odgoj u duhu vjere 5

[BebaBeba]

SikaPika - mislim da su tvoje misli sasvim normalne i uobičajene, volis svoje dijete i svog muza, oni su ti najvazniji i normalno je da se brines i razmisljas u stilu "Sto bi bilo kad bi bilo". Zapravo mislim da apsolutno svakome od nas takve misli prolaze kroz glavu i to često!
Po meni, ono sto je bitno je to da te takve misli ne sputavaju u svakodnevnom zivotu nego da unatoc njima funkcioniras normalno.
Kako je meni jednom moj tata rekao - Normalno je da se bojis ruznih stvari koje bi ti se potencijalno mogle dogoditi a na njih nemozes nikako utjecati ali to nije razlog da se njima opterecujes i ne zivis sretno jer lose stvari ako se trebaju dogoditi, ako ti je negdje "zapisano" ce se ionako dogoditi!
Inace moj tata je kao i ja ateist al se trudi kao i ja zivjeti po nekim "opcenitim" nacelima dobroga.

[Ifigenija]

Tako mi je drago što postoji ovaj topic i što su na njemu neki dragi ljudi

Ukratko ću: od malena sam odgajana u vjeri, redovito u crkvi koja je u tim ranim danima bila čista navika, zanimacija (ministrantica)... za vrijeme faksa sam često prespavala nedjelju i onda vapila kako popuniti tu prazninu, no došle su zrelije, pametnije godine, ovca se vratila stadu i sada puni baterije, diše duboko, pokušava zauzdati svoj temperament i pravi plan za idući tjedan kako ne planuti na najmanju svakodnevnu glupost... svake nedjelje u svojoj župnoj crkvi
Muž mi je ateist koji se kao klinac sam odlučio na krštenje, pričest i krizmu (nije odgojen u vjeri, otac ateist, majka vjeruje u ono nešto - predivni i predobri ljudi što mi je najvažnije), vjenčali smo se u crkvi, ja dijete odgajam u vjeri, vodim je u crkvu, učim moliti...

E sad, da ne bude sve tako bajno... Od kako sam mama, borim se sa iracionalnim strahovima. Inače sam realna, pozitivna i optimistična osoba. Ali ovih 14 mjeseci nema dana, a da ne pomislim što bih ja da se mom djetetu nešto dogodi. Posebno me izluđuje kada negdje odem i ostaivm ju s tatom/bakom/dedom... hoće li im pasti, hoće li ju izvrnuti iz kolica... Da se razumijemo, svi odreda su odgovorni, pažljivi, brižni ljudi.
Istovremeno ne titram nad njom i ne držim ju pod staklenim zvonom (kopa zemlju rukama, potrkade se i takav prstić u ustima, dira životinnje, igra se s nožem pod mojim nadzorom, stoji na stolici i pere suđe...), ali stalno mi je u glavi slika i na duši teret, što ako joj se nešto dogodi.
Idući trenutak je pomisao kako ću se tada jako naljutiti na Boga, kako mu to ne bih mogla oprostiti.
Idući trenutak je strelovita molitva, Bože, čuvaj nas.

Evo primjera: Izlazimo iz stana, silazimo niz stepenice, osjetim da su svježe oprane, pomisao: poskliznut ću se i pasti, Maša će se slomiti, ... Bože, čuvaj nas... Nekada pomislim da nisam normalana jer sve te slike koje mi se stvaraju u glavi...
Da se razumijemo, nisam ja time opterećena cijeli dan, ali na takve situacije pomisim nekoliko puta dnevno.

I svaki dan predajem Bogu, naše živote, naše zdravlje. Znam da je tu, ali uvijek ta pomisao, što ako i ta ljutnja koja se u meni javi i onda kajanje kako to mogu pomisliti.

Neki dan sam razgovarala sa župnikom o tome pa mi je rekao da ne izazivam zlo tim mislima. Ali one su nekada jače od mene. Brže.

Ne znam, valjda je to "teret" roditeljstva.

Pesimizam i strah su direktna opozicija Božijem prisutstvu. U Bibliji je ne znam koliko puta istaknuto - ne boj se, raduj se.
Strah je posljedica zla, i našeg pada, i nepovjerenja.
Ne se bojati, podsjećati se koliko nas Bog voli, bdije nad nama i našom djecom, kako je dobro uvijek zadnje, i na koncu - imamo anđele čuvare, a dječji anđeli čuvari kaže vjera Boga gledaju licem u lice.
Sve će biti dobro... samo moramo dopustiti dobru da bude u prvom planu, vjerovati u dobro, gledati dobro, gledati vedro i nasmijano u sve, znajući da Providnost uvijek ima zadnju riječ ljubavi, radosti, praštanja i mira.
Sretno!

[pikula]

Draga Sika Pika, divno je da nisi obeshrabrena time što ti i muž ne dijelite vjerski odgoj i što te on u tome ne ometa, nego doprinosti svojim univerzalnim vrijednostim i pozitivnim stavom. To je već ogromni plus .
Prepoznajem se u djelu tvojeg posta- kad sam postala mama negdje je je izvirila iz mene moja mama- zvuči čudno, ali da- cijeli odraslli život samizgradila oko toga da se odmaknem od roditelja i njihovih loših strana, a kad ono moja majka progovara korz mene- strahvoima, navikama, pa čak i cijelim rečenicama! Uf, trebalo je vremena da shvatim, da dok ne izgradim svoje iskustvo i stil kao roditelj, mozak će mi nuditi sam ono što sam do tada upila- sa svim lošim i dobrim stranama. Jer to je nova situacija i treba vremena da se uhodamo, a u međuvremenu nama "navigaju" instinkti, a nisu svi bajni.Jedno je sigurno, brižna si mama i s vremenom i uz malo pokupaja i pogrešaka ćeš naći svoj majčinski glas i naći mjesto lošim i dobrim "glasovima" iz po(ds)vjesti.
S druge strane mislim daimaš pravo, srce rodtielja je tu i da se raduje rastu i da bude ranjeno, da stalno skrbi i ta promjena u odnosu može djelovati negativno (pogotovo uz ovu kulturu u kojoj vlada ultimatum "zabave" i bezbrižnosti), ali ako to prigrliš i ustraješ,pretjerani strahovi će otpasti, a ona zdrava briga i oprez će te uskoro nagraditi ponosom i uspjehom u rastu tvojih pikača.
Oprosti ako je post patetičan, takvo mi je jutro

[pikula]

Puno mama koje znam imale su slične iracionalne strahove,kako ih mi ružno zovemo, i čudno su se osjećale zbgo toga, a kad su strahovi nestali, negdje oko djetetove četvrte ili pete godine, skužile su sve da je to bilo noramalan strah zbog toga što klinci nisu mogli iskomunicirati kako im je bilo u vrtiću, kod bake,jer su zdravljem bili osjetljiviji itd... Dakle nisu mame lude, nego život ima svoje razne faze, a neke naše društvo podržava, a neke isključuje, pa se osjećaš čudno.

[SikaPika]

Ne se bojati, podsjećati se koliko nas Bog voli, bdije nad nama i našom djecom, kako je dobro uvijek zadnje, i na koncu - imamo anđele čuvare, a dječji anđeli čuvari kaže vjera Boga gledaju licem u lice.

