Teica prvotno napisa
Naravno da ne bi.Psihološki Centar Medvešćak http://hr.tealpages.com/HR/psiholosk...medvescak.html
 |
|||
|
|
|||
Naravno da ne bi.
mi jos uvijek po mogucnosti kupujemo cipele na cicak.
tusira se sama (manje-vise), ali voli da joj kosu operemo ja ili mm. meni je to ok.
jos bih nesto dodala. ne moraju svi "problemi" u ponasnju darovite djece biti uzrocno-posljedicno vezani na darovitost. gledati ih samo kroz prizmu darovitosti moze biti zamka. veliku ulogu sigurno igra osobenost djeteta, kao i nas odgoj/nacin, pravila i granice unutar obitelji. naravno da postoje i "problematike" koje su usko vezane na darovitost.
osim toga darovita djeca cesto nemaju nikakvih posebnih problema. optika darovito dijete/problematika u socijalizaciji ili slicno nastaje djelomicno zato, sto principjelno u drustvu ne postoji neko sustavno pracenje darovitosti. sigurno ima darovite djece koja nisu testirana, kao i djece kod koji se pretpotavlja da su darovita, ali posto ona nisu "upadljiva", nitko se posebno njima ne bavi.
cesto se medutim dogada, da se javljaju neke poteskoce u npr. ponasanju, recimo u skoli, te se onda ispostavi da je dijete darovito, te da svojim ponasnjem nesvjesno ukazuje na neadekvatni tretman u npr. skoli, vrticu, obitelji...
mislim, da zbog toga u ocima promatraca nastaje kovanica darovitost-problem u socijalizaciji.
slazem se sa zdenkom da skole u principu ne pruzaju darovitoj djeci ono sto ona trebaju. ali to ne mora znaciti da ce svako darovito dijete imati problema sa uciteljima, strukturom i slicno. naprotiv, mislim da veliki broj njih pronade jedan dobar/pristojan nacin funkcioniranja u tom zadanom sustavu.
konkretno, ako dijete stalno mijenja aktivnosti, pocinje i prekida, ja to ne bih vezala na darovitost kao uzrok, nego na postavljanje jasnih pravila. (naravno, ukoliko ih roditelji smatraju suvislima i potrebnima)
kod nas je tako, da dijete bira aktivnosti, isproba ih jedan, dva puta, te ako se odluci za njih, onda do kraja jednog ciklusa/semestra nema prekidanja. (osim naravno ako se dogode potpuno nepredvidene stvari, kod kojih je dobrobit djeteta ugrozena)
Slažem se sa seni da darovitost ne čini svu osobnost djeteta. Ja s tom dijagnozom/činjenicom živim već više godine. M. doživljavam kao M. - dječaka koji je puno više od te činjenice.
Ovo što je seni napisala o jasnim pravilima bih željela podcrtati - mislim da je odgoj bistrića malo teži i da zato pravila moraju biti utoliko jasnija. Fleksibilnost da, permisivnost ne.
U principu se slažem sa seni.
Kod nas je konkretno situacija takva da je A. emocionalno vrlo osjetljiv. E sad, je li to dio "paketa" koji ide uz darovitost, ili dio familijarnog nasljeđa, nije mi baš jasno, ponekad bih prije rekla ovo drugo. Ali bez obzira na to, meni je drago da mi je na vrijeme ukazano na tu njegovu karakternu crtu, jer bih je ja lako mogla previdjeti (računajući na onu "sve je to uobičajeno, i u mojoj familiji su bili takvi, ne treba obraćati pažnju"). Ovako bar znam kako se postaviti (ponekad - a ponekad baš i ne znam).
Jasno, i ovo je važno uvijek sebi ponavljati.
Da ne odgajamo "darovito dijete" nego jednu sasvim posebnu osobu koja je svakakva nekakva, a darovitost je samo jedan dio paketa.
1. Sama si dala odgovor na svoje pitanje- daj mu kartonsku kutiju, rolu od papirnatih ručnika . ljepilo i boje i odi na internet surfat dok on stvara svemir! 2. NIKADA nemoj njegova djela prosuđivati "ima li to svrsishodnost", ak dijete kaže da je to kamion koji plovi svemirom, WOW! super!!! 3. Treba mu pomoći da nauči stavi završavati do kraja, "evo, sad si se malo umorio od lijepljenja, ali sutra ćemo zajedno projekt završiti do kraja". Pusti ga da on bude Direktor projekta, neka on naređuje i određuje kako što i gdje dolazi, ti si tu samo NKV radnik na gradilištu koji će pomoći provesti nacrte i planove. i malo ga poticati kad ga uhvati kriza i zaboravi što je počeo. 4. Evo ti par ideja ta igre koje su palile kod mojih: Karte za poker (54)- igrali smo se od kad je B. bio 2,5g- najprije veća karta nosi manju (sve slike su 10), pa tko skupi više karata (naučio je brojeve), poslije s 3,5 smo igrali pojednostavljenog "tablića" (tu mu je bilo jako zabavno zbrajanje do 10), kasnije pravog tablića, morao je stalno paziti nosim li ja ispravnu kartu jer meni nikako nije išlo to zbrajanje i oduzimanje. jako vole i www.ixl.com
Wellcome to the club, draga!
