previše očekuješ od sebe , s tobom je sve ok.
bebe su naporne , neke više neke manje, uglavnom počnu spavati . do škole XD
odspavaj .
 |
|||
|
|
|||
previše očekuješ od sebe , s tobom je sve ok.
bebe su naporne , neke više neke manje, uglavnom počnu spavati . do škole XD
odspavaj .
Bacanje je ok. Nek se baca ako joj se baca. Nema te pravo ozljedjivati. Odmakni ju i pusti da vristi. Koliko god hoce. Samo se suzdrzi od vristanja.
Moji su se bacali i bacali, ali ne dam da me stipaju i gotovo!
Maria, ne mogu se složiti s tvojom recenicom nikako. Kako moze biti sve u redu, ako previse ocekuje od sebe? To je temelj na kojem je nastao hrkljus u kojem je sad.
Zuska, ti ne trebas postici ideal roditeljstva, nego trebaš SVOJE vlastito roditeljstvo uobliciti u nešto sto tebi odgovara. Naravno da u tome ima i uspona i padova, al ona neka normala je ono sto ti uspostavljas. Ne knjige, časopisi, a bogami niti forumi o roditeljstvu.
Uh! Ako si čitala temu ovako je bilo i kod nas samo bez ove pomoći baka-djedova i predaha, tako da ti savjetujem kad god trebaš iskoristi to i nemoj osjećati grižnju savjesti. S bebama nije lako, međutim s nekima je ipak teže.
Kod nas ti je ovako, od 17mj s ukidanjem cice, počela je spavati po noći, međutim, po danu je ostalo isto, ponekada i teže. Traži stalnu pažnju, stalni kontakt, želi se nositi 24 sata, ne želi šetati. Zadnja 2 mj je postalo još izraženije. Neki dan smo odlučili da je nošenju kraj i da ako želi negdje ići mora malo i šetati. Moram li reći da je imala takav tantrum da je nisam mogla smiriti sat vremena. Znam što je tantrum i kako izgleda jer ih je već imala, ali ovo je bilo prestrašno, mislila sam da ima mali živčani slom, počela se nekontrolirano tresti.
Kod nas za sada vrijedi ono da je zahtjevna od rođenja i da to i dalje tako stoji. Ima dana kad pucamo po šavovima i ja i MM. U zadnje vrijeme sam počela i vikati, a to mrzim i obećala sam si da neću, međutim ponekad jednostavno puknem. Mislim da bi bilo puno lakše da imamo pomoć, a ovako imamo zahtjevno dijete i moju mamu koja je dementna tako da je i ona kao dijete.
I da milion puta mi prođe kroz glavu jesmo li mi negdje pogriješili, a onda se opet sjetim da je s 3 dana života ostala bez glasa od vrištanja i da je tako nastavila do danas, a da je fizički s njom bilo sve u redu i da još uvijek nismo uspjeli otkriti postoji li nešto zbog čega je takva, jer njoj je okidač apsolutno sve.
Što sam htjela reći, moramo se pomiriti da imamo zahtjevniju djecu, a nespavanje će proći, ali karakter će ostati.
Eh da, ima trenutaka kad i ja posumnjam u AP i jeli nas on doveo do toga iako sam ga primjenjivala zato jer mi je tako srce govorilo, a tek kasnije sam saznala da to ima i naziv. Međutim i sljedeći put bih opet tako jer mi tako govori srce.
Posljednje uređivanje od mitovski : 16.12.2012. at 13:00
Zuska, k'o da sebe čitam prije 4,5 godine.
Nemam savjet, sigurna sam da dobro hendlaš situaciju. To su takva djeca, preintenzivna u svim segmentima. Ja ih poslije jednog takvog imam još dvoje, dakle očito je da se stanje popravlja. U stvari možda je krivo reći popravlja, fizički je puno lakše ali psihički zahtjevnije.
Možda će ti se činiti da sam šenula, ali probaj se što više smijati. Čak i u apsurdnim situacijama. A granice postavljaj bez emocionalnog angažmana, jasno, ozbiljno i doslijedno.
I naravno, drži se, neće ni ovo trajati vječno.
marta , u pravu si.
post je ispao blesav, jer sam brisala neke svoje osvrte na AP i još po nešto
što joj u ovom trenutuku ne treba. još jedna soliteljica pameti, već kakva takva pa makar i blesava podrška
tako je to kda se previše autocenzuriraš, da je imam na fb bila bi 100 posto izravna i iskrena
Hvala vam na podršci.
Ma nije da svoje roditeljstvo baziram na knjigama, knjigu o AP sam pročitala tek ovo ljeto kad je već bilo "kasno", tj. AP sam uvela sama, instinktivno i bez spoznaje da to ima ime, baš kao što kaže Mitovski. Tek sam kasnije, upravo kroz upoznavanje s pojmovima zahtjevne djece, odnosno djece s visokom razinom potreba, došla do Searsa i uopće pojma AP-a. Voljela bih, naravno, čuti različita mišljenja, a posebno iskustva o AP-u, iako ovo nije topic o tome (mođemo se preseliti na topic o AP-u, tako da, Maria71, ako želiš, nemoj se cenzurirati).
U pravu si Marta, trebam naći svoju mjeru, u mnogome mi to uspijeva, a forum mi u tome pomaže. Kad imam nedoumice, odem, gledam, čitam, pitam. Nemam puno ljudi oko sebe s kojima o tome mogu razgovarati. Naš problem je u tome što mi je dijete jako intenzivno (drago mi je i Mitovski spomenula tu intenzivnost jer to je to) u svakom aspektu, stalno traži još i više...a ja nekad nemam snage...Drugi dio problema je taj što me, ako ne dam ama baš sve od sebe (djetetu, poslu, odnosima), peče savjest da nisam dala još više, da nisam dovoljno dobra, da sam mogla još bolje... I onda me to frustrira pa se krećem u krug...
Trampolina, super savjet oko smijanja. Znala sam si ga sama davati, ali zaboravim...pogotovo kad je teško.
Dobila, evo, danas preuranjeni menzis od stresa, a inače je točan u sat, bit će, izgleda, da smo obje oprane od viroze i hormona, još da mi je glavobolju otjerat pa, nakon 3 dana, i pojest nešto. Ali ovo oko smijanja mi je povuklo osmijeh na lice...
Posljednje uređivanje od Zuska : 16.12.2012. at 13:41
Zuska, savjetovala bih ti da sjedneš sama sa sobom i dogovoriš se.
