Moja nekakva analiza odgoja u skromnim uvjetima, na primjeru djece s kojima sam išla u srednju je slijedeća:
(Radi se o vremenu nakon rata kad smo svi živjeli s vrlo skromnim primanjima).
Dijelim djecu na nekoliko grupa:
1.) oni koji su tu situaciju okrenuli u stilu "hebe mi se za sve, ja sam posebna" i isfurali svoj stil, specijalan, prepoznatljiv, koji iskače u svakoj situaciji
2.) koji su na sve mile načine od roditelja pokušavali iskamčiti bolju obleku (markiranu) jer im je to bilo užasno bitno (ti su i dobili)
3.) koji su bili "pomireni" sa situaciju i nisu puna zahtjevali
4.) koji su bili otvoreno nesretni

Moj dojam je da ni jedna od te 4 skupine nije bila sretna, samo su imali različite načine kako se time nositi. To je život.

Želim reči da bih uvijek radije imala umjereno svega.