O svom djetetu se ne bih izjašnjavala, kad vi tako olako kategorizirate ljude, te alfe, te čopori,
ja se držim i živim onu "live and let live". Ne procjenjujem ko je pravi, ko lažni katolik,
, nit se uplićem u vrjednosne sustave drugih ljudi. Imam svoj. Baš me briga ako netko ide
u crkvu jer misli da će pobrat neke političke poene, ak je licemjeran, sebi je licemjeran, ak
laže, sebi laže. Al zanimljivo mi je vidjeti kako se nekakva otvorenost, tolerancija itd. počesto
svede na najobičniji-trač.
da MC upravo to, ako nećeš ti zasukat rukave i lupit šakom o stol za vlastito dijete neće nitko. naša zapdana civilizacija, naš kompletan sustav vrijednosti i vrednovanja je pun rupa i nelogičnosti i oslanjati se na sustav znači povinovati se mišljenju većine i onda opet dolazimo do onoga što je anin spomenula, a čemu onda kuknjava.
Tko zna može li se vratiti rasprava u "fine" okvire, bez prepucavanja? Šteta bi bilo da ova tema dobije ključ.
ovo si baš dobro formulirala...religijska nasrtljivost, jer upravo je to religija kod nas postala, nasrtljiva, to više čak i nije stvar izbora, nego ti to moraš samim time što si hrvat i tu ja vidim veliki problem nakojem se očito ljudi boje raditi. hrvati nemaju ekskluzivno pravo na boga i katoličanstvo, ali to kao da se najednom stopilo pa je ispalo najednom da hrvat znači ujedno ikatolik i obrnuto i mislim da tu leži veliki dio problema.
religijska nasrtljivost je izvrstan termin. prisutna i u ovom virtualnom komadicu svemira, dovoljno je pogledati samo ovaj topic, a u rl je opipljiva dnevno svima koji nisu dio dominantne 'pop' kulture
Upravo tako.
Inače, meni je baš simpatično i zanimljivo da ste me smjestili u čopor, nikako nije u skladu s mojim (revolucionarnim) nadimkom u RL
I ponavljam, ja čak jesam za aktivizam, ali ne na način da u to uvlačim dijete.
I stvarno mi je zanimljivo da to trebam toliko objašnjavati.
Jer ako moja kćer ne bude išla na vjeronauk, ona će biti ta koja sjedi sama, a ne ja.
Ona će biti jedina u razredu koja ne ide, a ne ja.
I ako niste primjetili, mene muči i to što ja s vjeronauka imam samo lijepe uspomene.
Ja sam vjeronauk voljela.
Mi smo tada isto svi iz ekipe išli, osim jedne cure koju smo uvijek nagovarali da ide s nama.
Ja ne želim da moja kćer bude ta cura.
Meni se na ovakav način više uopće ne da sudjelovati u ovoj temi.
A šteta, baš mi je bila zanimljiva. Da ne spominjem kako sam očekivala neke savjete, podršku, bilo što.
Samo ne ovaj forumski aktivizam![]()
Nemam problema s tim da netko ne želi lupati šakom o stol, ali nemam problema s tim da ja zasučem rukave i lupim šakom o stol.
Ne zbog drugih ili čak ne toliko zbog altruizma, već zbog sebe i, najviše, svog djeteta jer su to vrijednosti koje joj želim prenijeti. Želim da nauči ne samo razmišljati, slušati, prosuđivati, kritizirati (razlučivati), već i govoriti, stajati iza sebe, ali i iza drugih kad je to potrebno, odnosno kad ti drugi ne mogu stati sami iza sebe.
Želim je naučiti da poštuje druge, ali i da prije svega poštuje sebe.
Možda će na kraju ispasti, ne znam, indiferentna ili plašljiva, a možda će od pčelice dijete ispasti pravi borac. Ipak ne možemo do kraja utjecati na to.
Ali ja ću se bolje osjećati ako joj pružim odgoj u kojem su dosljednost, aktivizam i stajanje iza svojih stavova važni principi.
Joj Pčelica Maja, jasno da si očekivala podršku, tapšanje po ramenu, pa svi to očekujemo...Moraš priznati da si podršku od nekih forumaša i dobila..Ako sam te ja možda nečim uvrijedila, stvarno mi nije bila namjera, svi mi guramo u životu najbolje što možemo..
Objasnila si svoju situaciju, pa su forumaši dijelili mišljenja.Pa??Ne moramo svi isto mislit!Ili moramo?
Kada vjernik upiše dijete na vjeronauk, to mi je = recpect, kraj priče, no kad netko tko bi se htio zvati ireligioznim isključivo iz straha upisuje dijete tamo, to ne znam kako bih nazvala, eto
I neznam zašto je spomenut ključ, stvarno nema potrebe, šta nije ovo ireligiozna free thought tema??
Moja djeca jos ne idu u skolu, i nece jos neko vrijeme, no svejedno da budem iskrena jos i prije nego se rodila starija me mucilo to pitanje vjeronauka u skoli i njenog (potencijalnog) izdvajanja. Znam da sva djeca diskriminiraju po raznim kriterijima (naocale, marka tenisica itd) ali jedno je kad ti se netko ruga jer nemas AllStar vec neku kopiju (to ipak lako objasnim djetetu) a drugo je kad mu govore da ce npr. mama zavrsiti u paklu. Jer emocije i strah djeteta nisu isti, ni blizu, i ako ce biti taj tip maltretiranja naravno da cu dati sve od sebe da zastitim dijete.
Tako da iskreno ni sama nisam na cisto i dalje sto ce biti moja odluka. Najvjerojatnije necu upisati u vjeronauk pa cemo vidjeti kako ide, ako ce biti ok onda dobro a ako vidim velike problema onda cu zbog srece djece prezivjeti tih par godina dok ne sazriju dovoljno da samostalno shvate kako stvari stoje (ja recimo iskreno ne vjerujem uopce u mogucnost obracenja i ostanka pri vjerovanju, narocito kad cujem kako taj vjeronauk de-facto funkcionira u stvarnosti - nema tu nikakvog poticaja na istinsku vjeru, samo ucenja kojcega i podizanja prosjeka).
