne mogu pomisliti i na vlastite dileme prije 7 godina. Te ovaj viče "razmazit ćeš ga", te drugi viče "ajme pa nemoj ga toliko na ruke"... Sreća božja pa ima dobre literature na ovom svijetu pa nisam završila slušajući svoju okolinu.
Famozno je to kako postoje kulture u kojima je dijete 6 mjeseci nakon rođenja u 24-satnom kontaktu s mamom (24h, 6 mjeseci!), kako imaju rituale odvajanja od mame nakon tih 6 mjeseci, prvi put ga se spušta na "zemlju" (krevetić štogod a da nije mama). Djete je konstantnom kontaktu. Tamo nema grčeva. Grčevi kao takvi ne postoje. Nitko ne priča o razmaženosti i o tome da se dijete ne treba nositi.
No eto naša "napredna" civilizacija uporno svako malo nam na nos natrljava nošenje vlastitog djeteta, nameće nam potrebu za kreiranjem vlastite djetetove sobe malte ne čim je začeto, naravno mickey mouse i ostali likovi su nužni na zidovima da bi dijete moglo uživati nakon poroda, a da o kupovini dječjeg krevetića ne govorimo (koliki roditelji su dali tisuće za dj krevetić, da bi kasnije shvatili da su mogli opranu robu slagati i na nešto drugo).
Elem, opterećujemo se i preispitujemo stvari koje u teoriji ne bi trebali ispitivati da nas kultura ne drila u suprotnom smjeru od naših osnovnih ljudskih potreba. Dijete ima frekvenciju plača takvu da se to ne da slušati. I to je tako s razlogom. Dijete do godine dana ne može manipulirati, ne može filozofirati ili ne znam što raditi. Ono do godine dana ima samo OSNOVNE POTREBE. A vidjet ćete kasnije da se dobar odgoj uvelike svodi na uspješno ispunjavanje SVIH djetetovih POTREBA (a ne nužno i želja). E sad kad znamo da dijete do godine dana ne može imati želje, nego samo ima potrebe, računica je savršeno jasna. Treba SVE te potrebe ispuniti. I potrebu za hranom, i maženjem, i nošenjem, i toplinom, i dodirom, i dosadom i xy.
Reagiranjem na sve njihove potrebe ih se neće i ne može razmaziti. Time ih se uči da je roditelj TU i da će uvijek i biti. Obzirom da oni u toj dobi cijeli svijet gledaju kroz prizmu roditelja, razvijaju se u djecu koja vjeruju drugima, koji su otvoreni i spremni za istraživanje svijeta. Kasnije nakon godine dana to postane zeru kompliciranije, jer onda treba vagati i želje i potrebe. Ali barem do godine dana je to vrlo jednostavno. SVE što trebaju im je potreba koju treba ispuniti. Sad dolazimo i do onih drugih stvari koje su drugi spomenuli, ne mora ta reakcija biti odmah i instant, niti to mora biti nošenje, nekad je dovoljna riječ da ste tu i da je sve ok. To vi kao roditelji morate procijeniti kako ćete ispuniti tu potrebu. Jedino je ignoriranje te djetetove potrebe neprihvatljivo.
I gledajući moje dijete danas, moram reći da sam vrlo sretna što smo MM i ja odlučili biti roditelji koji će djetetu ispunjavati sve potrebe i ne obazirati se na komentare okoline
Odgovori s citatom
a isto sam radila i sa starijim i sad imam jednog divnog samostalnig decaka punog samopouzdanja
dani1 prvotno napisa
ima par dobrih profi knjiga na tu temu namjenjenih upravo onim managerima koji se razlikuju od onih nazivnih po diplomi "managera".
a desilo se kad joj je pregledao grlo. u ti boga to je bilo pravo pravcato plakanje da čovjeku duša uvene od tuge. uplašila se malička fest. a bio je zbilja brz i kratak, međutim našoj winnerici (tak je zovemo jel spava ko mala winnerica) je i to bilo previše. uglavnom pusa simo pusa tamo, tepanje i šaptanje na ušeso i smirila se brzo i netom potom i zaspala.
nego mala beba prije svega može percipirati statične likove i to vrlo šarene. ako promatrate malo svoju bebu kad je postavite ispred nekog takvog crteža malo većeg, statičnog i šarenog pogledat će u to i zatim pritovriti oči i spremiti si te oblike i te bojice u svoj mozgić. recimo pokrete na televiziji odnosno pokretne slike tako male bebe ne mogu percipirati.
Dakle, ajmo onda u tim kategorijama stvarno ne razgovarati.
Točno tako. Evo sad sam za kompom, sinko mandarinko na krevetu guguće, sam sebe nešto zabavlja, maše rukicama, nogicama, a ja imam grižnju savjest što sjedim za kompom umjesto da se s njim igram. A kamoli da plače da bih ga ignorirala. I ne vidim kakve to veze ima s podrugljivim komentarima da tu neki glume "savršene roditelje" i "ne slušaj takve forumaše". Odlazak djetetu koji plače ne smatram ni žrtvom ni nekim teretom ili obavezom, već najnormalnijom stvari koja se podrazumjeva. Samim tim to ne smatram radnjom koja bi ikoga svrstavala u kategoriju "savršenih roditelja". Za tako šta treba puno više napora od tješenja djeteta koji plače i treba našu pažnju.
, a sad je mnogo bitnije da provedeš što više vremena sa svojom devojčicom-nikad više neće biti tako mala (a kad poraste, pretvorite spremanje kuće u igru 