Da, stalno se podsjećam, a hvala Bogu, ima tako lijepih pjesama koje zapjevam u sebi i tako izbacim ružne misli iz glave.

A što se tiče anđela čuvara, prema ovome što si napisala, mogu bezbrižno spavati.
Naime (sad ću se malo hvaliti), svaku večer se molimo Anđelu čuvaru, a od Mašinog 9. mjeseca sam ju počela učiti prekrižiti se (tada smo počeli i sa znakovnim jezikom za bebe). Prvo je to bio kažiprst na tjemenu, sljepočnici, a sada već zna gdje staviti rukicu na Oca i Sina i amen .
Istovremeno, dok ju hranim, zabavljamo se gledanjem sličica na prošlogodišnjem adventskom kalendaru (onaj s prozorčićima i čokoladicama) i upravo je sličica anđela prva koju je samostalno počela pokazivati. I tako jedan dan s nepunih 11 mjeseci pokaže anđela i krene se prekrižiti. Tako sam bila sretna!
Sad se križa čim čuje riječi Bog, sveti, anđeo, Gospa (imamo katolički kalendar u kuhinji i često želi poljubiti sliku na njemu).
Ma, pravi mali anđeo.

[Zdenka2]

Kad sam postala mama osjetila sam jednu novu vrstu odgovornosti, puno jaču od svih pređašnjih (iako sam jako odgovorna, preciznije rečeno, control-freak). Ta jako velika odgovornost i jako velika ljubav, nemjerljiva bilo s čime odprije volimo rađa strahove. I meni se to dogodilo, iako, mislim, ne u toj mjeri kako ti to opisuješ. Nisam se prepustila strahu, još je uvijek u meni ostalo dosta pouzdanja i vjere u dobro, ali sam ipak osjetila nešto od onoga o čemu ti govoriš. Promijenio mi se odnos i prema sebi samoj i prema svom zdravlju, odnosno počela sam više brinuti o tome, iz odgovornosti prema djetetu.

Hoću reći, mislim da to što ti se događa, proizlazi iz te velike promjene koju donosi majčinstvo. Samo, nemoj dozvoliti da te to obuzme, da ovlada tobom. Možda je u podlozi svega toga tvoj odnos s majkom - to nam je uvijek dublje usađeno nego što mi to mislimo i što bismo htjeli. Ali, neka te to ne definira. Okvir života koji si stvorila je pozitivan, imaš puno razloga za radost, ne daj da strahovi nadvladaju radost. Ono što ti se dogodilo je dobro i nemoj ti od toga činiti zlo. U tome se slažem s ovim što ti je rekao svećenik.

[ivana zg]

Ja te iskreno razumijem i budi sretana što su tvoji strahovi tako "banalni i normalni" spram mojih......moji su bolesni i ja se s njima borim s ispovjedi, molitvom...ali eto oni su stalno prisutni kao jedan moj križ...i ja to želim tako shvatiti...jer ako shvatim drugačije onda ću pomisliti da imam neki psihički poremečaj...........inače sam u životu jako suosječajna osoba, više nekako unutar sebe nego što bi se to vidjelo iz vana....kada bih vidjela neke tragedijie na televiziji ne bi po cijele noći spavala, plakala bih, molila se za te ljude, "svađala se s Bogom" kako je to mogao dopstiti i naravno ono najgore zamišljala kako bi to izgledalo da se to dogodi meni ili nekom meni bližnjem....ti strahovi su bili tek epizode empatije i nisu bili veliki jer nisam bila za nikog odgovorna osim za sebe...ali kad sam rodila-katastrofa...od normalnih strahova i majčinskog instikata koji ti imaš da predviđaš nezgodu....do onih ako vidim silovanje, ubojstvo, rat, pedofiliju, mučenja djece...odmah bi mi se u glavi počeli projecirate slike kako bi to bilo da se to dogodi mom djetetu, kako bi ju bolilo, razočaralo, uplašilo.......pokušal sm svime riješiti se toga iz glave, došlo mi je da si "kosu počupam"........i ja sam pomislila ako o zlu mislim da će se ono i dogoditi.....cure znaju da sam nedavno prošla krizu u vezi toga, "smaka svijet", da samo zbog toga odlučila ne imati više djece...

ali neki dan je fra.Zvijezdan rekao da je normalno imati svakakve misli, i da se "ne grizemo zbog toga", treba se ne obazirati, moliti, ispovjedati je kako in kaže s Vragom nema pregovora....po meni na snove i misli ne možeš utjecati.....


i zato mislim da ono što je rekao tvoj župnik, nije kršćanski, već praznovjerje koji svaki od nas nosi u maloj dozi......da je tako kako on kaže onda bi bilo ko u onoj knjizi Tajna, misli pozitivno-pa ćeš iamti to i to, poželi ono i ovo, projeciraj si u glavi itd......tako bi po tome principu išlo s zlom i negativnošću.......a krščanstvo i Bog su iznad toga.........

i samo slušaj cure, one su meni svojim riječima puno pomogle...kao i ispovjed u Međugorju, seminar od Zvijezdana...ali borba je svaki dan, i ja mislim pobjediti...nadam se i ti...Bog te blagoslovio

[ivana zg]

da još nešto , možda nekome bude čudno....mami mi je donjela blagoslovljenu sol i maslinovo ulje s Tabora....malu sam kupala u tome( jer inače je nisam kupala dok je bila mala u pjenama itd. već bi u vodu stavila kap običnog maslinova ulja.)pogotovo kad bi bila bolesna, a često joj navečer stavim križić na čelo s prstom koji stavim u blagoslovljeno malinovo ulje i kažem; Bg te blagoslovio....već to dugo nismo radili s uljem jer se potrošilo...ali ona je neki dan našla bočicu i sama je tražila da me blagoslovi s uljem, ha,ha anđeo mali....inaće je uvijek blagosljivljem križićem na čelo, ona mene i muža ( to smo prakticirali u komuni Cenacolo, prije spavanja i nekada ujutro, jedni drugima smo umjesto laku noć davali blagoslov na čelo)......samo moli s njom, moja zna već sve molitve...od Anđele čuvaru do Sveta mala Terezijo...inače 29.09. je blagdan sv.Mihaela (arkanđela)

[SikaPika]

od normalnih strahova i majčinskog instikata koji ti imaš da predviđaš nezgodu....do onih ako vidim silovanje, ubojstvo, rat, pedofiliju, mučenja djece...odmah bi mi se u glavi počeli projecirate slike kako bi to bilo da se to dogodi mom djetetu, kako bi ju bolilo, razočaralo, uplašilo.......pokušal sm svime riješiti se toga iz glave, došlo mi je da si "kosu počupam"

Vidiš, i meni se to zna događati. Dođe mi mučno kada to pomislim. Ali onda si mislim, pa nije valjda da sam sama u tome, možda i drugi ljudi pomišljaju isto, ali im misao brzo proleti, a meni se negdje zakači. I inače mislim da previše mislim i razmišljam. U snu, na javi. Sva sreća da o svemu tome razgovaram s MM-om i bližnjima pa se razvodni, a ja rasteretim.

i zato mislim da ono što je rekao tvoj župnik, nije kršćanski, već praznovjerje koji svaki od nas nosi u maloj dozi.

