kraj braka...

[Marsupilami]

Strah od promjena i od nepoznatog moze biti stvarno paralizirajuci.
Ne treba znaciti da se on ne zeli promjeniti, iskreno gledajuci ne vjerujem da itko moze biti zadovoljan s takvim nacinom zivota (izlezavanje pred tv-om, bez vizije sto se zeli od buducnosti).

Ako je on godinama takav tesko je od njega ocekivati promjenu preko noci i to uz ultimatum.
Ja bih probala s njim polako, uvesti neku promjenu u vasim zivotima ali zajedno tako da se on pokrene.
Ako takvoj osobi kazete "vrijeme je da se promjenis" i onda ocekujete da to naprave sami naici cete na zid.

Njegov nacin zivota u ovom trenutku je njegova sigurna oaza i nije lako izaci iz nje jer izvan te oaze je nepoznato a on se u cijelom svom zivotu nije morao nositi s nepoznatim.

Ako stvarno zelis spasiti brak morat ces raditi s njim na promjeni, pokazi mu da zivot nije lezanje na kaucu s daljinskim u ruci i da nepoznato nije uvijek i lose.

Ako smijem pitati, zasto vise ne radi na vrtu?

[@n@]

...Otići neću jer moje dijete to nije zaslužilo, ja sam dijete rastavljenih roditelja i ni pod koju cijenu neću to napraviti svojem djetetu...

Poželjet ću ti mnogo, mnogo sreće i mudrosti na tvom daljnjem putu, a na ovo što sam izdvojila iz tvog teksta moram reći slijedeće:
kada bi barem svi oni ljudi koje se razvode ili razmišljaju o razvodu razmišljali na ovaj način, svijet bi bio toliko ljepše mjesto za život. HVALA TI što misliš i na svoje dijete.

Nisam čitala tuđe komentare na tvoj prvi post, pa od mene samo toliko.

[.kala.]

vjerovatno ti je promaknulo da je ona napisala puno vise od detalja da nikad nije radio

Ne, nije mi promaklo.

Po njenim upisima njih dvoje su dijametralno suprotni i, kako i sama kaže, to ni u početku nije bilo "to".
Kao da je živjela u fantaziji od početka, vjerujući kako je moguće stvoriti nešto na osnovu "sigurnosti".
I sada je tu gdje je. Vrlo ljudski, vrlo prirodno. I želi drugačije, uočava da to ne treba više biti tako.
I ima potpuno pravo.

Tim više što u cijeloj ovoj priči stoji dijete koje je svjedok njihovom turbulentnom odnosu.
A ako ti netko može maknuti veo zablude i iluzije s očiju, onda je to dijete. (Been there.)

Autorice, sto puta mjeri jednom reži.

[krumpiric]

Na svakoj temi se jave ove spasiteljice svetoga braka, majke i žene žrtve, promovirat gutanje govana do besvijesti
ne, mi se ne iskaljujemo na muževima i svekrvama, ali bi onoga koji leži doma i žica starce za cigarete, nikad nije radio do 40. i ženu potraži samo kad mu se digne nazvala gnjidom, ispričavam se unaprijed.
I kad bi se gnjide zvalo gnjidama, a nasilnike nasilnicima, bilo bi svima lakše-nebi živjeli u iluziji godinama.
i da, žena živi jednom, bez obzira na život vječni, umrijet će za od 0-60 godina i može birat što tih 0-60 godina želi raditi-plakati i biti žalosna i smatrati se žrtvom ili skupiti hrabrost i odabrati sreću, kakva god ta sreća bila-jer kao što je netko pametan rekao-djetetova sreća je produkt njene
al ne može se ženu uvjeravati da živi u iluziji, da je kriva i da poveća razinu žrtvovanja za kretena gledajući utakmice i moleći ga za malo pažnje-to će sigurno sačuvat sveti brak i spasiti svijet.

[jennifer_gentle]

Od floskula tipa "najlakše je otići" mi se diže kosa na glavi.
Ne, drage moje, jako je teško otići. Usudila bih se reći da je češće puno teže otići nego ostati.
Što emotivno, što socijalno, što ekonomski.

Pa znate li koliko je žena financijski ovisno o mužu? Pa čak i ova čiji muž ne radi, jer su većinom muževi vlasnici nekretnina.
Za otići u takvoj situaciji potrebna je jebena hrabrost i lavovska volja.

I onda Ifigenija kaže : Novi auto košta, a čovjek je džabe.
Bravo, u pravu si.
Moja mama se nakon razvoda našla s dvoje malodobne djece i jednim koferom na ulici. Na ulici.
Ma sram te može biti.

[Svimbalo]

Od floskula tipa "najlakše je otići" mi se diže kosa na glavi.
Ne, drage moje, jako je teško otići. Usudila bih se reći da je češće puno teže otići nego ostati.
Što emotivno, što socijalno, što ekonomski.

Pa znate li koliko je žena financijski ovisno o mužu? Pa čak i ova čiji muž ne radi, jer su većinom muževi vlasnici nekretnina.
Za otići u takvoj situaciji potrebna je jebena hrabrost i lavovska volja.

I onda Ifigenija kaže : Novi auto košta, a čovjek je džabe.
Bravo, u pravu si.
Moja mama se nakon razvoda našla s dvoje malodobne djece i jednim koferom na ulici. Na ulici.
Ma sram te može biti.

Izvrstan post, posebno ovo što sam boldala, to je toliko istinito....

[pikula]

cure, mayato je zahvalila na mišljenjima savjetima i otišla. Mislim da bi bilo bolje otvoriti novu temu o razvodu, nego ovdje nastavljati nešto za što smo zamoljeni da završi, što kažete?

[Trina]

Stray cat, ti si totalno istraumatizirana dijagnozama i bolestima. Njen muž je lijenčina a ne autista ili depresivac, razlika je ogromna.


