Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[hibiskus]

sto se tice empatije, kod nas doma je bila malo drugacija situacija nego sto su cure napisale.

da li se tvoj sin jednako tako odnosi i prema drugim ljudima i djeci sa kojom se susrece?

kod nas je bilo tako, moja je preosjetljiva biljka prema svima i u svim situacijama, osim prema meni. ja sam njen "nadcovjek" kako kaze zdenka i vreca za udaranje i zaklon od svih frustracija iz vanjskog svijeta. sama sam to izabrala i nametnula, nesvjesno, naravno.
kad sam to osvijestila, jednostavno sam pocela zahtjevati njeno razumijevanje i empatiju i trazila da me uoblici u ljudski lik sa svim manama i slabostima. krenula sam od najjednostavnijih stvari i koristila ja-recenice, koje sam ponavljala kao mantru, dok ne bi doprlo do nje. s vremenom je shvatila da kad kazem - ja to sada ne mogu, da to stvarno tako mislim i da necu popustiti.
i to je polako, jako polako profunkcioniralo.

[Zdenka2]

E i moj sinek je izuzetno nježan prema mački. Inače je B. jako suosjećajna - sve primjećuje, i kako se osjećaš i što to u tom trenutku trebaš. I nije joj je teško ni priskočiti ni utješiti. Ali, s mačkom je sinek puno obazriviji od nje.

[seni]

Ifi, moja namjera siguro nije bila biti nepristojna ili bezobrazna.
Zao mi je ako si ti moj post tako dozivjela. On je kratak, jer sam se zurila.
Zdenka je detaljnije objasnila to sto sam mislila.
Moje iskustvo je bilo u jednom periodu zivota (naravno s razlikom da je moja cura jedinica) slicno tvom.
Ako te moj post i dalje iritira, sto mi je zao, preskoci ga.

[Jurana]

Ovo što seni kaže 95% :5% uzela sam i sebi u dio.

I ja sebi.
Ali, nažalost, tako je u životu. Kad je u školi sjednica, nitko se ne javi i kaže: taj-i-taj-učenik je izvrstan, ne smeta na satu i izvršava sve obveze na vrijeme i ima odličan odnos prema učiteljima i drugoj djeci. Uvijek se govori o djeci koja zahtjevaju poseban napor ili trebaju više pomoći ili se raspravlja koji pristup upotrijebiti da se riješi neki problematičan odnos.
Tako ja manje pišem o svom mlađem, suradljivom djetetu jer jednostavno imam manje nedoumica u vezi njegovog odgoja i, općenito, mogu se opustiti i primijeniti ono osnovno trojstvo: ljubav, primjer i dosljednost. I najčešće pali, bez mog razbijanja glave i pitanja radim li sve krivo. I straha hoću li preživjeti sljedeći dan

[Ifigenija]

I ja sebi.
Ali, nažalost, tako je u životu. Kad je u školi sjednica, nitko se ne javi i kaže: taj-i-taj-učenik je izvrstan, ne smeta na satu i izvršava sve obveze na vrijeme i ima odličan odnos prema učiteljima i drugoj djeci. Uvijek se govori o djeci koja zahtjevaju poseban napor ili trebaju više pomoći ili se raspravlja koji pristup upotrijebiti da se riješi neki problematičan odnos.
Tako ja manje pišem o svom mlađem, suradljivom djetetu jer jednostavno imam manje nedoumica u vezi njegovog odgoja i, općenito, mogu se opustiti i primijeniti ono osnovno trojstvo: ljubav, primjer i dosljednost. I najčešće pali, bez mog razbijanja glave i pitanja radim li sve krivo. I straha hoću li preživjeti sljedeći dan

Lijepo rečeno!

[tanja_b]

Dijete mi raste, pa se i pitanja mijenjaju.
Otkako je A. krenuo u školu, nazire se nešto za što nikad nisam mislila da bi mogao biti problem, a to je učenje. Naime, on za školu ne mora učiti ništa. Gradivom prvog razreda već odavno vlada, sve testove rješava bez greške i bez ikakve pripreme, uglavnom, rastura školu bez imalo truda (osim što piše zadaće, ali to pišu svi u boravku). Ali primijetila sam, kad se pojavi nešto što već ne zna, i oko čega treba uložiti malo truda, da ga hvata paničan strah da on to neće moći. Vidim to po glazbenoj školi, što je zasada jedino mjesto gdje mora uložiti trud da bi se vidio rezultat (i zato i pridajem toliko važnosti toj nastavi).
Nedavno je morao naučiti napamet jednu malo težu skladbu (ništa posebno tešku, ali s više nota), i doslovce se paralizirao od straha da on to neće moći. Onda smo to rješavali polako, postupno, kad se malo opustio, naučio ju je za pola sata. Sad je svira i žmirećki. Ali i opet, kad naiđe na novi zadatak, prvo se pita: hoću li ja to moći.
Imam dojam da bi ga trebalo uputiti u samu tehniku učenja, da bi se osjetio sigurnijim u sebe i svoje sposobnosti (kad nije svjestan situacije, uči nevjerojatnom brzinom i ima jako dobro pamćenje). Ali kako? To zapravo ni ja ne znam. Ja sam uvijek učila po načelu: sjedi i ponavljaj, ali nekako slutim da mu se ta metoda sad i ne bi svidjela
Savjeti? Iskustva?
Najmanje od svega želim da u kasnijim razredima unaprijed odustaje od težih zadataka jer misli da "on to ne može"...

[Shiny]

Nekako predosjećam da slični problemi i nas očekuju pa pozorno pratim...

