Ja sam posve za jedan dio tog skandinavskog mentaliteta. To dijelom jest dobro. No, nisam sigurna je li i posve dobro; onako baš ljudski dvojim može li institucija, najbolja na svijetu, zamijeniti prisan odnos koji dijete ima sa svojom obitelji u svojem domu, i je postoji li neki idemo reći minimum sati, mjeseci, godina koji djetetu objektivno treba da postane najbolji čovjek koji može biti. I gdje je ta granica između majčinog, očevog i djetetovog prava i potrebe. Sigurno da treba još razmišljati, spajati mozaik, i svakako da žena mora i treba imati mogućnost samorealizacije, i to treba i mora biti "na trošak" države jer to spada u nekakva ljudska prava, no jako je lako djetetom baratati kao nekakvim objektom jer ono nema pravo glasa. Ne treba, naravno, pitati dijete (jer bi dijete radije čokoladu od kelja i slično), ali mislim da smo oko cijele te linije gdje prestaje pravo djeteta, a gdje majke, i gdje je pravo oca baš na tankom ledu. Ova situacija je neviđena u povijesti, koračamo putem koji nas vodi, a da ne znamo gdje.

Na ovu dilemu se kalemi koješta drugoga što odvlači pozornost od bitnog...

Eto, jel imamo common ground - broj djece jest važan, i interes je društva da se nađe modus da obitelj može i želi, uz podršku društva, slobodno rađati veći broj djece, bez životne i egzistencijalne ugroženosti? I u toj računici važni su svi interesi - djeteta, majke i oca?