A ne svidja mi se ideja da idu na vjeronauk, nimalo. Smatram da ih u toj ranjivoj djecijoj dobi kad se formiraju stavovi koji ce ih pratiti cijeli zivot uce neke stvari koje su meni osobno totalno neprihvatljive, i koje ipak ostave makar podsvjesni neizbrisivi trag u pojedincima. Npr. postojanje svevideceg boga koji onda vidi sve sto rade i zna sve sto misle - koji bigbrother horor, da nemas sekunde privatnosti sam sa sobom, ili koncept grijeha - to mi je isto posve strano, za mene ne postoji grijeh pa onda iskupljenje - postoje samo dobre i lose zivotne odluke, a ponekad i ne znamo kakva je koja bila dok ne prodje ohoho godina, no u svakom slucaju zelja mi je da svoje odluke procjenjuju po svojoj savjeti a ne po nametnutim kanonima itd... Uglavnom, puno je toga na vjeronauku sto ne smatram dobrim i nikako se ne slazem s onom famoznom floskulom da "nece nista loseg nauciti" - jer po meni itekako hoce. Onda ja moram doma ispravljati krive Drine (i to jos diplomatski - jer znamo kako zavrse sva iskrena propitkivanja tih "neupitnih istina" na satu vjeronauka) i na neki nacin objasniti djetetu da kad uciteljica kaze da je 1+1=2 da je to tocno no kad kaze da "svemoguci svevideci sveznajuci bog kaze da ce mama zavrsiti u paklu jer ne ide u crkvu" onda je to totalna deb*lana.
Potpis na Sillyme. Ni ja ne zelim da mu te nazovi vrijednosti ulaze u glavu, ni podsvijesno ni svijesno, a opet, ako on izrazi zelju da bi isao, ah! Morat cu mu nac bolju alternativu, nekog da ga cuva i skace s njim po parku sat vremena, vec vidim da ce to obozavatpa neka ga ovi s vjeronauka gledaju kroz prozor kako igra nogomet
![]()
Danas smo baš nešto razgovarali na tu temu i pitala sam A. kako mu je sad, u 2. razredu, što se tiče tog odnosa onih koji idu i onih koji ne idu na vjeronauk. Odgovorio je da i dalje ima ispitivanja (djeca valjda ne mogu pojmiti da netko ne vjeruje u boga), ima i zafrkavanja i zezanja, ali on se izgleda s time dobro nosi. I moram ovdje primijetiti - najviše mu je koristila izjava same vjeroučiteljice koja je još prošle godine, kad su na satu potegli tu temu (pred njim i još troje djece koji su morali ostati u razredu za vrijeme tog sata), izjavila: "Ne mora se vjerovati u boga, to je stvar izbora." Njemu je to pomoglo jer zna što im relevantna osoba o tome kaže, pa ga to što ga drugi u razredu povremeno zadirkuju ne smeta toliko.
naša curica je prošle godine bila meta jedne bullyice, koja je nagovarala drugu djecu da se ne igraju s našom jer "ne vjeruje u boga". na svu sreću nitko od njenih prijateljica nije poslušao nasilnicu, a kad se u jednom trenu nasilnica nameračila na nečije drugo dijete (čiji su roditelji malo veće face nego mi), sve nasilničke prijetnje su isplivale na vidjelo. nakon toga je učiteljica održala sat u istom smislu, da svatko ima izbor i može vjerovati u što hoće. a nasilnica se pismeno morala ispričati svakom djetetu, pa i našem.
mislim da nema roditelja koji se nije bojao za svoje dijete i nije bio u nedoumici, upisati li ga ili ne i hoće li dijete doživjeti neugodnosti zato jer nije upisano. u mojoj odluci mi je dosta pomoglo iskustvo drugih roditelja, konkretno jedne mame koja dijete nije upisala prije više od 10 godina i koja je smirila sve moje strahove. i mom djetetu je bitno da ga vršnjaci (tj. njene prijateljice) prihvaćaju, vidim to po nekim drugim školskim pričama u kojima se nastoji uklopiti u društvo (i zna činiti kompromise koje se meni osobno ne sviđaju, ali su benigne i dio njenog odrastanja). no vidim da ovo shvaća kao dio svoje osobnosti i dio obiteljskog backgrounda (možda je baš u tome fazon) i vidim da joj nikad nije palo na pamet povinuti se u tom pogledu u ime društva (a što je starija neminovno sve više dolazi u situacije kad se potegne to pitanje, recimo sad sa prvom pričest), kao ni recimo zanemariti činjenicu da je jedna od rijetkih koja se vozi u AS ili zavezana.
točno. bitno je sebe ne zavaravati. katolički vjeronauk ima svoju svrhu. nije bez razloga uveden u škole i vrtiće i to od najranije dobi, ne podučava se bez razloga na određeni način, nije bez razloga zaštićen vatikanskim ugovorima. to nije predmet kao svaki drugi, to čak nije ni izborni predmet kao svaki drugi izborni (a to stoji i u samim vatikanskim ugovorima), to nije "samo" etika, to je puno više od "opće kulture" koju svatko treba znati (sve što netko smatra općom kulturom može i sam podučiti dijete) tj. sigurno nije "kultura religije" jer je sav fokus na samo jednoj religiji (ono malo što se druge religije spominju ne treba zavarati njegovu prvobitnu svrhu). da ne govorim o samom vjerskom sadržaju koji se (najčešće) kod većine roditelja koji razmišljaju o upisu djeteta na vjeronauk kosi s njihovim uvjerenjima, svjetonazorima i stavovima. treba samo osvijestiti i ohrabriti se u vlastitom stavu, pa bio taj stav za početak i pun nedoumica i znati da taj stav nije ništa manje vrijedan od stava/uvjerenja nekog vjerskog roditelja.Uglavnom, puno je toga na vjeronauku sto ne smatram dobrim i nikako se ne slazem s onom famoznom floskulom da "nece nista loseg nauciti" - jer po meni itekako hoce.