[vertex]

D. je, rekla bih, perfekcionist. Jako kritičan prema svojim uratcima, visoke zahtjeve si postavlja i frustrira ga kad mu ne ide kako je zamislio da treba. Kako ide stariji, tako se bolje nosi s tim. Isti je (bio) po ovom pitanju kao Andrej, sklon unaprijed reći da on to ne može pa neće ni probati. Zna reći da ne zna prije nego što uopće promisli ili pokuša pa se na kraju ispostavi da zna i može izvrsno. Škola mu ide jako lako, ali ga tu frustrira prijatelj koji je došao u školu kao prefektan čitač, dok je D. znao čitati, ali sasvim početnički. E to se, na primjer, njemu činilo toliko nedostižnim, da nije htio uopće doma čitati.
Njemu tu pomaže da mu se polako, s primjera na primjer, pokazuje da može savladati stvari. Ovako kako je bilo sa sviranjem, tako nasatavi i dalje u sličnim situacijama, strpljivo i taktično. Kad je D. skupio dovoljno statistike, sam je zaključio da nam može vjerovati kad mu kažemo da će u nečemu, uz malo truda, uspjeti (ako i posumnja u sebe, a to se sve rjeđe događa).

[tanja_b]

(ako i posumnja u sebe, a to se sve rjeđe događa).

Andreju je u zadnje vrijeme običaj da u takvim situacijama govori "ja sam glup"

Ok, to govori i kad ga kefam zbog nečeg drugog , kao izgovor, ali svejedno mi nije drago čuti takve rečenice iz njegovih usta.

[vertex]

I D. stalno sam sebi govori da je glup, a omiljena mu je da je debil. Kritičan je jako i prema svom izgledu, pogleda se u ogledalo i kaže si "izgledam k'o debil". (Imao je prestrašan riječnik jedno vrijeme, odnedavna je to puno manje.)
Ukazujem mu nenametljivo na stvari koje zna i može, kažem mu da je zgodan onako usput, zovem ga lipoto moja, pametno moje...Ja čak ne bih rekla da mu fali samosvijesti, nego je baš užasno samokritičan. A vjeru u sebe kad treba nešto napraviti smo mu stvarno ovako, korak po korak, uspjeli puno unaprijediti i milsim da će to biti još i bolje.

[Jurana]

I moj T. zna reći da je glup. Ta mu rečenica dođe kao zbacivanje teškog ruksaka s leđa, uvijek je kaže s osmjehom, kao: daj da malo ne mislimo o ičemu.
Pa koliko forumašica zna za sebe napisati: pomozite mi, plavuša.
Svatko bi, barem nakratko, da se ništa ne očekuje od njega.

Ovo što vertex kaže svome sinku (pametno moje), ja moram izbjegavati, odnosno konkretizirati: Ovo si pametno zaključio, a nikako općenito: Pametan si.

[Peterlin]

I mi smo imali problema s tim "verbalnim čašćenjem", sve dok meni nije doprlo do mozga da ja sebe povremeno isto tak častim, pa sam prestala. Nisam bila toga ni svjesna dok nisam na djeci vidjela sama sebe kao u iskrivljenom ogledalu.

S druge strane, bistra djeca imaju visoke kriterije za vlastitu pamet i kad im nešto ne uspije, jako jako su kritični. Kod mog mlađeg nikad nije palilo tapšanje po ramenu, on je kužio jako dobro (i danas je tako) kad je nešto napravljeno kako treba, a kad je sr*nje...

[Magdalena]

tanja_b, razumijem točno o čemu pišeš... Moje dijete npr. ako se suoči s nečim težim odmah pomisli da je "oglupavilo", a ne pomisli kako bi trebalo npr. učiti odnosno ipak uložiti malo napora. Evo, baš imamo slučaj s muzičkom! Vjerovala ili ne, dijete mi se ušokiralo kad sam joj objašnjavala da svi moraju vježbati (pa i profesor), na što se ona zgrozila da kako tako nešto mogu reći, pa profesor ZNA svirati!!! Ja npr. mislim da joj muzička ide super, isto misli i profesor, ali ona se prilikom vježbanja, ako pogriješi notu, svaki put lupi po glavi i kaže sama sebi "Glupačo!" jer misli da griješi zato što nije dovoljno pametna (a bistrićka je!), a ne zato što je to skroz nova vježba koju jednostavno treba navježbati. Uf! To mi prilično teško pada, jako se trudim objasniti joj kako je vježbanje, učenje, trud... nužno da bi se svladala neka vještina. Posudila sam i knjigu "Braniti se riječima" gdje se u jednom poglavlju obrađuju baš djeca s negativnim stavovima prema sebi i načini na koje se može raditi na takvom samoporažavajućem razmišljanju. Već se vide pomaci, ali vjerujem da je to dug proces i da je još puno posla pred nama... Psihologica je rekla da je to povezano s perfekcionizmom i da svakako treba raditi na tome kako ne bi jednostavno počela izbjegavati neke stvari po principu "ili ću raditi savršeno ii neću raditi uoće". Mislim da je muzička odličan odabir za takvu djecu (naravno, ako imaju afiniteta) jer se tu jako dobro vidi odnos uloženog truda i rezultata i potrebno je kontinuirano i strpljivo raditi. Držim vam fige u svakom slučaju, tebi (kao i sebi uostalom) želim konjske živce, znam koliko je to frustrirajuće... Za vježbanje instrumenta konkretno nemam neki pametni savjet, ali mogu reći da kod nas pali - mašta! Tako ja npr. za svaku vježbicu izmislim neku pričicu (ako je sve sporo, teško i u npr. polovinkama onda je to slon koji prelazi most, ako je skladba vesela onda je to livada s leptirićima itd.) Znam da možda zvuči glupo i da ovisi o samom djetetu koliko će metoda biti primjenjiva, ali kod mog djeteta pali jer lakše prihvaća da se npr. slon pokliznuo na mostu nego da je ona pogriješila notu. Sretno!

[Jurana]

kod mog djeteta pali jer lakše prihvaća da se npr. slon pokliznuo na mostu nego da je ona pogriješila notu.

Jako zgodno!