Moraš odlučiti gdje će biti granica.
Npr. Kad ju dojiš, može dojiti samo dok ti leži u krilu ili pored tebe i nema štipanja. Ako je to ono što želiš, postići ćeš samo tako da budeš dosljedna i toga se čvrsto držiš. Isti čas kad počne raditi ono što ti se ne sviđa, spusti majicu. I budi odlučna. Već nakon par puta će shvatiti.
I ja sam za popuštanje, ali ne u svemu. Roditelj može i treba reći: Bit će po mome ili neće biti. Ne uvijek i ne za sve, ali nekad ćeš samo tako sačuvati zdravu pamet.
No, morat ćeš i ti popustiti i proširiti svoje granice kod nekih stvari. Napisala si da ona želi biti stalno s tobom i da ne možeš raditi ništa . Ali, to je normalno. SVE se po kući radi sa djetetom. Rad s jednom rukom je sasvim OK
Što god mislila, reći ću ti da probaš uživati dok te toliko silno voli, jer uskoro toga više neće biti i postat ćeš među zadnjim rupama na svirali, tj. trebat ćeš za razvoziti i plaćati aktivnosti. I kad dobiješ leteći pozdrav, bit će dobro.
A spavanje? Moji su svi počeli spavati noć kad sam prestala dojiti. Ustvari, dvoje od troje spavati bez buđenja, a jedno tu i tamo. Možda i tebi bude tako.
Ne znam baš da li ti ovo pomaže.
Jao...Neću te utešiti...Moja ćerka i dalje ima tu naviku štipkanja..sa 3 god 7meseci...Tj. dosta brzo smo je naučili da štipkanje boli, ali ona i dalje obožava da uštipne i trlja komad tkanine među prstićima.Zuska prvotno napisa
I inače je ličila ponašanjem na tvoju ćerkicu, tj. isto je sisala kao da se bori, loše spavala i još ne spava bog zna kako, uvek u pokretu (90% bebećih slika mi je mutno jer aparat nije mogao da je uhvati!), sve živo je stimuliše...
Nakon sveg samopreispitivanja, ja sam sad dosta uverena da moje dete ima neke elemente hiperaktivnosti, uz neke blage smetnje senzorne integracije-recimo, ona definitivno i dalje ima natprosečan br. pokreta u minuti/satu/danu-uvek bar deo tela mora biti u pokretu. Onda, to trljanje tkanine prstićima-tkanina mora biti isključivo pamučna, od glatkog pamuka koji fino klizi pod prstićima-ako nekim slučajem ima "neadekvatnu" odeću na sebi, onda "čupka" tuđe majice-šta je to drugo nego neka preterana senzorička izbirljivost...
Ja sam na svoje dete navikla i volim je beskrajno, ali smešno mi je da tvrdim da je ista kao druga deca, kad već na primeru mlađeg sina vidim da nije. Ona je u njegovom uzrastu sisala po 6-8 puta i sike su bile obožavane. Sin doji 3 puta dnevno i to samo pospan, budnog ga sike ne zanimaju nimalo.
Kao što je neko već rekao, sa tom decom negde treba postavljati čvršće granice od proseka, a negde natprosečno spustiti kriterijume. Meni je bilo grozno što joj svaki dan mesecima ponavljam da se ne štipa i sklanjam ruke-ali tako je. I juče smo se posvađale jer je došla da se mazi sa mnom i uporno mi čupkala majicu na mestu gde me užasno golica ispod pazuha, a držala sam je u rukama i zamalo ispustila zbog tog dva puta-da ne pominjem da dok štipka majicu slučajno uštipne i mene-i šta čovek da radi....Ona još sisa jednom za uspavljivanje-ali mirno i pristojno-inače prekidamo dojenje. I to pravilo je postavljeno odavno, ali desi se i sad bar jednom nedeljno da je opomenem zbog štipkanja i bacakanja nogama. opet, kao što je već napisano, dojenje se završi, ali karakter ostaje...
Posljednje uređivanje od pulinka : 17.12.2012. at 10:52
Zuska, ja bih rekla da ti je ovo prvi i osnovni problem. Mislim da problemi krecu iz nas samih jer nesto mozemo podnijeti a nesto ne mozemo. I onda djeca pritiscu to sto ne mozemo. Na tome treba raditi.
Znaš kaj je mene po kratkom postupku izliječilo od pregaranja? Drugo dijete! Pa sam brzo došla k pameti jer nisam fizički ni psihički mogla dojiti 24 sata, nositi 24 sata itd. Sveli smo sve na pravu mjeru i dobro. Istina, i dalje se pitam jesam li što mogla više...ali opet... neke stvari treba odrezati.
Što misliš u kakvoj su poziciji mame vježbača (pogotovo onih koji moraju malo žešće raditi) a djeca se deru??? Pa da, deru se, ali ti znaš da radiš za njihovo dobro i guliš po svome. Isto ako te dijete iscrpljuje noćnim nacicavanjem a ti znaš da se moraš naspavati jerbo ćeš u protivnom sutra zaglaviti u kakvoj saobraćajki nedajbog, onda napraviš rez. I gotovo! Dijete zna što hoće, ali to ne mora uvijek biti za njegovo dobro. Teško je to, ali treba napraviti neki kompromis.
Mene treće
Zuska, registrirala sam se zbog tebe
S obzirom na kasnu uru, probat cu biti sto kraca.
