i moja isprika, Ema - EmB
 |
|||
|
|
|||
i moja isprika, Ema - EmB
inače tak nekaj je jedan klinac napravio u klinčevom razredu, poanta je bila da je on mislio da se bu vratio, ali se mali skroz zacrvenil i pao u nesvjest, pritom se baš fest udario. posle je bio tredan dana na promatranju, otac njegov mi je reko da je imal sreće da je samo još malo bio bolji da je mogal skroz oštetiti mozak, jaaako strašno.Jurana prvotno napisa
Ja bih molila ako mi netko moze preporuciti psihologa, obiteljsko savjetovaliste ili bilo sto drugo sto bi nam moglo pomoci. Dosli smo do tocke da vise ovako ne mozemo. Njeno cijelodnevno urlanje i preintenzivno shvacanje svega i svacega nas dovodi do ludila.
Npr. Trazi vodu i ja joj dam u njenu bocu umjesto u casu ili obrnuto i ona urla, prolije kantu suza. Ovo je najbanalniji primjer.
Ocito ili ne znamo s njom ili nesto radimo krivo. Nismo popustljivi, ali ona se za sve bori suzama, urlanjem i do posljednjeg daha. Zelim samo da nas saslusa neka strucna osoba i usmjeri nas kako se ponasati ili kako sebe iskulirati.
Ajoj mitovski, jel bila kap koja je prelila casu? Ima li u tvom gradu obiteljski centar, njihova savjetovalista su mislim besplatna.
Kod nas se situacija drasticno promijenila..odjednom je postao super suradljiv i puno manje zahtjevan.. Nekako je zreliji, puno bolje priča pa se bolje i kužimo..ma milina
Bok,ja sam mama 2 godišnjaka koji je toliko hiperaktivan da ja to ne mogu više pratit. Prestao je spavat po danu jer nema vremena,cijeli dan je nervozan neće jesti jer nema vremena,svaka igra ga zanima 2,5 minute,a ja nemam snage više pred većer njemu izmišljat igre da ga zabavim. Neće se sam igrat nego mene zove da se igram s njim,a ja ga ne mogu odbit pa se igram s njim. Sad kad je lijepo vrijeme samo ko psić stane kraj vrata i kaže idemo,a ne mogu ić po ovoj vrućini s njim van non stop.MM isto sudjeluje u tom,al malom sam ja draža za igru jer mu non stop nešto izmišljam i imam puno sttrpjenja s njim,al nekad ko danas mi je toliko težak dan vremenski,a on s tolikim zahtjevima. Ne ide u vrtić. Ne znam do kad će to trajat
malo preuzmi vodstvo pa ce biti lakse. kad ti se igra igraj se, kad ti se ne igra reci mu to, bez ljutnje, sto bi se reklo sa smjeskom. nisi ti duzna da njemu izmisljas zabavu. kad on skuzi tko je vodja biti ce ti lakse.
znam da ti je to malo apstraktan pojam sad s prvim djetetom ali sjest ce ideja na svoje mjesto uskoro. kad sam ja skuzila u cemu je trik (slucajno mi je to "otkrila" jedna draga prijateljica, a mislim da ona ni ne zna da mi je to otkrila), bila sam osupnuta time koliko mi se zivot pojednostavio (a tad sam vec imala dvoje djece).
Eto , sad stojimo u redu da saznamo tko je mudra prijateljica .: znatizeljnababa:
inace , predvidam da će to vucenje za rukav i traženje zabave zahtjevne djece proći :
a) kad nadu ekipu za igru
b) kad se navuku na igrice na računalu
c) kad se odsele iz roditeljske kuce u drugi grad / državu
Posljednje uređivanje od sirius : 27.04.2013. at 23:35
Pozdrav cure, evo me ponovo. Ne znam što tražim, utjehu ili savjet..ili se tek samo malo izjadati. Umorna sam, baš sam umorna. Nije to onaj umor koji se može riješiti jednim spavanjem, već onako..sistemski sam umorna. Neispavana sam, tijelo me boli, malodušna.
Curka ima 20 i pol mjeseci, zdrava je, okretna, bistra..ali njena zahtjevnost ne posustaje. Imam osećaj da me ispija, cijedi, žmiče.
Spavanje: nakon 15 mjeseci konstantnog buđenja noću i danju, počela je malo bolje spavati, bilo je dosta noći samo 3-5 buđenja, ali onda su počela buđenja zbog loših snova (tipa urla u snu, ako je dirnem, raspomami se, lupa, udara), ne, doduše, svake noći...Sad je ušla u fazu noćnih tantruma, npr. noćas oko 1 se probudi i kao žedna je, ja joj dajem čašu vode i ona odbija piti jer misli da je čaša prazna i traži da je idem napuniti, ja je uvjeravam da u čaši ima vode, ona ne vjeruje ..i krene tantrum. To je zvučalo dosta ružno, nosala sam je po stanu, tata je nije smio primiti u ruke, morala sam na wc pa ju je on držao, urlala je kao da me nikad više neće vidjeti. Onda se probudila u 5:30 i tražila da se dignemo (iako je išla na spavane tek oko 10), hoće Bumbu, hoće puhati balone...Jedva sam je uvjerila da se vratimo u krevet, nakon plača, nosanja od pola sata...
I da, kod spavanja i dalje traži dodir, dio noći spavamo zagrljene, ako se budi, pali jedino dodir koža na kožu, zagrljaji, ljudska toplina..Kad prespava kod baka, rijetko, onda dio noći prespava na njima
Kad će to spavanje početi ličiti na spavanje?