[čokolada]

Samo ću potpisati da je knjiga "Braniti se riječima" odlična (obrađuje kojekakve teme - kako se suprotstaviti pritisku vršnjaka, kako prihvatiti krivnju, kako reagirati na verbalno nasilje, kako prevladati srmežljivost, kako se suprotstaviti samoporažavajućim mislima...), moja curka jako voli "vježbati" zamišljenje situacije i dijaloge.
Slična je i "Što ću sad?" (obje su iz Ostvarenja).

[tanja_b]

Ja npr. mislim da joj muzička ide super, isto misli i profesor, ali ona se prilikom vježbanja, ako pogriješi notu, svaki put lupi po glavi i kaže sama sebi "Glupačo!" jer misli da griješi zato što nije dovoljno pametna (a bistrićka je!), a ne zato što je to skroz nova vježba koju jednostavno treba navježbati.

Samo da prebacim subjekta u muški rod, i mogla bih napisati od riječi do riječi istu tu rečenicu
Slažem se s tobom o muzičkoj i uloženom vremenu i rezultatu. Svjesna sam da se i ja moram dosta angažirati oko njegovog vježbanja, ali ne pada mi to preteško, usput vježbam i svoje strpljenje (i imam prilično žestok trening svaki dan po tom pitanju).
Inače, kad mu dobro ide, onda bi svirao još, i još, i ponavljao bi do u beskraj... da ne pomislite da je sve to samo frustracija.

Knjigu "Braniti se riječima" nabavila sam odmah čim je izašla, ali tad je A. bio premalen za većinu tih situacija, pa sam je nekako ostavila po strani. Dobro ste me podsjetili na nju!

[korason]

vidim piše se o perfekcionizmu, a upravo to me muči zadnjih dana, pa sam se bacila na čitanje.....kod nas doduše nije problem u školskom gradivu (to ga uopće ne uzbuđuje), ali je u velikom bedu jer nije uspio pobijediti na turniru u subotu...
u ovoj knjizi koju baš čitam - Smart Parenting for Smart Kids: Nurturing Your Child's True Potential by Eileen Kennedy-Moore, Mark S. Lowenthal
ima dosta pametnih savjeta, npr:

Tell your child, “It’s true that recognizing and correcting mistakes are important parts of improving performance, but so is recognizing what went right. You need to acknowledge the things you did well, so that you can continue to do them.”
basic principle for working with children is to start by meeting them where they are. This means that if your child is upset about a perceived failure, you need to acknowledge that upset before you can help your child move on.
Name feelings. Summarize facts. Describe wishes or fears. Offer affection. Your goal is to stay true to your child’s emotional reality while gently shifting the reaction in a less extreme direction. Here are some examples of how you might respond:
Child’s Comment vs Parent’s Reflection
“I totally blew it!” “You didn’t do as well as you’d hoped.”
“I’m such an idiot!” “You’re feeling frustrated about your mistake.”
“I’m no good!” “You’re disappointed.”
“My life is over!” “You sure had a rough day.”
“I’ll never be able to show my face in public!” “You’re worried about how they’ll react.”
“I messed up!” “Do you need a hug?”

Never offer pointers immediately after a performance or test—children are just too vulnerable at that point. Concentrate on sharing your enjoyment and interest rather than your performance standards.

Helping your child recognize partial success can ease some of the sting that comes when they fall short of perfection.

Talk with your child to come up with a list of qualities that make up a good performance.

sorry ako udavih ovim postom, možda sam preoduševljena ovom knjigom pa sam iskopirala par citata previše

[korason]

za tanju:

Expecting Instant Success Because they are used to doing well with minimal effort, bright children are often quick to conclude, “I’m no good at this” when they aren’t instantly accomplished at some task. Their impulse is to give up rather than to try harder. These children have little tolerance for the process of developing skills. Because they’ve rarely experienced it, they don’t grasp and may even actively resist the idea of step-by-step improvement.Read more at location 727


glede učenja:

Break down big jobs into small steps. Help your child make a list of what needs to be done. Having a step-by-step game plan will seem less daunting than a giant leap from nothing to a fully finished project. Crossing off steps on the way to the final goal can also provide a sense of progress. Set mini-deadlines. Deciding on deadlines for intermediate steps can help your child pace efforts to avoid a frantic rush at the end. Remind your child to allow some leeway for unexpected delays. Mini-deadlines can also be useful for preventing overdoing. Help your child decide how much time a certain task is worth and then do no more than that. Do the most important and most difficult things first. Once these are out of the way, your child can relax. Set up routines. Establishing regular times for certain activities avoids wasting time wondering when to do something or what to do next. Take short planned breaks to stay fresh. Ten minutes of exercise or relaxation at regular intervals or after finishing certain tasks can help your child stay focused and reduce fatigue. Plan the next work session. Before stopping work on a large project, have your child make some notes about what to do next, so that there’s no delay in getting productive at the start of the following work session.Read more at location 815

[tanja_b]

korason, hvala na preporuci za knjigu i citatima, zvuči zanimljivo!
Iako, kod A. nije problem samo perfekcionizam, to je samo jedan dio cijele priče koja uključuje - u zadnje vrijeme - i opću nezainteresiranost i bezvoljnost za bilo što što nisu sličice nogometaša. Motivacija mu je prilično nisko, a nije ni čudo, kad u školi ne mora prstom mrdnuti i sve testove riješi bez greške. Ima dana kad samo tupo sjedi na kauču i premeće sličice po rukama. Škola mu očito ne predstavlja nikakav izazov, a ni interes, kad se ne susreće ni s čim novim.
Probat ću poslije praznika porazgovarati s učiteljicom o tome, iako, imam dojam da je on kod nje u ladici "mirno i pristojno dijete koje ne radi probleme" i da je poželjno ponašanje pod geslom "ne talasaj". Ne sviđa mi se ni što u školi nema nimalo poticaja, glavni cilj u boravku je zbrzati zadaću što prije i onda se igrati (sa sličicama, kartama, i ostalim pošastima za izvlačenje novaca od sedmogodišnjaka). Još je najbolje kad nabijaju loptu na igralištu, tad se barem kreću.