Već odavno sam predlagala da se napravi podforum o braku jer svako malo iskoči neka ovakva tema i super bi bilo da bude sve na jednom mjestu jer svaka od nas se nađe u ružnoj situaciji kad misli da je kraj. Ali nisu htjele i baš mi je žao zbog toga.

Što se ovih gutačica govana tiče, moja mater je gutala govna čitav život i jako poremetila duševni mir i psihu mene i brata (kad su međuljudski odnosi, ljubav i veze u pitanju). Ja se i dalje učim ali brat mi se neće valjda nikad oporaviti i često joj prigovara što se nije razvela. A on danas ima skoro 40. Mi smo je kao djeca molili da se razvede jer je bilo jako teško živjeti pod pritiskom, nervozom, nenormalnim odnosima....strašno nešto. Ali nije pa i dalje guta govna. Ja sam se udala već odavno, brat će se brzo oženiti a ona će i dalje trpiti uz ćaću dok god su živi. Uz sve to, uspjela nam je usaditi od malih nogu da nam otac ne valja. Tek sad lagano shvaćam da to i nije baš tako nego jednostavno se radi o prevelikoj razlici u karakteru.



Zato dobro razmisli o svom životu, mužu i djetetu.

[Ifigenija]

Postavljanje granica...

Ovdje zvuči kao da je postavljanje granica pisanje jednog lijepog scenarija za život, svijet i ljude, sa mnom u glavnoj ulozi.

A onda ti mene zagrliš, s osjećajem.

A onda ti nađeš posao, odvedeš me u West Gate i kupiš mi sve, i strpljivo gledaš dok isprobavam petu bijelu majicu, svaki put govoreći zaljubljeno - oh, kako si divna, tako sam sretan što te imam. Opet me zagrliš.

Onda ti kažeš: xyz.

I tako do u beskraj.

A u stvari postavljamo granice prema onome što jest, i kako jest, nismo baš scenaristi muževog života, i on nije funkcija naše ugode, naših prava ili očekivanja, nego živ čovjek kojeg voliš, ili ne voliš, kojeg držiš vrijednim ljubavi i kad se zapetlja u depresivne misli, kad je jadan i kad ne zna zašto i kamo sa sobom.

Ako on leži, ne radi, i zvoca, kako ću ja postaviti svoje granice. Čuj, ti možeš ležat, al ja ti idem van. Ti ne radi, ali bome za cigarete ne dam, stavljam si na banku. Zvocaj, super, kad prestaneš, imam dobar film za pogledat. I to je granica emocionalnog petljanja, manipulacije. Je, duri se. Nekako da bi postavio granicu moraš voljeti čovjeka, a određeno ponašanje staviti van svog interesa, interakcije i gotovo. U tome neću sudjelovati ni tako da ti govorim prestani, ni da te molim, ni niš. Ignore. Imam pametnija posla. Sve ovo - nemoj, pa kako ti meni, pa plač - pa to je taman da ga ohrabriš, da se istresa, da zaboravi svoju mižeriju.

Lakše se svadit sa ženom oko toga tko je koliko minuta u wc-u nego se pogledat u ogledalo i zapitat - a što ću ja radit? Kako ću hranit ženu koju volim, koja je rodila dijete sa mnom i svoje dijete. To su teška pitanja. Jel ja uopće valjam? Što ona misli o tome da mora radit, a da ja sjedim doma... čovjeku je sigurno jako teško. To je veliki neuspjeh, objektivno. Jel ga možeš voljeti u neuspjehu? Jel možete i neuspjeh pretvoriti u uspjeh svog braka, ljubavi? Može se, i mora se. Inače si brojimo minute koliko smo na wc-u. I ja sam mužu brojala, kad smo već kod toga. Brakovi imaju stvarno mračnih trenutaka, za crnu komediju samo tako...


Mislim da girl power - ostavi ga vidi kakav je - krije u sebi onu staru dobru žensku emotivnu ovisnost i slabost - ako on mene ne poljubi, ako mi ne donese sendvič, ako nije ovakav, onakav, ako se uz njega ne osjećam bajno (a on me treba zabavljati) onda sam jadna, nikakva, povrijedio me, i bacit ću ga u smeće. Pa ne ovisim ja o nekom klipanu, taman mi bio muž. Nisam ja biljka puzavica pa da samo u njegovim očima nalazim sebi snagu. To je divno za pop-pjesme, i dio ljubavi je u tome, ali nastavak te pop-pjesme je razočarenje, samoća... jedini put je da ojačamo, da volimo, umjesto da se stalno pitamo jel me voli ili ne.

Ja bih prva uvenula pod teretom nečijeg očekivanja da moram popunit svaku rupu u emocijama, dodirima, očekivanjima, dosadi druge osobe... Ako mi ženske moramo ojačat, moramo to tako ne da bacamo muškarce u smeće, nego da si izgradimo život, samopouzdanje, stav, samosvijest.

Ti naši muževi i mogu se tako hitit pred TV jer smo mi od sebe napravile otirač - tko želi ovisnu, skrhanu ženicu, nekog profesionalnog trebača svega i svačega. Ako možeš svoj život nosit tako da si vedra, zadovoljna i sretna, i ako možeš odrapit čovjeku kad se počne hitat tako da ostane sam u svojoj predstavi i kad skuži da jedini način da ti bude blizu je da se ponaša i vlada normalno - onda mislim da su velike šanse da bude sve okej. Al preduvjet je da želi biti ti blizu. Ako smo stalno kao neverendning lista zahtjeva i propisa i nezadovoljstva - pa hvala lijepa. Meni je to muž jasno i glasno rekao i ja sam ga shvatila ozbiljno. Njemu je draže da radim kako hoću, da si pružim u životu ono što mi je važno, pa da ga i odrapim jezikom onako prek cijele sobe nego da sam ovisna o tome hoće li se naljutiti, hoće li leći ili ustati... Moj ispovjednik je rekao - moraš pridobiti muža. I to mi je uvijek ideja. Nitko se neće družiti s onima koji šamaraju naredbama i hoće biti šefovi ili stalno nešto plaču. Svi hoće nekoga tko inspirira, potiče, tko je uzor u dobrom, veselom i slično.