sam sadržaj vjeronauka se naravno prenosi u primamljivim i djeci određene dobi prihvatljivim predavanjima, kroz pjesmice i puno crteža i naoko poznatih pričica. didaktički sigurno na način da slijedi samu svrhu tog predmeta (što je više od puke informacije o toj religiji), jer inače, čemu sav rad i svi silni vjeroučitelji i ugovori i istupi biskupa svaki put kad netko "dirne" u taj sveti predmet.
pri donošenju odluke, koje god variable bile još u igri - toga treba biti kao roditelj svjestan. roditelji katoličke vjeroispovijesti kojima upisivanje djeteta na vjeronauk ni u jednom trenu nije upitno su svega ovoga svjesni, zato i upisuju svoju djecu na vjeronauk (i to je ok, da ne bi bilo zabune).
dobro pitanje, samo bih ja zamjenila čije s koje - to će biti ono dijete koje bude imalo dovoljno hrabrosti, ne ono koje je prisiljeno kod kuće da ga učini.samo što nikad nećemo doći do tih troje - četvoro, ako netko ne učini prvi korak. :/ nečije dijete mora učiniti prvi korak, a čije bi to dijete onda trebalo biti? to je ono što moia i anin pokušavaju reći, čini mi se. ili barem eto ja pokušavam skrenuti pažnju na taj aspekt.
Inače potpuno razumijem o čemu govori MC ovdje i slažem se. Svom djetetu ću prenijeti svoja uvjerenja, svoje mišljenje o problematici vjeronauka u državnim školama (što više mislim o tome to mi je cijela priča strašnija), u skladu s njezinom dobi. Ipak, konačnu odluku morat će donijeti ona, ja sam tu da usmjeravam i sugeriram, no ne više od toga.
joj, kako to ovisi o mjestu di živiš, ma što o mjestu-o kvartu
mi smo dijete prebacili (drugih razloga radi) iz rubne zg škole, di bi bio sam i nema rješenja za nevjeronaučare (i di smo se ozbiljno mislili da ide)
u grad - di ne ide pola razreda.
naravno, ovisi i o mjestu (kod nas nema kvartova), o djetetu, i o odgoju kojeg će dobiti doma.
Ja ću nastojati odgojiti dijete koje će se boriti za sebe i za ono u što vjeruje da je ispravno, koje će misliti svojom glavom i imati hrabrosti učiniti pravu stvar. To je onaj segment na koji mogu utjecati.
Inače jako dobra tema, bez obzira na prepucavanja (još uvijek nisam stigla sve pročitati)
ne govorim o nikakvoj prisili. ali se sad treba zapitati otkud tom djetetu hrabrosti?
neće valjda takvo dijete biti rođeno s tom hrabrošću i odlukom da ne posjećuje taj predmet i da se ne obeshrabri ako zbog toga bude nekih ružnih pogleda u školi?
hoću reći - opet je sve do roditelja. a takvom djetetu će sigurno pomoći roditeljska odlučnost i istrajnost protiv religijske nasrtljivosti. roditelj koji šuti i trpi, misleći da je za njegovo dijete najbolje da i ono šuti i trpi, svojim primjerom odgaja dijete koje će sutra u sličnim situacijama također izabrati opciju "šuti i trpi", istovremeno će takav roditelj koji je izabrao šutnju i diktat okoline postati suučesnik u toj religijskoj nasrtljivosti koju čini društvo prema njegovom djetetu. zato i velim - roditelji su djeci uzor i podrška, ako se vlastiti roditelj neće boriti za svoje dijete, a tko bi trebao? roditelji bi samo trebali biti malo samosvjesniji svoje moći.
edit: vidim da pomikaki misli na isto, tek kad sam napisala post sam sljedeći pomikakin odgovor pročitala.
u prvoj polovici ove godine se moja kuma u švicarskoj borila za pravo svog djeteta da posjećuje gimnaziju. djevojčica je imala ocjene za gimnaziju, ali učiteljica je ipak odlučila da je maloj strukovna srednja škola dovoljno dobra, da bi joj gimnazija bila preteška itd. u švicarskoj je takav sustav da se o tome odlučuje negdje oko 6. osnovne kad se djeca usmjeravaju zavisno od dosadašnjeg školskog uspjeha. kao što rekoh, mala je imala dovoljno dobre ocjene za gimnaziju, što je bio i razlog zašto mama nije htjela popustiti u svom naumu. učiteljica je vršila svoj pritisak, između ostalog i na malu, sugerirajući joj stalno da joj je "sekundarna" škola super i postavljajući joj stalno sugestivna pitanja kad bi je srela u školi. mala jest sitna i stidljiva i donekle mi je bilo jasno zašto učiteljica misli da mala ne bi mogla podnijeti stres u gimnaziji (možda tu ima i malo rasizma u igri. zašto bi auslendersko dijete učilo o trošak poreznih obaveznika, ako želi ići u gimnaziju, neka samo plati jednog dana). ali eto, mater nije odustajala (iako joj je cijela okolina govorila da nema veze, da je i sekundarna dobra i da ocjene ionako nisu bitne u životu), pisale smo zajedno pisma rektoru, razgovarala je s nadređenima, čule smo se skoro svakodnevno i pripremale što će i kako reći (jedina sam bila koja sam je podržavala), da to ne zvuči previše auslenderski i nabrijano, ali ipak odlučno. na kraju je škola popustila i mala je upisana u gimnaziju. i evo, prošla je bila prvu (najtežu) godinu i sad je u drugoj i vesela je i sretna što je u gimnaziji. i ona je to željela.