[vertex]

Dala bi vam update ove situacije od pred koji mjesec:

A. se dosta gubi od početka petog razreda. Razrednica mu je, onako, baš nesklona. Ne odgovara joj on na osobnoj razini, nema nikakvog, baš nikakvog razumijevanja za njegovu živost (nije jedini takav u razredu, i svi takvi su od prvog dana stavljeni u ladicu potencijalno problematičnih).

Bilo je tu još elemenata o kojima sam pisala, ali da sad ne citiram cijeli dugački post. Osim toga, razrednica se pokazala kao glavni problem.
Neko vrijeme nam je trebalo da utvrdimo što se točno događa i tko snosi koliku odgovornost. O razrednoj dinamici smo dosta razgovarali, kao i o počinjenim gluparijama, ne samo s njim, nego i s roditeljima druge djece u razredu pa i s djecom onako neizravno (neki od njih su često kod nas).
Na kraju se iskristaliziralo da najveće gluposti radi upravo razrednica i da obične razredne situacije, kojima većina profesora uspješno upravlja, zaoštrava na razinu incidenta. Pokazalo se i da s njom nema smisla razgovarati: ne može ili ne želi razumjeti, niti misli da je iti dijelom odgovorna za loš odnos koji ima s dijelom učenika pa time i da ne postoji išta što bi mogla ili trebala poduzeti.
Kad nam je postala sasvim jasna priroda problema, sjeli smo s A. i razgovarali sasvim otvoreno. Potvrdili smo da dijelimo njegovo mišljenje o profesorici (nimalo poštedno) i ponudili nekoliko mogućih scenarija. Odabrao je, kako smo se nadali, onaj najmudriji: on ima poštovati njen položaj i sva školska pravila lijepog ponašanja (počeo je s njom ulaziti u sukobe i ponašati se izazivački). Privatno neka misli što hoće, ali tih nekoliko sati kod nje neka mu mislija bude biti nevidljiv. Predmet neka uči zbog sebe. Ionako ga odlično zna, sa ili bez profesorice. Neka shvati da je ona kao osoba u njegovom životu nebitna: ne može mu pomoći, ali je u poziciji da mu može naškoditi, i to i radi. Bitan je on i njegov život, a stalnim sukobima stavlja fokus upravo na nju. Nadalje, ovo može shvatiti kao vježbu života: puno puta će se naći u situaciji da mora surađivati ili kontaktirati s ljudima koje bi najradije izbjegavao.
Pišem vam detalje da shvatite koliko smo otvoreni bili u razgovoru.
Nismo bili sigurni kako će to ići. On je sve razumio, ali smo se stvarno pitali hoće li biti u stanju to izguravati iz sata u sat. Po njegovim izvještajima, išlo mu je dobro.
E pa, jedno mjesec i po nakon tog razgovora, imam povratnu informaciju i od profesorice. Oduševljena je promjenom. Kaže: očito je bio potreban jedan roditeljski razgovor :D.
Ja sam sinu čestitala na zrelosti i samodisciplini.

[čokolada]

Vertex, odlično da ste mu dali podršku! Čini mi se da svaka generacija ima bar jednog takvog nastavnika, šteta je samo što potraje čak 4 godine.

[seni]

Vertex, odlično ste to izveli. I svaka čast sinku.
Baš što kaže čokolada, uvijek se nađe takvih ljudi. Lupam u drvo, dosada je moja curka stvarno imala dosta sreće sa učiteljima i profesorima.
Tanja b, glazba i instrument su odlično sredstvo, za učenje strukturiranosti i savladavanja nečeg tezeg. Slična nam je bila situacija, s tom razlikom da moju curu nije paralizirao strah, nego joj se naprosto nije svidjelo da za razliku od osnovne škole gdje nije morala ni prstom mrdnuti, kod klavira kad su počele komplicirane skladbe, naprosto trebaš u početku uložiti trud dok stvar sjedne.

[Ifigenija]

Dala bi vam update ove situacije od pred koji mjesec:

Bilo je tu još elemenata o kojima sam pisala, ali da sad ne citiram cijeli dugački post. Osim toga, razrednica se pokazala kao glavni problem.
Neko vrijeme nam je trebalo da utvrdimo što se točno događa i tko snosi koliku odgovornost. O razrednoj dinamici smo dosta razgovarali, kao i o počinjenim gluparijama, ne samo s njim, nego i s roditeljima druge djece u razredu pa i s djecom onako neizravno (neki od njih su često kod nas).
Na kraju se iskristaliziralo da najveće gluposti radi upravo razrednica i da obične razredne situacije, kojima većina profesora uspješno upravlja, zaoštrava na razinu incidenta. Pokazalo se i da s njom nema smisla razgovarati: ne može ili ne želi razumjeti, niti misli da je iti dijelom odgovorna za loš odnos koji ima s dijelom učenika pa time i da ne postoji išta što bi mogla ili trebala poduzeti.
Kad nam je postala sasvim jasna priroda problema, sjeli smo s A. i razgovarali sasvim otvoreno. Potvrdili smo da dijelimo njegovo mišljenje o profesorici (nimalo poštedno) i ponudili nekoliko mogućih scenarija. Odabrao je, kako smo se nadali, onaj najmudriji: on ima poštovati njen položaj i sva školska pravila lijepog ponašanja (počeo je s njom ulaziti u sukobe i ponašati se izazivački). Privatno neka misli što hoće, ali tih nekoliko sati kod nje neka mu mislija bude biti nevidljiv. Predmet neka uči zbog sebe. Ionako ga odlično zna, sa ili bez profesorice. Neka shvati da je ona kao osoba u njegovom životu nebitna: ne može mu pomoći, ali je u poziciji da mu može naškoditi, i to i radi. Bitan je on i njegov život, a stalnim sukobima stavlja fokus upravo na nju. Nadalje, ovo može shvatiti kao vježbu života: puno puta će se naći u situaciji da mora surađivati ili kontaktirati s ljudima koje bi najradije izbjegavao.
Pišem vam detalje da shvatite koliko smo otvoreni bili u razgovoru.
Nismo bili sigurni kako će to ići. On je sve razumio, ali smo se stvarno pitali hoće li biti u stanju to izguravati iz sata u sat. Po njegovim izvještajima, išlo mu je dobro.
E pa, jedno mjesec i po nakon tog razgovora, imam povratnu informaciju i od profesorice. Oduševljena je promjenom. Kaže: očito je bio potreban jedan roditeljski razgovor :D.
Ja sam sinu čestitala na zrelosti i samodisciplini.