Osjećam se kao da ne mogu više, tim više što je ponovo u "samo-mama" fazi. Nakon povratka s kampiranja na kojem je uživala, kad god je neka teža faza hoće samo mene, tatu (s kojim je jako povezana) odbija, tuče ga, izaziva...tako da mi on u težim situacijama samo odmaže, ne svojom krivnjom. Kad nema tate, stalno pita za njega, a kad su zajedno ili se super igraju ili ga odbija od sebe.
I dalje se ne zaigrava sama, ponekad samo, ali riječ je o minutama, uglavnom traži pažnju odrasle osobe, najviše mene. Sve hoće raditi sama, ulaziti u AS i zakopčati se (nikad se ne uspije zakopčati, ali mi svaki put moramo čekati da ona pokušava), nalijevati si mlijeko u čašu, rezati nokte, staviti si Fredov obruč...nema situacije u kojoj ona ne traži da nešto obavi i onda, ako ne uspije, to pokušava i pokušava...pa tek kad ona odluči ja smijem uletjeti.
Jedenje i pijenje ne spominjem, to odrađuje sama dugo.
I viče "sama, sama" sve što trebamo raditi. Ako se oglušim ili ne dopustim, što je stvarno rijetko, slijedi tantrum. Dakle, boravak s njom je konstantno bavljenje s njom, i dalje nema da ću ja (ili baka) odraditi nešto na brzinu dok se ona igra, nema toga.
Bole me leđa i stopala od nošenja. U grad idemo, naravno, bez kolica (ne znam ni gdje su), pretoplo je za nosiljke. Ona super, hoda, trči..ali za u grad i iz grada...nošenje. Teglim nju, teglim vrećice. Teglim je po stanu kad je u suzama, a to je često. Od suza do smijeha u sekundi, i obrnuto. Emotivni vrtuljak.A kad nije prava drama, onda glumi da plače i baca se po podu, kao da vježba ulogu.
Ljudi...većina joj ide na živce. Ne želi komunicirati s njima, ako joj se obraćaju, zamahuje rukom kao da ih želi lupiti (sram me je) iako nju nikad nitko nije lupio (osim malog bratića). A s druge strane postoje ljudi i djeca s kojima klizne kao da se znaju čitav život...od prve sekunde im je potpuno otvorena. Naučili smo dijeliti stvari, barem za sad, imala je kratak period posesivnosti, za sad to više nije issue, ali u parku se često i dalje igra uglavnom sa mnom (traži da je pratim po spravama i sudjelujem s njom), društvo vršanjaka joj nije prenapeto, ali u parku najviše voli biti s dvije petogodišnjakinje, a na moru se skompala s jednom 5,5godišnjom Slovenkom.
I još nešto...stalno miče s rukama i nogama, npr. kod ležanja joj udovi nikad ne miruju, stalno čeprka, trlja...ja joj doslovno moram uloviti ruke i držati ih smirene, pa noge...i onda nekako zaspe. Smiruje je čeprkanje po mom vratu, iza nas su mjeseci natezanja mojih madeža, sad to sve manje radi nakon hiljadu objašnjavanja da me to boli.
I dok je budna, ako nije s nečim zabavljena, čeprka po nogama i rukama, počela je ponekad gristi nokte. Kako joj rastu zubi (i to je drama velika), onda stalno ima ruke u ustima i to pustim, ali gristi nokte..joj, koma...to radi kad je zamišljena ili skoncentrirana. Ne znam bih li to trebala ignorirati, ali ne mogu, svaki put joj maknem nježno ruke i poljubim ih.
Ima situacija kad je mirna, kad proučava situaciju.
Ma zapravo na sve ove faze pokušavam reagirati sa još većom pažnjom, sa još više zagrljaja i poljubaca...mada, imam žutih minuta, noćas mi je bila.
Uf, mislila sam da ćemo imati barem malu pauzu u fazama, imala je jedan kratak ok period i ponadala sam se da će to malo potrajati, ali krenulo je s tantrumima, dramom i "sama-sama" fazom. I opet smo na 110% pažnje, na konstantnoj akciji, stalno sam koncentrirana na to kako će reagirati pa uspijevam sprječavati dosta ružnih situacijama. A navečer se osjećam ispijeno.
Sori na poduljem postu. Treba mi je malo jadanja. Neću ni pitati hoće li postati lakše.
Ja bih trazila pomoć redom. Pa i kod baba Džune ako treba jer bih ispalila na živce brzinom svjetlosti inače.
Zuska ja mislim da ti sebe previše daješ i daješ i ona nikada nije zadovoljna..
Znam da zvuči bez veze i ti to sve već znaš ali i ti si osoba i ona to mora shvatiti, ne može se cijelo vrijeme sve vrtiti oko nje, malo ignoriraj, objasni jednom i put your foot down na ostale cvileže i urlanja.
Moja me mlađa iszbacuje iz cipela na dnevnoj bazi jer može, jer joj dozvolim, probaj shvatiti da ti moraš ostati normalna a ovim ritmom ti to neće biti moguće.
Zuska, draga, proći će
Takav je moj E. i zbilja vremenom postaje lakše. kod njega ne vrijedi ona mala djeca mala briga, dapače obratno je.
To su djeca koja puno traže, ali puno i daju.
Vjerujem da ti je trenutno najveći problem umor, pokušaj grabiti svaku trenutak za sebe. Počet će i ona jednog dana spavati dobro (tamo negdje s 4 godine najkasnije svi se oni unormale oko spavanja).
Vjerujem da ti muža strašno frustrira to njeno odbijanje, moj je znao doslovno plakati u teškim trenucima odbijanja.
@
Moj savjet ti je da potražitte dobrog psihologa s kojim možete popričati. Ne očekuj recepte, meni je značilo i samo to što je potvrdio da dobro radimo.
