Evo i mene...
Ja jesam doživjela poneke traume, djetinjstvo mi je bilo poprilično turbulentno i danas kada se idem prisjetiti nekih stvari moram reći da još uvijek bole.
Ne, nisam bila fizički zlostavljana, ja sam bila sama i jako usamljena.
Zanemarena, kao da i ne postojim.
Ni za koga.
I tako sam odrastala, gledajući kak se život odvija, a ja stojim kao lijevo smetalo i promatram.
Nigdje nisam bila dobrodošla osim kod bake i djeda.
Zahvaljujući njima danas imam koliko-toliko pozitivan pogled na brak i obitelj.
Da se ova tema otvorila unatrag pola godine, otrovno bih sipala svoj bijes i svoje frustracije okrivljujući sve i svakoga.
Jer, jesam, čak nesvjesno tako i živjela.
Ne, nisam čovjek koji za svoje slabosti i mane okrivljuje roditelja, u mom slučaju majku jer oca gotovo i ne poznajem pa ga ne mogu ni kriviti.
Nisam od onih koji piju, drogiraju se, plaču i kukaju, ne rade i jednostavno svi su im krivi za sve. Ne okrivljujem druge za vlastite neuspjehe.
Ja sam samo nosila tu svoju gorčinu i nisam bila sposobna za normalan odnos sa majkom... barem sam tako mislila.
Godinam živjela sama, gotovo na ulici završila sa 15 godina, ali sam se borila. Odličan učenik, zaposlila se, udala, rodila dijete. I sve je nekako išlo. I uvijek sam osuđivala neke tamo "traume" jer, ako ih itko ima to sam onda ja, a gle me koji sam fighter?!?!
I onda, kada sam se takoreći skrasila, kada više nije bilo turbulencija i nemira, kada sam preživjela prometnu, sa 20 god. ostala invalid ( to više nije djetinjstvo, ali jest svojevrsna trauma ), kada sam jedva preživjela sepsu par godina nakon prometne, kada sam sjela i udahnula, e onda mi se sve vratilo kao bumernag.
Nisam ništa shvaćala...sve je čučalo u meni dok sam se ja borila s vjetrenjačama i samo čekalo dan kada će isplivati na površinu.
A pravila sam se jaka, nedodirljiva i neuništiva.
Rane su isplivale i bile jako bolne. Njen alkoholizam, promiskuitet, siromaštvo,nemanje doma, izjavljivanje ljubavi od strane očuha, njeno izbivanje noćima, ma ima tu...svega
I onda se to odrazilo na moj brak, na odnos s majkom, na sve...Potpuno sam se izgubila.
Danas, hvala Bogu moram reći da sam se uspjela donekle očistiti, jedini lijek je oprost, ali potpuni, svijest o tome da što god ti je roditelj učinio nije bilo namjerno, radila je najbolje kako je znala, a griješila je jer je samo čovjek, a svi mi griješimo. Danas, nakon 30 godina moja majka i ja smo u jednom divnom, toplom odnosu, ona osjeća da joj je oprošteno, a ja sam sretna jer sam oprostila.
Naravno, ima tu još svega, ali glavnina prljavštine u meni je otišla, zahvaljujem to molitvi i Božjoj milosti.