Ovo je odlična priča! Jako mi je drago da ste uspjeli! Inspiracija za sve nas.

Ali moram reći i da me nasmijao komentar učiteljice; da, ozbiljan razgovor s roditeljima

[Peterlin]

vertex, svaka čast!

Nažalost, ima ih puno koji već od prvog osnovne osjete "blagodati" ovakvih situacija...

[vertex]

Hvala, cure. Praznovjerno kucam u drvo da ga ne ureknem :D

[tanja_b]

Rezultat današnjih informacija u školi - poprilično razočaranje inertnošću učiteljice, iako, situacija nije katastrofalna, jer je u razredu dobra atmosfera i jer je A. još uvijek uglavnom zadovoljan školom i događanjima u njoj.
Učiteljica vidi da je on puno ispred vršnjaka, ali odbija bilo kakvu pomisao o individualnom poticanju i eventualno zahtjevnijim zadacima. Kaže, ako baš mislite da je toliko napredan, onda ga akcelerirajte
A ja vidim da mu motivacija za školu postupno opada, sad je već u fazi da mu je sve dosadno osim tjelesnog (na kojem se bar istrči) i, eventualno, hrvatskog (jer sad sve više čitaju). Matematika, za koju zaista ima smisla i sposobnosti, ostaje negdje po strani. Na taj način će do 5. razreda izgubiti sav interes. Ne sviđa mi se to.

[đurđa]

Rezultat današnjih informacija u školi - poprilično razočaranje inertnošću učiteljice, iako, situacija nije katastrofalna, jer je u razredu dobra atmosfera i jer je A. još uvijek uglavnom zadovoljan školom i događanjima u njoj.
Učiteljica vidi da je on puno ispred vršnjaka, ali odbija bilo kakvu pomisao o individualnom poticanju i eventualno zahtjevnijim zadacima. Kaže, ako baš mislite da je toliko napredan, onda ga akcelerirajte
A ja vidim da mu motivacija za školu postupno opada, sad je već u fazi da mu je sve dosadno osim tjelesnog (na kojem se bar istrči) i, eventualno, hrvatskog (jer sad sve više čitaju). Matematika, za koju zaista ima smisla i sposobnosti, ostaje negdje po strani. Na taj način će do 5. razreda izgubiti sav interes. Ne sviđa mi se to.

potpisujem sve ovo..i s mojim sinom je identično. KATASTROFA je TO koliko je naše društvo indiferentno prema intelektualnom bogatstvu. Možemo li mi roditelji nešto ZAJEDNIČKI učiniti? Zar da darovita djeca nemaju niti dodatni sat nastave tjedno koji ih čak i po zakonu spada? A što je tek s ostlim poticanjem kad ni to nemaju? MOŽDA JE VRIJEME DA PRESTANEMO KUKATI PO FORUMIMA, DA MI RODITELJI (KOJI SE NA OVOM FORUMU JADAMO JEDNI DRUGIMA) SE UDRUŽIMO I KRENEMO S LOBIRANJEM. Možda pismo ili prijem kod ministra..ne znam..ali zbilja bismo trebali učiniti nešto...

[vertex]

Baš mi je žao, Tanja.
Možda drugi i treći razred budu bar malo izazovniji pa bude bolje.

[cvijeta73]

iskreno, ne djelim optimizam s vertex da će drugi i treći razred biti nešto izazovniji
izazovniji program može napraviti jedino - učiteljica. za iznadprosječnu djecu, a da ne govorimo, darovitu - program je dosadan. savladiv bez ikakvih muka. sjećam se 3. razreda, i jedne učiteljice na zamjeni naše koja je bila na porodiljnom, s kojom smo nas 2-3 iz razreda uvijek imali neke zanimljive rasprave. uglavnom se radilo o povijesti (biće je voljela povijest ) jednom smo cijelo jutro raspravljali o faraonima i starom egiptu, mumijama.... meni je to bilo tako fascinantno da se, bože dragi, sjećam toga dan danas.

Rezultat današnjih informacija u školi - poprilično razočaranje inertnošću učiteljice, iako, situacija nije katastrofalna, jer je u razredu dobra atmosfera i jer je A. još uvijek uglavnom zadovoljan školom i događanjima u njoj.
.

ovo je jako važno. za ostale aspekte sazrijevanja i odrastanja.
a za održavanje interesa za učenjem, nema ti druge nego popodnevni homeschooling do gimnazije

[tanja_b]

a za održavanje interesa za učenjem, nema ti druge nego popodnevni homeschooling do gimnazije

E, to sam i ja mislila da će funkcionirati, ali neće. Popodne mu je dosta i škole i zadataka Ide i u glazbenu, tu se dosta trudim održati mu motivaciju, već i zato jer je to individualni rad, pa najbolje može pratiti svoje mogućnosti i granice.

[Peterlin]

...
a za održavanje interesa za učenjem, nema ti druge nego popodnevni homeschooling do gimnazije

Slažem se u potpunosti!

