Čitala sam temu od početka, no onda sam otišla na godišnji. Nemam pojma u kojem je smjeru otišla tema i raspravlja li se još uvijek o onom o čemu je bilo riječi na prve 3 stranice...

No, ipak bih htjela dati svoj komentar na samu temu. Ako smijem.

Prije nego sam započela vezu sa sadašnjim mužem, imala sam jasnu predodžbu o tome što želim od muškarca (to je, naravno, bila posljedica loših iskustava iz prošlosti) - želim osobu koja me poštuje, cijeni, uvažava i voli više od ičeg. U prijevodu, da sam mu na prvom mjestu i da me tretira s ljubavlju i poštovanjem (iako je to logična stvar, ispada da u mnogim vezama to nije tako, odn. da postoji netko tko je "nadređeni"). Osim toga, htjela sam da moj dragi voli sve što mu skuham. (moj djed u 60 godina braka nijednom nije bio zadovoljan ručkom )

I dobila sam sve to.

Jest da živimo skupa "samo" tri godine i jest da nam je prvo dijete "tek" na putu, ali ja sam stvarno neizmjerno zadovoljna svojim mužem. Na kraju krajeva, sama sam si ga izabrala. Gledajući ljude oko sebe, okolinu u kojoj sam odrasla, pa čak i svog oca, djeda i drugu familiju... svjesna sam kakvog divnog muža imam. I zato mu ne želim tražiti nedostatke. Ne kažem da nema mana, no ima ih vjerojatno manje nego ja.

Jedina stvar koja mi smeta i brine me (ali baš stvarno brine) je ta što se želi rastrgati da bi nama bilo dobro. Radi previše, a spreman je raditi još i više, pa čak i teže poslove... Spreman je čak otići na brod ili u inozemstvo, samo da bi obitelji priuštio pristojan život, da naše dijete ne mora biti najjadnije u razredu, kako smo nas dvoje uvijek bili. Iako mu već duže vrijeme pokušavam objasniti da to stvarno nije najvažnije u životu, da dijete treba roditelje, a ne najkice i da nisam spremna biti samohrana majka u braku, nekako mu to ne dolazi do mozga. Ali ponekad se stvarno pitam kojim jezikom i na koji način da mu objasnim. Mislim, razumije on mene i moje argumente, ali se s njima ne slaže.