Imala sam slicnu situaciju i bila u slicnom stanju kao i ti - pred zidom. Divljanje zbog spavanja i budjenje po 5 puta po noci se rijesilo u roku 3 dana nakon sto sam ju primorala da sama zaspe, bez nosenja i inih specijalnih tretmana. po nepopularnom sistemu "cry it out", no ne bas tako jer sam bila uz nju dok nije zaspala, nisam je ostavila da place u samoci. Taj uspjeh mi je dao snagu za dalje, jer sam time uspjela prekinuti osjecaj da me dijete ima u saci, nego da ja imam snagu i znam nacin kako cu "vladati" njom. (Molim da se ovo "vladati" ne shvati na pogresan nacin.) I od tada je sve pomalo drugacije. Upute koje joj dajem su odlucne, jer vjerujem u sebe kad ju usmjeravam i sad je tata taj koji ima problem spakirati ju u krevet. Prije je kod svih ostalih bila bolja nego kod mene, a sad je kod mene najbolja. Gle, mozda su nam djeca karakterno razlicitita i svako je individualno i treba poseban pristup u razlicitim fazama zivota, ali ja sam za sebe odlucila da moram postati stroza, da necu teziti da zadovoljim bas svaku sitnicu koju propisuje danasnji ideal savrsene majke i bolje sam. Tj. i dalje se grizem ako mislim da dan nije bio dovoljno ispunjen, ali ju odgajam po osjecaju, vodjena mislju da mogu dozvoliti puno, ali samo onoliko koliko ja mogu podnijeti i u granicama, tako da i ja mogu disati,a ne biti masina njoj na usluzi. Sebicnost se valjda isto mora vjezbati. Ustupati cu i podredjivati se koliko mogu, ali sve sto je izvan tih granica jednostavno ne prolazi. Npr. nema izlazenja iz sobe po noci, jer se onda razbudi i dolazi na kojekakve ideje i bude dugo budna i tu je moja granica. Ne pada mi na pamet ostajati budna svaku drugu noc po dva sata (jos ima noci kad se probudi jednom ili rijedje dvaput). Mozda ovo sada izgleda okrutno, ali nije. Jednostavno joj postavljam granice koje svako dijete treba i dajem joj do znanja kako se moze ponasati prema meni i samnom (uskoro ce 3 godine), jer sam u prvih ludih i groznih 11 mjeseci shvatila koliko je to bitno. Jer, koja je druga alternativa?...Udovoljavati joj u bas svemu, samo da ne place i da bude sto sretnije dijete, jer je dijete danasnje savrsene majke uvijek sretno i sve se obavlja bez placa
Ako trebas pomoc u vezi uspavljivanja, probaj se javiti ovdje: sretan.san@gmail.com
Joja, dobrodošla, super si ti to sredila
Ali već neko vrijeme čitam kako ne treba djetetu sve dozvoljavati - pa zar stvarno ima majki koje misle da sretno dijete nikad ne plače?
Frustracija je vrlo bitan dio odrastanja i roditelj ne bi trebao sklanjati dijete iz takvih situacija. Drugi je par postola procijeniti kad je dijete spremno za koju količinu frustracije i može li je uopće obraditi ilu će je taložiti i stvoriti podlogu za neke devijacije kasnije.
I čini mi se da djeci treba ispunjavati potrebe (možda ne sad i odmah) a sa željama je druga priča.
Onog trena kad sam 120% počela vjerovati u ono što radim odgoj je krenuo u dobrom smjeru.
Ali moje dijete ima nezgodan običaj da od svih traži stopostotnu sigurnost u svoja djela.
Joja, hvala ti na iskustvu, već sam čitala slične priče... Ne znam kako to komentirati, ali mogu nešto reći detaljnije našoj priči. Moja beba se od prvog dana rođenja dere ko sumanuta. Dakle, izrazito je glasna, druge bebe su pored nje zvučale kao bebe koje nešto malo grintaju, a zapravo ne plaču. Po jačini plača postala je znana u gradu i u parku, druge su me mame uvijek sažalno gledale. Drugo, u tom je plaču oduvijek jako uporna. Npr. pokušala sam ju u nekoliko navrata naviknuti na kolica, ali to se pretvorilo u nešto strašno. Nije prestala urlati, nego je iz sekunde u sekundu povećavala urlanje, dok ne bi došla do zagrcavanja, kašljanja, gušenja...Prilično tvrdoglavo i samodestruktivno.
Da se razumijemo, nikad nije urlala bez veze, već samo kad je njoj nešto bilo važno.
Kad je htjela sisu. Ok, dobila ju je svaki put.
Kad se kao mlađahna beba kupala u kadi. Pa smo nabavili tommy tub i sve je bilo ok, svi smo uživali, kasnije prešla u kadicu i opet sve ok.
Kad joj se s 3 mjeseca više nije spavalo u njenom krevetu pa je prebačena u naš, i moje je majčinstvo dobilo novu i ljepšu dimenziju.
Kad se vozila u kolicima, pa smo to odbacili. I dan danas se nosi i uživamo u tome.
Kad se vozi u jajetu sad će za koji dan i AS pa će valjda prestati urlati.
Kad joj se više ne da biti u hranilici. i tako dalje.
Na to gledam kao na njenu borbu za njena prava i njen komoditet, a koji, zapravo, nama nije u nekoj mjeri naškodio, dapače, još nas je više povezalo. I ona mi je bila vodilja u AP-u, izborila se za njegove elemente prije nego sam znala što je to.
Na ovo sa spavanjem dok nisam jako umorna gledam isto tako - očito joj trebam, očito sazrijeva...kad bude spremna spavat će. Tu možda griješim. Sa tvog aspekta i sa aspekta svih koji su spavanje riješili cry outom ili prekidanjem dojenja...sigurno griješim.
S druge strane, evo dva svježa primjera. U subotu navečer sam n-ti put kad se probudila, došla u sobu, legla kraj nje i pustila je da plače. Katastrofa. Nakon 10 minuta morala sam ju dići jer je počela ostajati bez glasa, počela se gušiti, a jecala je još pola sata nakon toga (ne pretjerujem). Umjesto nje, ja sam nastavila plakati (umor, ljutnja, savjest, sve se pomiješalo). Je li moguće da bi tako ustrajno i autodestruktivno plakala da joj ne trebam, samo iz hira?
Noćas sam oko 4 odlučila da mora ostaviti cicu jer se nacicavala već neko vrijeme, a ja nikako da zaspem. I udri u plač, najprije isforsiran, a onda kad je skužila da ne reagiram i pravi. Pa je došao tata i uzeo ju, a ona, umjesto da se smiri, krenula ponovo u najglasnije urlanje koje može, i ponovo se počela zagrcavati, kašljati, ostajati bez zraka, jecati...i opet sam ju uzela.
I sad to netko čita i misli se - mala vas vrti oko malog prsta.
Ja bih to isto mislila da nemam doma tako glasno i ustrajno stvorenje, stvorenje koje od prvog dana ima potpuno bistre oči, koje od prvog dana zna što želi i ne želi u bilo kojem segmentu i koje to jasno i glasno daje do znanja. Ovo nije moje subjektivno zapažanje, već zapažanje kojeg dijeli širi krug, uključujući rodbinu, prijatelje, pedijatra...
I šta sad ja da radim? Da mislim kako nas mala voza od prvog dana?
