mama courage prvotno napisa
samo što nikad nećemo doći do tih troje - četvoro, ako netko ne učini prvi korak. :/ nečije dijete mora učiniti prvi korak, a čije bi to dijete onda trebalo biti? to je ono što moia i anin pokušavaju reći, čini mi se. ili barem eto ja pokušavam skrenuti pažnju na taj aspekt.
roditelji su osobe od povjerenja i uzor vlastitoj djeci… ako se roditelji ne žele boriti za prava vlastite djece, a tko bi to trebao činiti? nečiji drugi roditelj bi trebao izgovarati stavove nereligioznih roditelja? nečije tuđe dijete bi trebalo biti samo u borbi protiv religijske nasrtljivosti?
ne upisivanje na vjeronauk se može gledati i s pozitivne strane... podučavaš dijete svojim uvjerenjima i stavovima (pa i nedoumicama) i zajedno s njim prolaziš "životnu školu" borbe za pravo na vlastite stavove. dijete će naučiti nešto što će mu biti bitno za život, a istovremeno će znati da će imati svoje roditelje kao podršku.
mislim da je svim majkama (barem s ovog foruma) teško kad im dijete ima najbenigniju temperaturu ili se osjeća loše, pa bi htjele djetetove patnje ublažiti i olakšati i najradije svu bol i brige preuzeti na sebe. meni je jasno da svako poznaje svoje dijete i da su različite situacije u kojima donosimo odluke, ali ostaje činjenica da ako nitko ništa ne učini, sve će ostati isto. po meni također i odluka da se dijete ne pošalje na vjeronauk ima posljedice. kakve, to će budućnost pokazati. tj. to nije odluka bez posljedica. ne moraju te posljedice biti negativne, ali na neki način ne može se ni zanemariti da će na neki način uticati na dijete, kao što će uticati i ako se upiše na vjeronauk.
