Ja nisam ovisna o slatkišima, rijetko ih jedem, ne kupujem ih nikad (jesam, dok sam dojila kad mi je trebalo brzo dizanje, kakva pogreška).
Mogu i bez kolača, ne radim ih, a niti ih jedem često.
Mogu i bez UH, skoro....krumpiri su mi omiljena vrsta hrane.

Moj problem je što ja volim puno jesti. Od kraja osnovne ili početka srednje škole jedem duple porcije, jednostavno volim jesti. To mi se nije činilo kao problem dok sam bila mršava, ali nakon trudnoće i poroda, metabolizam mi se promijenio i nikako skinuti kile. Je, je, vježbuckam...ali trebalo bi i definitivno manje jesti.

I imam neki issue s hranom. Kad god idem negdje, uvijek se brinem što ću jesti, kad, gdje...ako počnem biti gladna, a u blizini nema ničeg, hvata me panika.
Najviše me strah raditi s ljudima na terenu koji ne moraju jesti cijeli dan ili im je dovoljno da jedu jednom. Ja bez najmanje tri obroka ne funkcioniram, postajem nervozna, nefokusirana...

Pa se pitam otkuda taj strah od gladi kad nikad nisam bila gladna? I onda mi je nedavno palo napamet da je to možda ona nezaboravljena bebska glad nas djece koju su dojili svaka tri sata, bili mi gladni ili ne (sve dok nam s 3 mjeseca majke nisu čudom izgubile mlijeko.)
Brijem, jelda?