Da joj prestanem vjerovati jer, evo, ima već 13 mjeseci i vrijeme je za spavanje? Zar ona ne bi spavala da je spremna, pa tko normalan želi ne prespavati noć i buditi se x puta, osim ako to ne može i ne zna? Trebam li joj i dalje vjerovati pa će početi bolje spavati kad postane spremna?
Trebam li joj vjerovati da će pustiti sisu kad sama bude spremna? Unatoč tome što sisa stalno i puno (je li to hir ili potreba i kako to znati?) i unatoč tome što me svaki dan ugrize po nekoliko puta (unatoč tome što svaki put jasno kažem da se to ne radi i uzmem sisu, džaba, kad po novom ona sama pusti sisu i pobjegne i onda je više neko vrijeme ne pita).
Jesam li ja zbunjeni i permisivni roditelj ili roditelj koji ima pravilan osjećaj da ipak treba djetetu vjerovati, čak i pod cijenu svog umora, nespavanja, živaca....?
U ovom trenutku ne znam odgovor. Da me netko pita što bih drukčije napravila u ovih 13 mjeseci da mogu opet, stvarno ne znam. Možda bih malo više pazila na to da prvih par mjeseci noću ne skačem odmah na svaki kme. Jedino tu vidim neku mogućnost da sam možda doprinijela njenom nespavanju. A možda i nisam.
Ovo sam zapravo krenula pisati da ti kažem da se neke metode ne mogu jednako primijeniti na svako dijete. Ili mogu?
Bit ću pametnija za nekoliko mjeseci, a još pametnija za nekoliko godina. Nadam se samo da se tad neću jako gristi zbog nečega što jesam ili nisam napravila.
Mislim da nema majki koje misle da sretno dijete nikada ne place, ali nekako mi se cini da puno majki zavrsava pod kotacima savrsenog majcinstva. Daju se i izgaraju, dok djeca prosiruju svoje granice daleko izvan onoga sto mame mogu podnijeti i to je taj zacarani krug. Dijete je grozno i postaje sve groznije dok ja svaki dan razbijam glavu kako mu sto bolje udovoljiti i smisljam nove trikove kako da ju navedem da npr. spava i da ne urla. Ja sam do Lorinog 7. ili 8. mjeseca nosila to dijete satima u marami. Jedan dan sam hodala po stanu citavih 8 sati samo da suti, do 11. mj. udovoljavala svakom prohtjevu samo da ne urla. Smatrala sam se nesposobnom i bojala se njenih rekacija.
Onda smo sredili spavanje, ja “pokazala zube” na svim frontovima i vidi cuda….
Naravno da to nije formula koja funkcionira kod svakog djeteta, ali s druge strane, misliti da sve sto traze, traze jer im je to POTREBA, a ne zato jer bas to sad hoce (dakle zelja), nije bas realno. Dijete moje susjede je zestoki “borac za svoja prava”, odnosno za svoje zelje, ali mama kaze “ma nemoj!” i mama je ostala pri svom pravu da kaze “dijete, onako cemo kako ja kazem”. Borba je dugo trajala i traje jos, ali ta mama osvaja teritorij za teritorijem
Zuska, tvoje dijete zna: ja necu kolica, urlam i onda idem van iz kolica. Hocu sisu, urlam i dobijem, hocu da me se nosi, urlam i nosi me se. E sad, ne zelim pametovati i kako narod kaze “grijesiti dusu”, to sa tim plakanjem do zagrcavanja i gusenja nemam iskustva i ne sjecam se da li sam nesto citala o tome. Ali ovako, iz pozicije neznalice…jel bi mogla probati sljedece:
Probat organizirat npr. vikend u nekoj zagorskoj vikendici ili nesto slicno, gdje urlanje ne bi jako smetalo susjedima i probat joj ne ostvariti zelju da se nosi. Dva cijela dana bez nosenja, bez obzira koliko place. Prvi dan, uspavljivanje kako je navikla, drugi dan u horizontali, bez nosenja i bilo kakvih divljanja. To sa nosenjem nije tako strasno i to nije potreba, nego se gdjica zeli nositi. Da je moja imala potrebu da bude uz mene, onda bi joj bilo dovoljno da mi bude u krilu ili narucju, a ne bi urlala zato jer sam se usudila sjesti. Moze to biti i nesto drugo…Po meni je svo to deranje samo njen protest protiv situacije koja nije po njenoj zelji, a cinjenica da ona zna sta hoce, ne znaci da joj trebas dati do znanja da to moze i dobiti. Plakanju jednom mora doci kraj i ja bi probala docekati ga bez da popustim. Kuzis, probala bi „pobjediti“ na jednoj fronti, pa ako primjetim imalo naznake kod nje da uzmice u svojem prohtjevu, to bi bio znak da sam na pravom putu. Kod takvih poduhvata je pozeljno zauzdati emocije,nesto hladnije, kratko, jasno, bez puno bla,bla. Stila, nemogu te sad nositi jer kuham, nositi cu te poslije.
U sto vjerovati je bio i moj problem, pa sam odlucila da joj za pocetak necu vjerovati
da se mora nositi i da nemora spavati tj. da sama zna koliko treba sna (dijete je bilo kronicno umorno do 11. mj.), a vjerovala sam joj npr. da ne voli kolica. (Btw. sad ih voli).
Kad sam se ja usudila postati stroza, ona se pocela mijenjati.
Zuska i ostale, možda je još rano, ali zavirite na topic o darovitoj djeci... Znam dosta (zapravo puno) primjera takvih i vrlo često su imali problema sa spavanjem + bili zahtjevni na druge načine.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 20.12.2012. at 08:01
I ja se ubacujem u priču, slažem se sa joja da treba povući u nekim stvarima crtu i jednostavno biti "stroži". Zuska, već sam nekoliko puta rekla da su naše curke slične i u ovoj tvojoj priči nas prepoznajem. Jedina je razlika u tome što sam ja odavno odlučila reći ne uspavljivanju jer nisam imala živaca niti volje pola dana provesti uspavljujući je i boreći se s njom, jednostavno mi je to bilo previše i nisam vidjela da išta dobroga njoj donosim time... Bilo je teško proći taj period ali se isplatilo. Da se tako nastavilo, sumnjam da bi danas bila pri sebi
Zuska kad sam čitala tvoj zadnji post kao da sam ga ja pisala od riječi do riječi. Urlanje od rođenja, ne voženje u kolicima, urlanje u AS, zagrcavanje od plača, držanje daha, nosanje itd.
