Kod nas je sad stvarno dobro, puno smo se skulirali od kad sam ja uvažila te njegove osobitosti, ali je moj sinček upao u neku vrstu problema s druženjem. RAnije je bio tako jednostavan za sprijateljit se, sad dođe, pa kaže da se osjetio jadno jer su dečki otišli (možda piškit doma, ili se spuštaju niz drugi breg biciklima), pa da ih je on zvao, a oni projurili i tak. I to ga pogađa do ubera... Tak mi ga je teško gledat... kao što je u svemu temeljit i dubok, tako je jadničak i u ovim uličnim konverzacijama i dogodovštinama. Nedavno je rekao da neće igrat nogač jer nije siguran da je dovoljno dobar... i tako... Što sad?