Moram priznati da sve to nismo promatrali na taj način. Sve se nekako slagalo samo, dijete je već prilično okopnilo u školi (ne žali se on, ali jednostavno prestane pričati, prepričava isključivo odmore, pa se sva njegova prisutnost na nastavi svede na sjedi drvo na drvu, zaokruži zadaću i napravi ju, ali to je sve) a mm službeno putovao u Veneziu, ponedjeljak, polakomila se ja na produženi vikend (a imam nešto slobodnih dana zlu ne trebalo)... pitali unaprijed učiteljicu, ona nam dala dozvolu i navela što taj dan planira za nastavu i zadaću, pa je nakon nastave, dan prije puta, on sam unaprijed odradio svoje. Drugi put je bio bez vanjskog povoda, ali postupak isti: dozvola/zadaća/put... a nama svima puno lakše nastaviti dalje nakon toga... što se osjetilo i na djetetu i njegovom odnosu prema školi... Sad moram razmisliti...