Moj sin je isto imao problem s nogometom - naime, htio ga je igrati isključivo zbog drugih dječaka, ne zbog nogometa. Svi dečki s kojima se htio družiti igrali su nogomet. Pokušavao je, trudio se, bio bi barem na golu, dok nije shvatio da nikako ne voli nogomet, da nije dobar u njemu i da to i ne želi mijenjati. Stvari su postale lakše kad je prestao ići na dnevni boravak, pa više nije bilo tolikog pritiska na taj nogomet.

Pitanje je mjere koliko se prilagođavati ili ne. Meni je bilo žao što ga izbacuju iz nogometne ekipe, ali sam shvatila da je to normalno. Ne moramo svuda i bezuvjetno biti prihvaćeni. M. je sam to racionalizirao i rekao da ekipa za koju on igra uvijek gubi. S tim istim dečkima i dalje se druži po drugoj osnovi, a sportski se pronašao u mačevanju. Neki dan mi je čitao svoj dnevnik (Kodiran! ) - na prvoj stranici, gdje se predstavlja, piše: ne volim nogomet, rukomet, košarku, odbojku ni vaterpolo. I inače je za darovite karakteristično da ne vole kolektivne sportove jer su individualci.