Meni je trebalo da skužim da nitko ne duguje meni da mi bude pomoćno osoblje u mojim snovima. Ono snova koje imam su moji snovi i ja ih trebam ostvariti sama. Ili projekti. Odavno već uzimam za odraditi samo onoliko koliko mi stane u moje snage, prostor, vrijeme, i ako neću usisati deset dana - neću. Ali neću niti psovati s usisavačem za sobom. Nekad će usisati on, nekad nitko, ali oko toga se nećemo svaditi, nit ću mu ja otimati daljinski iz ruke. Cijela ta priča zahtijeva i svijest da nismo tu da nas drugi služe, nego da radimo svoje, u skladu sa svojim najdubljim uvjerenjima. Nekada za to treba snaga, odricanje, muka. Nekad je divno da nas drugi podupru, ali ne možemo se baciti s tisuću kg očekivanja na ljudsko biće. Ja neću da se netko na mene tako baci i komotno se izmaknem.

Imam ja svoje brige, kolega. Ako ćeš me pitati za pomoć, ja ću se dogovoriti i dati ti koliko god mogu. Ja. Ne koliko bi ti. Stojim iza sebe, svojih prioriteta i ne dam, i isto tako znam da ne mogu drugoga svrstati u svoje sljedbenike. Nek se duri, prigovara, ja ću si nabiti slušalice i pjevati latino pjesme. Sve dok znam da radim ispravno, u skladu sa svojim vrednotama.

U cijeloj toj životnoj priči moramo se suočiti i da smo slabi, i da ne možemo sve, i da nam ne ide sve od ruke, i da neke stvari trebaju žrtvu nečeg drugog, i sve to može biti teško. I to je tako, nema u životu nauke bez muke... ni sreće bez bola... šaka suza vreća simija...

[Trina]

ti ko da živiš u nekom filmu, majke mi

[krumpiric]

sad mi svi trebamo odgovorit slava tebi Kriste ili?

[stray_cat]

Stray cat, ti si totalno istraumatizirana dijagnozama i bolestima. Njen muž je lijenčina a ne autista ili depresivac, razlika je ogromna.

procitaj sto si napisala u postu, iz kakve obitelji dolazis (disfunkcionalne)

i razmisli da li imas u sebi traume kad si toliko ljuta. ti si ljuta na njenog muza zbog svojih roditelja!!!

dio ljudi je depresivan, jako. to sto ekipa oko njih ne prepoznaje (kao ni oni sami jer u depresiju se usklizes korak po korak, to nije nesto sto se dogodi u trnu kao kad racimo slomis ruku) dodatno otezava pricu jer godinama ne odu po pomoc a stanje se pogorsava.

postoji razlika izmedju toga sto neko ne moze ili nece ali svekolika populacija to si pojednostavi i protumaci ih ko ljencine ili ne znam sto (a cinjenica je da osim svojeg zivota svojim ponasanjem vuku prema dnu i ljude oko sebe). takvi komentari i savijeti "ti se moras pomaknuti i moras pronaci posao" su fantasticna glupost. to ko da nekom tko je u invalidskim kolicima velis da mora ustati i protrcati jer ce se osjecati bolje

zastrasujuce je kolika kolicina ljudi reagira na mogucnost bolesti bijesom

[puntica]

ti ko da živiš u nekom filmu, majke mi

da, stepfordske supruge

[Peterlin]

zastrasujuce je kolika kolicina ljudi reagira na mogucnost bolesti bijesom

Ma ima tu i istine, ali batina ima i drugi kraj.... Ako netko nije za raditi, a ima 40 godina, onda treba rijesiti svoj status na drugaciji nacin - otici po tu dijagnozu i izvaditi rjesenje o radnoj nesposobnosti (ako je stvarno bolest u pitanju - tako barem ja to zamisljam) i dobivati socijalnu pomoc, ako STVARNO nije za raditi. To je radikalni slucaj i iskreno, ne vjerujem da se ovdje o tome radi... S druge strane, ako zapadnes u petlju lezanja na kaucu, to je jako tesko prekinuti i covjek se u prvom redu mora motivirati sam - zapitati se sto zeli i krenuti u tom smjeru. Ima puno depresivnih ljudi koji rade, nose se sa svojom bolescu i brinu o drugima...

Ipak, mislim da to ovdje ne igra, da bi ovom covjeku upravo rad bio terapija. Ali treba se pokrenuti. Tko zna... on mora SAM naci nesto sto voli i sto mu ima smisla. Ako ne moze sam, mozda mu mogu pomoci roditelji (meni ne bi bilo svejedno da je mojem djetetu tako) ili lijecnik/terapeut itd. Tek nakon toga dolazi zena. ALI treba razgovarati, jer ocito je svatko od njih zaglibio u svoj film i te dvije stvari nemaju puno dodirnih tocaka.

mayato je najavila da ce se 2 tjedna maknuti od doma, pa vjerojatno ovo nece sad citati ni komentirati. Nadam se da ce joj to vrijeme biti od koristi da sabere misli (jer to isto treba, pogotovo kad imas malo dijete) jer situacija je komplicirana i nategnuta. Gdje je volje, cesto se nadje i nacina da se stvari rijese, ali nakon dugog lezanja jako se tesko pokrenuti. Meni se bilo tesko pokrenuti na poslu i nakon dvostrukog porodiljnog, a pogotovo je tesko ako nemas nikakvo pozitivno iskustvo s poslom. Koliko tu moze pomoci druga osoba, tesko mi je reci.

[babyboys]

@n@, neki roditelji misle na svoju djecu baš time što se razvedu i naprave najbolju moguću stvar za njih i za sebe.

krumpirić, potpis ko kuća

ifi, na čemu si ti , majke ti?