Tako nešto sam i ja pomislila jer zaista imam osjećaj da nas Bog stalno čuva, kako u nekim svakodnevnim sitnim trenucima, tako i u onim egzistencijalno važnim. Naravno, svaki put mu na tome zahvalim, pa i onom najmanjem, kad uspijem stišati vatru na štednjaku dok jelo nije iskipjelo.

i samo slušaj cure, one su meni svojim riječima puno pomogle...kao i ispovjed u Međugorju, seminar od Zvijezdana...ali borba je svaki dan, i ja mislim pobjediti...nadam se i ti...Bog te blagoslovio

[zeljka231]

Zovem CDP, nitko se ne javlja. Otišla danas do Vodnikove, nitko ne otvara vrata. Možda mi je to neki znak upućen...

[ivana zg]

zeljka231 možda su samo spojili praznraik i vikend...pokušaj u ponedjeljak...jučer je bio praznik, a danas je subota....biti će sve ok....moja seka je jednom davno išla...bila dobila i neke kazete doma za slušati kao terapiju...nešto kao neki seminar...duhovna obnova, ne sjećam se više.........sretno i strpljenja malo..sutra odi na misu

[SikaPika]

Jučer došli kod bake, a prabaka izvukla lutkice što se stave na ruku, poštara, bakicu, krokodila i vraga! Ono, crven u licu, s roščićima.
I ja kažem da ne želim da se moje dijete igra s takvom lutkicom. Mislim, bed mi je da mi se dijete igra s vragom.
Prabaka mi se počela smijati i suprotstavljati se jer je taj vražić skroz simpatičan, njezina se unuka (MMova sestrična) se s tim igrala, bla bla..., nije to pravi vrag i tako, kao da sam ja blesava pa ne znam što pričam.
Svekar i svekrva se nisu petljali, a MM je skočio (inače je ateist) jer on ne želi cenzuru. Ako joj možemo čitati klasične bajke, što ne bi znala i za vraga.
Naravno, ja ne negiram vraga, ali ne želim da se on kao lik i kao utjelovljenje zla banalizira. Ne želim da vrag postane sladak, simpatičan, drag, vrckast... jer vrag nije lik iz priče, vuk koji je životinja, a u priči jede kozliće, crvenkapicu... Vrag je utjelovljenje svog zla i ne želim da ga moje dijete ikada i u bilo kojem obliku doživljava kao nešto simpatično pa makar to bila slatka lutkica.

Inače, ta je baka vjernica, no od onih koja većinu toga ne razumije niti želi shvatiti. Naravno, ja ne podcjenjujem njezinu vjeru i način na koji ju iskazuje, ali ne želim da moje dijete ikada tako poima vjeru. Nedjeljom u crkvu, petkom riba, ispovjed za velike blagdane, a dalje, mozak na pašu.

S MMom sam baš žestoko o tom raspravljala, no drago mi je da me je na kraju ipak shvatio.

Jesam li pretjerala?

[*mamica*]

Nisi. Ja niti ne volim spominjati riječima vraga, čak niti u šali ili "odmilja", tipa "mali vražićak". Isto kao što nikada svojoj curici ne govorim da je dobra ili zločesta, ne prijetim joj kaznama, šibu niti ne spominjem (ona ni ne zna da to postoji i što to znači), tako i vraga odmičem od nje i na taj način.

Nekako ne želim prisutnost zla niti u najbanalnijim stvarima - igricama, šalama, kamoli ozbiljnije.

[mihim]

Isto ko mamica....

[ljiljan@]

I ja isto mislim da nisi pretjerala Sika Pika i dobro je da je muž shvatio tvoj stav.
Slušam često emisije dr. Tomislava Ivančića i bila sam na dvije njegove duhovne obnove. Kaže da u njegovom rodnom kraju u Bosni često djeci kažu: "idi vraže!". Kaže da to nije dobro niti u šali, niti po inerciji, da djecu treba blagoslivljati i moliti za njih, a ne prizivati zlo na njih. I još jednu stvar je rekao koja me prožela do srži bića: "Pazite što govorite, doći će dan kada ćete snositi odgovornost za svaku pogrešnu, pa i uzaludno izgovorenu riječ."

[BebaBeba]

Nisi pretjerala, reagirala si u skladu sa svojim stavovima i to je to

Mada ja kao ateist nebi tako reagirala - također u skladu sa svojim stavom

[*mamica*]

Ljiljana, moj duhovnik je Ivančićev učenik, s godinama mogu reći da je postao i moj prijatelj, a i vjenčao je MM i mene. I on je baš to učenje o izgovorenim riječima i vragu prenio i na mene. Nekako, svaki put kad mi i možda padne na pamet izreći tako nešto (a to je vrlo rijetko), ne mogu to prevaliti preko usta, postalo mi je tako strano i neprirodno to reći, kao i psovku.

Nekako vjerujem da ono što nam je u srcu, to nam je najčešće i u riječima i djelima. I mislim da je najbolje i mišlju i (čak i "bezazlenom"!) riječju i djelom i propustom maknuti Zloga od sebe.

To ne znači da moramo ignorirati i negirati postojanje vraga i grijeha, nipošto, ali maknimo ga od sebe, neka on bude tamo gdje mu je mjesto. Radije neka da djetetu npr. one božićne figurice od jaslica, pa da se igra Božića i Isusovog rođenja.

I zar nije ljepše da svoju djecu nazivamo anđelima nego vražićima?

[SikaPika]

Drago mi je da ste me razumjele.
Mamice, potpisujem te od riječi do riječi.
Ljiljan@, upravo je o tome govorio kapelan (pretpostavljam pod utjecajem T. Ivančića jer je dao isti primjer) koji je prije par godina bio kod nas u župi, a kao i mamica, i ja sam se s njim sprijateljila (i nas je vjenčao ) Nakon toga sam dobro promislila o tome (iako tu riječ nikada nisam često koristila) i zbog toga ne želim njegovu prisutnost ni na ovakav način.
Na žalost, ne mogu to objasniti prabaki. Samo se nadam će me ipak poslušati i da se neće igrati s tom lutkicom (inače je sklona prkosu). Za sada više ne pričamo o tome pa se nadam da će prijeći u zaborav te da će poštovati moju odluku.

No, da vas pitam nešto drugo. Što mislite o krampusu? Naime, ista je baka sklona igrokazima pa se za Svetog Nikolu redovito obuče u njegov lik, a netko od rodbine u krampusa.
I nas su kao djecu plašili krampusom što mi je također glupo i smiješno.
Osim toga, mislim da je moje dijete premalo da bi shvatilo bilo kakvo maskiranje, a stvarno ne bih htjela da se još i uplaši.
Uh, te lude babe!