I živimo to sa svojom djecom - s jednim u većoj, a s drugim u manjoj mjeri... Kako god okrenuli - treba djeci zadovoljavati njihove interese koji su često širi i veći od školskog programa. Ni ja nisam mislila da ću morati raditi pokuse ovakve i onakve sa svojom djecom (jedno vuče drugo - staviš vodu u zamrzivač pa onda treba stavljati ulje i druge tvari...da sad ne opisujem, nebitno je).

Djeca samo moraju znati da se nekome mogu obratiti s pitanjima. Moj mlađi je naučio (možda to nije dobro) najprije doma s gradivom ugnjaviti mene, a onda drugi dan u školi prodavati pamet (da ne velim toplu vodu), he he he... Na taj način smo uspjeli održati njegov interes za školu u ne baš motivirajućem okruženju. Nisam to planirala, ali tako je ispalo.

Dok djeci ide dobro i dok se od toga vidi korist - snaći ćemo se i za vrijeme i za ideje. A kako će biti iduće godine u petom razredu, vidjet ćemo (stariji sin se sasvim lijepo snašao).

[vertex]

Ih, cvijeta, što si okrutna...i u pravu.
Htjela sam reći da drugi i treći razred imaju ipak nešto više sadržaja, jer je u prvome fokus na pisanju i čitanju (a četvrti je opet teška dosada i samo ponavljanje u programu).

[larmama]

Kod nas ja ipak vidim malo više izazova u kasnijim razredima. U 3. razredu je krenula dodatna matematika.
A i pišu priče pa onda to čitaju u razredu s ogovarajućom intepretacijom.

[tanja_b]

Članak u današnjem "Vjesniku":

http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?I...0-FB003C8930E6

Iznenađuje me da se pojam darovitosti praktički izjednačava s preskakanjem razreda?

[no@]

Članak u današnjem "Vjesniku":

http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?I...0-FB003C8930E6

Iznenađuje me da se pojam darovitosti praktički izjednačava s preskakanjem razreda?

mislim da je ovaj članak definitivan dokaz da nam je novinarstvo u crnoj rupi

[vertex]

mislim da je ovaj članak definitivan dokaz da nam je novinarstvo u crnoj rupi

I ja sam to tako shvatila...

[korason]

tanja, ja sam isto bila na informacijama u srijedu (da nismo u istom razredu )

Iz matematike, koju najviše voli, trojke iz pismenih.... Pitam kako da je dobio trojke, kaže učiteljica "jer ne piše pravilno odgovore riječima" (odgovor treba napisati i brojem i riječju, a on piše "petnest, šesnest".. odgovore nije priznala). Pobojala sam se da mu se sada ne zamjeri matematika, pitam ga je li tužan što je dobio ocjenu 3, a on kaže - nisam, mama, pa to je dobra ocjena, zato se i zove "dobar" Drago mi je da ga to ne obeshrabruje, valjda još nije počeo mjeriti vrijednost sebe kao učenika kroz ocjene, nego kroz svoj napredak. Da barem ostane tako.

[seni]

tanja, zao mi je, ali vjerujem da ces naci neko rjesenje.
ovaj clanak u vjesniku je

[tanja_b]

tanja, ja sam isto bila na informacijama u srijedu (da nismo u istom razredu )

Nismo, kod nas u razredu nema nijedan Fran

Inače, super da Fran tako reagira na ocjene. Ja za svojeg uopće nemam osjećaj kako bi reagirao na ocjenu slabiju od 4 (dosad ima četvorke jedino iz likovnog, posljedica je ta da mu je likovni sad najdosadniji predmet i da je potpuno prestao crtati a još u prvom polugodištu se ponosio svojim radovima na panou). Probala sam učiteljici natuknuti i taj njegov perfekcionizam, s kojim smo kod kuće imali teških situacija, a ona će na to da vidi da je on osjetljiv, ali da će "vidjeti drugu djecu kako reagiraju pa će naučiti da to i nije tako strašno ako nešto ne zna ili ne može". Jedinica iz psihologije on to NEĆE naučiti jer perfekcionizam ne nestaje s vremenom.

[Ifigenija]

Strašite me... moj sin je doma, na kućnom tretmanu zbog tih svojih zdravstvenih poteškoćica, pa radimo doma. Koji gušt! Računa, čita, divno crta - precrtava kadrove iz lijepih crtića - istažujemo različite stilove i medije. I kad ovo čitam... kuku lele!

[Zdenka2]

Evo male utjehe s moje strane - postojali su svi ovi problemi gubljenja, da ne kažem gušenja interesa za školu, a najizraženiji su bili u 4. razredu koji je vrlo dosadan, jer se uglavnom ponavlja i proširuje već naučeno gradivo. Ali situacija se bitno poboljšala u petom razredu.

[tanja_b]

Prvi razred se bliži kraju, zanimalo bi me čuti mišljenja drugih.
Dakle, kako sam napisala prije par tjedana, učiteljica kod mog sina uopće ne vidi razlog zašto bi ona njemu davala nekakve drugačije zadatke, iako je očito da mu je nastavni sadržaj prelagan. Baš smo imali razgovor jučer o matematici, on i ja. Tražio je da mu "smislim i napišem zadatke i jednakosti s brojevima preko 100 da se malo vježba". U školi ide na dodatnu iz matematike gdje dobiva manje-više isti tip zadataka kao i u redovnoj nastavi, pa nije ni čudo da mu je takva "dodatna nastava" bezveze i dosadna.
S druge strane, jutros se zalijepio za dva listića zadataka za 2. razred koje smo mu isprintali, i to mu je bio neki veći izazov (nije sve znao otprve, morao je razmisliti) i zanimacija.
Još pri upisu u školu dala sam pedagogici nalaz psihologa, ali ona je to izignorirala, a učiteljica, koliko sam shvatila iz razgovora, ne doživljava A. kao darovito dijete, nego mene doživljava kao napornu majku koja dijete podučava doma i unaprijed pa mu je zato dosadno u školi
Ima li smisla da idem na još jedan razgovor prije kraja školske godine, ili da ostavimo to za 2. razred, ako ne bude poboljšanja? Zapravo, ni ne znam što bih tražila od nje - da mu daje dodatne zadatke? To je već odbila (rekavši: "Ako mu sad dam zadatke za 2. razred, što će raditi u trećem? To nema smisla!"). A opet, imam osjećaj da treba nešto poduzeti, sad ili kasnije, ako ništa drugo, bar da je pokušam bolje upoznati sa situacijom. Ni ta dodatna matematika nema mi smisla, ako tamo rade isto ili gotovo isto što i u redovnoj nastavi.
A s druge strane, pravih problema u školi nema (osim motivacijskih), ponekad mi se čini da tražim kruha preko pogače...