[Tashunica]

da, stepfordske supruge

baš htjedoh reći nakon čitanja posta, koji mi bajdvej postaju zastrašujući.

ne razumijem nikoga tko kaže da treba spašavati brak pod svaku cijenu, nakon tri godine ležanja na kauču i stiskanja po daljinskom, nakon svih pokušaja, lijepih i ružnih načina, valjda je došlo vrijeme da se razmisli, a ono barem o odvojenom životu.

moje mišljenje je u svakom slučaju, što se tiče djece, bolje sretan s jednim roditeljem, nego nesretan s dva.

[kljucic]

Mislim da stvarno niste u redu. Kod djece se uvijek traži neki dublji razlog za njihovo ponašanje, bacaju se dijagnoze (pa i google dijagnoze), šalje se psihologu itd. i oni su vrijedni odgajanja i spašavanja, a odrastao čovjek, muž, osoba koju volim, nije. Zašto mu se ne bi pokušalo pomoći? Jer on je bolestan. U glavu, kak bi rekli. Emocionalni invalid i socijalno neinteligentan. Gdje je sad tu ljudska solidarnost, širenje pozitive, optimizam?

sad mi svi trebamo odgovorit slava tebi Kriste ili?

Ovo je jako uvredljivo i nisko.

postoji razlika izmedju toga sto neko ne moze ili nece ali svekolika populacija to si pojednostavi i protumaci ih ko ljencine ili ne znam sto (a cinjenica je da osim svojeg zivota svojim ponasanjem vuku prema dnu i ljude oko sebe). takvi komentari i savijeti "ti se moras pomaknuti i moras pronaci posao" su fantasticna glupost. to ko da nekom tko je u invalidskim kolicima velis da mora ustati i protrcati jer ce se osjecati bolje

[RozaGroza]

Ima večih problema od muža koji sjedi na kauču pred TVom godinama i ne kupa se. Ja sam dijete rastavljenih roditelja znam kakav sam ja pakao proživljavala dok su bili u braku (al i kasnije), svejedno ne mislim da je njihova situacija (pokretačice teme i nm-a) ne rješiva.

[mujica]

cure, mayato je zahvalila na mišljenjima savjetima i otišla. Mislim da bi bilo bolje otvoriti novu temu o razvodu, nego ovdje nastavljati nešto za što smo zamoljeni da završi, što kažete?

Fakat.
Lijepo nam se ženska zahvalila.

Vjerojatno ju je sve što je pročitala toliko dodatno zbunilo da je mudro odlučila prestati primati svjete ovdje...

[RozaGroza]

Mislim da stvarno niste u redu. Kod djece se uvijek traži neki dublji razlog za njihovo ponašanje, bacaju se dijagnoze (pa i google dijagnoze), šalje se psihologu itd. i oni su vrijedni odgajanja i spašavanja, a odrastao čovjek, muž, osoba koju volim, nije. Zašto mu se ne bi pokušalo pomoći? Jer on je bolestan. U glavu, kak bi rekli. Emocionalni invalid i socijalno neinteligentan. Gdje je sad tu ljudska solidarnost, širenje pozitive, optimizam?

X

[RozaGroza]

Fakat.
Lijepo nam se ženska zahvalila.

Vjerojatno ju je sve što je pročitala toliko dodatno zbunilo da je mudro odlučila prestati primati svjete ovdje...

Eh da i ja tebe potpišem Mujice

[Tashunica]

Mislim da stvarno niste u redu. Kod djece se uvijek traži neki dublji razlog za njihovo ponašanje, bacaju se dijagnoze (pa i google dijagnoze), šalje se psihologu itd. i oni su vrijedni odgajanja i spašavanja, a odrastao čovjek, muž, osoba koju volim, nije. Zašto mu se ne bi pokušalo pomoći? Jer on je bolestan. U glavu, kak bi rekli. Emocionalni invalid i socijalno neinteligentan. Gdje je sad tu ljudska solidarnost, širenje pozitive, optimizam?

ne mogu vjerovati u dijagnozu depresivnosti iz čistog razloga što bi se u toliko godina sve skupa pomaknula naprijed ili nazad.
valjda bi mu u nekim trenucima bilo bolje ili gore, a njemu je očito bolje samo kad se donja glava probudi, to mi nema veze s depresijom.

[kljucic]

Ima večih problema od muža koji sjedi na kauču pred TVom godinama i ne kupa se. Ja sam dijete rastavljenih roditelja znam kakav sam ja pakao proživljavala dok su bili u braku (al i kasnije), svejedno ne mislim da je njihova situacija (pokretačice teme i nm-a) ne rješiva.

X
Uostalom, što je 3 godine u životu čovjeka. Znam ženu koja se 15 godina borila sa kockarskom ovisnošću svog muža. A zna se što sve to nosi (financijski) I pomogla mu je, i bila uz njega. A on je sad uz nju. To je život. Ne možeš stalno micat probleme od sebe, ili se micat od njih, ili ih stavljat pod tepih. Treba ih rješavat.

p.s. RG, bježi!

[RozaGroza]

ne mogu vjerovati u dijagnozu depresivnosti iz čistog razloga što bi se u toliko godina sve skupa pomaknula naprijed ili nazad.
valjda bi mu u nekim trenucima bilo bolje ili gore, a njemu je očito bolje samo kad se donja glava probudi, to mi nema veze s depresijom.

Onda oćito jako malo znaš o depresiji.

[RozaGroza]

X
Uostalom, što je 3 godine u životu čovjeka. Znam ženu koja se 15 godina borila sa kockarskom ovisnošću svog muža. A zna se što sve to nosi (financijski) I pomogla mu je, i bila uz njega. A on je sad uz nju. To je život. Ne možeš stalno micat probleme od sebe, ili se micat od njih, ili ih stavljat pod tepih. Treba ih rješavat.

p.s. RG, bježi!

Evo evo još jedan potpis i bježim

[Tashunica]

Onda oćito jako malo znaš o depresiji.

da, nisam završila medicinu i ne postavljam dijagnoze na daljinu.