Posljednje uređivanje od trampolina : 31.07.2013. at 13:00
U toliko toga sam prepoznala Jana, ali nemam ništa pametno za napisati pa čak ni "proći će", no ovaj konkretan problem je nama riješio tricikl-guralica u čemu se baš volio (i voli) voziti jer ima osjećaj da se vozi sam.
A stvari tipa čekanje dok nešto sam napravi ponekad jednostavno presiječem bez obzira na urlanje. Nemam pojma je li to ispravno ili je lomljenje djeteta, ali jednostavno ga pustim da odurla.
I sretno. Jan je divno, predivno dijete, ali ponekad imam dojam da živim sa zvjerinjakom, a ne djetetom. A opet, kad je divan, to je neopisivo.
Potpisi na sve ovo.
Zuska i druge cure - suosjećam.... Moj mlađi je bio iz te vreće - prve i najčešće riječi bile su mu "pusti", "dole" i "saaam", a ja sam nosila starijeg i duplo težeg brata, he he he... Ali nije mi bilo do smijeha u vrijeme kad se to događalo. Čovjek se pretvori u zombija koji gotovo da ne radi ništ drugo osim što zadovoljava dječje potrebe. Mislim da i mm pamti taj neugodni period na isti način - samo je mama dobra, a njega guraju u stranu.
Prošla sam sve to i u određenom trenutku pukla, upisala se na večernji tečaj joge (tada su dečki imali 2 i 3 godine) i od tada se držim toga zapravo do danas. Zapravo vježbanje nije toliko samo sebi svrha, ali to je mojih sat vremena+ pol sata tamo i natrag, 2x tjedno. Koliko mi to malo redovitog vježbanja znači shvatila sam tek ove godine kad su mi zbog bolesti zabranili te aktivnosti do oporavka. Sad jedva čekam jesen. A vama želim da period "Nosi me" prođe čim prije, jer prođe, ali treba ga dočekati... huh...
samo sto je vec sad jasno da ce onda krenit period, nemoj me nosit, sam cu, i ici cu u smjeru u kojem ja zelim...
Aha, baš tako! Ispravan odabir smajlića! Moj mlađi mi je priuštio šok negdje u dobi od štajaznam 2 godine kad je tako "u smjeru u kojem ja želim" utekao na cestu i skoro pod auto.samo sto je vec sad jasno da ce onda krenit period, nemoj me nosit, sam cu, i ici cu u smjeru u kojem ja zelim...
Zuska, još jednom se prepoznajem u vašoj priči, ovoga puta samo djelomično. I sama sam prije nekoliko dana krenula pisati sličan post, čisto da se izjadam. Moja curka na sreću OK spava pa mi fizički umor ne predstavlja problem, ali živci... Imala je zadnja dva tjedna tako težak period da sam mislila da ću poludjeti, na apsolutno sve "obaveze"(mijenjanje pelena, presvlačenje, pranje ruku, rezanje noktiju, kupanje, WC, ma sve...) se toliko ljutila i derala da sam bila na rubu snaga. Većina pokušaja igranja i komuniciranja s njom je završavala time da me tuče i čupa, valjda je bila na mene ljuta. Ove fore da će se sama obući, zakopčati i sl. riješavam tako da joj kažem da pokuša sama, ako ne ide ja ću joj pomoći, nekada upali a nekada završi prisilno uz dernjavu. Ona u nervozi čupka kožu(ima atopijski dermatitis i ekceme po šakama i u dnu palca) na rukama i redovito bude sva krvava. To smo djelomično ublažili jer smo tražili od nje da ne čupka nego samo gleda i traži da joj namažemo kožu da ju ne svrbi. Primjetili smo da joj se neke stvari stvarno daju objasniti uzastopnim ponavljanjima i objašnjavanjima. Zadnjih par dana je OK stanje i sada opet očekujem barem dva tjedna kaosa, valjda od kada se rodila ima takve cikluse, 10ak dana ludila i onda par dana takvo dijete da bi ih 10 istovremeno imala
E da, i skužila sam da puno manje dernjave ima kada ju uzmem i npr. presvučem joj pelenu nego kada joj kažem idemo presvući pelenu, pa ona kaže da neće, pa bježi i sl. i tako i za sve ostale radnje koje odbija... Kao što je netko ranije napisao, treba stavit nogu dolje
Zuska
Opisala si moju ratnicu u dlaku. Sve isto, identično čovječe. Jedan od nadimaka koje smo dali je - Sama sama
Ne znam da li te ikako mogu utješiti, osim bit će lakše kako ide starija. Ide polako, jako polako, ali nazire se. Ipak je lakše sada, nego kad je imala 2.
Ali opet i dalje spavam sa njom, samo ja dolazim u obzir, budi me po noći još uvijek, ili mora piškiti ili ružno sanja, ili hoće pričati iliima neko pitanje iz vedra neba pa u rebra
Kod nas je još dodatna okolnost braco, pa ljubomori nikad kraja, pa silno silno se trudim, ono, iz pete vadim zadnje atome energije da ne poludim nego da uvijek amortiziram koliko god mogu i da se ne osječa zakinuto ni u čemu. Ne pitaj kako mi je, teško, nekad jako jako teško.
Ono što je mene spasilo kad je sa 1,8 krenula ujaslice, pa kad se rodio braco u vrtić jer kunem ti se, mislim da bi do sada bila već u ludnici.
A nagrada, ima je, ima je sigurno. Ono povjerenje koja to dijete ima u mene je nevjerojatno, ogromno, nemjerljivo s ničim, ali to je postalo jasno tek negdje sa 3 godine. Kao i izljevi ljubavi, nevjerojatni, strastveni, ogromni ko kuća. O da ratujemo mi i dalje, ali manje, sve manje čini mi se, a razumjevanje je sve veće.