[ivana zg]

Što se tiče krampusa i mene to zbunjuje, ne znam što Crkva misli o tome, ali znam da smo mi često u FRAMA-im, radili predstave za djecu za sv.Nikolu, i narvno da je jedan bio biskup a drugi krampus, svečenici nisu na to reagirali...mislim da oni time žele poručiti da u životu čovjeka kao i djece postoji dobro i zlo koje moraju načiti razlikovati....e sad meni ovdje jedino smeta što ispada da to "zlo" nije samo krampus, ustvari on je tu došao radi "zločeste" djece, kak ti da ih kazni...a meni to izgleda kao da je došao "svojim zlima, zločestima".........uglavnom mislim da ne treba ni jako preuveličavati stvari....jer ja sam čula kako vraga nije dobro spominjati ali ni je ga dobro ni negirati, jer mu je to čak i draže....znamo da djeca nisu zločesta, ali veća djeca moraju znati da neke stvari koje rade nisu dobre i nisu za pohvalu.....

Potaknuta raznim emisijama o Ivani Parlov i njezinoj udruzi Kolajna ljubavi, kojom pomaže djeci u Africi da se školuju, jedu i da im pruži prihvatilište, potičem i Vas sve da ako ništa drugo onda bar zbog toga što nam dolazi BOžić, pomognete nekome ili preko ove udruge ili nekome iz svoje okoline i da nas obavjestite o ljudima kojima možemo pomoći.........djeci iz Afrike 5kn može spasiti život a nama nije ni za kavu, toliko svi možemo dati.......poklonite ovog Božića nekome novi život....Hvala
http://ivanaparlov.blogspot.com/

[Ifigenija]

Ne znam gdje ovo staviti; možda je ovo dobro mjesto.
Jučer na Cvjetnom su imali nastup neki ulični cirkusanti.
Neki od njih su glumili neke demonske likove. Imali su crveno namazano u ustima, a kreveljili su se kao da su iz egzorcista izašli. Meni je to bilo strašno. Neka ženska je prilikom žongliranja takve zvukove puštala i grgljala i kesila se - ma kao iz egzorcista. Moja djeca su to gledala, omađijana... i nikako ih odvući. Kasnije sam si mislila da im nisam smjela dati to da gledaju. Zbunilo me.
Ma užas!
Jezivo!
Ta neka curica je bila s njima, i ležala po tom hladnom betonu, za nastup.
Djeca su kasnije rekla da se boje, i da im je ružno.
Ja to ne kužim! Sve skupa. Ja seljanka ne razumijem taj ulični cirkus, posebno takvog tipa.
Što vi o tome mislite?

[BebaBeba]

Ifi, meni je to iskreno totalno jezivo i jednostavno BLJAK.

[MarijaP]

Ifi, da je dijete s poda veselo i u ritmu cupkalo okolo prateći pjev osobe koja je rikala, vrlo vjerojatno mi sad nebismo pisali o tome.

U današnjoj šumi se svi žele istaknuti, netko ima talnet, netko nema. Tko nema šta pokazati, riče pa dobije pažnju.

U Parizu postoji komisija koju performeri i ostali moraju proći da bi dobili dozvolu za nastup na ulici.

Kod nas bi vjerojatno i ta komisija bila politički uvjetovana pa..... tko bi sjedio u njoj i što bi odobravao....

Danas je dosta toga, pa i umjetnost, palo na niske grane. Umjetnik nije tko može (talentirani), već tko hoće.

Jučer je bio blagdan i tim više nisu trebali dobiti dozvolu za takav nastup jer vrijeđa osjećaje ljudi koji oplakuju svoje pokojne.

A što učiniti i kako reagirati?! Pa piši na gradski ured i izrazi svoje nezadovoljstvo. Ne moramo to trpjeti.

[Zdenka2]

Pridružujem se onima koji misle da vraga ne treba prizivati.

O krampusu ipak imam malo blaže mišljenje - na svim predstavama za Sv. Nikolu on je mojoj djeci bio najzabavniji. M. se čak kao četverogodišnjak rasplakao kad je krampus bio otjeran i dobio štapom po leđima. Možda je u tom smiješnom igrokazu sadržana poruka da je zlo tu, da ga trebamo prepoznavati, izbjegavati, možda se i bojati, ali ne i drhtati pred njim. A možda je to i podsjećanje da nekakva mala zločestoća čuči i u našem srcu i da je mi isto tako moramo otjerati.

[Zdenka2]

Djecu bih udaljila od ovakve predstave o kojoj piše Ifi i, iskreno, pitala bih se kakve namjere doista stoje iza toga.

[SikaPika]

Ifi, grozota!
Uvijek sam bila alternativac, ali ovakve mi stvari nikada nisu sjedale.

[*mamica*]

Meni krampus nije tako mrzak. Ne doživljavam ga kao vraga nego više kao prikaz posljedice grijeha i kazne za grijehe.

[Laura]

Drage mame, sve vas pozdravljam!!! Smijem vam se pridružiti? Topić me je oduševio, drago mi je da ima dosta mama sličnih razmišljanja i stavova... Muž i ja smo vjernici i trudimo se živjeti po vjeri- a sad, koliko uspijevamo, to je već drugo pitanje... Osjećam da mi nedostaje žar vjere, a bez njega ne osjećam da zapravo živim, i to me stalno kopka, kopka, i ne da mi mira... Znate li o čemu pričam? Kako vi osnažujete svoju vjeru, jeste li u nekoj zajednici, idete li na duhovne obnove? Mi smo, otkad je došlo dijete, sve to zapostavili. Ostala je nedjeljna sveta misa, ispovijed kada stignemo, i to je to. Dan mi prođe tik - tak, i tek na kraju dana shvatim da se uopće nisam ni pomolila. Navečer imamo obiteljsku molitvu koju naš sinčić obožava, iako se još nije uključio u nju, samo nas sluša i sjedi pored nas. Zapalimo svijeću, stavimo križ, izmolimo Anđele čuvaru mili, Oče naš, Zdravomarijo i zahvalimo na današnjem danu. Ta molitva, iako kratka, unosi mir u našu obitelj. O, treba puno, puno snage da se živi po vjeri, da se ona uvede u svaki trenutak našega života...

[Ifigenija]

Laura, divan mi je vaš običaj zajedničke molitve. To je velika stvar!
Neka od svetica (sv. Tereza?!) je napisala da će svaki čovjek koji moli samo 15 minuta dnevno biti sigurno spašen, tako da ste vi očito kandidati za vječni život.
Što se tiče potpirivanja vjerskog zanosa, ja ti idem na duhovne obnove ovdje http://www.harmica.hr/default.aspx - pretežno piše o studenticama, ali ima i za udate žene duhovne obnove, predavanja, jako su dobri. Mislim da više žena s ovog topica ide tamo. Preporučam.
Ja ti znam i još za p. Ivančićeva divna predavanja četvrtkom od 20 h u staroj Kinoteci.
Na koncu sve zapravo ovisi o tome da uzmeš vrijeme i daruješ ga Bogu u molitvi, ali meni puno pomogne ohrabrenje, podsjetnik, i uopće zajednica ljudi s kojom dijelim vjeru.

[Peterlin]

Pridružujem se onima koji misle da vraga ne treba prizivati.

O krampusu ipak imam malo blaže mišljenje - na svim predstavama za Sv. Nikolu on je mojoj djeci bio najzabavniji. M. se čak kao četverogodišnjak rasplakao kad je krampus bio otjeran i dobio štapom po leđima. Možda je u tom smiješnom igrokazu sadržana poruka da je zlo tu, da ga trebamo prepoznavati, izbjegavati, možda se i bojati, ali ne i drhtati pred njim. A možda je to i podsjećanje da nekakva mala zločestoća čuči i u našem srcu i da je mi isto tako moramo otjerati.