mama se (kao strankinja) možda i prvi put u životu okuražila i borila za svoje dijete i to i pred samim djetetom. dijete je to vidjelo i samo skupilo hrabrost pa je jednom prilikom, kad su bili na školskom izletu učiteljici (na njene ponovne pokušaje sugestije) odgovorilo: "vi se to u ponedjeljak dogovorite sa mojom mamom. ne bih sada o tome razgovarala."![]()
hoću reći, djeca nas gledaju i uče od nas. i mi smo im veći uzori nego što mislimo. i nitko se neće boriti za naše dijete, ako to ne učinimo sami.![]()
nastavljam ina-nizi podsjećam na današnju tribinu:
vidimo se tamoCFI Croatia u suradnji s udrugom Protagora organizira tribinu
"Hrvatska između sekularnosti i klerikalizacije".
Voditeljica trbina je Vesna M. Puhovski (predsjednica Protagore).
Teme tribine:
Marijana Bijelić: "Sekularizam i demokracija, ljudska i građanska prava"
Alan Sorić: "Diskriminacija ateista u sekularnoj državi"
Vesna M. Puhovski: "Vjerska indoktrinacija u obrazovnom sustavu"
mjesto: Centar za ljudska prava, Kralja Držislava 6, Zagreb
vrijeme: 18h
Veselimo se Vašem dolasku! Ulaz je slobodan.![]()
emso, ne znam, meni ne stoji usporedba.
zato što nepohađanje vjeronauka nije djetetova odluka.
može biti, kao u slučaju anin. zato sam se i začudila njenom čuđenju. al dobro, čim vidim pet upitnika za redom na kraju rečenice, prođe me volja.
ali, u principu nije. djetetova odluka. ja svog nisam pitala jel bi išao il ne.
da pitaš dijete, malu od pčelice, jel bi rađe bila u razredu ili na hodniku, mislim da znamo što bi ona odgovorila.
dakle, realno, mislim da prvašić može šutit i trpit sam na hodniku. zato što eto, njegovi roditelji ne vjeruju u boga. ili, vjeruju u boga, al ne u KC. il sto i jedna druga kombinacija.roditelj koji šuti i trpi, misleći da je za njegovo dijete najbolje da i ono šuti i trpi
i upravo zato, ja se s pčelicom slažem.
i upravo zato - vjeronauku jednostavno NIJE mjesto u školi.
i zato se buniti moramo prije svega mi, koji takvih problema kao pčelica nemamo.
samo, kako se buniti?
dok je, kako stvari stoje, vjeronauk jedan od najsigurnijih predmeta u našim školama.
jedini predmet iza kojeg stoji međunarodni ugovor.![]()
nemam problema sa pobunomniti imam s vjeronaukom van škole.
![]()
niti sam isključila bilo što (nije mi jasno s čime se slažeš), samo dok ta pobuna ne krene, do tada (politički) zagovaram opciju: imajte hrabrosti djecu ne slati na vjeronauk.što nas je više to će država biti prisiljena nešto činiti, ako ništa barem ministarstvo koje je zaduženo za škole, a jednog dana i ministarstvo vanjskih poslova (pravosuđa ili tko već).
ovo je tako savršen post da sam ga morala u cijelosti citirati!
Mislim da se radi i o tome da roditelji misle da biraju djetetu i sebi lakši put...a da nisu sjeli i razmislili da li je to uopće lakši put, dugotrajno gledano, što se odgoja djeteta tiče, te i odnosa roditelj-dijete...jer, najlakše je pustiti dijete da pođe na vjeronauk, teže je poslije objasniti djetetu štošta (kada dođe do konkretnog učenja tematike s kojom se roditelj ne slaže)..I što tad? Reći djetetu da to tako nauči jer je to tako??Ako dijete pita zašto i kako je to nešto baš tako, objasniti mu??Što??Reći mu da to nauči jer taj odgovor učiteljica očekuje??itditd..Sjećam se kad je moje dijete jednom u prvom razredu dok je je još pohađalo vjeronauk doma došlo s idejom da nije ništa strašno ako doživiš kakvu nesreću i kojim slučajem pogineš, jer onda itako ideš s Isusom hopsat po oblacima!
Ja sam imala podlogu na kojoj sam pričala, i pričala i pričala,..kako je moje dijete i tada znalo da je vjeronauk izborni i da on djecu poučava onome o čemu neki ljudi vjeruju, mogla sam se na to "naslonit", a i djeca su nevjerojatno logična i shvaćaju puno više no što mi mislimo, pa je prihvaćeno objašnjenje da vjeroučiteljica to vjeruje da je tako, ali u biti to nezna, jer nije umrla pa opet oživjela da nam to posvjedoči itditd
U svakom slučaju, želim reći da je taj prvi korak "upiši ga" najlakši, a oni koji odluče da ne žele da se njihovo dijete izdvaja moraju sami rasčistit sa sobom do kud to sve ide, jer priča s upisom tek počinje..
I MC. lijepo sročeno da roditelj koji izabire šutnju i diktat okoline je suučesnik u religijskoj nasrtljivosti i očekuje da se netko drugi izbori za njegovo dijete....kako ide ona "Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu"![]()
Ovo o pobuni i otporu bih malo prokomentirala kroz primjer svoje obitelji.
Vjenčali smo se gotovo kao djeca (19 i 21 god.) pred sam početak rata, zapravo u travnju 91. neposredno nakon one tragedije na Plitvicama. Naravno, samo kod matičara jer smo jedno i drugo odgajani u ateističkim obiteljima sa pokojom bakom koja bi nastojala unjeti malo religije u naše živote, ali slabo im se trud isplatio.