Kad ne bi bilo "teškog karaktera", bilo bi bajka imati darovito dijete.Pravilo br 1. Pravila moraju biti jasna i glasna, ako treba i napisana na zidu, ali pravila su pravila, i tko ih prekrši, dobije kaznu, to se javno već unaprijed zna kakvu. Tko se drži pravila, dobije nagradu , unaprijed se zna kakvu. Pravilo br2. NE PREGOVARAJ! Od pravila ne odstupaj ni milimetra, jer čim ti pomisliš da sad kad je već bolestan i u krevetu, pa bi mogao dulje igrati igrice... Izgubila si , ako ne zauvijek, onda barem dugo, duugo. Slijede ti dani i tjedni iscrpljujućih rasprava "Ali ti si rekla da NIKADA.. Jučer si rekla da mogu! Onda mogu i danas.." Oni su ti u pregovorima prave mustre, jedva čekaju da ti iznesu svoje razloge. Ti još nisi ni rekla što imaš, a on je već uložio 100 prigovora. Rodio se s odvjetničkom diplomom u peleni, ne samo kad se radi o njemu, nego i o nepravdama svih vrsta u svijetu- od toga zašto baš on,.. zašto stariji brat ne mora, a on mora... do ozonskih rupa. Ja sam došla do zaključka da (i promišljajući o vlastitom djetinjstvu), da su oni sretniji kada imaju jasno i čvrsto postavljene granice, i iako će te granice stalno napadati, svake godine sve više i sve jače, sretniji su ako se zna da je dazda u obitelji i vođa čopora roditelj, a ne dijete. U protivnom odgovornodt može biti za bistrića previše opterećujuća.
Prije par dana Danijela Trbović je u svojoj emisiji rekla kako "sin ima 12 godina, i ona se često uhvati kako mora 5 x duboko udahnuti i ponoviti naglas: Željela sam ga, volim ga..."
Samo budi cool, i hrabro! Pohvale i nagrade djeluju bolje od kazni. Ja sam npr. uvela plaću za dobro izvršene obaveze (od zadaće, vježbanja u muz. do kuć poslova), u vidu minuta igranja kompj. igara. 15 min usisavanja=15 min igranja, 15 min sviranja=30 min igranja, itd. Za sve postoji cjenik. Nevjerojatno kako djeluje! "Nećeš ti usisati mrvice ispod stola, ja ću! ne ja ću, meni je prvo rekla! Ali ja sam se prvi javio!!!" Ali ne smije biti odstupanja- svaki dan dobiju 1-kratni password s točno odmjerenim brojem minuta, nakon toga komp. se sam od sebe ugasi, snimio ti igricu ili ne. Ne da ti se pokupiti igračke?!? OK. Ali nema niti bijega u vitualna zadovoljstva. Možeš npr. crtati ili čitati lektiru. Sad stariji sam navija sebi budilicu da svira ili čita lektiru PRIJE škole, kako bi za vikend mogao iskoristiti zarađenih 100 min.
Točno to! Potpisujem.
Užasava me da mi roditelji doslovce moramo našu djecu štititi da iz (o Bože! osnovne!) škole izađu što manje oštećeni!! A što će biti kasnije? Onda pišu po novinama i drže puste rasprave u Saboru o nezaustavljivom odljevu mozgova. Miki moj tko je preživio 17 god hrvatskog školskog sustava uspjet će i na vrhu Himalaya i ničeg se više ne boji. Ništa se neće promijeniti sve dok nastavni plan i program ostane za svu djecu isti, dok svi budu bili prisiljeni trpjeti iste pedagoške metode, (zastarjele, još iz pretprošlog stoljeća), Dok našu djecu ne počnu poučavati zainteresirani, kompetentni učitelji, znanjima koja djecu zanimaju i koja su primjenjiva u životu i društvu potrebna, i to koristeći metode koje će djeci biti poticajne i uzbudljive.
Zašto bi moj Bistrić kojeg zanima matematika i kemija gubio doslovce životnu energiju nad svakim krunjenjem ama baš svakog hrvatskog kneza koji je ikada dva mjeseca zasjeo koje godine i na kojem kamenu studencu, kad ga baš to nimalo ne zanima, i u današnje vrijeme svaku tu informaciju može dobiti za cca 3o sec? Ali mu ne daju da uči razlomke u 1. razredu "jer što će onda raditi u 5?"
U normalnijim školskim sustavima postoje različite razine za svaki predmet, veći broj izbornih predmeta i škola koja daje svakom djetetu onoliko koliko ono može primiti, nastojeći izvući ono najbolje iz svakoga. A kod nas, unatrag 30god, hrvatskA škola nije uspjela nakon propisanih godina školovanja izbaciti niti jednu frizerku, kuhara ili liječnika, ekonomistu, koji će nakon završenog školovanja biti zaista i sposoban obavljati posao za koji se školovao. Sve smo morali naučiti, samo jako malo toga zaista i korisnog i u životu potrebnog i primjenjivog. Zato imamo toliko puno
jako pametnih i nezaposlenih ljudi koji umjesto na poslu pamet imaju prilike unovčiti jedino na kvizovima.