[kljucic]

ne mogu vjerovati u dijagnozu depresivnosti iz čistog razloga što bi se u toliko godina sve skupa pomaknula naprijed ili nazad.
valjda bi mu u nekim trenucima bilo bolje ili gore, a njemu je očito bolje samo kad se donja glava probudi, to mi nema veze s depresijom.

Na stranu sad službena dijagnoza. Očito nije dobro. I treba pomoć. To je moje skromno mišljenje.
A ja sam dijete rastavljenih roditelja i produkt majčinog odgoja da su muškarci svinje i žele samo seks. Trebalo mi je puuuno godina da se rehabilitiram od toga. I tek sad vidim da moj otac uopće nije tako loš čovjek nego je ona vrlo zahebana osoba.

[puntica]

Na stranu sad službena dijagnoza. Očito nije dobro. I treba pomoć. To je moje skromno mišljenje.

a možda bi mu najbolje pomoć bila da ostane sam i da se mora početi brinuti za sebe. bar na neko vrijeme. možda bi ga to trgnulo

jer, bez obzira na dijagnozu ili teledijagnozu ili ne, očito čovjek nema namjeru ništa mijenjati jer se naviknuo tako živjeti.
odavno mi je jedna psihologica rekla: čovjek kojemu nešto nije ok, neće to vječno trpjeti. potrudit će se da se stvari promijene. prije ili poslije. nekad samo treba mali poticaj

[stray_cat]

a možda bi mu najbolje pomoć bila da ostane sam i da se mora početi brinuti za sebe. bar na neko vrijeme. možda bi ga to trgnulo

jer, bez obzira na dijagnozu ili teledijagnozu ili ne, očito čovjek nema namjeru ništa mijenjati jer se naviknuo tako živjeti.
odavno mi je jedna psihologica rekla: čovjek kojemu nešto nije ok, neće to vječno trpjeti. potrudit će se da se stvari promijene. prije ili poslije. nekad samo treba mali poticaj

aha

kod depre je cesto u igri suicid

[puntica]

aha

kod depre je cesto u igri suicid

depra nije jedina moguća dijagnoza za takvo stanje
uostalom, u svakom slučaju se čovjek treba trgnuti. na neki način.

[kljucic]

čovjek kojemu nešto nije ok, neće to vječno trpjeti. potrudit će se da se stvari promijene. prije ili poslije. nekad samo treba mali poticaj

Pa upravo to, treba poticaj. Ali ne nogom u gu.icu.
Problem kod MM je užasno nisko samopouzdanje jer su ga godinama starci uvjeravali da niš ne valja. I bojao se neuspjeha. I zato je bio inertan. I bez ambicija i snova jer su mu ih sasjekli u korjenu.

[RozaGroza]

Njihovi problemi ne traju toliko dugo da bi jedini recept za rješenje bio "razvod". Ima drugih načina da se nekome "pomogne" pored opcije da ga se ostavi samog da tone još dublje u takvo stanje - mislim mayato je ipak rekla u početku da ga voli ne? Ja volim svog muža, mislim da bi pretrpila dosta toga da vratim naš bark na pravi put kad bi zapali u takvu krizu.
I da, poznajem i ja žena koje su bile uz mužebe alkoholičare, kockare, narkomane, depresivce, suicidaše, itd itd dakle sve ljudi dubokih problema, i nakon 5-10-15 godina problemi se rješe, al uz puno odricanja i puno ljubavi - a da nekad pukneš i misliš da ne možeš više, to je prirodno, al onda ipak shvatiš da ako nečeš ti a ko će?? Jer ti si netko tko tu osobu voli najviše na svijetu i jedino ti možeš pomoći kako spada.

[RozaGroza]

I ovi postovi nisu nikakav napad na mayato nego, ja osobno, pišem iz vlastitog iskustva, ne dajem dijagnoze al prepoznajem određene simptome, znam koliko je teško pomoći nekome koga voliš a tko je u krizi, znam i kako je to godinama pomagati bez ikakvog napredka, i tek kad misliš da ne možeš više, vidiš neki mali napedak pa guraš dalje, ili ponekad se dogodi da ako slučajno odustaneš i digneš ruke, ta osoba još više od kvragu pa onda vidiš da ipak tvoja prisutnost i trud znače nešto. Onda bude sve super par mjeseci onda se vratite opet na dno...mukotrpan je to put, ali nije nam nikad obečano da će sve u životu biti happy clappy ljubičice.

[lore]

moja razmisljanja su najbliza Peterlin, definitivan x

i tako od savjeta na kraju balade nema puno koristi..ona ce i tako napraviti ono sto sama osjeca jer se protiv toga ne moze boriti..a sto se nasih savjeta tice kljucic gleda iz svoje perspektive muza i brata koji su puno bolji u odnosu na prije kao i Roza (doduse, treba uzeti u obzir po meni da su to mladji ljudi koji nisu oduvijek imali problem slabijeg obrazovanja i neodgovornosti ako sam u pravu..covjek od 40 godina ipak nije isto kao i covjek 10 ili 20 godina mladji), ja i jos par polaze od negativnih iskustava u svojoj obitelji gdje se situacija nije promijenila a za zene koje su ostale uz te osobe se promijenila definitivno na gore jer su iste u bitno losijem zdravstvenom stanju nego 10 godina prije i jos uvijek slepaju neradnike na grbaci..i moguce su djeca imala posljedice (u ovom slucaju koji ja poznajem dijete je srecom imalo 15 godina i dio zivota odrastalo uz takav primjer, i nije bilo fora)..sve u svemu, da je mayato vise objasnila situaciju odnosno odgovorila na pitanja mogli smo joj eventualno probati dati normalnije savjete a ovako uz par isjecaka iz zivota svi dajemo drukcije "dijagnoze" ovisno o primjerima koje sami poznajemo..da ona kaze sto muz zna raditi, sto imaju na raspolaganju, sto je prije radio (bar otprilike), zasto je prestao raditi onda bi se moglo dati neki konstruktivniji savjet..kao i da kaze da li je situacija bila drukcija na pocetku, u sto se zaljubila, zasto su se odlucili ozeniti i sto je onda planirala s tim- s tim da ovo ne pisem iz voajerizma vec kazem da se jednostavno iz 10 receina tesko nesto moze konstruktivno izvuci

ja osobno nisam pobornik raskidanja brakova ali opet sam jako dobro i realno znala za kakvu se osobu udajem i da, nekad ima problemcica u stilu ostavljas pastu za zube na umivaoniku ili opet te vozim na posao ali to su sve trivijalne stvari u odnosu na ove probleme..tako da iskreno ne znam uopce sto bi rekla