Već onda smo osjetili pritisak okoline kako bi možda ipak trebali obaviti potrebne sakramente i uzeti se u crkvi jer eto ne sluti na dobro i mogli bi imati problema zbog toga. Apriorij smo odbili. To nismo mi i gotovo....nema rasprave. U rujnu se rodio L...u bolničkom podrumu pod kišom granata. Odveli smo ga iz bolnice nakon niti 2 dana u kratkoj pauzi između dva granatiranja ravno u atomsko sklonište zgrade u kojoj i dan danas živimo. Naravno, među sve one ljude koji su se također skrivali i pokušavali preživjeti. Tu čujem prvi put kako bi ga trebali podhitno krstiti jer tko zna što bi moglo biti, a daje nam se na znanje i kako nam je prezime eto prilično "sumnjivo" pa ne bi bilo loše da mali ipak bude "praviji Hrvat" jer valjda je katolik = Hrvat.
Odbijamo pričati o tome, odgovaramo kako nam to nije bitno... mi ne idemo u crkvu i gotovo. Dosta ljudi se tada nekako ogradilo od nas, valjda im je bilo previše... em što smo nevjernici, em imamo "nepoćudno prezime, a plus toga ni mm nije u Gardi...totalno neprikladna kombinacija. Do ušiju mi dolaze svakakve priče, ali nedam se...mislim kako će i to ludilo proći. Sad su već počeli i naše obitelji sugerirati kako bi možda bilo dobro zbog djeteta popustiti i prikloniti se većini. Ni tada nam nije palo napamet popustiti.
Rat je nekako prošao, dijete je raslo, rodila se i kći. Ponovno iste priče, ovaj put doduše nešto suptilnije, ali mi više nije čudno da me svaki put na stubištu zaustavlja gđa XY i počne s pričom:" Znaš Bodulice, bila sam u Crkvi i baš vam ovih dana počinje vjeronauk za odrasle pa bi mogli ti i tvoj mm to napokon riješiti, pa eto radi djece, pa i zbog posla...", a ja po ko zna koji put pristojno, ali čvrsto odgovaram da ne namjeravamo ništa po tom pitanju poduzimati, da smo ireligiozni i da tu prestajem s diskusijom.
Nekoliko godina nakon rata dolazi vrijeme da mali "podrumko" krene u školu. Iskreno, ne sjećam se da li smo se nešto dvoumili oko tog vjeronauka jer u ono vrijeme nisam čula za slučaj u našem gradu da je itko odbio ga pohađati. I tu nastupa naš prvi kompromis...ok. neka ide, pa neće mu valjda škoditi, pa važno je ono što vidi u obitelji i takve spike. Dušu bih griješila kad bih rekla da smo imali nekih problema u tim prvim razredima zbog tog predmeta, vjeroučiteljica mu je bila prilično draga i sve je odlično šljakalo do 3. raz. OŠ. Te godine se prvi put susrećemo s problemima. Svi se pripremaju za sakrament pričesti, a on naivno misli kako to čeka i njega te je prilično znatiželjan i veseli se. Mi mu onda objašnjavamo kako on neće ići na pričest jer nije ni kršten, a i sam zna da mi u obitelji ne vjerujemo u Boga. Činilo mi se kako je to sasvim dobro prihvatio, ali onda se najedanput počeo vraćati iz škole s pričama kako mu je M rekao da će goriti u paklu, pa mu je I rekla da je onda on sigurno četnik i još takve neke upadice nakon kojih sam na idućim informacijama prvi put razgovarala o tome s njegovom učiteljicom i dobila prilično predvidljivu reakciju kako su to samo djeca i da bi možda ipak bilo najbolje da popustimo i dozvolimo sinu da obavi te sakramente. Opet odbijam...
Nakon par dana dobivam preko djeteta poruku da me vjeroučiteljica zove u školu na razgovor. U prvi tren sam pomislila da je napravio kakvu nepodopštinu i već sam bijesna na njega ko ris. Dolaskom kod vjeroučiteljice shvaćam da je razlog njenog poziva skroz drugačiji, ali ni malo prijatniji od onog što sam očekivala. Doduše, bila je jako ljubazna i puna razumijevanja, ali mi je rekla kako je naš L jako nesretan, kako je čak i plakao na satu da mu mi ne dozvoljavamo da se pričesti s vršnjacima. Na to joj lijepo objašnjavam kako ni ja ni suprug nismo vjernici, kako ni jedno od nas nema ni jedan sakrament te da ni naš L. nije shodno tome kršten te da se to protivi našim uvjerenjima. Na to mi ona gotovo šaptom govori da ne brinem, kako je ona sa svećenikom već dogovorila, da je dovoljno da pronađemo osobu koja bi mu pristala biti kum, a da ima sve potrebne sakramente, a sve ostalo je dalje na njima. Još je nešto pričala, ali se pojedinosti ne sjećam, sjećam se samo da sam se počela lomiti.
Prvi puta u svom životu sam bila spremna pregaziti svoje riječi i uvjerenja jer jednostavno više nisam imala snage ustrajati... ne preko djetetovih leđa. Dok smo bili suprug i ja u pitanju nije mi bio nikakav problem slijediti svoje ideale, ali da mi je dijete zbog toga nesretno i odbačeno nisam mogla podnijeti.
L. je kršten za vrijeme jedne večernje mise sa još par djece njegovog uzrasta koji su valjda imali sličnu priču našoj, ali se u ono doba još o tome nije javno govorilo, kamoli propitkivalo. Pričešćen je par dana poslije zajedno sa svojom generacijom. Ne mogu sad s ovim odmakom vratiti sve osjećaje koji su me prožimali to vrijeme, samo sje sjećam da je gđa XY iz našeg ulaza bila ganuta kad je čula za vijest.