Ja ću danas totalno prisvojiti ovaj forum, ali sad kada sam pročitala svih 1050 postova, da postavim pitanje koje me zaista ovih dana muči? Koju osnovnu školu izabrati. Stariji ide u školu i usprkos pustim obećanjima učitelja i "stručne službe" na početku, njegova se škola pokazala kao veliko razočarenje- boluje od onog od čega boluju sve ili mnoge hrvatske škole. Nestručnog, neiskusnog ili nezainteresiranog učitelja nemoguće je riješti se, njegove se greške jednostavno trpe. Ravnatelj koji se žali na "nedostatak sredstava i manjak vremena i kadra" , za sve. Uravnilovka u ocjenjivanju, apatija i dosada u nastavi. Pokuša li roditelj ukazati na eventualni prostor za poboljšanje, odgovori su uvijek isti:"Mi nemamo, ne možemo... " Pa do otvorenog, "Promijenite školu!" Molim vas, pohvalite školu u koju ide vaše dijete i s kojom ste zadovoljni!! Trenutno sam tako razočarana i frustrirana da sam spremna i vozit djecu u bilo koju školu ako je tamo iole bolje nego u ovoj koju trenutno moj sin pohađa.
Mama94, ja te prije nisam vidjela na ovom topicu (ali ga i nisam čitala kroz sve stranice, pa oprosti ako si tu već "domaća"), i jako mi je drago da si došla.
Imaš što za reći, i to meni puno znači. Dobre ideje.
Što se škole tiče, ja ne znam, mi ćemo možda iduće godine u školu, možda ne, ali raspitujemo se, i za sada znamo da u Stenjevcu škola Dragutina Tadijanovića na papiru ima da se bave darovitima, Bistrići imaju suradnju s njima, ali sam čula i da je to u začetku i da je volja tu, ali za provedbu nitko još sa sigurnosti ne zna. Ali eto - može se pitati i pričati
Ali i mi čekamo dobre informacije
http://www.nacional.hr/clanak/33019/...oli-montessori
http://www.montessori-skola.hr/
ili http://www.waldorfska-skola.com/index.php?cid=3
mislite li da bi ovakva vrsta škola bila za bistriće bolja od klasičnih?
ja mislim da bi, jer je djete centar svega, jer nema diskriminacije, zlostavljanja itd. s druge strane bi li djete onda imalo problema suočiti se s takvim stvarima u Svijetu, i bili se moglo priviknuti "zaostalom klasičnom" školovanju u srednjoj školi ili fakultetu?
ako nekog zanima Kako promjeniti način na koji svijet uči neka si pročita knjigu Revolucija u učenju
http://www.kupiknjigu.com/knjige/ped...vijet_uci.html
par stranica ranije je zdenka odgovorila na to pitanje, čini mi se
Je ne znam naći taj post, jel netko zna koji je u pitanju?
u nl su radili istrazivanja na tu temu
darovitost sama po sebi ne znaci radne navike ili dijete koje voli samostalno raditi. kognitivna inteligencija ne znaci da su socijalna i emocionalna isto visoke
montessori je ok za djecu koja imaju motivacije i samodiscipline ali za djecu kojoj je potrebna struktura i rutina da bi se osjecali sigurnije montessori nije dobar izbor
rezultati nakon montessori su poslje ok ali pricam o klincim akoji su sami po sebi nabrijani
waldorfska je na glasu da stvara djecu koja se ne mogu poslje prebaciti na klasicni nacin skolovanja i ovdje oni najcesce idu u waldorsfke gimnazije i najcesce idu u neka umjetnicka zanimanja ili se recimo bave bio poljoprivredom ili nekim alternativnijim disciplinama
hvala ti na odgovoru...ali znam da je Montessorica radila prvo s djecom s posebnim potrebama-s problemima u razvoju, pa s siromašnim klincima, "neodgojenim" u smislu pepuštenima samima sebi a poslije se dotakla problematike kako motivirati klince bogataša koji pak imaju sve..itd.....
ovako kad malo sve to gledam s strane i razbijam glavu što bi bilo najbolje za moju curku...nekako ispada da bilo koji način obrazovanja koji se nameče, neće biti dobar za svu djecu, za sve karaktere, probleme, nadarenosti, potrebe itd.koja djeca imaju.. bude li se nametala samo jedna "metoda" učenja za sve, netko će uvjek ostati zakinut........ne bi li onda stvarno trebalo i klasične ali nazovimo ih tako "alternativne" metode učenja učiniti dostupne svima (i financijski...a i izgradnjom takvih škola, vrtića itd. u svakome mjestu)...da roditelj može izabrati....ili da neki "stručnjak" nekakvim promatranjem u predškoli ili nekim testom može roditeljima otprilike preporučiti kakav bi način učenja najbolje odgovarao njihovome djetetu?
pikula jesi li mislila na ovo?
Jel ima tko bistrića u nekom montessori programu? Kako to funkcionira?
pa ovisi o djetetu
kad pricamo o inteligenciji svi se pozivaju na kognitivnu inteligenciju i zaobilaze socijalnu i emocionalnu. ono ste te najvise treba brinuti je kako ce dijete funkcionirati u grupi djece. akademski razvoj je nesto za sto uvijek imas vremena ali socijalni kontakti mu mogu uljepsati ili unistiti zivot ako odskace od grupe ili je predmet djecijeg ruganja
u hr je u principu jednostavno jer su klinci kratko u skoli pa imate veliki dio dana za raditi sa njima extra
Slažem se potpuno s ovim. Sve ovisi o osobnosti djeteta. Svog bistrića ne bih dala u Montessori program, a kćer bih, ali nisam - ide u istu školu kao brat, a sve ono što je još potrebno rješavamo izvan škole.