Kolica smo izabacili iz upotrebe još kad je imala 1,5, ali evo ti na, došao braco, pa nedaj bože da nosim bracu, a ne i nju. Nema ona ništa protiv kad se tata bavi bracom sve pet, ali mama, bože sačuvaj. Samo još jedan dodatni detalj.
Ono što radiš radila sam i ja, i mislim da je to dobro, mislim da će dugoročno to između tebe i nje samo očvrsnuti vezu i povjerenje, a mislim da jeto jako bitno za kasnije, posebno pubertet. Ona te mislim još jako jako treba, i štaš, moraš dati, nema druge. Drži se
Potpisujem ovo 100%.Imam isti problem i nitko živ me ne razumije. Sve se bojim što će biti ako će i mali krenut u fazu nespavanja po 2, 3 godine. Ne želim sada o tome ni misliti ioanko se ne sjećam kad sam u komadu odspavala 5 sati, u komadu, a ako imali krene sekinim stopamama, evo mene u ludari nakon takvih 5 ili 6 godina.Uvalila sam joj preslatkog plišanog psa u krevet još prije 6 mjeseci. I to je najignoriraniji pas na svijetu, dođe mi ga žao kad se prije spavanja igramo u krevetu, turam joj ga da ga poljubi i da mu kaže laku noć, ona ga primi, zagrli i baci. A ako ga nema u krevetu, nikom ništa. Pokušala sam i s dudom, prošla je ko pas.
Storma, jutros ju je preuzeo MM u 7 pa sam ja odspavala do 8 i odmah skužim tih sat vremena spavanja u komadu, probudila sam se bez glavobolje.
A o spavanju po danu.. znam da je većini ljudi teško shvatiti da je nekome problem spavati po danu i ispada da nisam dovoljno umorna, ali ja to nikad nisam mogla, još od vrtića. Bila sam stoput zgažena i kad sam radila ili ružila cijelu noć, kad sam bila jetlegirana i sl. pa nisam mogla spavati danju. Bude mi loše, buljim u jednu točku, ali zaspati ne mogu. Ne mogu isključiti mozak. Probam ja leći, ali prođe sat vremena i ja i dalje razmišljam pa kad skužim da je prošlo sat vremena i da nisam spavala, budem ljuta što sam tako bezveze potrošila vrijeme.
Neki dan sam pričala s frendicom o tome i ona isto tako i odahnula sam da još netko ima takav problem. Većina ljudi može spavati po danu i nije im jasno da neki to ne mogu. Btw, da vam bude jasnije, idem na yogu, obožavam vježbati, ali najstrašnije su mi one vježbe opuštanja na kraju kad moramo zatvoriti oči i disati. Onda zirkam, cupam, kuckam, čekam da prođe, ja bi najradije još vježbala, a ekipa spava...uh.
Isprike na digresiji. Probat ćemo nešto...pa ako upali ili ne, dođem javiti...za buduće generacije
A da, što se tiče tih tješilica za noć, ma kakavi, ima one svoje najdraže plišance, ali mama je tješilica i ježi ga. Još uvijek, evo brojimo 3 i pol.
Pol svega potpisujem!
I citam kroz suze jer smo maloprije opet imali fazu bacanja i size, a ja ne znam sto on hoce?!
Sve sto se mora napraviti ide kroz histeriju, namazat ga kremom za suncanje je drama, pelena je drama... Ma da ne nabrajam...
Zuska drz se, razumijem te... Iako je moj mladji...
Najgore mi je ujutro kad ustanem iz kreveta, ali potpuno polomljena, boli me svaki zglob, svaka kost i misic u tijelu!
Brojim dane do te druge, trece godine kad kazu da postane lakse!
Sent from my iPhone using Tapatalk 2
Slično. Sve joj se može objasniti, brzo hvata vanjska pravila i.. onda nas gnjavi s njima (npr. ne smijemo hodati po ulici, samo po nogostupu, jako pazi na to). Itd. Ma ima super trenutaka, hrpa, ali u cjelini, iscrpljena sam.Primjetili smo da joj se neke stvari stvarno daju objasniti uzastopnim ponavljanjima i objašnjavanjima. Zadnjih par dana je OK stanje i sada opet očekujem barem dva tjedna kaosa, valjda od kada se rodila ima takve cikluse, 10ak dana ludila i onda par dana takvo dijete da bi ih 10 istovremeno imala
Hvala svima na potpori i lijepim riječima, ostale, držite se...
Mi kolica nikad nismo imali u upotrebi, odlučno i glasno ih je mrzila
Ona sad kreće u jaslice, imat će 21 mjesec. Kako je tvoja prihvatila jaslice?
Izljevi ljubavi već dulje vrijeme su jako česti i jako strastveni. Zapravo, otkako smo prestali dojiti, stalno bi se grlila, ljubila, pojela nas...pri tom snažno steže, viče, onako raznježena...Kao i izljevi ljubavi, nevjerojatni, strastveni, ogromni ko kuća. O da ratujemo mi i dalje, ali manje, sve manje čini mi se, a razumjevanje je sve veće.
Ono što radiš radila sam i ja, i mislim da je to dobro, mislim da će dugoročno to između tebe i nje samo očvrsnuti vezu i povjerenje, a mislim da jeto jako bitno za kasnije, posebno pubertet. Ona te mislim još jako jako treba, i štaš, moraš dati, nema druge. Drži se
Ma i ja mislim da je dobro onako kako radimo, zapravo nemam pojma što smo mogli drukčije raditi, a da je ne lomimo još kao bebu. Moj unutranji osjećaj kaže da idemo u dobrom smjeru...ali da je teško držati taj smjer...teško je.