S kćeri su se stvari prilično predvidivo odvijale jer njen argument je bio : "Kad ste dozvolili bratu, dozvolit ćete i meni". I tu je bila u pravu.
Danas, nakon dosta godina poslije ni jedno ni drugo dijete ne idu u Crkvu, ni jedno ni drugo nisu htjeli obaviti sakrament krizme, sin čak nije htio učiti u srednjoj vjeronauk već etiku i tu zapravo vidim da je obiteljski odgoj najvažniji. Već sam u prethodnim postovima napisala kako je kći glavna u obrani prava gay populacije i prilično je senzibilizirana za sve oblike nepravde, a i "podrumko" je izrastao u prilično samosvjesnog momka od koga nikad nisam čula ružnu riječ na račun ikog, osim u situacijama kad je ljut na nas kao roditelje pa oplete po nama.
Da me pitate da li bih danas opet isto postupila iskreno vam kažem da ne znam. Nadam se da su se vremena ipak nešto promijenila i da će onima hrabrijima od mene biti lakše u rješavanju ovakvih nedoumica te da će u tome i ustrajati, ali čitajući neke postove razumijem i one koji se nemaju snage preko djeteta boriti za svoja uvjerenja.
Oprostite na dužini posta, nastojala sam ga maksimalno skratiti, ali sam htjela predočiti samo djelić onoga što sam osobno doživjela kroz odrastanje svoje djece u ireligioznoj obitelji.
Bodulica postupila bih isto kao ti nema sanse da bih dozvolila da je dijete nesretno i odbaceno uostalom danas su opet ispali onakvi kakvima ste ih odgajali, ne ne mislim da si pogrijesila, mislim da ste postupili ispravno radi svoje djece te njihovih zelja i htijen
Ovo ti pise ona koja je bila crna ovca nekrstena i smetalo mi je to kasnije jako, isto krstena naknadno, a sam sakrament nije apsolutno nista utjecao na moja uvjerenja.
Mislim da sam konacno uspjela sve procitati. Ovo mi je trenutno najinteresantnija tema na Rodi. A sudeci po ispisanim stranicama, nisam jedina...
Bodulice, cijeli me tvoj post nekako ganuo.
I prisjetio kako su mene krstili potajice od mog starog jer on nije dao (on danas tvrdi da je znao. No nije bio prisutan jer su biladruga vremena.), imala sam cca 5 godina. Ostale sakramente nisam obavila dok me prijateljica nije trazila da joj budem vjencana kuma. Vjencanje je bilo u crkvi. Ona i njen buduci su platili sveceniku a ja sam obavila jedan razgovor koji je kao bio moja ispovjed. (Prva i zadnja u zivotu.) Poslije su me jos dvije prijateljice trazile da im budem kuma i bila sam presretna da imam te neophodne papire i da mogu s njima podijeliti njihov dan.
Niti u jednom trenutku (do sada) se nisam zapitala da li je to licemjerno ponasanje s moje strane kao i od strane doticnih svecenika, a mozda i mladenaca. Svi smo mi odrasli u Komuniznu. Svima nam je bog bio jedan Marsal, ali smo svi ipak htjeli svecanu i tradicionalnu ceremoniju vjencanja + crkva (arhitektonski) skoro uvijek bolje izgleda od maticnog ureda a i akustika je bolja, tako da je cijeli show vjencanja u crkvi nekako vise cool. To je sve bilo prije rata i prije nego je religija/crkva postala to sto je danas. No ja bih isto napravila i danas. Valjda zato sto osobno religiju bilo koje vrste, ne samo Katolicku, ne shvacam ozbiljno- kao set vjerovanja u neko bozansko bice. Nego postujem Krscanske obicaje i tradiciju iz jednostavnog razloga sto se toga sjecam iz djetinjstva i moje obitelji, u smislu da kitim bor, poklanjam i primam poklone za Bozic, zovem prijatelje/rodbinu da dodju na rucak, na cvjetnu nedjelju obavezno odem u grad jer mi je prekrasno vidjeti sve one ljude sa grancicama maslaina u rukama. Za Uskrs jedem luk, sunku i jaja itd. Ali ne idem u crkvu, osim ako se ne radi o vjencanju/pogrebu i sl. Onda idem iz postovanja prema ljudima koji su me pozvali.
Moj sin nije krsten i ne namjeravam ga krstiti. Jedini koji na nas vrsi presing je moj stari. Da, onaj isti koji nije dao da se mene krsti.
Medjutim, pitam se da li ce se to promijeniti jednog dana kad moj sin krene u skolu.
Nekako se nadam da ce do tada biti ocito svima pa i nasim politicarima da religiji nije mjesto u skoli i da ce se vjeronauk maknuti tamo gdje i spada- u crkvu.
JadrankaZelim te pitati da li je to prihvatljivo skoli? Meni se cini kao izvrsno rjesenje.Potpis na Sillyme. Ni ja ne zelim da mu te nazovi vrijednosti ulaze u glavu, ni podsvijesno ni svijesno, a opet, ako on izrazi zelju da bi isao, ah! Morat cu mu nac bolju alternativu, nekog da ga cuva i skace s njim po parku sat vremena, vec vidim da ce to obozavat
KrumpiricMene jako zanima kako se skola organizirala i sta radi tih pola razreda u vrijeme kad je druga polovica na vjeronauku?mi smo dijete prebacili (drugih razloga radi) iz rubne zg škole, di bi bio sam i nema rješenja za nevjeronaučare (i di smo se ozbiljno mislili da ide)
u grad - di ne ide pola razreda.
Nisam htjela biti patetična već jednostavno iskrena.
Od srca se nadam da su ta neka ružna vremena za nama, ali se bojim da smo još prilično daleko od sekularne države kakva bi trebala biti Lijepa naša.
