Razmišljam teoretski....Nena-Jabuka prvotno napisa
mislim da još uvijek ima dovoljno medicinskog osoblja koje nema tu vrstu problema sa savješću.
Budući da je ab. u HR legalan, država je dužna osigurati i osoblje za to, a ako je pak dozvolila priziv savjesti, onda ga treba i omogućiti.
Kao kad se štrajka u zdravstvu, pacijent ne smije biti oštećen.
Stvar je sustava i preraspodjele posla, da se sve potrebe pokriju.
Što da npr. sve sestre i doktori odluče pozvati se na priziv? Imaju na to zakonsko pravo, smiju odbiti... I što onda?
i dalje sam stava da bi čovjek trebao odabrati profesiju koja mu se ne kosi sa savjesti/mentalnim sklopom. I sama sam u toj prilici: izabrala sam nešto slabije plaćeni posao od onog kojeg bih mogla raditi, ali ne radim ono u što i sama ne vjerujem. I ne žalim se. Moj izbor. Ne bi mi palo na pamet zaposliti se na nekom radnom mjestu za koje iz opisa istog znam kako izgleda i onda jamrati poslodavcu da dio poslova ne mogu odraditi, a plaćena sam za to.
Onda, još jedna "sitnica"... Država je omogućila školovanje primaljama, specijalizacije ginekolozima. U to je uložen novac: također i novac žena koje žele napraviti abortus jer plaćaju zdravstveno osiguranje i imaju pravo isti napraviti bez komplikacija i otezanja zato jer im zakon to omogućava. Ista ta država (jer bolnice su državne) morala bi osigurati preraspodjelu osoblja i paziti da su u smjeni kad se rade abortusi i oni zaposlenici koji pristaju raditi ih. Pokušavam zamisliti kako je bilo ženi koja je čekala abortus dok se događala ta drama s odbijanjem sestre da u tome sudjeluje. A ona to nije trebala doživjeti. I u konačnici-zaposlenici koji pristaju raditi abortus rade više od onih koji ne pristaju na to. Bi li bila potrebna i razlika u plaći? Medicinskog osoblja ima premalo (znamo to po redovima u čekaonicama, zar ne?). Staviti opterećenje dodatnog posla na ljude koji jednstavno pristaju raditi ono za što su plaćeni također mi se ne čini fer jer zbog toga pate svi pacijenti.
 |
|||