[cvijeta73]

tanja, što tebe ustvari brine?
mislim, nemate baš najveću sreću s učiteljicom, budimo iskreni.
i teško da se tu nešto tvojom intervencijom da popraviti.
ona bi trebala biti ta koja će tebi predlagati načine kako smanjiti dosadu u školi, koja će naći načina da nešto ponudi A. a to neće učiniti. to je očito. i ima skroz pogrešne pretpostavke, kako si napisala. i dobila je jedinicu iz psihologije šta ti tu možeš popraviti, izmijeniti njen sklop razmišljanja? teško
sva sreća da je A takvo dijete pa da mu to ne radi previše štete. jer moglo je i biti drugačije. ovako se ja tješim s vrtićem i mojom M, da je neko drugo dijete, s drugačijim karakterom naletilo na njenu odgajateljicu (jednu, srećom) ne bi bilo dobro. ovako, šteta je minimalna.
s druge strane, vidiš da A nije izgubio interes, ne znam niti kako bi mogao izgubiti interes, ne možeš zatrti znatiželju i njegovu prirodnu darovitost.
kako pratim ove vaše prepiske, čini mi se da je jako bitno s jedne strane omogućiti djetetu da njegov potencijal ne ostane zanemaren. a s druge strane spriječiti eventualne probleme specifične za darovitu djecu, naročito što se tiče nekog emocionalnog i socijalnog aspekta.
kod tebe tih problema kako čitam - nema.
dakle, ostaje nam ovo prvo.
tu je glazbena škola, tu su ovi momenti kad se A zalijepi za nešto...
vidjeti ćeš, možda će biti mjesta za još koju slobodnu aktivnost kad malo odraste, ne znam, mali povjesničari npr
nek ide na sve aktivnosti na koje želi, ne bih se ja brinula oko preopterećenosti. jer je očito podopterećen
eto, ovo je moje viđenje.

[Peterlin]

Prvi razred se bliži kraju, zanimalo bi me čuti mišljenja drugih.

* * *
A s druge strane, pravih problema u školi nema (osim motivacijskih), ponekad mi se čini da tražim kruha preko pogače...

Joj, kako ovo dobro razumijem.... Moj mlađi je sad u četvrtom razredu i jako dobro vidim dugoročne štete koje nastaju kad u razredu nema prave motivacije. Dijete je izgubilo interes, ne pazi, nema pojma što je za zadaću i slično. Jednostavno se isključuje, bavi se svojim mislima i uz to često propusti napraviti čak i ono što se od njega očekuje (još i gore - za to nema sankcija , pa jednostavno nije shvatio da su to njegove obveze). Godinama to nadoknađujem doma koliko mogu, ali teško je to i bojim se da posljedice nisu tako bezazlene jer ne stječe radne navike ni želju za učenjem.

Nadam se da će na godinu u petom razredu doći do preokreta (ovako kako Zdenka kaže), ali ne mogu biti sigurna u to... Vidjet ćemo. Nažalost, nemam nikakav pametan prijedlog. MM i ja smo puno puta razmišljali o seljenju djeteta, ali budući da su mu u tom razredu prijatelji i da ne možeš znati kako bi se snašao u nekoj drugoj sredini, odustali smo od te ideje. Dodatni razlog je taj što mm stalno govori da bi prebacivanjem djeteta njemu samo izazvali stres, a novi razred nije nužno i bolje rješenje. Ne znam. Nadam se da će u petom biti bolje, a često mi je žao što djetetovi talenti nikako ne dolaze do izražaja jer jednostavno nema prilike da ih pokaže. Ne može on sam sebi smisliti zadatke, kao ni tvoje dijete...

Čini mi se da stalno istu kozu derem. Sve što činimo je puno rada doma na tome da se djetetu popune praznine iz škole + zadovolje neki njegovi posebni interesi.

[larmama]

Kod nas u razredu ima darovite djece, a i one koji mogu više. U prvom razredu je sve to izgledalo kaotično. Dvoje djece s PP, asistent i učiteljici je trebalo vremena da se navikne na nove prvašiće. No u slijedećim razredima sve je išlo prema boljem. Djelomično i zato što nitko od njih nije samozatajan, jako su brbljivi i zahtjevni pa su se djelomično i sami izborili za svoj status. Moja ne spada u grupu darovitih no vidim da ta atmosfera u razredu gdje ima onih koji su u pojedinim područjima daroviti utječe jako dobro na nju i daje joj poticaja. Jedan od primjera je i to pisanje priča. Nekoliko od njih je počelo pisati priče pa se to proširilo i na ostale.

Držim fige da je i ovo vama prilagodba i da učiteljici samo treba malo više vremena da upozna tvoje dijete. Ja recimo vidim veliku razliku u doživljaju mog djeteta od redovne učiteljice. Moja je krenula u školu a da nije znala čitati i u unatoč tome što je bila odlična i nije imala problema sa svladavanjem ostalog gradiva, prvu godinu učiteljica ju je gledala kroz tu prizmu. I vidjela sam da je zapravo na kraju bila iznenađena s njenim potencijalima.

[tanja_b]

tanja, što tebe ustvari brine?

