nosila sam uniformu u srednjoj školi (u inozemstvu)
dakle, iz vlastitog iskustva...
mogle su se nositi suknje, hlače, kratke hlača - ljeti
bijela košulja i nekoliko krojeva vesta i prsluka u školskim bojama
čarape u školskim bojama
cipele i jakne iako su se mogle kupiti one koje pripadaju uniformi, ali nisu bile obavezne
nisu se nosile nikave kratke minice (kao one na ovoj gornjoj slici), tj. dužina suknja i kratkih hlača je bila propisana (najkraće mislim centimetar iznad koljena)
za kraću suknju se dobijala mjera kao i za druga nepoštovanja školskih pravila -

odjeća se kupovala u specijaliziranim trgovinama (i nije baš bila od najjeftinijih trgovina odjeće na svijetu)
dovoljne su mi bile npr, jedna suknja i hlače + tri košulje i dva džempera
nije mi to bio bad

potpis na Sanju
itekako se vidjela razlika među djecom...
oni slabijeg imovinskog statusa nosili su second hand uniforme - škola je organizirala poklanjanje (a tko je htio i to se moglo primjetiti)
a moglo se vidjeti i po cipelama, jaknama, torbama, pernicvama, olovkama, frizurama...(time smo izražavali i svoj statement...nisam se osjećala loše zbog toga)
onaj kome je to bitno, ništa ga ne može spriječiti da razliku vidi...



tu gdje ja živim sada...u jednom manjem gradu lijepe naše...nema baš ni tako skupih mobilnih igračaka, ni nešto silno puno markirane odjeće...kupuje se u lokalnim dućanima, ponekad se ode u zagreb ili bliži nam veliki grad u shoping

ali ima i puno ljudi slabijih imovinskih mogućnosti...posebno u nekim seoskim školama
a i tamo ima ruganja i izolacije
samo je povod drugi
tu se nitko nikome ne ruga jer idu u školu u hlačama od starijeg brata ili nema mobitel...ali npr. debljina, to što ti tata nema nikakav auto, drugo porijeklo...uvijek je nešto...predrasude koje se čuju i ponesu od kuće
ako su kod kuće čuli da je uredu nekoga suditi po bilo kojem kriteriju, to prenose na van...nevažno koji je kriterij u pitanju

mene to užasava
to što roditelji prenose svojoj djeci
što s prezirom govore za obiteljskim ručkom o siromašnijima od sebe, pretilima, invalidnima, nezaposlenima, onima druge vjere ili ateistima ili druge nacionalnosti ili druge....ma bilo čega drugog...

što učiniti...
ne znam...odgajati...mi svoju djecu, škola/vrtić zauzimati oštriji stav, dodatno educirati svoje zaposlene kako bi se mogli i znali nositi s takvim situacijama, društvo ići s kampanjama o prihvaćanju različitosti stalno i stalno iznova...tako bi se valjda kroz generacije trebao promijeniti stav...

kratkoročno, mi osobno ne možemo učiniti puno, osim odgajati svoju djecu i truditi se da u sredini gdje živimo(radimo, u školi u kojoj nam djeca idu) reagiramo na izrugivanje, šikaniranje i sl...