A taj nogomet je stvarno egzistencijalno pitanje. Ako ga ne igraš, kao da ne postojiš.

Što kaže Zdenka, pitanje je mjere koliko se uklapati (a nogomet je često samo uklapanje) i koliko ostati vjeran sebi. A. se dosta gubi od početka petog razreda. Razrednica mu je, onako, baš nesklona. Ne odgovara joj on na osobnoj razini, nema nikakvog, baš nikakvog razumijevanja za njegovu živost (nije jedini takav u razredu, i svi takvi su od prvog dana stavljeni u ladicu potencialno problematičnih). Govori od prošle godine o grupama u razredu, i njegov je zaključak bio da ni jednoj ne pripada. Ima pojedinačne prijatelje, sasvim dovoljno prijatelja, meni se čini, ali nedavno sam shvatila koliko jako želi pripadati nekoj grupi, i da su neka nova prijateljstva (s djecom s kojom je ranije imao problema, rugali su mu se) plod te želje. Čak je ove godine, u nekoliko dana, napravio i nekoliko klasičnih gluparija da bi zadivio tu grupu.
Ono što hoću reći je da mu osjetno nedostaje osjećaj pripadnosti. Više nema učiteljice, osjeća da i nije baš prihvaćen od razrednice, razred se razdijelio na grupe (ništa ekstremno, ali ipak sasvim opipljivo), svi su u počecima puberteta ili pravom pubertetu. Vidim da ulazimo u osjetljivo razdoblje traženja mjere između uklopljenosti i osobnosti, a nemamo više ono čvrsto uporište u školi kakvo nam je pružala učiteljica iz nižih razreda. Trebat ćemo mi paziti dvostruko.