Jaslice su zakon.
ja mislim da nije lomljenje djeteta to da se ti ne das zaje*avati. mislim ok, nek udje sama u auto i veze se kad imamo vremena, a kad se zurim onda ide na silu, stisnem ju, prebacim pojaseve na brzinu, zakopcam i stegnem da se ne moze koprcati i pobjegnem za volan. kad ne ukljucim emocije to ispadne super, ona se dernjaci i nakon nekog vremena prestane. primijetila sam da sto sam vise puta tako upotrijebila tihu silu--to kraci ispad bijesa bude.
problem bude u meni kad ocekujem da ona "suraduje", npr krema za suncanje, pelena (samo primjeri jer ih ja rijetko trackam a pelene ne nose) a nju boli uvo i najvaznije joj je na svijetu da radi po svom. da hoda gola, da se kupa u lokvi, da balansira na rubu penjalice visoke 2 metra. moj dobitni sistem je da to ignoriram, jer gledati ne mogu, samo se nerviram. kad mi je bas bitno ili opasno reagiram, al trudim se da joj dam slobode jer ocigledno joj treba vise od ovih drugih dvoje, oni nisu imali takve ispade.
Ma sve je to individualno, mi smo s E. izašli na zelenu granu tek kad smo mu dali ono što treba, a to je ooogromna sloboda, nježnost, ljubav, paženje na sve detalje koji su njemu bitni (npr. doručak uvijek iz iste šalice, prelaženje po samo bijelim dijelovima zebre-krivo skontao pa je trebalo vremena dok se to ispravi, pranje kose uvijek istim šamponom...ma ima toga more) i uz to vrlo čvrste granice. To je davalo puno bolje rezultate nego pokušaj provođenja sile ili dokazivanje moći (to je bio smjer koji nas je skoro odveo u s.anje).
Ma svak najbolje zna šta pali kod kojeg djeteta, evo mojih troje pa sa svakim taktiziram na svoj način i svako ima drugačije potrebe.
Zuska, kreni na drugu bebu, kad je bal nek je maskenbal
Posljednje uređivanje od trampolina : 31.07.2013. at 22:41
znam da je individualno, zato i kazem--ova mala ima torpedo u guzici i od velike vaznosti joj je da ima puno slobode i nenadzirane igre, dok starijima dvoje to nije uopce bilo toliko vazno.
i slazem se za drugo dijete--ponekad to stavi stvari u drugaciju prespektivu, na opci dobitak
Da, uvijek isti tanjur. I sve ostalo. Osjećam, a ponekad i vidim, kod nas sila stvarno ne pomaže. Ima jaču volju od svih nas zajedno.
A jel se vama čini da imate više od jednog djeteta?
Nama E. troši većinu resursa, a to se ne sviđa H. i T.
Koliko god to pokušavamo smanjiti i dalje mi se čini puno
Po mojoj slobodnoj procjeni od lani je palo s 95 na 80%. A i to je jako, jako puno.
Vidim da ide nabolje, ali polaaaako.
O, vidjet ćeš kad počnete razgovarati pa kad ti se učini kao da pričaš s vršnjakinjom
To je (uz jačinu volje) i potreba da stvari budu jasno definirane jer de tako osjećaju sigurno.
Moram te nešto pitati, jel se tvoja malena jednako sigurno osjeća kod tebe, kod tm i kod oboje kad ste skupa?
Jer nama je i tu bio veliki dio problema, dugo je trajali dok je E. provario da smo mm i ja različiti i na različite načine procesuiramo stvari. To mu je recimo došlo odrastanjem.
ja se uporno ne dam smesti. ova najmanja me baca iz takta ali svaki dan se budim ko tabula rasa
srednja je isto karakter samo takav, ali bez torpeda. najstariji je najmirniji, iako i on ima svoje minute naravno.
primjer--uporno idem optimisticno na sljeme hodat, i svaki put mislim kako ce nam biti super. mala mi se svaki put napije krvi neopisivo, ali ja kad dode odredeni dan opet i opet zelim ici, jer znam da ce nam biti super
ja se uporno ne dam smesti. ova najmanja me baca iz takta ali svaki dan se budim ko tabula rasa
srednja je isto karakter samo takav, ali bez torpeda. najstariji je najmirniji, iako i on ima svoje minute naravno.
primjer--uporno idem optimisticno na sljeme hodat, i svaki put mislim kako ce nam biti super. mala mi se svaki put napije krvi neopisivo, ali ja kad dode odredeni dan opet i opet zelim ici, jer znam da ce nam biti superi ti si karakter
Mogu samo duboko udahuti i izdahnuti i potpisati skoro sve ovdje napisano. Toliko sam već umorna da mi se neda niti pisati na ovakvim temama koje sam sama i otvorila
Vidim da mora imati slobodu i ako ju se ograničava, to je katastrofa, ali niti imam vremena, niti volje a niti živaca da joj dopustim uvijek tu slobodu...isto kao i mikka za AS, ok ako imamo vremena onda ona sama ulazi, pa siđe jer nije dobro ušla, pa se okrene, pa joj je nešto ispalo, pa nije dobrom nogom zakoračila, pa se proba zakopčati, pa ne ide, pa plače, pa neda da ju ja zakopčam jer hoće ona, pa na kraju plače da je ja zakopčam....ali ako nema vremena onda je uguram, zakopčam, slušam plakanje polovicom puta i poželim da imam ono staklo kao u limuzini da dignem pa nek se dere do sutra
Probali smo na sve načine, ali njezina jaka volja i tvrdoglavost uvijek ostaju, a uz sve to moja mama ima demenciju tako da je pravo čudo da ni ja ni muž nismo na tabletama za smirenje
E. se jednom pet puta vraćao na vrh stepenica jer mu se nisu poklopile noga s kojom je počeo i završio
Hvala ti što si me toga sjetila, ja očito imam selektivnu amneziju
Ozbiljno, cure, protiv toga ne možete ništa. Probala sam svašta, a bilo bi bolje dq sam odmah prihvatila da je tako kako je.