Pročitala sam samo ovu stranicu, da se iz prve ruke uvjerim bi li vam NTC* program mogao koristiti, i čini mi se da zbilja bi.
U utorak se u Zagrebu održava radionica za roditelje djece od 3 do 10 godina, toplo ju preporučam. Pročitajte ovdje više o samom programu pa vidite kako vam se čini.
*Nikola Tesla Centar aka Nurture of Talented Children
Posljednje uređivanje od Mrvna : 30.01.2011. at 13:31
Cure imate li linkove na neke mateirjale koji se lako mogu printati ili kopirati i nositi u školu za dodatne zadatke? Na hrvatskom, mi smo našli gomilu toga ali na engleskom
Nitko ne odgovara na ovo....
Nisi navela da li trebaš zadatke iz matematike ili kojeg drugog predmeta. Ja to ne bih nosila u školu bez konzultacija s učiteljem, moglo bi biti kontraproduktivno, ali svatko od nas roditelja zna najbolje kakav mu je odnos s učiteljem/učiteljicom.
Za doma, pogledaj si Klokana ovdje: http://www.matematika.hr/klokan
Nisam nikakve materijale nosila u školu - ne bih se miješala u to, osim u dogovoru s učiteljicom. Za doma, nalazimo svašta - kod nas je matematika trenutno glavna, pa imamo Polonijeve zbirke, Kurnikovu zabavnu matematiku i skidamo ponešto s interneta. Kuća je puna knjiga, pa se svaki čas nešto iskopa. Zadnjih dana to je glagoljica (postala je šifrirano pismo za školu).
Imam pitanje za iskusne mame.
Mi imamo neke discipline doma koje po uputama PCM moramo vježbati.
Više je stvar u samoj disciplini, vježbanju dosadnih stvari i slično, a nešto manje, iako i toga ima, motorike i urednosti u pisanju i crtanju.
Moj maleni je živi vulkan, izvede takve drame, pobune, iskušava što sve može, a da ne mora raditi dosadne stvari... a tu je i malena od dvije i pol godine koja je ljubomorka, i koja isto tako traži svoje.
Probala sam da i ona ima zadaću, pa da su skupa za stolom. Ršum, krš i lom, želudac me boli satima poslije - nijedno ne podnosi da se onom drugom da pažnja, pa žicaju, mole, kume - a oboje znaju da me mogu vozati koliko žele - jer mi je važno da se to napravi. Pričaju i natežu se po sat i pol - iako je vrijeme za zadaću nekih dvadeset minuta.
Pa sam probala dati maloj crtiće, malenom da piše zadaću, onda obrnuto.
To za mene znači satima muke i borbe oko pažnje i s jedne i s druge strane, plus mjestimično mali napravi dramu i oko toga što mora raditi, i oko toga što ona gleda, a poslije i hoće da njega nešto učim - a ne nju. Svake tri minute žica da mu ili dam jesti, ili da mu pokažem na komp nešto, ili da mu pomognem oko ne znam selotejpa - ustvari samo da skrene pozornost na sebe.
Ja ne znam.
Muka mi je od toga, a nema druge - mora se.
Kad tata dođe s posla to je opći ršum, i dok se svi srede - osam je sati, i svi su preumorni (on kasno dođe).
Što da radim
Kako da motiviram mog buntovnika i dramatičara na rad?
Uuuu, mom mlađem sinu je to šifrirano pismo ZA MENE, jer nemam pojma, pa učim usput, uz njega!
Zdenka, koju literaturu koristite za glagoljicu?
Mi smo nabavili slikovnicu Mali glagoljaši (Načinović; Gregov) ali to je slikovnica. Što dalje?
pa kad ne mora i zna da ne mora
kad bude išao u školu, znat će da mora. kakve sad zadaće, pusti dijete još malo da uživa bez zadaća, kolko još, pol godine?
Cvijeto, po uputi stručnjaka radimo...
Hvala Peterlin i Zdenka. Učiteljica je predložila da donesemo zadatke koje voli riješavati. Ona mu daje ono što nađe zgodno za nagradu kad riješi sve prije ostalih, naravno ako je točno i uredno, ali teško joj je bez neke pripreme pgoditi što njega zanima pa je predložila da joj damo u obliku listova od par zadataka iz bilo kojeg područja. Stavili su šah na komp u rz pa je i to zogdna nagrada. Sviđa mi se kako se učiteljica trudi i to što naše razgovore nije shvatila kao kritiku nego kao poticaj. Na žalost ova učiteljica je na zamjeni.
Ono pto je meni teško je to što on uglavnom vršlja po knjigama, atlasima i riječnicima, eksperimentima, igrama i tako, a baš radne listove neke nemam.