Dugoročno, brine me motivacija (naročito nakon čitanja literature o tome, sama sam si kriva kad to idem čitati ). A bogme i ovo o čemu Peterlin piše. I iz istog tog razloga promjena škole/razreda uopće nije opcija, pogotovo ne sad.
Što se tiče emocionalno-socijalnog aspekta, radionice su tu jako puno napravila, naročito sa socijalne strane. Zapravo, rekla bih da se i predobro socijalizirao u razredu i to je dobro. S emocionalne strane, ima tu još puno toga što nisam ni pisala (lako ga hvata defetizam, odustajanje, užasno se boji neuspjeha, sklon je potcjenjivati samog sebe, da ne nabrajam dalje), ali to i ne očekujem da će se rješavati u školi, niti je škola mjesto za to. To je na nama kod kuće da rješavamo korak po korak.
On nije tip djeteta koje će hrliti na puno slobodnih aktivnosti, njemu treba dosta lufta doma da, ako ništa drugo, bulji u prazno. Tako da puno aktivnosti izvan škole ne bi bilo dobro. Već bi on i od glazbene škole odustao, ne zato što mu se ne sviđa, nego jer zahtijeva svakodnevno vježbanje. Srećom, tamo ima profesoricu koja ima fenomenalan pristup, dobro ga kuži i zna ga motivirati.
Nadam se da je zaista prvi razred prilagodba, ne samo za djecu, nego i za učiteljicu, pa da će u drugom bar neke stvari bolje "sjesti" na svoje mjesto.

[Zvrk]

Mi smo se jučer upisali u školu. E se najprije stisnula, pa počela pipkati njihove stvari po stolu (što inače ne radi) vidljivo nesigurna i nervozna i rekla im je da ona baš i ne želi u školu (preokret zbog ''novog'') ali su joj za 5 minuta učiteljice postale zanimljive i onda im je i objašnjavala znakove i kako se zove toranj na privjesku za ključeve... i postala vesela... Prvi dojam - odličan, ''baš su simpa'' te učiteljice. Ako bude koja od njih naša - ja ću bit sretna jer su sličnih fora kao i mi i živahne.
Ajoooj, kako je to važno! Uspjele su od početnog ''ja ne bih'' i ''ne znam baš'' (jer Ela misli da ne zna puno, a zna jako puno) svojim fora stilom ''kako ti sve znaš, ja bih htjela da ti budeš moja učenica'', a druga je dodala ''ja bih tjela da bude moja''i tako su to dobro odradile da smo odskakutale iz škole!
Ja bih htjela da naša učiteljica bude jedna od njih! Za naše sanjarenje nam treba baš to - nježnost i živahnost!

Je li netko od vas radio t.o.v.a.-u?

[zika]

Prvi razred se bliži kraju, zanimalo bi me čuti mišljenja drugih.
Dakle, kako sam napisala prije par tjedana, učiteljica kod mog sina uopće ne vidi razlog zašto bi ona njemu davala nekakve drugačije zadatke, iako je očito da mu je nastavni sadržaj prelagan. Baš smo imali razgovor jučer o matematici, on i ja. Tražio je da mu "smislim i napišem zadatke i jednakosti s brojevima preko 100 da se malo vježba". U školi ide na dodatnu iz matematike gdje dobiva manje-više isti tip zadataka kao i u redovnoj nastavi, pa nije ni čudo da mu je takva "dodatna nastava" bezveze i dosadna.
S druge strane, jutros se zalijepio za dva listića zadataka za 2. razred koje smo mu isprintali, i to mu je bio neki veći izazov (nije sve znao otprve, morao je razmisliti) i zanimacija.
Još pri upisu u školu dala sam pedagogici nalaz psihologa, ali ona je to izignorirala, a učiteljica, koliko sam shvatila iz razgovora, ne doživljava A. kao darovito dijete, nego mene doživljava kao napornu majku koja dijete podučava doma i unaprijed pa mu je zato dosadno u školi
Ima li smisla da idem na još jedan razgovor prije kraja školske godine, ili da ostavimo to za 2. razred, ako ne bude poboljšanja? Zapravo, ni ne znam što bih tražila od nje - da mu daje dodatne zadatke? To je već odbila (rekavši: "Ako mu sad dam zadatke za 2. razred, što će raditi u trećem? To nema smisla!"). A opet, imam osjećaj da treba nešto poduzeti, sad ili kasnije, ako ništa drugo, bar da je pokušam bolje upoznati sa situacijom. Ni ta dodatna matematika nema mi smisla, ako tamo rade isto ili gotovo isto što i u redovnoj nastavi.
A s druge strane, pravih problema u školi nema (osim motivacijskih), ponekad mi se čini da tražim kruha preko pogače...

Mi smo u sličnoj situaciji, no zadovoljni dodatnom matematikom u školi (rade se logički zadaci 1 tjedno).

Možda ovo pomogne, http://www.med.hr/, radionice matematičko-enigmatskog društva. Razmislite ako vam se uklapa od jeseni. Možda se i vidimo tamo!

[tanja_b]

Možda ovo pomogne, http://www.med.hr/, radionice matematičko-enigmatskog društva. Razmislite ako vam se uklapa od jeseni. Možda se i vidimo tamo!

Ovo mi super izgleda, hvala na linku! Taman sad imamo dovoljno vremena da se odlučimo. Tko zna, možda se stvarno i vidimo tamo

[seni]

tanja, nikako da ti stignem napisati nesto poduze, pa za sada samo mali tip sto se tice matematike.
postoje zadaci koji se ovdje zovu "logicals" - to su ti zapravo jako zgodne mozgalice. to je prva uciteljica davala mojoj curi, koja je to jako voljela.
postoje i one male knige ili na webu sa mozgalicama iz "klokan" natjecanja. to je isto jako zanimljivo. mislim da bi se to a. svidjelo.

pokusaj popricati sa strucnom osobom, kako pronaci strategiju kojom bi uciteljici "otvorili vidike".