[la_mama]

potpis na peterlin.

promijeniti nekog 40godišnjaka, njegove/njene navike, stavove, svjetonazor bez da taj netko to stvarno ne želi ... mislim da je jako jako teško, bez obzira na uzajamnu ljubav. ne želim mayato uzimati nadu, i držim joj fige da muž i ona nađu zajednički jezik, i da prevladaju probleme koje ih muče.

eto, gledam i pratim tu svoju generaciju. neki su slobodnjaci, neki imaju obitelj. i ne poznam nikoga tko je iz raznoraznih razloga promijenio/promijenila svoje, prvenstveno loše navike. žive s njima, svjesni posljedica koje vuku, ali nemaju niti volje niti želje da se mijenjaju.

roza, na koji način misliš da se problemi rješavaju ? da nakon 5-10-15 godina nasilnici, alkoholičari, kockari, narkomani ... prestanu biti to što jesu ?

[RozaGroza]

Lore ne pričam ja o mužu ili o nekom mlađem, već o drugom članu uže obitelji koja je u depresiju upadala godinama, u početku je bila lagana sa sličnim simptomima koje opisuje pokretačica teme, da bi se nakon 15ak godina razvilo u nešto prestrašno!

[Trina]

procitaj sto si napisala u postu, iz kakve obitelji dolazis (disfunkcionalne)

i razmisli da li imas u sebi traume kad si toliko ljuta. ti si ljuta na njenog muza zbog svojih roditelja!!!

dio ljudi je depresivan, jako. to sto ekipa oko njih ne prepoznaje (kao ni oni sami jer u depresiju se usklizes korak po korak, to nije nesto sto se dogodi u trnu kao kad racimo slomis ruku) dodatno otezava pricu jer godinama ne odu po pomoc a stanje se pogorsava.

postoji razlika izmedju toga sto neko ne moze ili nece ali svekolika populacija to si pojednostavi i protumaci ih ko ljencine ili ne znam sto (a cinjenica je da osim svojeg zivota svojim ponasanjem vuku prema dnu i ljude oko sebe). takvi komentari i savijeti "ti se moras pomaknuti i moras pronaci posao" su fantasticna glupost. to ko da nekom tko je u invalidskim kolicima velis da mora ustati i protrcati jer ce se osjecati bolje

zastrasujuce je kolika kolicina ljudi reagira na mogucnost bolesti bijesom

Mislim da ovo što si napisala o meni ne stoji. Nemam nikakve traume iz djetinjstva, ja sam samo imala problema s rasčlanjivanjem dobrog/lošeg u vlastitom braku jer sam imala loš primjer. Nisam nikad bila bijesna, ljuta, isfrustrirana i ne znam ni ja što zbog braka svoje matere i oca.

Ova zadnja tvoja rečenica...to je zato što ti u svakom malo nenormalnijem ponašanju vidiš bolest. A to nije tako. Muž autorice ove teme je lijen. To mu je dijagnoza. I teže se liječi od depresije.

[RozaGroza]

roza, na koji način misliš da se problemi rješavaju ? da nakon 5-10-15 godina nasilnici, alkoholičari, kockari, narkomani ... prestanu biti to što jesu ?

Kad se uloži velik trud najčešće ni rezultati ne zaostaju. Ne postoji izlječenje takvih osoba, al postoji zalječenje do tog stupnja dokle mogu biti normalni i korisni sudionici obiteljskog života.
Ako muž od Mayato pati od nekog poremečaja, a meni osobno simptomi ukazuju na depresiju i samodestrukciju zbog manjka samopouzdanja, onda je to sve još uvijek na nekom "light" nivou gdje se da puno toga napraviti pa čak i potpun preobražaj, ipak nije još krenuo u neke ovisnosti i totalnu autodestrukciju a time i destrukciju svih ostalih.

[babyboys]

roza, 5, 10, 15 goidna sa narkomanom, akloholičarem, kockarom, depresivcem, ili kojom već "dijagnozom" ostavlja ozbiljne posljedice na ljude u neposrednoj blizini koji ga najviše vole , pa se onda idućih xy godina bore sa posljedicama.

ja svog muža beskrajno mnogo volim i učinit ću sve za njega, ali ako ikada, ne daj bože, situacija postane tokliko ekstremna, prije svega ću svoju djecu i sebe maknuti od njega, a onda pomoći njemu , kao nekome koga volim i s kim imam djecu, ali eto, ne mogu i neću imati zajednički život koji je na moju i dječju štetu samo zato jer ljubav podrazumjeva takvu žrtvu.

maknuti se od nekoga koga voliš za vlastito dobro je isto žrtva.

[n.grace]

Od floskula tipa "najlakše je otići" mi se diže kosa na glavi.
Ne, drage moje, jako je teško otići. Usudila bih se reći da je češće puno teže otići nego ostati.
Što emotivno, što socijalno, što ekonomski.

Pa znate li koliko je žena financijski ovisno o mužu? Pa čak i ova čiji muž ne radi, jer su većinom muževi vlasnici nekretnina.
Za otići u takvoj situaciji potrebna je jebena hrabrost i lavovska volja.

Slažem se, poznajem nekoliko takvih žena - koje su ostale u braku jer nisu imale kamo.

Pa me zanima, kada je opravdano otići (ako se može)? Samo ako te muž prebije na mrtvo ime?

