Citiraj sirius prvotno napisa Vidi poruku
Vjerujem da su svakom granice različite, ali meni je bitno da moja djeca shvate da sve što rade rade sebi i zbog sebe.
Ne da nešto rade ili ne rade zato što se boje mene ili se boje da neće biti prihvaćeni u društvu.
Ali pubertet nije više dob kada ću ja to njima sipati u glavu, to je puno prekasno.
Potpis velik kao kuca.

Ja ne mislim da cu sjediti mirno i ne brinuti, niti mislim da ce pubertet proci totalno neprimjetno.
Samo se nadam da cu imati snage biti ono sto tada mom djetetu treba, ne sveznajuci bog i batina, nego roditelj koji s djetetom ima dobar odnos, medjusobnog povjerenja, koji savjetuje kad ga se trazi savjet i ne ocekuje da se taj savjet uvijek poslusa i koji je prisutan u djetetovu zivotu i djetetu je bezrezervna podrska dok ono odrasta (i usput radi gluposti koje idu pod ruku s odrastanjem, preispitivanjem tko je ono, sto zeli biti i sl.).
Nadam se da cu i tada znati osvijestiti da sam u gotovo svakom trenutku dala sve najbolje od sebe u taj nas odnos, ukljucujuci i svakodnevne greske s kojima smo naucili zivjeti i mi roditelji i dijete.
I uopce nemam romanticna ocekivanja od njenog puberteta.