Čuj, ja i dan danas padam sa stolca... češće na poslu nego doma jer doma rijetko sjedim na stolcu (nepitajgdjeikakosjedim, boljedamenitkonevidi) a nikad nisam imala etiketu darovite osobe, samo nemirne i jaaaako brbljave...mama94 prvotno napisa
Kad se sjetim sebe, ja sam bila sve gore navedeno! a) nikad ne SJEDI na stolici b) ljulja se na stolici, pada , nekad i dvaput u toku jednog sata, c) siše palac U ŠKOLI! Srećom, u moje vrijeme naši roditelji nisu odlazili na informacije, nego 1-2X godišnje roditeljski sastanak, i to je to. Moji su učitelji skužili moju darovitost, ali ja nisam. Sama sam sebi bila veći problem, (Kako upamtiti zadaću???). Naravno, i moja mama je bila takva, i moj sin je danas isti ja nekada. Moje prijateljice iz osnovne škole primijećuju "Pa ti si se tek sad , otkad si odrasla, pod stare dane uspjela smiriti, fokusirati i organizirati. Postala si točna, organizirana i puno samopouzdanija nego prije". Pa naravno, zrelost nosi svoje, više mojim tijelom i mojim mislima ne upravljaju podivljali nekontrolirani hormoni.
Sve u svemu, čini mi se da su učiteljice u naše vrijeme , dok su još bile drugarice, a ne diplomirane učiteljice, imale puno više strpljenja i razumijevanja, kao da su današnje učiteljice fokusiranije na "nastavni proces", nego na djecu. Zato sam učiteljici svog sina mirno rekla neka ga pusti na miru, on svojim motoričkim nemirom još ne može upravljati, time on ventilira oluju misli i osjećaja u svojoj glavi, i može ga blago upozoriti, da npr. ne padne sa stolca i ne ozlijedi se, ali ne može mu zbog toga nabijati komplekse.
Inače, slažem se s Peterlin, škola je danas daleko od onog što je nekada bila, i kao da je dio nastavničkog zbora, uz blagoslov nadležnog Ministarstva, odlučio da je 5. razred napravljen za zajedničko učenje i svladavanje gradiva majke i djeteta, a ne razreda i učitelja. Uostalom, pedagogica naše škole fino mi je odgovorila da razumije moju ljutnju i frustraciju, ali da , nažalost, ne postoje mehanizmi kojim bi danas itko u Hrvatskoj mogao natjerati jednog učitelja da djecu u školi stvarno počne i podučavati . Učitelju je danas dovoljno samo da se pojavi na satu, upiše nešto u školski imenik, 45 min rješava križaljke, mobitelira, radi što hoće, pokupi plaću, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade i dar za djecu, 3,5 mjeseca plaćenog godišnjeg, i nitko mu ništa ne može. A djeca će gradivo , podrazumijeva se, naučiti kod kuće.
Što se nastave tiče, imam sa samo dva sina dva vrlo različita iskustva i ne bih prozivala struku (u svakom žitu ima kukolja) ali bih prozvala sustav koji je prilagođen prosječnoj djeci, tj. nije prilagođen nikome. Ja s mlađim imam homeschooling doma od prvog dana uz redovnu školu, ali ne mogu se baš okomiti na učiteljicu iako bi i tu stvari mogle biti bolje. Mi izvan struke često ne znamo s kakvim se problemima učitelji u razredima sreću, koliko imaju ili nemaju na raspolaganju stručne službe i slično. Istina, nema svaki učitelj jednako smisla i volje za rad s darovitom djecom, ali znam ja jako dobro koliko moji dečki traže (svaki svoje i svaki na svoj način) i ne bih se rado našla u koži učiteljice. Ipak, to me nije spriječilo da višekratno upozoravam na stvari koje mi se u školi ne sviđaju - prvo učiteljicama, pa stručnoj službi, pa ravnatelju. Kvocam u glavu. To je jedino što mogu učiniti...
Uostalom, i moj tata je prije puno godina sjedio u Zajednici doma i škole kao predstavnik roditelja i radio to isto. Školski sustav je trom i mogao bi biti bolji, ali što je - tu je. Trudimo se uzeti od toga najbolje što možemo za našu djecu. Ja ne mogu tvrditi da je sustav prije bio bolji jer se sjećam da je bilo i zlostavljanja i prozivanja i grupiranja i svega i svačega, bilo je loših učitelja i onih boljih. Ja sam imala sreće s učiteljicom, moj brat je izvukao deblji kraj i to mu se provlačilo skoro kroz cijelo školovanje.
Kad bi napravili anketu u slučajno odabranom razredu, puno ljudi ne bi bilo zadovoljno. S druge strane, negdje je netko na drugom topicu napisao (mislim da je to bila mamitzi) da ne treba smetnuti s uma dobre strane školskog sustava i činjenicu da imamo besplatnu i obveznu osnovnu školu, a pogotovo mogućnost školovanja ženske djece što je još prije samo nekoliko desetljeća mnogim ženama bilo uskraćeno. Treba cijeniti dobre strane onoga što imamo i gurati koliko možemo da se stvari poprave. Sustav koji bi bio bolje prilagođen potrebama pojedinca (manji razredi, veći broj učitelja, prilagodljiv program) bio bi bolji i za darovitu djecu, ali i za sve druge. Iako je malo vjerojatno da će se to uskoro dogoditi, nadam se da kad tad ipak hoće.
 |
|||
Odgovori s citatom
Bar u onoj mjeri u kojoj sam i ja nekad mogla uživati u svojem školovanju.
). Koliko mi je poznato, te radionice i škole za roditelje sad su pod kapom Unicefa i održavaju se i dalje. Topla preporuka!
), ali je sad, čini se, odustao od tog nauma.