[puntica]

roza, 5, 10, 15 goidna sa narkomanom, akloholičarem, kockarom, depresivcem, ili kojom već "dijagnozom" ostavlja ozbiljne posljedice na ljude u neposrednoj blizini koji ga najviše vole , pa se onda idućih xy godina bore sa posljedicama.

ja svog muža beskrajno mnogo volim i učinit ću sve za njega, ali ako ikada, ne daj bože, situacija postane tokliko ekstremna, prije svega ću svoju djecu i sebe maknuti od njega, a onda pomoći njemu , kao nekome koga volim i s kim imam djecu, ali eto, ne mogu i neću imati zajednički život koji je na moju i dječju štetu samo zato jer ljubav podrazumjeva takvu žrtvu.

maknuti se od nekoga koga voliš za vlastito dobro je isto žrtva.

upravo tako!

[Smajlich]

roza, 5, 10, 15 goidna sa narkomanom, akloholičarem, kockarom, depresivcem, ili kojom već "dijagnozom" ostavlja ozbiljne posljedice na ljude u neposrednoj blizini koji ga najviše vole , pa se onda idućih xy godina bore sa posljedicama.

ja svog muža beskrajno mnogo volim i učinit ću sve za njega, ali ako ikada, ne daj bože, situacija postane tokliko ekstremna, prije svega ću svoju djecu i sebe maknuti od njega, a onda pomoći njemu , kao nekome koga volim i s kim imam djecu, ali eto, ne mogu i neću imati zajednički život koji je na moju i dječju štetu samo zato jer ljubav podrazumjeva takvu žrtvu.

maknuti se od nekoga koga voliš za vlastito dobro je isto žrtva.

X

[mayato]

pokusaj se skoncentrirati na sebe, na dijete a kroz dan, dva ili 10 bit ces bistrije glave. nemoj nista odlucivati i raditi stihijski. imas vrlo malo dijete, moguce je da te pucaju hormoni i upravo zbog toga nemoj se izletavati sa odlukama

osim sebe moras stvarno voditi racuna i o djetetu

da, i na to sam pomišljala...budem polako, korak po korak...bitno da sam se "ispuhala" ovdje, a ne opet na njemu, ionako nema smisla

[RozaGroza]

roza, 5, 10, 15 goidna sa narkomanom, akloholičarem, kockarom, depresivcem, ili kojom već "dijagnozom" ostavlja ozbiljne posljedice na ljude u neposrednoj blizini koji ga najviše vole , pa se onda idućih xy godina bore sa posljedicama.

ja svog muža beskrajno mnogo volim i učinit ću sve za njega, ali ako ikada, ne daj bože, situacija postane tokliko ekstremna, prije svega ću svoju djecu i sebe maknuti od njega, a onda pomoći njemu , kao nekome koga volim i s kim imam djecu, ali eto, ne mogu i neću imati zajednički život koji je na moju i dječju štetu samo zato jer ljubav podrazumjeva takvu žrtvu.

maknuti se od nekoga koga voliš za vlastito dobro je isto žrtva.

Ja na to tako ne gledam, dala sam 10-15 godina za osobe koji mi nisu bliski kao muž pa bi za njega dala još i više (jer meni je moj muž najbliskija osoba na svijetu, koliko bi se odrekla za vlastito dijete toliko bi i za njega). Nemam nekih ozbiljnih psihičkih posljedica osim što svako malo trebam predah.

[blackberry]

kako biste vi npr pokrenule narkomana? pitam samo...ili alkoholičara?
da li mislite da takva osoba ima u sebi još ono nešto što će ga samog pokrenuti?
i da li biste uopće pokretale takvog nekog?

vučem i ja paralelu sa odgojem djece...kad sam bila na jednom predavanju, mame su se žalile na klince...nemogući, urlaju...blabla...i psiholog je na to odgovorio da nema djeteta koje ne želi surađivati...
samo treba tu suradnju znati potaknuti...e to je umjetnost, po meni.
tako je sa svakim čovjekom...

meni nije strano ovo o čemu Ifgenija piše...dapače...

strašno mi je strano kako olako ljudi uzimaju jedni druge, zdravo za gotovo...kako olako ulaze u brak...kako još lakše izlaze iz njega...
većina mojih prijatelja se nije ni upoznala kako treba...već ih je zadesila trudnoća...dijete...problemi na kub....i svašta...

ja sam dijete rezvedenih roditelja. svaki od njih sada ima za sobom 3 braka...razvod mi je sastavni dio života...
uvijek sam zamjerala majci što je bila žrtva...ne tih muževa, nego same sebe. jer se nikad nije znala postaviti kako treba...
i to je ono o čemu Ifgenija priča...ako ne riješiš neke stvari sam sa sobom...možeš se udavati 10 puta...
sada je ona jedna druga priča...ali ju je riješila sama sa sobom.
a otac nije nikad riješio ništa....on je jednostavno lišen svake ovozemaljske dgovornosti...za ikoga...
e sad..ima i on svoju priču i dijagnozu...i da li bi bio drukčiji da je uz sebe imao kakvu drugačiju ženu koja bi se njime pozabavila....ne kuhanjem, čišćenjem i ostalim uslugama...već malo drugačije, ne znam...
on mi baš nekako nalikuje na muža iz ove priče...jakoooo nalikuje...

da se vratim na moj brak...
kad smo se upoznali nismo bili baš bajni ljudi...svaki sa svojom dijagnozom...jel...
ali...prepoznali smo nešto jedno u drugome, i danas smo sasvim novi ljudi...
čovjeka iz korjena može promijeniti samo i iskjučivo ljubav...nikakvo predavanje...
i mislim da se satko može promijeniti, da svatko može rasti..uz pravu osobu pored sebe...
isto tako mislim da treba znati stati, kad ne ide...ali to ne bi trebao biti problem ako poznaješ samog sebe..


ali...mi smo vidjeli kakvi jesmo...i nismo uletali u brak...nismo ni razmišljali o djeci tada...
sredili smo nas...trebale su godine...
pa su nam brak i djeca skupa s njim došli kao šlag na kraju...