Smatram da je svako biće potpuno drugačije i iako znam da su svi savjeti koje sam dobivala dobronamjerni, jednostavno ne pale kod sve djece. Jedna moja poznanica ima poprilično mirnije dijete i naravno da je njoj lako reći da nebi trpjela neko ponašanje kad ga niti ne mora trpjeti ili mora ali 15 puta rjeđe nego ja i ja shvaćam iz kojih cipela ona govori i ne zamjeram joj, ali ja i samo ja znam kakvo je moje dijete i kako se ponaša.
Ne mogu ja na isti način rješavati stvari, kad moja J. toliko plače kad plače da ostaje bez daha i poplavi. Koliko bi vas bilo doslijedno do kraja kad bi vam dijete zadržavalo dah i to od rođenja, a ne od 2-3 godine. Ja moram stati i govoriti joj da se smiri i da diše i zagrliti je da ona dođe k sebi.
Nisam taoc njenog ponašanja i ne dopuštam joj i ne popuštam u bitnim stvarima kao npr. spavanje i sl., međutim to je uvijek, ali uvijek popraćeno njenim burnim reakcijama, plakanjem i urlanjem bez obzira koliko ja puta nešto nedopustila.
Što se tiče noćnih buđenja, na to sam nekako bila spremna. Uvijek sam mislila da oni roditelji čije bebe spavaju po noći imaju sreću i da je više onih koji ne spavaju. Kod nas je to buđenje svakih pola sata završilo sa 17mj kad sam ukinula cicu, doslovce preko noći. I nikada više nije pitala za cicu niti se budila, ali opet moglo je biti i drugačije. Dudu smo isto ostavili preko noći, bez ikakvih problema, dok za najobičnije sitnice urla.
Npr. neki dan sam joj kod presvlačenja pelene namazala nogice s kremom jer ima AD i to je bio okidač da ona urla i urla zašto sam to napravila. Kaže mi jedna prijateljica, možda si joj trebala reći prije. Ok, možda jesam, ali ne mogu stalno misliti što joj trebam reći i biti svake minute i pripravnosti.
Ono što sam htjela reći je to, da ne smatram da smo MM i ja krivi što je ona takva ( istina, ponekada se zapitamo radimo li nešto krivo), jer je takva od rođenja, strastveno, srčano i s puno suza brani svoje granice. Smatram da smo očito nešto dobro napravili kad je u vrtiću tete hvale na sva usta, kako sve zna, pomaže i njima i prijateljima, kako se lijepo igra itd.
Peterlin, što se tiče darovitosti, ne znam što da ti kažem. Ne vidim neke velike znakove darovitosti, iako je listala knjigice od 8mj, pričala u rečenicama od 10mj i slične takve stvari, rečeno mi je da to nisu neki znakovi. Znam samo da joj jako brzo sve dosadi, da stalno traži nove izazove, da kad nešto savlada jednom, ne želi to više ponavljati (npr. zna boje, ali smo joj dosadni kad je pitamo boju, pa namjerno odgovara krivo i smije se), slagalicu ako jednom složi više je ne zanima itd. Ostao mi je gorak okus kad je jedna forumašica napomenula da bi mogla biti darovita, pa su me na forumu napali, tako da sam sama sebi rekla da to sigurno nije, pa se ne usudim niti krenuti istražiti to da me i netko drugi tako ne poklopi. Nije meni do njene darovitosti ili ADHD-a ili šta bi već moglo biti, nego da nađem način kako s njom, da me netko uputi i da mi kaže uzrok ako ga ima ili nema, ali me strah ismijavanja koje sam i ovdje doživjela.
Strašno sam sretna što je u vrtiću dobila predivne tete koje su toliko kreativne, maštovite, koje ih toliko potiču, svaki dan im postavljaju izazove i moja J. uživa u vrtiću, obožava ići u vrtić i obožava tete, a obožavanje je obostrano. Tete su nam od prvih dana dale do znanja onako potiho da je drugačija i da joj treba tih izazova više.
Uglavnom, planiram u skorije vrijeme obaviti razgovor sa psihologom, čisto da budem mirnija i da vidim, dali mi griješimo, dali postoji kakav uzrok njenom ponašanju ili je to jednostavno takav karakter.
Eh da, da ne ispadne da ju samo kudim, ona je predivna djevojčica, koja nas toliko zna nasmijati, koja je jučer sama od sebe rekla da nas puno voli i da je jako sretna. Vikala je po stanu sretnaaaa saaaam, ali vidim da joj treba puno izazova, a ja nisam kreativna i nemam ideja, pa ću potražiti stručniju pomoć.
Mitovski, to što tvoja curica iskazuje je afektivno-respiratorni sindrom. Jesi li čitala već o tome?
Nisam.
Moja najstarija je bila kao i Zuskina-stvarno zahtjevna, a sa spavanjem ista priča...Probala sam i ja cry out, ali ....prvu noć ,iako sam stalno bila uz nju, toliko je urlala da se zbljuvala, pa ju presvlači, opet uspavljivaj... Znate kad je počela spavati-kad se rodila seka-seka ju je umorila po danu svojim plačem, a po noći budila pa je sad bila ljuta zakaj ona ne može spavati
Dijete može zadržavati dah do padanja u nesvijest. Nije opasno ovako kako ti opisuješ, ako samo poplavi (OK, shvaćam da ovo samo zvuči bezosjećajno, ali plavio je i moj). Kažu da je ta pojava vezana uz osjetljivost djeteta, ali i strah roditelja, osobito ako je roditelj vrlo nemiran zbog djetetova ponašanja. Kažu da se nikad ne pojavljuje u djece koje u obitelji ima više od dvoje.
Uglavnom, nisi jedina kojoj je dijete takvo. Ja znam i težih slučajeva.
Meni je pomoglo kad sam osvijestila da nije opasno i da ovisi i o meni.
Nemoj čitati što Richter piše o tome.
Ej, Zuska, i dalje tako?
Ja cu reci da razumijem taj plac jer je tako plakala Anita, i od tad moja uzrecica "neka djeca placu pa se smire, a neka dok ne krepaju". (mozda malo ruzno zvuci)
ne stignem sad vise pisati ali to definitivno nije nesto sto se moze iskorigirati. kada je malo porasla i kad sam mogla prepoznati tantrum, to je bilo upravo to - dijete je van kontrole i ono se ne moze zaustaviti. mozemo mi reci da su uzroci banalni. nama. njima je to cesto nesto jako bitno. ili mozda i nije, nego su se izgubili po putu. moja se cesto znala rasplakati radi necega, i cak i kada bi to nesto dobila ona nije mogla stati, nikako, i jasno je da je tu podloga u biti nesto drugo, a ne samo nacin da nesto dobije ili bude po njenom. i kad je bila veca i mogla artikulirati svoj stanje, cesto mi je na moje "smiri se" vristeci odgovarala "NE MOGU!!!" i ja sam vidjela da pokusava, ali nije islo.
bah, moram ici.
drzite se
Opet ja. Evo, ovo nije loš tekst.