I kod nas je bilo vrlo slično, ali je u zadnje vrijeme bolje. Nama je takav rad u početku bio vezan uz vježbanje oka (strabizam) - precrtavanje, bojanje, spajanje točkica i sl. U početku sam nemir, nezadovoljstvo, odbijanje rada i sve što nabrajaš pripisivala flasteru na oku koji ga živcira, no onda smo, dijelom igrom slučaja, obavili sva testiranja i sad je jasno da flaster s time nema veze nego su to njemu jednostavno predosadni zadaci i stalno se izmotava kad tako nešto treba napraviti. Sad radimo na tome da shvati da neke stvari nisu zabavne, ali se moraju napraviti. Pomogle su nam raznorazne vježbenice u kojima postoji "nagrada" za uspješno obavljen posao - medalja, smješko i sl. Još sam mu rekla da su, iako dosadne, te vježbe jako dobre za vježbanje mozgaImam pitanje za iskusne mame.
Mi imamo neke discipline doma koje po uputama PCM moramo vježbati.
Više je stvar u samoj disciplini, vježbanju dosadnih stvari i slično, a nešto manje, iako i toga ima, motorike i urednosti u pisanju i crtanju.
Moj maleni je živi vulkan, izvede takve drame, pobune, iskušava što sve može, a da ne mora raditi dosadne stvari... a tu je i malena od dvije i pol godine koja je ljubomorka, i koja isto tako traži svoje.
Probala sam da i ona ima zadaću, pa da su skupa za stolom. Ršum, krš i lom, želudac me boli satima poslije - nijedno ne podnosi da se onom drugom da pažnja, pa žicaju, mole, kume - a oboje znaju da me mogu vozati koliko žele - jer mi je važno da se to napravi. Pričaju i natežu se po sat i pol - iako je vrijeme za zadaću nekih dvadeset minuta.
Pa sam probala dati maloj crtiće, malenom da piše zadaću, onda obrnuto.
To za mene znači satima muke i borbe oko pažnje i s jedne i s druge strane, plus mjestimično mali napravi dramu i oko toga što mora raditi, i oko toga što ona gleda, a poslije i hoće da njega nešto učim - a ne nju. Svake tri minute žica da mu ili dam jesti, ili da mu pokažem na komp nešto, ili da mu pomognem oko ne znam selotejpa - ustvari samo da skrene pozornost na sebe.
Ja ne znam.
Muka mi je od toga, a nema druge - mora se.
Kad tata dođe s posla to je opći ršum, i dok se svi srede - osam je sati, i svi su preumorni (on kasno dođe).
Što da radim
Kako da motiviram mog buntovnika i dramatičara na rad?. Sad uspije odraditi do pola sata takvih vježbi bez većih problema. U početku je također bilo važno da je netko uz njega i da pokazuje interes za to što radi. Sad radi i sam.
To i je onaj težak dio s darovitom djecom - naučiti ih da pošteno odrade i one poslove koji su njima sasvim nezanimljivi, odnosno one u kojima znaju da kiksaju pa ih izbjegavaju.
Mi idemo na radionice pa sam primijetila da se lakše motivira kad vidi da i druga djeca isto rade. Tada kreće onaj dio natjecanja pa će napraviti što god treba da bude najbolji
U svakom slučaju mislim da je dobro da ste s vježbanjem koncentracije počeli sada, a ne kad krene u školu. Do tad taj dio moraju svladati inače će i nama i njima biti grozno.
Zna li netko za takve radne bilježnice za veće klince (2, 3, 4 rz) U napasti sam da mu kupim one pripreme za maturu LOL
Posljednje uređivanje od pikula : 01.02.2011. at 11:39
[QUOTE=Ifigenija;1803601]Nikako. Budi uporna i dosljedana. Nakon nekog vremena biti će lakše. Mi smo shvatili problem tek u prvom razredu i mogu reći da je prvih nekoliko mjeseci bilo jako teško, kaos. Evo sad smo nakon godinu i pol, na konju . Još ima drame oko stavarno dosadnih i ne izazovnih stvari, kao bojanje sličica npr. , ali u svemu ostalom je ok.Imam pitanje za iskusne mame.
Mi imamo neke discipline doma koje po uputama PCM moramo vježbati.
Više je stvar u samoj disciplini, vježbanju dosadnih stvari i slično, a nešto manje, iako i toga ima, motorike i urednosti u pisanju i crtanju.
Moj maleni je živi vulkan, izvede takve drame, pobune, iskušava što sve može, a da ne mora raditi dosadne stvari... a tu je i malena od dvije i pol godine koja je ljubomorka, i koja isto tako traži svoje.
Probala sam da i ona ima zadaću, pa da su skupa za stolom. Ršum, krš i lom, želudac me boli satima poslije - nijedno ne podnosi da se onom drugom da pažnja, pa žicaju, mole, kume - a oboje znaju da me mogu vozati koliko žele - jer mi je važno da se to napravi. Pričaju i natežu se po sat i pol - iako je vrijeme za zadaću nekih dvadeset minuta.
Pa sam probala dati maloj crtiće, malenom da piše zadaću, onda obrnuto.
To za mene znači satima muke i borbe oko pažnje i s jedne i s druge strane, plus mjestimično mali napravi dramu i oko toga što mora raditi, i oko toga što ona gleda, a poslije i hoće da njega nešto učim - a ne nju. Svake tri minute žica da mu ili dam jesti, ili da mu pokažem na komp nešto, ili da mu pomognem oko ne znam selotejpa - ustvari samo da skrene pozornost na sebe.
Ja ne znam.
Muka mi je od toga, a nema druge - mora se.
