yours in free thought (ireligiozni topic)

[jennifer_gentle]

dd

Dakle, misa na kojoj svećenik nije htio slaviti Pavelića, nego je održao zadušnicu, kakva se služi za svakog čovjeka... a nekakvi čudni ljudi su htjeli slaviti Pavelića?

Ova tvoja hlebinska škola već stvarno postaje iritantna.

[mama courage]

misa na kojoj svećenik nije htio slaviti Pavelića, nego je održao zadušnicu, kakva se služi za svakog čovjeka... a nekakvi čudni ljudi su htjeli slaviti Pavelića?

citat: To su, uostalom, vjernici sve ove godine i dobivali u obilnim količinama, ponajprije posredstvom jučer odsutnog patera Vjekoslava Lasića, otvorenog simpatizera NDH-a koji je prije dvije godine u Bazilici izjavio kako je uvjeren da je Pavelić "u raju". Štoviše, na istoj je misi Stanislav Kos (predvodnik jučerašnje svetkovine) s oltara kazao kako je Pavelić "otac i prijatelj", dok je tadašnju misu nazvao pokušajem "da mu se odužimo na najbolji mogući način za sve za što nas je zadužio".

Dakle, s obzirom da su isti protagonisti u haljama do prije godinu dana kroz svoja bića strastveno i opetovano kanalizirali najsirovija vjernička ufanja, razumljivo je zašto su se neki od razmaženih vjernika ove godine osjećali zakinutima.

Ova tvoja hlebinska škola već stvarno postaje iritantna.

fakat.

[mama courage]

nego, idemo dalje. cvijeta mi je prožvikala, a ne želim nju izgubiti

evo zanimljiv link za sve one kojima su ova razmišljanja možda nepoznata, ali (kad se susretnu s njima) ne i strana:

Biti feministica u Srbiji, kao i Hrvatskoj, znači živjeti u uvjetima retradicionalizacije, poglavito pod utjecajem crkvi, pravoslavne i katoličke. Stalno se voli zaboravljati da je socijalizam dao ženama prava odozgo i onda se dogodio nacionalizam i rat koji nas je vratio nekoliko koraka unazad. Koje je sad područje borbe?



Prava ovde nisu osvojena, nego dobijena. Zato ih je lakše ugrožavati, gotovo ih neopaženo smanjivati, igrati se njima. Zato je bilo tako lako ukinuti ili zaboraviti mnoge dobiti prošlih vremena. Ono što vidim kao svoje područje u kojem je borba Sve tate koje izvedu decu u parkove poigravaju se svojim identitetom, i toga treba da budemo svesne! Kada su očevi odlučili da im je mesto u parku sa svojom decom, oni su se time odrekli jednog sloja "biološki" definisane muževnosti smislena, odnosi se na dve stvari. Jedna je kontinuirani rad na pamćenju. Pokušaj da se govori o stvarima koje su prošle, ali su blizu, bliže nego što želimo da poverujemo u ovom metežu ubrzane istorije. Time se ukazuje na činjenicu da je formalna ravnopravnost nedavna stvar i da je u tom smislu i dalje vrlo krhka. Druga stvar se odnosi na budućnost. Kako da osvestimo svoje mogućnosti, kako da upotrebimo svoja prava da bismo autonomno donosile odluke koje odgovaraju svakoj / svakom kao individui. Kako da kao ljudska bića budemo realizovane /realizovani? Iako je ovo zahtev koji je možda ispred svog vremena, želim da verujem da to nije sci-fi utopija, nego svestan iskorak iz priče o ženi kao žrtvi.


....
Ako uspemo da osvijestimo da biti ženom znači upuštati se u jedan angažovani projekt, cijela priča postaje zanimljivija, puna avantura, a samim tim i opasnija. Nikad ne znaš što ćeš u samoj sebi osvestiti i što ćeš u samoj sebi pronaći, uvek ostavljaš prostora za rizike mogućih tumačenja, nepripadanje, otpor većine. Uzmimo trivijalan primer: šminkam se pre nego što izađem iz kuće. Zašto to radim? Da li u tome nalazim zadovoljstvo, i kakvo, s čim se na taj način poigravam, ili na taj način odgovaram dominantnom zahtevu o ženstvenoj ženi? Šta nam i ovako banalni dnevni gestovi donose u samotransformaciji i transformaciji društva oko nas?

ovo je jako lijepo rečeno:

Možda upravo zbog toga šta dobijaju poruku da su uvek nečije žrtve (a da ih feminizam od toga štiti). Meni taj patrijarhalni, viktimizujući diskurs jako smeta i s njim imam ozbiljan problem. Bez sumnje postoje primeri žena koje su, recimo, žrtve svojih muževa, ali ako feminizam može da im ponudi samo sliku o sebi kao o žrtvi, one će radije prezreti tu sliku - i one koje joj tu sliku plasiraju - nego onoga ko ih zbilja sputava.

Feminizam treba da podstakne na hrabrost da se donose izbori.

Treba da veruje da su žene dorasle da donose odluke o sopstvenom životu. Treba da nudi oblike institucionalnog i vaninstitucionalnog osnaženja, znanja o sebi i podsticaja na mišljenje i delovanje koje će žene (ali i muškarce) učiniti ostvarenima. Feminizam se, čvrsto u to verujem, odnosi na otvaranje prostora slobode.

Nikad ne znaš što ćeš u samoj sebi osvestiti i što ćeš u samoj sebi pronaći, uvek ostavljaš prostora za rizike mogućih tumačenja, nepripadanje, otpor većine.