Da me krivo ne shvatite, ali ne uzbuđujem se ja previše oko toga, niti mislim da je nešto opasno, nije došlo do mjere da bi bilo opasno, ali definitivno ne mogu istjerivati nešto kad je ona u takvom stanju, što ne znači da će onda dobiti to isto, ali ne mogu je ostaviti da plače. Ovo kod nje traje od rođenja, kao beba je zadržavala dah, tako da sam nažalost već navikla i oguglala, oni koji vide to prvi put prepadnu se i pitaju me kako mogu biti mirna.
Jedini put kad sam se malo prepala je bilo prije 10-tak dana kad je imala tantrum jer smo joj rekli da ju ne možemo više nositi i tada se tresla nekotrolirano i trajalo je duže vrijeme da ju uspijem smiriti.
Izvukla sam ovo Zuskino pitanje jer me dio Storminog posta na to potakao - ono gdje opisuje kako se njena A. nije mogla smiriti iako je to htjela i iako je dobila što je plač potaklo. Dakle, odgovor nije iz hira, ali nije ni samo zato što joj nešto treba, nego i činjenica da je jednostavno osjetljivija i da joj nije dan dar samosmirivanja. (Je li moguće da bi tako ustrajno i autodestruktivno plakala da joj ne trebam, samo iz hira?)
Moj mlađi ima taj dar i mene to i danas, s njegove dvije i pol godine još zna iznenaditi - to kako se on sam od sebe smiri, bilo da je dobio što je htio ili ne.
Ali stariji nema, odnosno ima ga djelomično: eksplodira i nakon tridesetak sekundi do minute se obuzda. Nije mi drago da se to još dešava, ali se tješim da pritom ne udara, ne vrijeđa, ne baca stvari; samo viče.
A kažu za preosjetljivu djecu da su njima rituali, rutina i granice još i važniji nego drugoj djeci.
Hvala cure, puno toga ste napisale na što bih htjela reagirati ili nadovezati se, ali, na žalost, sad ne stignem. Nadodat ću samo da je moja užasno osjetljiva, nekad je dovoljno da joj samo kažem "ne" ako poseže za nečim, napravi bolnu grimasu, onako uvrijeđeno me pogleda i zaplače, ali to ne bude urlanje, nego mali protest.
Ako joj nešto nenajavljeno uzmem iz ruke, ako joj nešto nenajavljeno radim (slično ko što je Mitovski opisala ovo s mazanjem kreme), onda urla. Sve može, ali uz puno priče, pokazivanja, objašnjavanja... Otkad ona smije sastavljati i rastavljati nosni respirator, želi da joj usisavam nos svakih 5 minuta. A prije je bilo urlanje.
Ma ne znam, nekako sam sve čvršća u odluci da ću uskoro ukidati dojenje...Ovo sa grizenjem me izluđuje, a ne znam više način kako da to spriječim. Već sam stoput uzela sisu, vikala, bila ljuta, jaukala...niš ne pali.
Preporučit ću knjigu naslova Zahtjevna djeca autora S. Greenspana u kojoj jedno poglavlje govori o preosjetljivoj djeci. Meni je to bilo najkorisnijih 30-ak stranica što sam pročitala o odgoju. Ponešto sam shvatila i o sebi.
Svaka od nas mora postati ekspert za vlastito dijete... čitam i mislim si - nema tu savjeta. Beskonačno vaganje između djeteta, obiteljskih pravila, majčinih potreba, dječjeg karaktera... držite se cure! Moj sada 7,5 godišnjak je dijete za poželjeti... a bilo je točno kako opisujete... još malo
neznam da li je pravo mjesto, ja inače imam mirno djete ali jedan sitan problem
to je hranjenje ima sada sedamnest mjeseci i u principu zna jesti sa žlicom , ali ponekad jednostavno neće i urla i urla, znam da je gladna , ali neće uzeti žlicu bez obzira na moje nagovaranje ne znam kako da to rješim
A tko zna sta se njoj mota po glavi...Ja bi ju pustila da jede kako hoce, nemoj ju siliti, jer hranjenje bi moglo prestati biti ugodan dozivljaj. Stavi joj na stol ono sto joj zelis ponuditi i pribor za jelo, sjedni pred telku i poslije samo pocisti svinjac
Za manire ima jos vremena...
Nahrani je ti.
pa kombiniram obadvije tehnike, ali ja sam jedna nestrpljiva mama
tako je i sa flašicom zna piti iz nje i nagnuti , ali donese flašicu i napoji me, podnekad jednostavno neće piti sama,
Ma to je malo dijete, neka jede bilo kako, najbolje je ti nahrani. Negdje oko dvije godine treba već sama jesti, ali još ima vremena.
eto da se malo hvalim tu i tamo jede sama, to je sve skupa jako nespretno ali nas veseli,
i iziskuje puno čišćenja
ali jede s obadvije ruke i ljevom i desnom jer rano otkriti da li je ljevak ili dešnjak
nema veze s kojom rukom jede, nek samo jede
Kad dijete prođe 3 godine pitaj me ponovno, pa ću napisati kako se provjerava je li ljevak ili dešnjak... Za neke se zna odmah (moj mlađi je zakleti ljevak od rođenja) a za neke se ne zna do škole, pogotovo ako su "kombinirani" (dominantna lijeva ruka i desna noga).
Inače, slažem se s Jelenom.O. - bitno da jede... Ako te brine kojom će rukom jesti, nemoj žlicu stavljati uz tanjur s neke strane, nego pruži djetetu žlicu tako da mu ide prema nosu, pa gledaj kojom će rukom češće posegnuti.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 13.01.2013. at 14:01
Jao, ja sam se u dosta ovoga prepoznala pa da nesto i napisem.. sjedila sam u jednom stranom kaficu sa svojom malenom, tad neobicno mirnom (pustila me je cak da smirim kavu), dok je za susdjenim stolom malisan se derao izvijao i stvarao probleme majci da ga stavi u kolica i sveze. Kada je ova vidjela da je promatram nasmija mi se i kao odmahnu rukom: huh. Ja rekoh: ja sam mislila da samo ja imam takvih problema. Ona se nasmija i rece tako opusteno: ma svi su takvi! Sto me je ohrabrilo. Ovi na zapadu su mnogo nemarniji, i oni bas znaju ne primati sve k srcu, cesto vidis kako ignorisu dok se klinci deru i plaze po podu...bas su cooleri...heh.