Kad tata dođe s posla to je opći ršum, i dok se svi srede - osam je sati, i svi su preumorni (on kasno dođe).
Što da radim
Kako da motiviram mog buntovnika i dramatičara na rad?[/QUOTE]
Budi spremna (psihički) da ćeš 95% vremena provesti u nagovaranju i usmjeravanju , a 5% u radu na zadatku. Ali u tome je smisao, da on prihvati da mora raditi, sam zadatak je puno manje bitan. Sigurna sam da mu zadatak neće niti u budućnosti biti problem, nego motivacija da ga napravi.
Posljednje uređivanje od sirius : 01.02.2011. at 11:42
I kod nas je bilo vrlo slično, ali je u zadnje vrijeme bolje. Nama je takav rad u početku bio vezan uz vježbanje oka (strabizam) - precrtavanje, bojanje, spajanje točkica i sl. U početku sam nemir, nezadovoljstvo, odbijanje rada i sve što nabrajaš pripisivala flasteru na oku koji ga živcira, no onda smo, dijelom igrom slučaja, obavili sva testiranja i sad je jasno da flaster s time nema veze nego su to njemu jednostavno predosadni zadaci i stalno se izmotava kad tako nešto treba napraviti. Sad radimo na tome da shvati da neke stvari nisu zabavne, ali se moraju napraviti. Pomogle su nam raznorazne vježbenice u kojima postoji "nagrada" za uspješno obavljen posao - medalja, smješko i sl. Još sam mu rekla da su, iako dosadne, te vježbe jako dobre za vježbanje mozga
To i je onaj težak dio s darovitom djecom - naučiti ih da pošteno odrade i one poslove koji su njima sasvim nezanimljivi, odnosno one u kojima znaju da kiksaju pa ih izbjegavaju.
Mi idemo na radionice pa sam primijetila da se lakše motivira kad vidi da i druga djeca isto rade. Tada kreće onaj dio natjecanja pa će napraviti što god treba da bude najbolji
U svakom slučaju mislim da je dobro da ste s vježbanjem koncentracije počeli sada, a ne kad krene u školu. Do tad taj dio moraju svladati inače će i nama i njima biti grozno.
Hvala ti na iskustvu! Lakše mi je kad znam da ste bili isto gdje i mi, i da je sada lakše...
Evo, tri sata nakon vježbanja mene još frče u želudcu.
Možda bih ja trebala otvorenije pokazati da mi sve to ide na živce, dreknuti, umjesto da se prenavljam da sam mirna i da je sve super.
Stvarno me izlude...
[QUOTE=sirius;1803664]
Godinu i pol veliš? Ajoj. Ali dobro - već druga success story u nekom vremenskom roku
Drago mi je da ste uspjeli savladati prvotne izazove
Mogu pitat?
A čime ih motivirate, nagrađujete?
Usput, rado bih kafenisala s mamama s posebnim potrebama. Što je s time? Pikula? Kad ćemo?
Uuuu, mom mlađem sinu je to šifrirano pismo ZA MENE
Zdenka, koju literaturu koristite za glagoljicu?
Mi smo nabavili slikovnicu Mali glagoljaši (Načinović; Gregov) ali to je slikovnica. Što dalje?
Najjednostavniju - Frane Paro, Glagoljska početnica. Rijeka: Naklada Benja, 1995. Malo teksta, izvrsni crteži azbuke i drugih sadržaja. Moj doprinos slučajno pronađenoj igri je memo glagoljica od Školske knjige. Sada znanje iz početnice provjeravaju kroz memo. Na svakoj kartici koje su dosta čvrste, za heavy duty, je ispisano slovo, njegov glas, brojčana vrijednost i ime. Sad već znaju dosta imena slova. Čak je i B. napisala tati i meni pismo na glagoljici.
Tri sata vježbanja?
Ifigenija, ne... neeee....
Interval pažnje trebaš povećavati POSTUPNO i to jako polako. Nisam vidjela zadatke koje ste dobili, ali pogledaj ih i odaberi nešto za što smatraš da dijete može riješiti odmah ili najdulje za pet minuta. Pa popodne ponovno, za opet pet minuta pa sutra za deset, pa opet pet...
Najprije biraj ono što može i voli, da osjeti radost uspjeha. Nemoj ga kliještiti - postići ćeš baš kontra.
Za produljivanje intervala pažnje možeš koristiti i druge stvari, ne samo zadatke. Već sam dosadna i Bogu i ljudima, ali uzmi audio priče, glazbu, bilo što.... samo za sebe ili kao podlogu.
Mi imamo isto iskustvo kao Freja - moje dijete je moralo nositi okluzivni flaster na oku, pa smo pomalo povećavali vrijeme. Pa mu je išlo na živce 100 drugih stvari (imao je katastrofalno lošu grafomotoriku pred školu) pa je trebalo vježbati... Isto, djetetu u početku treba podrška dok ne uspije sam, a onda sve ide lakše.