Ovako je i kod nas.

[Ifigenija]

Krampus... mislim da nije ništa loše da se djeci na komičan način prikaže da zlo postoji, i da se može ponašati zlo. Dobro je to što se zlo prikazuje smiješno - jer nema tog poniženja ni antireklame za nešto koja bi bila bolja od smijeha i poruge. I ako je to sporedan lik - znači da osim te mrve zla koje je u osnovi bijedno, postoji milijun drugih situacija, ljudi, prilika koje su dobro, dobro i samo dobro.
Tak da mene krampus ne brine. Al ne bih kupovala figurice zlih likova, niti davala vražićke za igru. Ne vjerujem da im to treba.

[ljiljan@]

Prije otprilike 5 godina internetom je kružio mail o sistemu mondex. Kratica dolazi od riječi money dexter što znači novac i desnica. Sistem djeluje na način da se ljudima u nadlanicu desne ruke ugradi mikročip koji bi imao svrhu bankovne kartice. Putem tog čipa punio bi se račun a prevlačeći gornjom stranom dlana preko za to podešenih senzora u trgovinama vršilo bi se plaćanje umjesto da se provlači kartica. Prednost je tako osmišljenog sustava što ti karticu i čip nitko ne može ukrasti. Meni je ideja zvučala super jer znači prestanak brige jesam li negdje u žurbi ostavila karticu.
Ali...
Taman što sam to pomislila preko ekrana pojavi se pitanje – nešto u stilu –pomislili ste da je ovo dobro? I onda slijedeći tekst (Knjiga otkrivenja 13):

„I dano joj je udahnuti život kipu Zvijeri te kip Zvijeri progovori i poubija sve koji se god ne klanjaju kipu Zvijeri. Ona postiže da se svima - malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo, i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina. U ovome je mudrost: u koga je uma, nek odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest.“

Dakle, bez ovog maila, ovaj dio Knjige otkrivenja mi je totalno nerazumljiv. I inače mi je cijela Knjiga otkrivenja zagonetna, iako lijepa za čitati.
Međutim, ovaj mondex i cijela ta ideja mi je postala zastrašujuća. Počela sam razmišljati kako se ne trebamo osobito truditi da izgubimo Život vječni – dovoljno je činiti sve što čine drugi. I lagano me uhvatila panika zbog činjenice da u današnje vrijeme zlo ne možemo izbjeći jer je svuda oko nas. Tko će nas vjernike upozoriti na ovakva „dostignuća“ tehnologije koja bi nam uzela dušu? I trajale su te misli nekoliko dana. I kako sam bila opterećena time, razgovarala sam s kolegicom na poslu o toj temi, a ona mi kaže – što se sekiraš radi onog što ionako ne možeš izbjeći. Hm, to je uistinu taktika zloga – kud god da kreneš ja ću te dočekati...

Onda sam krenula moliti na tu nakanu – za oslobođenje od straha i naišao je opet Spasitelj u moje misli, srce, dušu. Nestao je strah i ostala je jasna spoznaja da smo spašeni Njegovom milošću a ne svojim zaslugama.

Da, zli je jači od čovjeka. I mudriji. Zavodi. Pridobiva ljude na svoju stranu a onda ih satre. Ali Presveta krv nevinog jaganjca jača je od svih zala i zamki svijeta. I onaj tko svoju snagu ima u Bogu nema straha. Drage moje, u svim prilikama – hrabro naprijed! Moćan je i velik naš saveznik.

I dostojno primati Tijelo Kristovo znači imati pečat od kojeg zvijer bježi.

[ljiljan@]

Mi smo, otkad je došlo dijete, sve to zapostavili. Ostala je nedjeljna sveta misa, ispovijed kada stignemo, i to je to. Dan mi prođe tik - tak, i tek na kraju dana shvatim da se uopće nisam ni pomolila. Navečer imamo obiteljsku molitvu koju naš sinčić obožava, iako se još nije uključio u nju, samo nas sluša i sjedi pored nas. Zapalimo svijeću, stavimo križ, izmolimo Anđele čuvaru mili, Oče naš, Zdravomarijo i zahvalimo na današnjem danu. Ta molitva, iako kratka, unosi mir u našu obitelj. O, treba puno, puno snage da se živi po vjeri, da se ona uvede u svaki trenutak našega života...

Kad se rodio moj Ivan ispirčavala sam se Bogu što više ne stignem na molitvenu zajednicu, duhovne obnove, što sam i na misi često rastresena i u mislima s bebom. Stavila sam ruku na raspelo i rekla sve svome Gospodinu. Onda mi dođoše u misli riječi Evanđelja: "Što učiniste najmanjem od moje braće meni ste učinili."
Briga o malom djetetu Bogu može biti mila i draga poput molitve i pjesme Njemu posvećene. Znaš kako su stari Židovi bez prestanka molili - jer su sve što čine i poduzimaju činili Bogu na čast i za svaki pothvat molili njegovu milost.
I kad ti se čini da ti se u vjerskom životu ništa ne događa - budi sigurna da su to najznačajniji trenuci jer upravo tada tražiš (kucajte i otvorit će vam se, tražite i dat će vam se).

[cvijeta73]

oprosti ljiljan@ što vam se miješam u temu, al ako imaš volje molim te pročitaj ovo:
http://www.snopes.com/politics/business/mondex.asp

dakle, uopće ne postoji intencija ugrađivanja čipova u ljude. ne postoji. mondex navedene čipove ugrađuje u kartice, a ne u ljude. i ostali slideovi u ovoj katastrofa prezentaciji su izmišljeni i lažni.
iako mi nikako nije jasno kako si se mogla oduševit idejom da se nešto ugradi u tvoju ruku.

dakle, meni bi, da sam vjernik, ko što nisam, strahovito smetalo da se uz ovakve sramotne laži i izazivanje panike kod ljudi, spominje biblija i bog.

[ivana zg]

Gregorijanske mise....nekad su to bile mise za pokojnike bilo ih je 30...danas postoje neke papinske mise 33 i postoji neka žena u Mostaru jako stara koja ih preporuča, ali morate ju nazvati prije ...onda vi 33 dana za redom morate ići na misu, obavezno se pričestiti i naravno biti ispovjeđen, u to možete uključiti svoju obitelj, ako vi nemožete otić koji put, onda ide netko drugi umjesto vas ali i on mora biti ispovjeđen tj. mora se pričestit...ta neka stara baka ima neke vizije itd. i sad kad papa bude dolazio on će to kak ti priznat...zašto vam sve to spominjem...pa evo osoba koja mi je o tome pričala ima jako bolesno djete....od kad ide na "te" mise malom je bolje......uglavnom te su mise ustvari za ozdravljenje obiteljskog stabla....ona kaže da je upoznala jako puno ljudi na misi koji idu isto kao ona na te "gregorijanske mise"...ljudi su dobili velike darove duha, jezika itd....