Nego, tada je moja mala imala 10 mjeseci. I imala sam sam strasnih problema svaki put je staviti u kolica i svezati kad hocemo negdje, izvija se, dere, place... ja nikada prije nisam vidjela takvo sto kod nekog drugog..svacija djeca su primjerna, kao s reklame, smjese se kad idu u kolica u setnju, veselo pljescu rukicama...a moja - vristi i opire se .. Poslije, jednom prilikom kad sam nasla malo vrmeena i procitala neko poglavlje o djeci tog doba, sokiralo me da procitam nesto u smislu: u ovom dobu mozete ocekivati kako ce se vase dijete poceti opirati vezanju u kolica ili u autostolicu. Pa DA! upravo to je problem...i GLE to je sasvim normalno! dakle shvatili smo da je vezanje u kolica ili autostolicu faza..koliko ce trajati ne znamo, ali nista nenormalno-
Problem sa spavanjem imamo, pisala sam na drugoj temi o tome, zeli se nosati, ne zeli u krevetic, ali smatramo da je to nasa greska od prvih dana sto je nismo naucili da samostalno spava, i sto nismo od ranih dana isprbali metod plakanja, sada vise zna i kad je ostavim u kreveticu i place, kao sto kazete, dok ne izgubi glas, i jeca, i roni krokodilske suze, sve mislim kako se njoj po glavi mota kako sam je ostavila! pa da, jer sada ima tu fazu: strah od odvajanja. i to je posve normalno. Samo nije mi u redu da place kad je u kreveticu a ja pored nje.. tada i ona uzme lupati glavicom o resetkice, i place.. probala sam je par noci pustiti tako da place, dok sam ja bila u sobi.. ali to beskonacno traje..i po dva sata, ipak zaspe od umora, ali sam ja mnogo umornija od nje i s glavoboljom.
Dalje, ima i ona svoje izljeve bijesa i frustracije. kad joj uzmem nesto iz ruku, ili ne dam da se penje negdje u stanu, zna prekriti lice rukicama i urlati, ili se prostrijeti po podu i plakati, ili lupati nogicama o pod... prvi put kad sam vidjela takvo ponasanje sam se sokirala... i sada svaki put kad to vidim sokiram se..strasno to izgleda, onda, uzmem je u narucje i pokusam umiriti, ali ne popustiti joj! Njoj je tek 1 god, i sokantno mi je da vidim kod djece kako nadolaze na to i na kakav nacin vec znaju ispoljavati svoje emocije...nije mogla vidjeti ni od koga, to je urodjeno..a mi smo prilicno mirni s njom, u kuci nema nikada neke galame ili sl. Ne mogu to cak dovesti u vezu s karakterom, jos je rano...sve mislimo da je faza..
sto netko gore vec rece, svako je dijete drugacije, medjutim ima u svakom dobu nesto ipak svojstveno djeci.... samo je problem u tome sto se o tome ne prica! Mislim kako svi pricaju kako su im djeca zlatna i pametna, i nitko nikada ne spominje probleme koje ima...tako da mi kad imamo problema mislimo da smo sami u tome, ili pripadamo onoj jadnoj nekolicini... ali nismo...djeca rastu, prolaze kroz faze...svi su izlozeni razlicitim poticajima iz okoline, netko odrasta samo uz baku, netko u vrticu vec, netko je aktivniji pa teze zaspe, netko ovo ili ono.... Mislim samo da treba znati granice i postaviti autoritet, ali ne uskratiti ljubav i prepoznati kada nas stvarno treba, vec uzeti u narucje...
sto se tice dojenja, ja sam smanjila s 9 mjeseci, zbog posla, samo na ujutro i navece, i onda polako i s tim prestala..doduse s 9 mjeseci ona nije imala pojma sta se desava, ali mislim da treba djetetu na nekom njima razumljivom jeziku objasniti zasto vise ne moze... reicmo...nema, presusilo
I mislim da bi je mozda drugo dijete (braco ili seka) smirilo..a mozda i ne bi. I mi zelimo i drugo, ali se bojim da bi se problem udvostrucio mozda..heheh. Ko zna.
Nego, ako imate burnout, a ja sam ga prije koji tjedan dozivjela, bitno je spakovati se kod nekoga od familije, ako su zivi baka-djed... ja sam dosla na odmor kod svojih, da malo predahnem..mozak i cijeli organizam se resetuju, pa onda moze se dalje.. Sretno svima!
uh uh, EmB, i ja bi se ponasala histericno da me netko tako tretira
EmaB, nadam se da sam krivo shvatila tvoj post (ali bojim se da nisam). Molim te da za dobro tvoga djeteta promijenis svoje ponasanje.
ja se pak nadam da to što je napisala nije baš tako
A sto ja to cinim pogresno, molim da mi pojasnite. kakvo ponasanje da promijenim? stvarno mi nije jasno.
... Ah da procitah jos jednom i sad vidim.. pa vi mislite da je ja ostavljam u kreveticu da place...ne radim to! heheh. probala sam metod plakanja na preporuku mnogih, ali mi nakon dvije noci nije uspjelo, nemam srca ja za to, probala sam sjediti pored nje u sobi dok se ne uspava u kreveticu, opet place pa nemam srca..... ako niste mislili na to, onda ne znam sto..pa po vama ja ispadoh jel losa majka iako odvaljujem ledja i ja i mm nosajuci je da zaspe.. ja kazem nasla sam se u u vasim pricama, isto prolazim, ..i sad odjednom svi nesto mnogo dobri, ja losa, stvarno ne kuzim...
dajte pliz pojasnite, necu moci spavati
ah moram vam priznati da me je jako povrijedilo sto to tako vidite, opet procitah i ne vidim nista lose.. malenu tretiramo kao princezu, malo je razmazena pa se brzo rasplace..zar nije 390 postova vec ovdje o problematicnoj djeci... moja poanta svega je da djeca nisu problematicna, nego jednostavno kako sam shavatila prolaze kroz faze, koje treba prihvatiti u uzivati u svakom trenutku... mislim da nisam losa majka, za razliku od vas mnogih ili 99% vas dajem mnogo vise, radim full time od njena 3 mjeseca, zivimo sami bez pomoci bilo koga, i sve stizemo, sto sam nekad umorna, je li to problem? malena ima sve, svu paznju.. to sto sam pokusala metod plakanja...tja...na zapadu tako mora..kad radis i odgajas bebu, nema ti druge, samo ja imam meko srce....
nego, nisam trebala nista ovdje ni postirati, vidim...
no dobro,ipak mnogo srece svima u vasim metodama..