Prema mom iskustvenom sudu (bez testiranja darovitosti - moje dijete je u startu imalo papir za individualizaciju, a ne za darovitost) za ovu dob uzmi radije labirinte, kojekakve zadatke koje dijete voli i slično. Ne znam što bi baš njemu odgovaralo - ti ćeš znati bolje. Ima raznih stvari - bojice, slagalice (ali ne puzzle s crtićima nego one trik-igračke gdje trebaš izvući kuglicu iz kutije samo ako je postaviš u pravi položaj ili 3D slagalice), npr ovakve: http://www.mozgalica.hr/product_info...roducts_id=203
Tek kad uspiješ pridobiti dijete da sjedi 15 min (ne dulje) i u tom vremenu riješi zadatke ili se posveti nečemu, znat ćeš da si uspjela.
Treba krenuti sa zanimljivim, pa tek onda postupno uvoditi dosadne stvari. Kod nas doma upalio je trik s računalom, na računalu je moj stariji sve htio rješavati, a na papiru (jer nije mogao držati olovku kako treba) to je bilo strašno.... Tek je sad u 4. razredu postigao koliko toliko čitljiv rukopis i brzinu. Znanje i strpljenje odavno više nije upitno.
Hvala, idem tražiti... Ovo je super!Najjednostavniju - Frane Paro, Glagoljska početnica. Rijeka: Naklada Benja, 1995. Malo teksta, izvrsni crteži azbuke i drugih sadržaja. Moj doprinos slučajno pronađenoj igri je memo glagoljica od Školske knjige. Sada znanje iz početnice provjeravaju kroz memo. Na svakoj kartici koje su dosta čvrste, za heavy duty, je ispisano slovo, njegov glas, brojčana vrijednost i ime. Sad već znaju dosta imena slova. Čak je i B. napisala tati i meni pismo na glagoljici.
Mislim da je Ifi provela 2 sata i 50 minuta u nagovaranju , a 10 minuta na samom zadataku. Tako smo barem mi često u prvom razredu .
2 sata i 50 minuta njegovog obrazlaganja zašto on to ne bi trebao napraviti.
Posljednje uređivanje od sirius : 01.02.2011. at 12:03
Joj, Peterlin, ispalo je glupo - kad kažem tri sata vježbanja mislim na ovo:
sin cendra i urla dvadeset minuta, uz kraći rad, a inače bez problema radi nešto po sat vremena, ili barem pol sata. Nije uvijek debilana, samo nekad, kao danas...
Onda ja behandalm malu, dajem sladoled, stavljam crtiće.
Onda sjednem kraj malog i radimo, npr. deset minuta.
Onda mala ide na zahod, a mali slaže bojice u obliku ne znam čega.
Onda ja opet radim s malim, dok mala nešto gleda.
Onda mala napne da hoće i ona pisati. ali mali nije završio svoje, ima za engleski.
Pa joj obećam da bude, pa ona piše, a mali se igra.
Pa me zove svakih minutu i gnjavi.
Pa ih pustim oboje da se zabavljaju, a ja telefoniram frendici.
Onda pristavim ručak, a ovi zivkaju, i mala i dalje urla: uči i mene crtati mačkicu, raditi labirint, bojati.
Pa bojam, a mali i dalje hoće biti s nama, pa zapitkuje kako ovo, ono.
Pustim mu igricu na kompjuteru da malena dobije vrijeme sa mnom.
Onda ona sjedne njemu na glavu - hoću i ja.
Onda ih pustim jer nemam snage za život.
I zjapim. dok ne prođe tri sata od trena kad smo počeli sa zadaćom.
Onda postavim topic...
Ifigenija, ja bih bome dreknula, ne samo da bih nego to i činim. Pa moraš zaštititi i sebe i funkcioniranje obitelji. Kod mog M. pali natjecanje, ali ne sa sestrom - to bi završilo isto kao i kod tebe, nuklearnom katastrofom. Manje dijete zabavi nečim drugim, odmakni je dok sin vježba.
Što se tiče motiviranja, ne radim to izravno, ni kaznom ni nagradom. Podsjećam ga na obaveze, pokušavam mu ukazati na prednosti dobre organizacije vremena i nastojim da sam nađe motivaciju. Srećom on je dosta i ima: ima unutarnju motivaciju koja počiva na osjećaju obveze, izvršene obveze, postignuća, ocjene. Jedno vrijeme se bunio što mu se miješam u organizaciju vremena, pa sam prestala to raditi. Čak sam ga "zaboravila" podsjetiti kad mora krenuti na prijateljev rođendan. Tada me je zamolio da ga ipak podsjećam.
Mislim da je počeo uviđati razliku između dana kad su obaveze isplanirane i izvršene na vrijeme i onih kada se neprekidno odgađa, pa dođe večer, umor, nervoza i prekratko vrijeme za sve. On ima problem raditi stvari koje ga ne zanimaju ili nisu školske obaveze. Zašto bi se radilo ono što se ne mora - ta logika ga vodi. Tu ga puštam, on je takav - potičem ga neprimjetno, jednostavno tako da natrči na nešto što ga zanima, a tada traži razgovor i objašnjenja od mene. Npr. učili su u školi o Bašćanskoj ploči, pa me ne počeo ispitivati je li to bio isti hrvatski jezik kakvim mi govorimo - izvadila sam knjigu o Bašćanskoj ploči i pokazala mu usporedni tekst.
Mene ponekad smeta što njegov interes nije jako usredotočen, kakav je bio dok je bio sasvim mali. S moga gledišta on premalo u dubinu, najčešće se zadržava na površnoj informaciji. Tu ga isto puštam - pokušavam si osvijestiti prvo, da je dijete i da učenjem tih površnih informacija pokriva široka područja i drugo, da on nije ja i da ga ne mogu i ne smijem oblikovati prema sebi.