Meni nešto u svemu tome nije jasno...zašto 33 mise,(broj Isusovih godina) zašto uopće neki broj, zašto bi ja trebala zvati tu baku....drugo ja sam od svoje 16g na FSR i puno nas je dobilo darove jezika....treće...ja sam prije odlaska u komunu išla cijelu korizmu i još par mjeseci svaki dan na misu, i imala sam takav mir, a i to je urodilo plodom, mojim odlaskom u Međugorje, komunu itd. bez da sam ja te odlaske na misu radil s namjerom....htjela sam reć, da nije broj misa važan, da samim konstantnim odlaskom na misu, pričešću ispovjedi i molitvom čovjeku se počinju mjenjati stvari u životu.....ali ipak gregorijanske mise su postojale u povjesti Crkve i taj br. 30...pa sam malo tražila na internetu....zanima me vaše mišljenje na ovu temu i koliko Vas je imalo osobnog iskustva s ovakvim načinom molitve i odlazaka na mise...

našla sam jedan zanimljiv komentar na jednom forumu;

Gregorijanske mise ili tzv. "velike mise" su svete mise koje vjernici
prikazuju na neke osobite nakane,narociti(takva je bila praksa)
za svoje preminule ili u zadnje vrijeme za "obiteljsko stablo" ili neke druge nakane,vjerujuci u veliku moc,milost sv.Euharistije.Naime sv.Euharistija je uprisutnjenje one iste zrtve nasega Gospodina Isusa Krista koju je na krizu ucinio prinjevsi samoga sebe kao zrtvu,zadusnicu.
Ocu za nase grijehe.Time nas je pomirio s Bogom i sada mozemo ,kao
djeca Bozja.sinovi u Sinu,ici zafalno nasem Ocu koji nam je otvori
"rajska vrata."nakon sto su po istocnom grijehu nasih praroditelja bila za sve ljude zatvorena.Imajuci to na umu i vjerujuci u snagu Kristovu po misnoj zrtvi,vjernici ocekuju za sebe i svoje bliznje ,zive i usnule.velike milosti! No kao sto danas imamo s jedne strane nevjeru u snagu i vaznost presvete Euharistije po kojoj je na najizvaredniji nacin Bog prisutan i djelatan u zajednici svojih vjernika,uprisutnjuje se i postaje s nama Bog konkretno ..s druge strane imamo ili mozemo imati krivu poboznost ili "magijsko" shvacanje sv.Mise . Ljudi misle da je dovoljno "platiti"
sv.Misu i onda je sve uredu.Jos jedan od problema mogao bi biti i to da te mise moraju biti 30 ili 33 (po Isusovim godinama zivota)te da se moraju slaviti svaki dan ne prekidajuci niti jednog dana ,jer da onda ne vrijede?
Time se naglasava misteriozna i magijska potreba brojeva i samo odredjenog nacina(misli se najsigurnije na krivi nacin)kako postici cilj,tj. svoju volju.Jako malo ili nimalo toima veze sa nasom vjerom gdje je nahlasena ziva vjera duha koja je prvenstveno nutarnja dimenzija i odnos izmedju Osoba kroz povjerenje a narocito ljubav.Tako rade vracari,koji izgovaraju tocno odredjene rijeci ,na odredjeni nacin ,u odredjeno vrijeme,toliko i toliko puta inace nece ih (netko) uslisati?
Isus kaze :ne budite kao pogani koji misle da ce mnostvom rijeci biti uslisani.To ne treba pomjesati sa razlicitim krscanskim molitvama i praksama u kojima se spominju i preporucuju odredjeni nacini molitve i koliko ih puta treba moliti,tj.koliko dugo(mada i one se mogu shvatiti krivo)Tu napose mislim na razlicite devetnice i slicno.One imajuu pedagoski karakter i zele nas prvenstveno nauciti trajnoj ,svagdanjoj molitvi tj.povezanosti s Bogom.Tako npr. tko obavlja poboznost prvih Petaka uz to sto dobiva posebne milosti ispovjedajuci se i slaveci sv.
Euharistiju,stjece (ili bi trebao usvojiti) spasonosnu nakanu cestog i temeljnog ispovjedanja i spoznaje da smo´slabi i grijesni i da bez Boga i njegovg oprostenja ne mozemo napredovati.Tako kad i zavrsi devetnica,doticna osoba je dozivjela Bozje milosti i stekla pozitivnu naviku
(barem bi trebala)i nastavlja se ispovjedati redovito.
Dakle mislim ,da je pocetna nakana"Gregorijanski Misa" bila dobra i pozitivna ali su je cesto ljudi kad im je "ponestalo"vjere ili kad su htjeli s
"malo" truda osigurati sebe ili duhovno,tj."iskoristiti Boga"zlouprabiti i krivo primjenjivati ,cesto magijski.
Zato ti predlazem da u slobodi ,vjerujuci u dragocijenost "Misne Zrtve" ,slobodno imas nakane za razlicite duhovne potrebe(koliko zelis)
ali ne robujuci ni broju(da moraju biti 30) niti vremenu (da moraju biti slavljene dan za danom),nego vjerujuci da bi i jedna jedincata Misna Zrtva bila dovljna za tebe i sve druge ljude ,spasavajuci ih od vjecne smrti.Kao sto bi ,u ostalom ,bila dovoljna i jedna jedincata kap krvi Isusa Krista za spas cijeloga svijeta.Ali On je do posljednje kapi ,iz ljubavi
prema Ocu i nama ljudima "istocio-podario"svoju predragocijenu krv.
Neka je blagoslovljen u vjekove...

Ovo sam citirala odgovor od jednog Svecenika,koji sam dobila..
BOG NAS HOCE SLOBODNE I PUNE CISTE LJUBAVI ! BVB

http://andjel.com/forum/index.php?topic=1728.0
http://www.tebe-trazim.hr/forum/view...7fa242705a90dd
http://www.glas-koncila.hr/index.php...1&news_ID=1901

[MarijaP]

Joj, Mostar i mise u brojevima... đe me nađe.

Kad ti netko umre, moraš uplatiti 33 mise i pohoditi svaku. Za dušu. Inače te proklinje narod.

Okani se brojeva i mističnih misa.

Bez uvrede, Ive moja, ali kad te čitam, da nisam vjernica, mislila bih svašta o katolicima. Bog je puno jednostavniji i pristupačniji od toga.

Ovdje se javljaju roditelji mahom male djece, bez neke pretjerane pomoći sa strane. Ja stvarno ne znam tko bi mi odgajao djecu dok ja pogodim mise za ozdravljenje loze. Tj, znam, nitko.... iste stvari je radio i moj otac.... po cijele dane na nekakvim dugovnim obnovama, molitvama za lozu, a djeca na ulici... pa ti vidi...

[Zdenka2]

Mislim da je to praznovjerje.

[pikula]

[Da, zli je jači od čovjeka. I mudriji. Zavodi. Pridobiva ljude na svoju stranu a onda ih satre. Ali Presveta krv nevinog jaganjca jača je od svih zala i zamki svijeta. I onaj tko svoju snagu ima u Bogu nema straha. Drage moje, u svim prilikama – hrabro naprijed! Moćan je i velik naš saveznik.

I dostojno primati Tijelo Kristovo znači imati pečat od kojeg zvijer bježi.