Možda će vam se činit blesavo, alu puno mi je pomogao osmijeh kojeg bi montirala ujutro i razmontirala navečer.
Joj što je bilo teško!
Zuska
I dalje mi tvoji postovi vade potisnuta sjećanja; identična priča.
Potpisala bih trampolinu, tako je i s mojom - trebali su joj ustupci - uvijek ista čaša, i šampon i rituali, način izlaženja iz kade i sl. Dugo nije prihvaćala MM-a jer joj je bilo teško prihvatiti njega kao njega, drugačijeg od mene (a i njemu da prihvati nju, takvu, bez osuđivanja). Često sam bila između njih i to me dodatno iscrpljivalo.
I ponovo ću naglasiti, njoj to nisu bili "hirovi" već neka jaka potreba unutar nje, nešto što je činilo njen svijet, ne znam, sigurnim? umirujućim?
Nisam je nikuda vodila, tu i tamo bih se savjetovala s nekim. Uglavnom sam pratila svoje instinkte. Pedijatrica bi govorila da je sve ok (osim što je mislila da je razmažena, dok se sama nije uvjerila u neke stvari), i po svemu je ona napredovala super, bila jako bistra, u masu stvari dijete za poželjeti no neke stvari su mi uvijek jasno govorile da je ona drugačija. Tek puno kasnije sam naišla na neki tekst o poremećaju senzorne integracije i to je bio trenutak s lampicom iznad glave - o TOME ja cijelo vrijeme pričam!
Ma baš kako trampolina kaže. Kada se prestanemo boriti i ispravljati "to" i prihvatimo, postane puno lakše. Jednim dijelom nas satru i naša očekivanja.
Storma, i nama je polazište problema usko vezano uz senzoriku.
Ne znam kako mi je to promaklo, tek mu j to trener primjetio (čovjek inače radi s takvom djecom pa mu vjerujem u potpunosti). I kao što kažeš, i meni se lampica upalila i sve 'probleme' sam mogla povezati s tim.
Iako su rekli da senzoričke probleme često prate i motorički kod E. to srećom nije slučaj.
A naša očekivanja...pa mogu reći da mi je dugo trebalo da ga prihvatim, onako cjelovito. Sve sam ja radila ispravno, ali pravi rezultati su se vidjeli tek kad sam ga kompletno prihvatila.
Ali i dalje ga često puta ne razumijem.
Joj nikako, odvajanje joj je palo užasno teško. Suza i sa njene i sa moje strane, još i danas me trnci prođu kad se sjetim tog plača, a ima evo 2 godine od tada.
Samo privikavanje i uklapanje u jaslice nije bilo toliko strašno, tete su se trudile, jako, ali taj plač, pa demnostracije, pobune. Ponašanje joj je bilo čudno i kad ju je tata dovodio doma.
Bila je ljuta na mene dobrih pola godine, a nije još znala verbalizirati da ona ne bi tamo, nego da hoće ostati sa mnom doma. Ni mi to nismo znali, objasniti to ponašanje, tek naknadno sam negdje pročitala kako se tako mala djeca ponašaju kad ne žele u jaslice, tad mi je sjelo, kao da sam čitala o svojoj curi.
Isto kad ju je tata vodio u jaslice bilo je manje dramatično, ali ja je se više nisam ni usudila voditi jer to je bilo strašno, pa su i tete zaključile, bolje da to radi tata.
Sa 2 godine smo skinuli pelene, Sve super, u roku tjedan dana sjelo sve na svoje mjesto. Ostavila sam je još tjedan dana doma da potvrdimo da li je to stvarno to i bilo je. Ali evo je u jaslicama i tu počinju demonstarcije.
Tu negdje smo zapravo i shvatili koliko ona zapravo želi kontrolirati stvar, a kad je skužila to sa wc-om da to može samo i isključivo ona kontrolirati, bilo je gotovo.
Prvo jse zapišavala jer je išla tamo. Onda kad se povezala sa jednom tetom, trebalo joj je jedno 3-4 mjeseca da si izabere tetu u koju ima koliko toliko povjerenja, pa je samo njoj govorila da treba ići pi-pi.
Pa gad te tete nije bilo opet zapišavanje. Pa su nas počele uvjeravati da nije spremna, pa smo tu imali čak razgovor sa glavonom pedagogicom u jaslicama jer smo mi tvrdili da je spremna jer doma otkako smo skinuli pelene, odmah i dnevnu i noću nakon tih prvih tjedan dana nije se zapišala niti jednom, baš niti jednom. Pa je pedagogica rekla, je spremna je, tete se moraju više potruditi. Pa je onda ajde i to krenulo.
Ali je onda počela zapišavati kad joj nešto nije pasalo u jaslicama. Bilo je i zapišanih tepiha u jaslicama, ma kaos. Kad pogledam sada, nije ni njima bilo lako.
Onda je došao vrtić, pa opet ispočetka. Opet joj je trebalo vremena da izabere tetu. I sreća bila je i tamo, odnosno još uvijek je teta koju ima rada, nju hoće čak doma pozvati. Ali i tamo je prije nekih 3 mjeseca isto krenula zapišavati.
Razlog jer joj nisu dali da se vozi sa onim plastičnim autom po dvorištu, ne znam kako to zoevemo U hrvatskoj, tu se zove boby car, jer se sva izubijala kako divlje vozi, pa joj više nisu dali. Ništa ona nije rekla, ali je odmah počela pišati, nije više htjela na wc.
Pa smo brzo skužili i mi i oni d aje to razlog, pa smo rekli vratite joj taj autić, to nije dobra ideja, ali daj ono pripazite malo na nju, zato i jeste tamo. Zapišavanje je prestalo odmah. Doma stvarno nikad nije demnostrirala zapišavanjem.