E, i ne znam je li netko dobio ovu uputu - ali naše vježbanje sastoji se u tome da sin MORA raditi DOSADNO kroz sve veći interval vremena.
Tako da savjeti o zanimljivosti (što sam ja uvijek primjenjivala i okej mi je) nama nažalost ne igraju.
Mi ga MORAMO suočiti sa time što je glupo, dosadno, monotono, i naučiti ga da to radi.
Zamislite kome, ha?
Tu i tamo kupim vježbenice Ben Ten i ostalo, pa je to kao super, ali to je tek ponekad, kao šlag na torti, i isto tako iz njih biram najmonotonije, najdosadnije stvari na svijetu.
Eto ti belaja...
On inače s velikom radošću radi štogod hoćeš, ali dosadno, monotono, pa da je i precizno - e to je problem.
Tako da gnjavim ja njega, gnjavi on mene.
Valjda je pošteno...
Ah, kako mi je to poznato! Deset puta više vremena M. posvećuje obrazlaganju da je nešto "glupo" i "dosadno" nego što bi mu trebalo da to savlada.Mislim da je Ifi provela 2 sata i 50 minuta u nagovaranju , a 10 minuta na samom zadataku. Tako smo barem mi često u prvom razredu .
2 sata i 50 minuta njegovog obrazlaganja zašto on to ne bi trebao napraviti.
Slažem se da je toliko sati vježbanja previše - to upropaštava obiteljski život. Ne možeš biti djetetov policajac i stalno ga goniti.
Ma i prije ovog topica ja sam zaključila da ću si pojednostaviti život, ali mi je očito trebalo da čujem još sa strane, i da se ispušem.
Naviti ću mu tajmer na 20 minuta, a onda otići s malom slagati veš, na drugi kat.
ako se urla - da ja ne čujem
Ako završi - završio je - ako nije, poslijepodne će, i navečer i onoliko puta po 20 minuta dok ne shvati da ga nevolja čeka ako je se ne riješi.
A mala neće ni gledat ono što nije za njezinu dob.
I amen.
@Freja, da i ti pricas o starijem ili mladjem klincu?
mislim, cudne su mi ove price o ne-sudjelovanju jer to nisu bas skroz mala djeca
sebastian je svaki dan u skoli, krenulo je sa 4 godine. uredno je u stanju sjesti i raditi koncentrirano barem sat vremena (neko sjedi i radi sa njim) ali to se od djece te dobi ovdje ocekuje. jos ko vrlo mali (krene se u igraonicu sa 2 god) trebaju u tih 3 sata koliko provedu u igraonici pola sata sjediti zajedno sa drugom djecom kad je uzina i pred odlazak svi zajedno sjede i citaju pricu. ista je stvar kad je po programu rad za stolom i neko crtanje ili lijepljenje. od njih se ocekuje da sjede
djeca koja idu u vrtic (neki krenu kad imaju samo 8 tjedana) moraju postivati dnevnu rutinu
mi svaki dan mimo skole imamo neke aktivnosti (u skoli je od 8.30-15) i jos bar sat vremena dnevno radi a vikendom ima bar 2 puta dnevno po sat vremena neko ucenje
ima problema sa zadrzavanjem koncentracije i motivacijom ali to kao ide uz autizam
kad sa njim radi teraputica za floortime (kroz igranje) u stanju je kontinuirano pratiti sto prica po 2-3 sata bez pauze
on ce uskoro napuniti 7 godina
Ifi praktični savjeti:
Radi dok mala spava (nadam se da spava po danu
Prvo vrijeme zaboravi ručak dok on radi, kuhaj ga ranije ili improviziraj.
Smanji kriterije, ne izistiraj na urednosti odmah. Korak po korak, prvo nek se navikne na ideju da mora raditi, kasnije ćeš brusiti sistematizaciju, pa nakon toga urednost itd.
I još jednom..Jesam ti rekla da sa vremenom bude lakše? :D
Sorry što sam krivo shvatila onaj post sa 3 sata.
Timer je zakon!
Mog mlađeg još i danas "uvježbavam" na taj način. Ako ne napiše zadaću u predviđenom vremenu, onda se vrijeme "otkida" od aktivnosti koje su mu po volji (izlazak s dečkima van ili gledanje televizije).
Isto tako, kao i Zdenka, nisam jednom prekinula neprihvatljivo ponašanje (deranje, cvilež i razne vrste destrukcije i agresivnosti) podizanjem glasa. Nije često, ali znaju moji jako dobro kad više nema zafrkancije. Uklanjanje igračaka i krame s radnog stola isto je bilo djelotvorno (sve što odvlači pažnju mora biti maknuto i to moj mlađi još uvijek nije prerastao - i jučer sam imala "raciju" skupljanja i micanja razbijača pažnje).
Tako to ide.... Do kad - ne znam. Stariji se uredno osamostalio ove godine u zadovoljavajućoj mjeri.
Hvala, žene moje! Suze mi idu na oči, doslovno, od lijepih i utješnih riječi. Imam i PMS, i sludili su me i sve.
Što bih bez vas
Jesi.
Ali reci još koji put... slobodno
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