Ja sam nedavno na sličan način shvatila da kad se pretjerano bojim loših stvari općenito, tuđih postupaka, zapravo osuđujem i bježim u malodušje, a ništa od toga nije dobro. Najbolje mi je kad svaki strah, brigu pa i ljutnju predam u molitvi, onda mi uvijek dođe pravi odgovor - ili da je stvarno moj strah pretjeran i vezan uz neke druge nesigurnosti ili da molim za ljude koji mogu pomoći ili su direktno pogođeni, pa čak mi se i razbistri da da sam dužna nešto konkretno poduzeti, ali u svakom slučaju daleko do osjećaja izgubljenosti i bespomoćnosti koju inače takvi strahovi kod mene izazivaju. Kao i obično, spas je u ora et lavora

[ljiljan@]

dakle, uopće ne postoji intencija ugrađivanja čipova u ljude. ne postoji. /

Cvijeto, u bespućima interneta naići ćeš na najrazličitije podatke na ovu temu.
Evo što kaže Wikipedia:

"
„VeriChip je radioidentifikacijski čip (RFID), koji se može ugraditi u ljudsko tijelo. Proizvodi ga američko poduzeće „VeriChip Corporation“, koje je podružnica tvrtke Applied Digital.
VeriChip je prvi radioidentifikacijski čip kojega je američka organizacija za hranu i lijekove (FDA) dozvolila za ugradnju u ljudsko tijelo. Dopuštenje je izdano 2002. godine. Veličine je kovanice, otprilike dvostruko veći od zrna riže. Iako nije potrebno, može se ugraditi u razne dijelove tijela, no može se postaviti u nakit, sat i slično. Ima jedinstveni 16-znamenkasti broj. Broj se može očitati pomoću odgovarajućeg čitača. Postupak ugradnje u tijelo može se obaviti u običnoj liječničkoj ordinaciji, pod anestezijom. Kada se ugradi, nije vidljiv. Vijek trajanja je neograničen. Može se koristiti kao sredstvo plaćanja, ako su podaci o kreditnoj kartici pohranjeni na čip, te za očitavanje raznih drugih pohranjenih podataka.
U siječnju 2006., 68 američkih bolnica počelo je koristiti VeriChip. Neke su od njih odustale zbog teškoća i kritika. U svijetu čip posjeduje oko 2000 ljudi. U veljači 2006., jedna američka tvrtka prva je počela koristiti ovaj čip u svoje poslovne svrhe.“

Od siline različitih informacija svatko će vjerovati u ono što odabere. Istinu još ne možemo znati.
Jednog dana istina će izići na vidjelo.
Kad protekne vremena koliko treba proteći.

[ljiljan@]

Ovdje se javljaju roditelji mahom male djece, bez neke pretjerane pomoći sa strane. Ja stvarno ne znam tko bi mi odgajao djecu dok ja pogodim mise za ozdravljenje loze. Tj, znam, nitko.... iste stvari je radio i moj otac.... po cijele dane na nekakvim dugovnim obnovama, molitvama za lozu, a djeca na ulici... pa ti vidi...

Apsolutno se slažem. Nisam protiv duhovnih obnova i za njih ću odvojiti neko vrijeme ali življenje vjere ogleda se itekako i u odnosu prema bližnjem. Mom Bogu je jako drago kad svojima kuham i perem i peglam i pospremam i smijem se s njima i molim se s njima.

[Pinky]

ljiljana@, da ta čip i postoji, zašto razbijati glavu s tim???
to je dio koji totalno ne kužim.

[MarijaP]

Možete li priču o čipu prebaciti na neku drugu temu? Filozofski? To stvarno nema veze s ovom temom. Imam i ja par stvari za napisati, ali neću ovdje

[Ifigenija]

Apsolutno se slažem. Nisam protiv duhovnih obnova i za njih ću odvojiti neko vrijeme ali življenje vjere ogleda se itekako i u odnosu prema bližnjem. Mom Bogu je jako drago kad svojima kuham i perem i peglam i pospremam i smijem se s njima i molim se s njima.

Naravno. Ali to je onda vječita diskusija o Marti i Mariji. Što je bolje? I jedno i drugo.
Ako baš nema nikoga da pričuva djecu jednom mjesečno za neku obnovu - Bog razumije. Ali ako se može - to je odlično baš za djecu. Da vide da majka brine o svom duhovnom životu, da budu intenzivno s tatom ili nekim drugim, i na koncu - da taj mir, spokoj i duhovni rast blagoslovi naše bližnje. Nema većeg svjedočanstva i poticaja za vjeru kad djeca gledaju da majka i otac to uzimaju za ozbiljno.

[MarijaP]

Ja sam komentirala priču o 33 mise za redom i ako propustiš samo jednu, sve ti propada (kao molitva može propasti?!)

Imam dvoje male djece, radim u smjenama i ne mogu se ni Bogu ni čovjeku obvezati da ću biti negdje 33 dana za redom. I to je ok. Bog od mene to ne očekuje. Dan mi je drugi zadatak kroz koji Mu služim.

Roditeljstvo je i sloboda i ograničenje, i primanje i davanje, ali to smo odabrali i kroz roditeljstvo služimo Bogu.

I pitanje je koliko ozbiljno vjeru roditelj shvaća. Mom bratu se sve skupa toliko ogadilo da je jedva dao krstiti kćer. Ogadilo mu se zbog oca i njegovog sustavnog zanemarivanja vlastite djece vjere radi. Duhovnih obnova radi, misa za ozdravljenje loze unatrag 7 generacija i sl. Otkako znamo za njega, znamo da se obnavlja i moli za lozu. I nikako da se obnovi i da izmoli za tu lozu. Ja se, kao dijete, nisam molila za darove jezika i spoznaje vezane za vjeru, molila sam se za spoznaju da sam posvojena jer nikako nisam htjela biti dio loze za čije ozdravljenje treba moliti desetljećima.

Kao i u svemu u životu treba znati postaviti granicu. Puniti baterije - da. Zanemariti djecu - ne.

I Zdenka je to jako jednostavno rekla - to je čisto praznovjerje. I ima toga jako puno. Ivana kaže da se tu ženu mora nazvati prije nego se počne sa 33 mise. To je bogohuljenje!

[Ifigenija]

Ma jasno! Ja govorim o duhovnoj obnovi jednom mjesečno po dva sata. I to ako se može. Ako ne - ne.

[MarijaP]

Meni su djeca stalno bolesna. MM i ja svakako radimo pa i vikende pa neke organizirane obnove niti ne razmatram. Punim vjerske baterije kroz druženje sa vjernicima. Imamo par divnih prijatelja s kojima se rijetko uspijemo vidjeti (za gotovo svaki dogovor jedno od brojne djece koju imamo se razboli), ali kad se vidimo, pričamo o životu, vjeri, citiramo Bibliju, pomolimo se zajedno, veselimo se životu, zahvalni smo na zdravlju i ti mi susreti napune baterije za tjedne unaprijed. Djeca su s nama za stolom, ili smo na podu s njima, igramo se i pričamo koliko stignemo od djece. I molimo se zajedno sa djecom.

Duhovna obnova ne mora nužno značiti odlazak na "službeni" seminar. I bolje je da djeca vide kako se može iskreno i sa srcem uživati u životu i u tim malim stvarima. Dok, uz kartanje, pričamo o životu, o tome što nas muči, što nam je na srcu. Možeš se i u sred igre pomoliti za prijatelja i za njegov problem. Onako iz srca i iskreno.