S druge strane imam primjere ljudi koji su bili čvršći u tim vremenima pa je eto moja sestra u sličnim okolnostima ipak ustrajala u namjeri da ne poklekne pod pritiskom okoline. Ne znam imaju li godine i zrelost upliva u tome jer je ipak 8 godina starija od mene, ali mi više ne vrijedi plakati nad prolivenim mlijekom.
Bitno mi je samo da danas sutra moja djeca postupe prema svojoj savjesti i da zbog nikog ne čine ustupke koje im se kose sa načelima, a ako se jednog dana ipak i odluče odgajati svoje potomke u duhu vjere i slijediti taj put biti ću sretna ako to čine iz srca, a ne zbog toga što bi im to na neki način bilo nametnuto.
vraćam se na organizaciju škole po pitanju "nevjernika"-po meni, postoji jednostavno rješenje i nije mi jasno kako ga već ne rabe-svu djecu
koja ne idu na vjeronauk upisati u isti razred, pa neće sjedit jedno dijete na hodniku već njih pet, pa taj vjeronauk, za taj razred, može biti prvi ili zadnji sat,
a ako je učiteljica voljna,može s njima odrađivati neku temu, zadatke...ali čini mi se da nigdje nema volje.
ovo govorim za gradske škole s obzirom da je u ruralnim sredinama, ipak, malo drugačija situacija.
ili, ako ga rabe, molim napisati u kojoj školi to rade da se znam ravnat sljedeće godine![]()
Last edited by Val; 18.09.2012 at 07:51.
Da znam. Zato mi i je iritantno da neki svećenici "prisiljavaju" ljude da se krste itd., kad to jednostavno nije nužno.
Ali često, pogotovo u vremenima koja Bodulica opisuje su ljudi baš to činili. Pa evo i Isabella piše o tome.
Ali svećenicima je zadatak povećati broj ovčica, makar samo na papiru.
Kod nas u školi je takva situacija, ali ne bih rekla da su tako ciljano složili razred, nego se "dogodilo". Učiteljica mi je prošle godine rekla da je to prvi put u xxx godina da imaju u generaciji više od jednog djeteta koje ne ide na vjeronauk.
Njih je u razredu četvero, tri dečka i jedna curica, i obično su u knjižnici. Učiteljica nema namjeru baviti se njima za vrijeme tog sata, pa ako mogu, onda su u knjižnici, ako knjižničarke slučajno nema (bolovanje, zamjene, izleti, škola u prirodi, za svašta je angažiraju), onda su znali sjediti u razredu na vjeronauku (ovo mi je bilo najgore rješenje).
S obzirom da ih je više, nije me toliko smetalo ni kad su bili na hodniku, oni se ionako igraju i ne doživljavaju to kao isključivanje. Druga stvar što se mogu desiti nezgode i onda za njih nitko nije odgovoran. Inače, atmosfera u školi je veoma vjerski obojena, imaju raspela po razredima, u predvorju, ravnatelj u svojim obraćanjima rado zaziva boga, itd.... ali na misu ih ipak nisu vodili u radni dan, već su zainteresirani bili pozvani u nedjelju, što mi se čini prihvatljivim (pa tko želi, neka ide).
Rješenje za djecu koja ne idu na vjeronauk je vrlo jednostavno - ako vjeronauk nije prvi ili zadnji sat onda njihov učitelj ili učiteljica ionako ima rupu u rasporedu, pa neka ima obavezu biti sa djecom koja ne idu na vjeronauk - naravno, neka to bude plaćeni prekovremeni sat.
Eto... moguće je, a nama je još dobro, kakva je atmosfera u nekim školama. I moje dijete ipak nije jedino u generaciji, to je (slučajna) olakotna okolnost.
Inače, argument učiteljice zašto ona ne može biti s njima za vrijeme vjeronauka bio je da nema slobodne prostorije u školi (i vjerujem da to stvarno jest problem, iz niza organizacijskih razloga u koje sad ne bih ulazila). Ne znam zašto je decidirano odbila da ona bude s njima u knjižnici ako nema knjižničarke, to su valjda neki njihovi interni dogovori. Ravnatelj uopće nije bio zainteresiran za rješenje problema (jer to po njemu i nije problem, valjda).
Iako, ove godine ima malo bolji raspored, pa jednom u dva tjedna vjeronauk jest prvi sat (i onda kasnije dolazi u školu). Bar nešto.
Tvoj post mi je višestruko zanimljiv pa ću ga komentirati, ne iz želje da kritiziram tvoj stav, već da pokažem različitost u razmišljanju.
Ja ne mogu reći da poštujem kršćanske ili bilo koje druge vjerske običaje, ali ih toleriram. I ja sam u djetinjstvu kitila bor, ali kako sam tada to shvaćala - zato što se približava Nova godina, Djed Mraz, zima je i to...pa mi je bor bio obilježavanje zime i tog nekog NG ugođaja. Za Božić, Uskrs i ostalo nisam baš znala, znala sam da baka ide na mise i da su svako toliko neke posebne mise kad si ljudi nešto čestitaju. Tek s početkom devedesetih počinjem kontati koliko ima tih običaja koje odjednom svi počinju slaviti. Meni je stvarno bilo ok odrastati i ne znati za sve to, a i dan danas osjećam nelagodu pred toliko vjerskog, potrošačkog, medijskog kiča koje prati te dane. Npr. meni nije lijepo vidjeti ekipu s maslinovim grančicama jer mi to nije asocijacija na, štajaznam, mir, već na količinu ljudi koja se zatupljuje po crkvama.
Eto, različiti smo.
