biti posvojeno dijete

[Bodulica]

Samo primjecujem da se od posvojitelja trazi da budu savrseni, zato sto su posvojili, dok se bioloskim roditeljima dopusta da grijese. Niti jedan roditelj nije savrsen, svi smo samo ljudi, ali treba biti svjestan da se svatko trudi ciniti ono najbolje. Takodjer bi djeca jednom kada odrastu trebala razumijeti da je svatko krojac svoje srece, i da je zivot u vlastitim rukam isto kao i ono sto ce sa njime uciniti. Ima dob do koje se moze reci: ono za sto ti se do sada dogadjalo, pa i ruzne i tuzne stvari, nisi ti nimalo kriv, dogodilo ti se, ali od sada na dalje si ti odgovoran za sebe i svoju srecu. I to je zaista tako, ne mozete u odrasloj dobi se vaditi na tuzno djetinjstvo, treba samo zasukati rukave.

upravo ovako.

samo što je zbilja zahtjevno očekivati od tinejđera da ovo shvate, bilo da žive u posvajateljskoj ili biološkoj obitelji. no većini nas to dođe do glave prije ili kasnije, a najviše onda kad i sami postanemo roditelji.

tako da neke teške riječi koje ovdje čitamo ne moraju biti tako teške kako se u prvi mah čine. one su samo produkt slabosti određenih trenutaka koje manje više svi imamo. no svakako sam za to da su odrasli ti koji bi trebali biti svjesniji kako ono izgovoreno može utjecati na ionako delikatan odnos s djecom u najosjetljivijem razdoblju. samo što je to ponekad baš teško.

[ina33]

upravo ovako.

samo što je zbilja zahtjevno očekivati od tinejđera da ovo shvate, bilo da žive u posvajateljskoj ili biološkoj obitelji. no većini nas to dođe do glave prije ili kasnije, a najviše onda kad i sami postanemo roditelji.

tako da neke teške riječi koje ovdje čitamo ne moraju biti tako teške kako se u prvi mah čine. one su samo produkt slabosti određenih trenutaka koje manje više svi imamo. no svakako sam za to da su odrasli ti koji bi trebali biti svjesniji kako ono izgovoreno može utjecati na ionako delikatan odnos s djecom u najosjetljivijem razdoblju. samo što je to ponekad baš teško.

X.

Sjećam se svog odrastanja i intenzivnog maštanja o tome da bi bilo bolje da me rodila teta, a ne moja majka (s tetom imam više karakternih sličnosti), fazi u kojima sam jako zamjerala ocu sve živo, općenito sam se pitala kako je moguće da sam ja (ne mislim sada tako, ali tinejdžerske godine nose takav stav prema roditeljima) nastala od takvih roditelja. Jedva sam ih se čekala riješiti u smislu odleta iz roditeljskog gnijezda, prodisala sam punim plućima, možda i zato jer su bili prebrižni, tako da ne znam je li taj dio situacije usporediv s ovdje opisanom.

Nikako ne opravdavam te izgovorene riječi (oko koze), ali ja sam svojima govorila svašta, a i moja majka meni komunicirala "kog sam te vraga rodila" poruke, stila mogla sam ovo i ono, i putovat itd. a ti meni tako i "šta će ti dica, samo muka s njima" (ergo - ona žali što ih je rodila) itd.

U stvari... iz svog iskustva, teško mi je zamisliti obitelj u kojoj toga, bilo tako izrečenog, bilo mišljenog u trenucima borbe, svađe i iskušenja tinejdžerskih godina, nema.

Nekako... to mi se čini normalno, iako uistinu posvojitelji imaju taj neki dodatni teret "truđenja" u odnosu na defaultne roditelje, gdje se lakše prelazi preko izgovorenih riječi, zato jer dječja anamneza nije opterećena napuštanjem od strane bioloških roditelja.

Želim djevojci koja se javila da nađe svoj put i sreću i mir s roditeljima.

Puno puta se sad na puno toga mislim "oprosti mi, pape" (ne mislim samo na tatu) - protekom godina, ostvarenjem braka, roditeljstva itd.