Ne negiram potrebu za misom i protivim se onoj "Pa pomolit se možeš svugdje, ne moraš u crkvu zbog toga". Ali ne mora baš sve vezano za vjeru biti "službeno". Vjera se živi svakodnevno i u malim stvarima.

[ivana zg]

Naravno. Ali to je onda vječita diskusija o Marti i Mariji. Što je bolje? I jedno i drugo.
Ako baš nema nikoga da pričuva djecu jednom mjesečno za neku obnovu - Bog razumije. Ali ako se može - to je odlično baš za djecu. Da vide da majka brine o svom duhovnom životu, da budu intenzivno s tatom ili nekim drugim, i na koncu - da taj mir, spokoj i duhovni rast blagoslovi naše bližnje. Nema većeg svjedočanstva i poticaja za vjeru kad djeca gledaju da majka i otac to uzimaju za ozbiljno.

Da, da i mene to brine...Marija i Marta i svaki dan mi Marta padne napamet kad vidim sebe i pomislim, Bože moj, Bog cijeni trud i bitna su mu djela...a onda se sjetim Marije i Marte i moje dileme se vraćaju...čak sam ljuta,ha,ha

MarijaP- ja stvarno ne razumijem kako si ti mene totalno krivo shvatila....upravo sam ja htijela u svome postu reći da je to bogohuljenje da je nebitno za vjeru, nikad u životu nisam čula za 33 mise a kamoli išla na njih (mada u misama ne vidim ništa loše)...prenjela sam ono što sam čula od te prijateljice i samoj joj rekla da me je zvanje te gospođe ne logično....kad sam razgovarala s mamom o tome neki da ona mi je rekla da su u Hercegovini gregorijanske mise bile praksa...ali ja nikada nisam vidjela da u mojoj obitelji netko ide na nešto takvo.....željela sam upravo zato čuti vaša mišljenja i iskustva u vezi toga, jer ih ja osobno nemam....sama sam navela da sam u Crkvu znala ići svaki dan po par mjeseci, bez neke nakane ili broja, nikad mi to nije palo na pamet....

Druga stvar gregorijanske mise su dio Crkve i nije ih narod izmislio, a kako naši vjernici često slijepo slušaju svečenike, istini ja je da ja u tome iskačem jer mislim svojom glavom, te i ako su neke stvari donešene od strane Crkve, ja jako dobro znam da one ne moraju biti od Boga, a opet s druge strane ako nečeš slušati Crkvu i samo češ čitati Bibliju (što bi ja najradije) to može odvest u "sektaštvo"...i svoje tumačenje svega....zato ja tu tražim neku sredinu, sebe....pokušavam moliti da mogu shvatiti što je od Boga u Crkvi, a što samo od čovjeka...npr. plaćanje ispovjedi, križarski ratovi, spaljivanje vještica sigurno nisu od Boga, i ako ih je tadašnja Crkva prakticirala....

s druge strane zbog nekoga svečenika, njegovog ponašanja ili stajališta Crkve, ja sigurno neću prestati ići u Crkvu i na mise, ma koliko kritika imala na današnje stanje u Crkvi- zato jer je Bog prisutan na misi i dolazi i preko "najgoreg" svećenika- Crkva je narod, Bog a ne samo kler, i stvarno mi nikako nije jasno kako neki ljudi ne mogu shvatiti da Boga ne mogu mjeriti po svečenicima, i da Crkva i misa na koju idu nije odavanje časti svečenicima, neko spas moje duše i dolazak k Bogu...za jednog katolika vjera ne može biti bez ISPOVJEDI, PRIČESTI I DOBRIH DJELA.....

da se dotaknem još tih brojeva i pravila koja ja nikada nisam mogla razumjeti kada se radi o našoj vjeri.....a to je 40 dana korizme- je li i to magijski.....krunica s 4 otajstva- je li to magijski...zvonjenje tri puta kada je prinos darova......i sve ostale molitve koje se mole npr.7 puta...Slava ocu 3 puta na kraju Anđeo gospodnji...itd.........ja većinom molim iz srca i nikad mi nisu previše bile bliske ove napisane molitve...ali ipak na svakoj se misi izgovaraju iste molitve Vjerovanje i Očenaš itd.....što bi sad to trebalo značiti da katolici "mantraju"....i da ne spominjem brojeve u Bibliji...a pogotovo u Otrivenju...

Nadam se da me opet niste krivo shvatile, samo razmišljam na glas cijelo vrijeme...ja sebi kao i vama ovdje samo želim postaviti pitanje, kako nači neku sredinu...slušati slijepo Crkvu ili ipak svoje srce....poznaje li i ima li pravo samo Crkva na "istinu" o Bogu ili ga imamo pravo mi sami spoznati na svoj način, i može li nas to odvesti nekuda krivo?

[Cubana]

Slušati slijepo Crkvu- ni u ludilu.
Imamo li mi pravo sami spoznati istinu o Bogu- imamo. Zato imamo um i slobodnu volju. Da nam drugi ne bi tumačili što je Bog/Isus htio reći.

Jel to Katolička Crkva dopušta, nemam pojma.

[MarijaP]

Cubana, KC dozvoljava slobodu u razmišljanju. Nije potrebno jednoumlje.

Ive, meni se kosa na glavi digne kad čujem da te babe još uvijek maltretiraju sebe i ljude oko sebe pa sam oštro iznijela svoj stav, nisam mislila da ti bogohuliš.

Super je da si išla na mise toliko dana za redom. Super je dati zavijet Bogu i držati se toga. U molitvi dobivamo neprocjenjive darove.

Katastrofa je kad netko sebi umisli da ima nadnaravne moći pa maltretira ljude a poziva se na Božju volju. To je Zlo! I još reći da ako propustiš jednu misu, sve propada?!?!?! Molitva ne propada. Nekad čekamo duže, nekad kraće na odgovor, nekad odgovor nije ono što smo htjeli, ali svaka molitva pada na plodno tlo.

Biblija je puna brojeva. Ljudi napola pročitaju, protumače ih kako kome padne na pamet, prošire dalje, a rijetko tko se usudi reći Ma okani me se s tim Zlom jer se Zlo poziva na Božju riječ. I Zlo koristi sve pa i odlaske na mise da ljudima unese nemir u srce i sumnju u misli.
Da sam odlučila ići po babinim planovima na 33 mise i da 33. ne mogu pohoditi i da vjerujem u to da sve propada jer broj nije 33, to bi mi poljuljalo vjeru. Pitala bih se zašto Bog ne prihvaća 32 mise ako na 33. iz objektivnih razloga nisam mogla. To bi me odvelo u sumnju i 32 mise mi ne bi donijele mir, a time i mojim ukućanima, već živčanoću, nemir i sumnju. To je Zlo!!

[Cubana]

Cubana, KC dozvoljava slobodu u razmišljanju. Nije potrebno jednoumlje.

Pa ni u pogledu dogmi?

[pikula]

Ne vjeruje se umom niti voljom. Vjera je dar koji odlučimo prihvatiti ili ne. KC ima u osnovi dogme, u katoličkoj vjeri one su temelj.