I da, mislim da sam jedna od malobrojnih koja nikad nije maštala o svom vjenčanju u crkvi, pa ni o svom vjenčanju općenito. Nisam se nikad zamišljala u bijeloj vjenčanici iako sam i kao mala bila na tradicionalnim kič vjenčanjima. Nije mi se primilo. Eto, danas živim sa svojom ljubavi u nevjenčanom braku i imamo svoju najveću ljubav, malu T., koju ne planiramo krstiti, ni slati na vjeronauk. Nekad, dok nisam bila mama, maštala sam o tome kako ću jednom kad budem imala svoje dijete u 12. mjesecu s njim otići na neki egzotični otok da se sakrijemo od božićnih kulisa i sadržaja u gradu, medijima, institucijama.... Meni je to iritantno, ne mogu si pomoći. Danas shvaćam da neću na egzotični otoki naučila sam te, je li, blagdane prihvatiti kao nešto neminovno. Odemo na božićni ručak kod suprugovih roditelja, ja im čestitam i tako to....kako već rade pristojni ljudi
I da, ne bih bila vjenčana kuma prijateljicama ili prijateljima u crkvi. Prvo, zato što svi oni znaju moj stav prema crkvi i religiji, a drugo zato što mi onima koji to ne kuže ne bi bi problem objasniti da se izrazito loše i neugodno osjećam u tom filmu. Za svoje prijatelje i prijateljice sam uvijek tu, bilo kad im treba rame za plakanje, novčana pomoć, dokoličarska kava, rasprava o bilo čemu, razmjena dobara...sve ono što rade prijatelji....i to oni znaju.
Eto, različiti smo, različito smo odrastali, različito doživljavamo svijet. Meni je to baš zanimljivo čitati jer mi pomaže da bolje razumijem svijet oko sebe i druge ljude od kojih je većina potpuno drukčija od mene.
Moguće da je učiteljici nezgodno voditi djecu u zbornicu ili dolaziti sa njima u knjižnicu na "teritorij" kolegice - zato se i ne može pojedinoj učiteljici, pa niti ravnatelju škole ostaviti da rješava problematiku djece koja ne idu na vjeronauk na svoju ruku, nego treba donijeti takav propis na višem nivou.
tu je problem do vjernika i ne poznavanja vlastite religije i zakona, nema tog svećenika koji bi mene prisilio da ja prisilim svog muža da obavi sakramente krštenja, pričesti i krizme samo zbog sakramenta vjenčanja.
drugo kumovi su svjedoci, jedino krsni i krizmeni kum djeteta "Mora" imati sve sakramente jer je on pratitelj djeteta u vjeri...
moj problem je taj što se "nakotilo" toliko "vjernih" ovčica da ja više nemam onaj isti osjećaj prema crkvi kao nekad....za mene je to sad isključivo kako reče bodulica "moRAŠ zbog drugih" nego "ja to vjerujem i želim".
Kad sam počela planirati svoje vjenčanje i rekla svojoj najboljoj prijateljici da postoji mogućnost da se ne vjenčam u crkvi, gledala me je u čudu i zgražala se, kako to da meni to nije bitno. KAd sam rekla da ja baš zbog svoje vjere ne želim stupiti u brak u crkvi ako to znači ucjena i uvjetovanje da mi suprug mora biti kršten, onda je opet nešto probala natuknuti na način pa neka to obavi, zašto on ne bi napravio nešto za mene, znaš da su svi tako se krstili, ja sam samo rekla da u tom slučaju ja gazim preko svih svojih uvjerenja i vjerovanja i da onda moja vjera gubi smisao....
ja se dvoumim o vjeronauku iz dva razloga (imam još vremena za odluku), Išao bi na vjeronauk sigurno da je on organiziran u crkvi, ili u školi ali da nema apsolutno nikakvog utjecaja na nastavni program i da je zadnji sat nastave kad oni koji ne idu mogu otići doma ili u boravak, a oni koji idu imaju još taj jedan sat.... vjeronauku nije mjestu u nastavnom programu državnih škola.
meni je vjeronauk ostao u lijepom sjećanju, dva puta tjedno po 45 minuta druženja sa nekim drugim klincima (ne samo onima s kojima ideš u razred) imala sam puno više prijatelja, nakon vjeronauka smo se igrali u župnom dvorištu, kapelani su sa dečkima igrali nogomet i nije im bilo bitno dali dečki idu na vjeronauk ili ne....
dali bi istoj toj prijateljici ili prijatelju bila vjenčana kuma kod matičara?
još jednom vjenčani kumovi su SVJEDOCI vjenčanju, mogu biti židovi, muslimani budisti, pravoclavci, ateisti nebitno oni samo svjedoče vjenčanju tih ljudi....
Oni su ljudi koje mladenci izabiru ne zbog crkve ili matičara nego zbog sebe.....
Last edited by kata.klik; 18.09.2012 at 10:35.
Kad ovo čitam, po ne znam koji put skidam kapu našem ravnatelju - nema toga kod nas.... Isto Zagreb, druga strana, jedna prosječna škola ni bolja ni gora od drugih, ali u razredima su samo grbovi i državna obilježja. Za vjeronauk postoji pripadajuća učionica koja jedina ima odgovarajuća vjerska obilježja. Nije bilo nikakvog blagoslova torbi (jedino je učenicima koji idu na vjeronauk rečeno da je u nedjelju u 10 školska misa i zaziv duha svetoga za dobar početak školske godine, pa tko želi, može ići).
Ne znam kako će ove godine proći Dani kruha, ali to je jedino što ima religioznu notu. Polugodište završi prije Badnjaka, proljetni praznici pojedu uskrsnu ikonografiju, pa ne ostane puno za redovnu nastavu. Istina, ovisi to jako o učiteljima u nižim razredima, ali mi nismo imali problema. U školi je organiziran i islamski vjeronauk, a u višim razredima sve manje djece se upisuje na bilo kakav vjeronauk kao izborni predmet (pogotovo ako im ne ide baš sjajno jer predmet je ipak zahtjevan, pa ta ocjena kvari prosjek).
Posao rade ljudi, a njih ima svakakvih... Sjetit ću se ovog topica kad budem gunđala na školu, pa će mi odmah biti lakše.