Ema nemoj uzimati srcu ove postove, ne vjerujem da te netko htio uvrijediti. svi mi griješimo ili smo griješili u nečemu, a vjerojatno ćemo počiniti još pokoju grešku dok naša djeca ne odrastu. mada ja mislim da odgoj traje cijelog života i da ne postoji trenutak kad ćeš sebi reći da dižeš ruke, da te više nije briga što će i kako će tvoje dijete, samo se neke stvari drugačije odvijaju kako djeca rastu.
pročitala sam tvoj post i moj dojam je takav da si ti podosta opterećena okolinom i onim kako drugi obavljaju i žive svoje živote i odgoje djece. vjerujem da to nije dobro općenito, makar se svatko od nas ponekad uspoređuje s drugima. ali zapravo nema tu kruha. ja ne mislim da je zapad nešto strašno super i da tamo žive samo pametni ljudi koje slijepo treba slijediti u svakom segmentu življenja. dapače, mnogo toga mi se ne sviđa i baš mi se diže kosa na glavi od pojedinih stvaki ali to nije tema.
vjerujem da ti je naporno i da si umorna, teško je biti daleko od svojih i ne imati nikakvu pomoć, znam. ali kakva greška u spavanju bez vas, ma beba te treba i osjeća se sigurno kraj tebe. brzo će doći vrijeme kad ćeš morati žicati za malo maženja!
ali ovdje isto tako ima hrpa mama koje imaju i po troje djece i možda nemaju svakodnevnu pomoć i nije da to ne razumijemo. ali dio u kojem ti govoriš kako treba objasniti djetetu od 10-12 mjeseci da nema mlijeka, pa izdojiti i baciti i očekivati da beba to shvati i da bude pritom kul je oprosti nerealno. a za mene osobno i skroz nelogično. mislim, zašto bih djetetu uskraćivala mlijeko?
imam i ja bebu od skoro 9 mjeseci i vjeruj da znam koliko je naporno po cijelu noć dojiti i spavati u položajima nemogućim i kako žudim za 5 sati sna u komadu. i imam starije dijete koje traži svoje, koje vozim na 100 aktivnosti tjedno i što da ti velim? ne pada mi na pamet toj mrvi oduzeti njenu sisu koja joj je potrebna, koja je njoj i hrana i piće i miris i nježnost i prijateljica s kojom priča i kojoj se smije i sve njeno najdraže. to vrijeme tako brzo prođe i kad pomislim što je to vrijeme u jednom cijelom životu, ma to je kap u moru. i tvoja je cura mala, pa to je još beba koja ima svoje potrebe i ne vjerujem da nešto namjerno tebi sad prkosi. njoj sad treba samo tvoja blizina i razumijevanje, nema tu mjesta nekom treningu.
nemoj moja razmišljanja shvatiti kao neko patroniziranje već pokušaj stvari sagledati malo i iz drugoga kuta. ako ti se ne sviđa opet dobro, dozvoljeno je imati drugačije stavove
EmaB dobrodosla na forum. Nadam se da si vec shvatila kako u ovom forumskom svijetu vrijedi ona- sto ljudi sto cudi. Nadam se da ces i ostati tu jer bas na ovom forumu sam i ja naucila puno dobrih stvari. Iz tvog posta se vidi da si skroz brizna majka, ali i ja sam dobila dojam da te opterecuje okolina i kako bi sve to trebalo izgledati, kao s reklama... Drago mi je da si shvatila da ipak nije sve kao na reklami...
Ahaaa to oko dojenja tolika ljutnja (to je onaj tipicni jaz i osude izmedju dojilja i nedojilja, heheh)...ma ja sam samo htjela pomoci ovoj majci koju dijete stipa i koja ne zna kako da prestane s dojenjem...mislim, navodno pomoci, tj prenijeti jedan trik ili sta ja znam (mislila sam da je svrha foruma to, razmjena iskustava)... Ja ne kazem da sam morala svojoj lagati ili raditi trikove, ali sam morala prestati dojiti,mala nije ni primijetila, jer sam bila odstutna od kuce po 10 sati dnevno, zbog 9 sati na poslu (nakon 9 mjeseci ovdje ti ukinu i pauze za pumpanje, tako da nema vise sanse za dojenje). ja sam ipak do 9 mjeseca dojila i pumpala.. nisam svoje dijete ni za sta uskracivala nikada, ne gledam kako sta drugi ovdje rade, nisam opterecena, mada mozda se tako cini, jer da gledam moja bi sitacija bila mnogo drugacija...ja bi tada svoje dijete budno stavljala u krevetic vec od prvih dana i ne bi se trzala i ustajala i nosala je na svaki njen plac i slicno tome, i vec sada ne bi imala problema s njenim spavanjem..no imam, pa sta... slusam tudje savjete, citam knjige, imamo jedno dijete i pokusavam mnogo nauciti od drugih, to je jedino...samo sto je veeeeelika razlika u nasem odgoju i odgoju ovdje - zato je meni tesko uskladiti stil zivota (privatnog) i poslovnog ovdje.. ipak radim ono sto osjecam da treba, pa makar i spavala 5 sati dnevno i umorna isla na posao, navikla sam nakon godinu dana vec, i radim to s osmijehom, kad vidim njen osmijeh. Toliko od mene.. hvala puno! i ovo je jedna lekcija za mene, opet sam nesto naucila, bez ikakvog ciniznma, hvala
Jos nesto, drage majke, ako nekoga interesuje, ne znam pod koji topic bi ovo postavila, dvije knjige koje toplo preporucam: Simone Cave & Dr. Caroline Fertleman: 1. Your baby week by week (do 6 mjeseci), i 2. Baby to toddler month by month (od 6 mj nadalje), i 3. Coping with two (ako ocekujete drugo)..
Veliki pozdrav, i oprostite, hvala na zadnjim postovima, nisam vas pogresno shvatila. Praticu dalje forum, svakako!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom