Sviđa mi se puno toga što ste napisale. Da sad ne komenitram svaki post zasebno, malo ću pojasniti što sam mislila. Neki su me shvatili, neki možda nisu.

Realna (naša trenutna) situacija:
- Oboje visokoobrazovani i zaposleni, s plaćom nešto iznad prosječne.

- Podstanari, bez ikakve mogućnosti nasljeđivanja IČEGA - ne želimo kredit, nemamo od koga posuditi. Već smo milijun puta razgovarali o tome i slažemo se - radije podstanari do kad god treba, nego banka za vratom (Možemo sad na nekoj drugoj temi raspravljati o podstanarstvu vs. kreditu. Svatko ima svoje za i protiv. Nama je ovo, trenutno, bolja varijanta.).

- Prvo dijete stiže u siječnju. Osnovnu opremu ćemo posuditi / kupiti polovnu / dobiti... A nešto ćemo valjda i kupiti novo. Usput, odustala sam od Stokke kolica, ali to je sad druga priča.

- Auto upravo kupili i to samo zato što dolazi beba. Inače otkad smo zajedno (a ja i cijeli život prije toga) klipsamo pješice, vučemo cekere i ruksake s namirnicama i nikad nam to nije bilo teško. Jest da mi za špeceraj potrošimo cijelo popodne, a drugi ljudi to (autom) obave u pola sata, ali što se može. Sad smo za auto morali povući sve svoje zlatne rezerve (osim onih koje su vremenski blokirane) pa nas malo lovi panika što sad.

Uglavnom, htjedoh reći, bolje nam je (valjda) nego većini u Hrvatskoj. No, s ovim plaćama i ovim tempom, pogotovo sad kad imamo dva nova "troška" - dijete i auto (nemojte mi sad spočitavati da sam dijete nazvala troškom, to je figure of speech ) pitanje je hoćemo li si (ikad) moći priuštiti vlastiti dom ili obiteljsko ljetovanje ili školu stranih jezika za djecu ili štajaznam...

Najkice su spomenute kao statusni simbol iz našeg vremena. Kao što sam napisala, ni suprug ni ja nismo nikad imali puno. I upravo to je ono što njega ždere - to cjeloživotno odricanje od nečega i htio bi, ako je ikako moguće, da nas i naše dijete poštedi toga. Recimo, svi nose 400 kn džeparca na izlet, ja dobijem 100 (ajde, barem sam išla na izlet). Pola razreda ide u glazbenu školu, ja za to nemam novca. Frend iz razreda prođe s 3, dobije skuter na poklon. Ja cijeli život 5,0 i dobijem: "Čestitam!" I tak neke stvari. Ali se zato moja mama igrala s nama, išla na piknike, vožnje biciklom... Za razliku od drugih mama, koje su kupovale skutere.

Mislim, ne znam. SADA nam ništa ne fali. Ne znam koliko će se ta financijska konstrukcija promijeniti kad stigne dijete pa kad odem na porodiljni. Strah me i računati. No, mislim da se možemo stisnuti, samo je pitanje moramo li se uvijek za sve stiskati...

Bilo bi lijepo imati vlastitu kućicu s vrtom i crni fond od barem 10 plaća, ali se postavlja pitanje koliko dugo se čovjek mora žrtvovati za sve to i može li se sve to postići, a da se život ne stavlja na čekanje.