Ali da je sklona kontroliranju stvari je. Meni je puno pomoglo kada sam išla analizirati sebe i shvatila, da je ona vrlo na mene, pa je time i bolje mogu osjetiti i razumjeti što mom mužu malo teže polazi za rukom.
I ona sam kaže ona je mini ti, ne sasvim naravno, nije ona nikakva kopija ili klon, ali ima jako puno mene u njoj i ti neki motori i pogoni koji je pokreću, nemožeš tu puno osim usmjeravati i moderirati jer to je njena suština. Znam po sebi.
To mi pomaže dosta.
Od kada ide u vrtić, sad evo 7 mjeseci, ide rado. Ima sad već tamo i prijateljicu pa je lakše i voli tu tetu pa je i to lakše, ali dogode se suze i često, vrlo često kaže ne bi ona u vrtić, hoće ostati doma sa mnom i bracom.
Što je normalno, nekad je i ostavim, ali to su onda pakleni dani. Nemam nikakve pomoći, od nikoga, svi naši su u Hrvatskoj, imamo premali stan da bi netko došao kod nas na neko vrijeme, tako da mi je vrtić spas jer sada sa njih dvoje mislim da bi bilo loše s obzriom na sve i za njih i za mene. Muž radi po čitave dane. Mališa me isto treba i to jako, ona me isto treba i to 3 x toliko, a ja sam samo jedna ja.
E da u jaslicama je bila samo pola dana, ne čitav dan.
ajme sad si ti mene sjetila skakanja po krevetu!
E. se jednom pet puta vraćao na vrh stepenica jer mu se nisu poklopile noga s kojom je počeo i završio
Hvala ti što si me toga sjetila, ja očito imam selektivnu amneziju
Ozbiljno, cure, protiv toga ne možete ništa. Probala sam svašta, a bilo bi bolje dq sam odmah prihvatila da je tako kako je.
Možda će vam se činit blesavo, alu puno mi je pomogao osmijeh kojeg bi montirala ujutro i razmontirala navečer.
Joj što je bilo teško!
skace, skace, padne na glavu, place, sizi, al ne zato sto ju boli vec se dere na krevet jer nije uspjela svoje, smiri se, vrati na krevet i odskace svoje da dokaze da to ona moze.
takva je i danas, sa 7.
i to sto kazes u prethodnom postu, kad krene pricati i stobom se raspravljati pa te ostavi bez teksta.
i da shvati kako reagiram ja, kako mm....duuuugo su nam vikendi bili pakleni. mrzila sam ih. ko da smo sve svi u krug samo svadjali.
ona je navikla biti po cijele dane samnom, a onda bi je vikend kad bi bili svi izbacivao iz tracnica. pa tako i mene.
negdje s 2-2,5g mi je bilo apsolutno "najgore".
tad je dosao trenutak da krene u vrtic (s 2,5g) i lagano su stvari krenule na bolje.
zuska :hug:
Posljednje uređivanje od leonisa : 01.08.2013. at 09:54
ja bi dodala da je krenulo na bolje kad sam i sebe prihvatila.
da bez beda mogu reci ne, necu, nemam snage, ne da mi se. da ne moram biti dosljedna by the book vec dosljedna sebi i nama.
kad sam prestala posto poto ciniti ono sto mislim da trebam i pocela iskljucivo slusati nju i sebe i naucila i nju da slusa mene (pod tim mislim ono juulovsko "vidjet mene").
nama je izvor frustracija poceo zbog lose motorike, kad je bila dovoljno svjesna sebe i svijeta, a jos se nije kretala i nije nista mogla sama, a tip je "ja cu, zelim sama, moram sama".
kad se pokrenula, ko da je morala to nadoknaditi i dan danas je stalno u pokretu, ako ne tijelom onda mozgom i ustima i milijon puta sam je pitala di su joj baterije da joj ih izvadim
dijete za koje zaista treba puno energije. nema straha i nezaustavljivo je. i s druge strane hipersenzibilno.
danas je u predpubertetskoj fazi i moram reci da mi je lakse bilo kad je morala odskakati svoje po krevetu nego ovo tjeranje maka na konac. uf.
Duracellmilijon puta sam je pitala di su joj baterije da joj ih izvadim
dijete za koje zaista treba puno energije. nema straha i nezaustavljivo je. i s druge strane hipersenzibilno.
Ovo isto mogu potpisati.
E baš to leonisa.
Ono što je nama otežavajuća okolnost je da ovaj moj pametnić ne prihvaća nikakva 'učenja' sa strane. On sve mora naučiti sam, a ne resi ga neko strpljenje. Sam je naučio čitati, pisati, plivati, roniti, biti pristojan, ljubazan prema djeci, svirati par pjesmica na klaviru...
I dandanas umrem od smijeha kad se sjetim jedne od najvećih šiza: E. je s tru godine odjednom odlučio da može čitati (znao je sva slova ali je bio daleko od analize i sintezr). Uzeo je knjigu, legao na krevet, i za dvije minute...baaaam-knjiga u zid a on urliče iz sobe 'ne znam čiiitaaaaat!!!'
Valjda ga je dodatno frustriralo i što je krivo procijenio svoje sposobnosti.
Ono u čemu mu skidam kapu je što često radi introspekciju: analizira i promatra svoje postupke dokle god mu ide sjećanje (a ide daleko, do godine i pol otprilike, i to vrli temeljito). Mislim da je to vrlo vrijedna osobina.
A što se tiće senzorike, sjećam se svoje osjetljivosti u trudnoći s njim, sve mi je smetalo-buka, ljudi, okusi, tuđa nervoza...ma najsretnija sam bila doma u 4 zida. Takav je i E. danas.