kako znati kada ne ide...gdje su granice?
to bi svatko trebao osjetiti u svom srcu mislim....

ali...mislim...i nekako me život tako poučio...da prvo zavirim u sebe...
ne možeš nikoga mijenjati. mjenjaju se ljudi sami.
možeš samo biti okidač...ako to netko želi...

i da...kad smo se mm i ja sreli, oboje smo sami o sebi imali izuzetno loše mišljenje ali smo jedan u drugome vidjeli ono najbolje...
zat smo valjda i opstali do danas...
a nije da smo lišeni svađa, kriza i svih ostalih bračnih daća i nedaća....
ali, ono što si volimo reći kad se malo pogubimo - pa nismo mi neprijatelji...mi smo na istoj strani...samo nam se percepcija pomakne

uopće ne znam jesam li štogod razumljivog napisala.
svašta sam htjela reći i nisam sigurna jesam li uspjela.
teška je to situacija...

[mayato]

Strah od promjena i od nepoznatog moze biti stvarno paralizirajuci.
Ne treba znaciti da se on ne zeli promjeniti, iskreno gledajuci ne vjerujem da itko moze biti zadovoljan s takvim nacinom zivota (izlezavanje pred tv-om, bez vizije sto se zeli od buducnosti).

Ako je on godinama takav tesko je od njega ocekivati promjenu preko noci i to uz ultimatum.
Ja bih probala s njim polako, uvesti neku promjenu u vasim zivotima ali zajedno tako da se on pokrene.
Ako takvoj osobi kazete "vrijeme je da se promjenis" i onda ocekujete da to naprave sami naici cete na zid.

Njegov nacin zivota u ovom trenutku je njegova sigurna oaza i nije lako izaci iz nje jer izvan te oaze je nepoznato a on se u cijelom svom zivotu nije morao nositi s nepoznatim.

Ako stvarno zelis spasiti brak morat ces raditi s njim na promjeni, pokazi mu da zivot nije lezanje na kaucu s daljinskim u ruci i da nepoznato nije uvijek i lose.

Ako smijem pitati, zasto vise ne radi na vrtu?

ma propao biznis i on se pogubio, cijeli život ta poljoprivreda i sad kad je krhnulo on se eto, ne može više snaći...kužim ja to, ali predugo to traje, a on je sve gori i gori, tone sve dublje, a povlači i mene i dijete u taj svoj košmar...možda trebam imati stvarno malo više suosjećanja i pokušati drugačijim, smirenim i planskim pristupom, evo, ovdje su mi cure malo pomogle da otvorim oči i da sagledam situaciju iz drugog kuta, neću nagliti, još ne, treba okrenuti ploču i polako...valjda ću i sebe uspjeti malčice preodgojiti...

[lore]

osim toga vezano uz ovo u dobru i zlu..u sakramentu vjencanja (crkvenog a vjerujem da nije ni kod svjetovnog puno drukcije) oba supruznika obecaju da ce se medjusobno voljeti i postivati..dakle, naravno da cu ostati uz svog muza ali ocekujem ljubav i postovanje s te strane..ako to nemam ja ne bi ostajala osobno u nikakvoj zajednici jer ta osoba svoje obecanje nije ispunila, ne zelim biti uz nikoga tko me ne voli i tko mi nije partner u zivotu..nemam pet zivota kao ni moje dijete nego jedan jedini..ako se radi o bolesti (sto sama autorica kaze da se definitivno o tome ne radi) naravno da cu toj osobi pokusati pomoci ali ona se isto mora potruditi zati jer nije fer da drugi ljudi dugorocno trpe zbog njegovog stanja ako je u mogucnosti nesto napraviti i duguje probati pruziti svome djetetu toplu obiteljsku atmosferu koja je osnova..
ovo sto sam napisala dakako da ne znaci da osobi treba dati prilike, treba se potruditi, razgovarati..ali ako dugorocno ne ide najmanje sto mogu napraviti za svoje dusevno zdravlje je da stvorim novi normalniji zivot za sebe i svoje dijete

[blackberry]

uh...dok sam se ja raspitala...ode rasprava...

[Ifigenija]

Na čemu sam?
Na kavi koju kuha moj muž u nekoj mašinici. Moguće da ima nuspojave ubojita je.

Nego, slažemo se u biti - treba voljet, i maknut se iz mučnih situacija. Al ja mislim prvo u glavi, od svojih emocija, zahtjeva i to. Malo gledat svoja posla, malo bacit oko na muža, malo ga pitat kako je, a malo mu jasno i glasno reć gdje je da, gdje je ne.

O narkomaniji, pijenju, zlostavljanju u ovom slučaju nema ni govora. Čovjeku treba pomoć, možda više pomoći, a možda samo si nabavit unutarnje zadovoljstvo i svoj mir i bit mu suptilna i nježna podrška puna ljubavi, tj, izbacit svađanje. To nije lako, i ne ide preko noći, al nije ni on princ na zrnu graška. Dobit će što mu supruga može dat kad mu bude mogla dat. A do tad i jedno i drugo se moraju pregrupirat, smirit, i gledat u ono dobro, čega ima.

Čovjek je dobar otac, tu i tamo radi po kući, voli ženu i garantiram da je i topao i dobar čovjek. A i onako prekopalčano nije on u depresiji. Možda je tužan, možda zabrinut, al nije to depra. Posve sigurno mu je teško nosit se s životom koji ga je zapao, al to je opća dijagnoza skoro svakoga od nas bar povremeno.

Se bu dobre.

[Ifigenija]

Ja na to tako ne gledam, dala sam 10-15 godina za osobe koji mi nisu bliski kao muž pa bi za njega dala još i više (jer meni je moj muž najbliskija osoba na svijetu, koliko bi se odrekla za vlastito dijete toliko bi i za njega). Nemam nekih ozbiljnih psihičkih posljedica osim što svako malo trebam predah.

Bravo, Rosa! Točno tako i ja.