Sreća pa nitko od ostalih nije takav pa i on polako uči.
Ha, ha, joj, neZuska, kreni na drugu bebu, kad je bal nek je maskenbal
trampolina upravo tako, ko da si moju opisala. sve nabrojano je sama naucila i sve mora nauciti na "svojoj kozi". a nije strpljiva.
bas naprotiv, kad nesto ne bi uspjela (i to iz prve!) krenula bi siza, bacanje sebe, kocki (ako njih slaze), lupanje nogama...
i kod nje nema kad tako sizi da je se zagrli i smiri, to samo pojacava. ona mora izbaciti svoju frustraciju i tek onda kad se smiri mozemo pricati, grliti se, probati ponovo.
gledam sada mladju koja je cista suprotnost (osim da ona mora isto sama i sve sto i mi) al ta fino i smireno pokusava dok ne uspje.
kod starije nisu prolazile price i bajke koje cesto roditelji znaju davati kao odgovore na pitanja djeci, njen odgovor je morao biti smislen, isti onakav kakav bi dala frendici na kavi. i za nju nije postojao konacan odgovor jer bi na svaki imala novo pitanje. mozda ne odmah, kod nekih bi prosao dan, dva-tri, dok bi ona progruntala u svojoj glavi i dosla s novim pitanjem koje se nastavlja.
tocno se sjecam kad me ostavila paf s pitanjem kad je imala nepune 3 i gledala skijaske skokove, zasto samo muski skacu i da to nije fer.
ili kad sam joj pocela govoriti da je volim do svemira i nazad pa me nakon par dana izvela na balkon i rekla: mama, pokazi mi svemir.
jer kod nje ne moze postojati nesto apstraktno, sve mora pojmiti.
i takva je i sada, samo s puno filozofskijim pitanjima.
isto tako promatra svoje postupke, kad je ona bila mala, pa krene: sjecas se kada sam... i krene prica o tome zasto je tada tako.
ili sjecas se kad si ti, tata...neko drugi. analizira druge i njihove postupke, a vrlo cesto pita i kako smo mi kad smo bili mali.
neki dan je bilo pitanje: mama, kad si ti krenula navecer u grad, u izlaske, sama? kad si krenula u skolu? i sta ste vani radili, u gradu?
naravno, bilo je tu puno pitanja dok nisam dosla do ovog konkretnog. a onda sam je pitala zasto me to pita, pa je rekla kako ona jedva ceka da bude tako velika da moze navecer izlaziti u grad
i ja bi ti rekla da odes na drugo, fakat je s drugim lakse.
i istina je, s drugim sam imala osmijeh od jutra do sutra, pa i onda kad mi se nije smijalo, smijala sam joj se. sa starijom sam naucila montirati osmijeh i ton i onda kad bi najrajde vatru bljuvala ili suze lila.
i druga je smirenija i 90% vremena se samo smije, ko da je non stop napusena :rofl:
sad znam da je to dio i karaktera al znam da je dio i mog pristupa.
s drugim si pametniji.
a tek trecim...pogledajte trampolinu i mikku
Ovako i kod nas. I ima još jedna stvar s tim "rezanjem" - ponekad Jan, po meni, to jednostavno traži. Npr, navečer u krevetu hoće vode. Pa donesem vode, ali hoće u šalici. Pa šalicu moram staviti na određeno mjesto. Pa je voda pretopla, prehladna, mora biti starija, novija. Dakle, ne radi se o nikakvoj potrebi, to je testiranje, "ajmo vidjeti što mogu" i mislim da je to nužno presjeći. Najgore je kad se zaredaju takvi dani pa zazireš od mogućnosti konflikta, sve nešto titraš, na prstima... to odmah nanjuši, kao da krvariš kraj morskog psaja mislim da nije lomljenje djeteta to da se ti ne das zaje*avati. mislim ok, nek udje sama u auto i veze se kad imamo vremena, a kad se zurim onda ide na silu, stisnem ju, prebacim pojaseve na brzinu, zakopcam i stegnem da se ne moze koprcati i pobjegnem za volan. kad ne ukljucim emocije to ispadne super, ona se dernjaci i nakon nekog vremena prestane. primijetila sam da sto sam vise puta tako upotrijebila tihu silu--to kraci ispad bijesa bude
I slažem se ja s ustupcima i popuštanjem, treba puno slobode, treba pustiti i treba pažljivo birati bitke. Ali nekad ipak mora biti kako ja kažem.
O Balarosa,sjetila si me na njegovu zadnju maestralnu šizu
Frajer računa koliko će dobiti kuna za 50€, i u konačnom zbroju s drugim kunama račun mu ne štima za 50 lipa. I krene. Urlanje, bacanje (ajde, više ne grize i ne udara), susjedi se već okupili oko kuće
Ja mu nakon 20ak minuta ponudim (smireno, kul) čašu vode. A on dođe do sudopera i kaže. žedan sam, pa za sekund neću piti i prolije ju u sudoper. Pa opet žedan sam, ja dodam a on isti.
Kontam ja u glavi-idem probat, još to nisam. Mislim da sam mu bar 20 puta ulila vodu u čašu (i dalje montirani smješak imam, ne dam da me uvuče u svoju rolu, ja igram svoju-brižna majka daje djetetu vode). Mm me gleda ko xa nisam normalna, mama koluta očima jer misli da me zavidaje. A on on, nakon što se konačno napio i nakon što smo izašli iz kuće zove me sa strane i kaže: hvala ti mama što si mi dala vode, i zagrli me i poljubi
To je u stvari bio njegov test povjerenja, koliko ću stajat iza njega dugo kad mu je teško.
Ima on i testove granica da se razumijemo, umjetnost je razlikovati kad je koji
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
