Jel netko ovdje napisao da ne treba raditi sa psima pozitivnim metodama i upoznati ih? Nije.YellowSky prvotno napisa
Ali kada bi živa bića bila tako jednostavno štrikana, možda bi ih i mogli ovako upakirati, izgeneralizirati, staviti serijski broj i pospremiti u za to predviđen pretinac uz po mogućnosti specifična uputstva za upotrebu prema serijskom broju.
Međutim znamo da to nije moguće niti kod djeteta, niti kod psa, a niti kod bilo kojeg sisavca.
IvanaR, evo da se odmah posredno nadovežem i na tvoj post o tome koje je moje mišljenje i stav.
Ok, Yellow shvatila sam da ne poznaješ povijest i evolucijski razvojni put psa,odnosno životinja uopće, ali iz tvojih postova,ne samo zadnjeg (recimo ono što si pisala sa hrenovkama, pregovaranjem i robnom razmjenom sa psom..) je uočljivo da ne poznaješ ni suštinu životinja uopće, pa ni psa, a želiš da te shvatim ozbiljno
Da, sa psima treba raditi, pošto svaka životinja treba rad, odnosno točnije svoju funkciju i zadatak u čoporu, uključujući i čovjeka ili se životinja (čovjek)pretvara u parazita, što većina današnjih pasa u urbanim sredinama i jeste što sa sobom povlači opet niz drugih problema.
Oni psi čija je genetikom predodređena i zapisana uloga u genima čuvanje, a to su mahom svi pastirski psi (njih 19 pasmina registriranih i još 8 nerigistriranih -- rotovi, dobermani, njemački ovčari nisu čuvari i kao takvi se potpuno pogrešno desetlječima koriste!) neće imati problem ostajati čitave dane sami u stanu ili dvorištu dok vlasnici rade, jer njihov glavni zadatak koji im je zapisan u genetskom kodu je dremuckati, na svaki nepoznati šum ili miris dignuti glavu, prema potrebi skočiti zalajati tek reda radi, zapišati dva, tri puta(u vrtu, ranču, planini..) teritorij, tj. obilježiti ga mirisom radi onih četveronožnih uljeza te natrag leći i dremuckati do sljedećeg čudnog šuma ili mrdanja. U divljni i velikim rančevima to izgleda ipak malo drugačije, zbog prostranosti, uglavnom više vremena provode kružeći uokolo i nadgledajući teritorij. Ovo su uzgred i vrlo teritorijalni psi, nešto više nego neki drugi što opet za sobom povlači neke druge stvari kod odgoja i rada sa njima.
To su psi koji su pasminski opisujući mirni, staloženi, uravnoteženi, tihi, no sa druge strane ekstremno neovisni i skloni neovisnom ponašanju i reakcijama, njih aktivira opasnost za koju oni ocijene da je opasnost, a ne pastir ili gazda, opet uvijetovano genetikom i stoljetnom upotrebom i namjenom, pa se pretvaraju u dijeliću sekunde u zvjeri spremeni na borbu na život ili smrt da bi obranili njihovo što im je povjereno na čuvanje, bio to stog sijena, stado ovaca, imanje ili vlasnik.
Da li takvog psa smije dobiti u ruke jedan prosječni vlasnik uz uputstvo, samo trebaš raditi sa njime pozitivnim metodama i sve će biti ok. Nipošto!
A ovo pravilo vrijedi tj. trebalo bi vrijediti za veliku većinu baš onih upravo nepoznavaocima atraktivnih pasmina od bordoške doge, tosa inu, malamuta, dogo argentino, chow chow, rodezijski ridgeback, tibetanski mastif i još mnogi drugi prekrasni psi, jakih i neovisnih karaktera, plus još povrh svega sa svojim specifičnim genetski uvjetovanim nagonima i porivima, specifičnim karakterom i temperamentom, a boga mi i njihovom masom i veličinom
A dodatno, kod križanaca, posebno mješanaca to otkriti ponekad zna biti pravi izazov.
I još povrh svega velika većina vlasnika promatra sve ostale pse isključivo prema jednom jedinom vlastiom psu i isključivo prema svom vlastitom iskustvu i iskustvu par prijatelja i susjeda i na temelju toga donosi zaključke o čitavoj psećoj populaciji. Paradoks? Naravno da je paradoks.
I tako redom...
A onda tek dolazimo do sljedećega, hajmo takav jedan gore opisan zadatak pastirskog psa povjeriti jednom hrvatskom ovčaru ili dobermanu, ili pudlici. Ili obrnuto od pastirskog psa zahtjevati i očekivati da radi kao hrvatski ovčar ili doberman, ili se ponaša i reagira na određene podražaje kao pudlica...da trči cijeli dan za lopticom, ili preskače prepreke i lud je za njima ne može zamisliti život bez njih, ili da se na prvi šum skloni iza gazdnih nogu, ili očekivati da određene podražaje, i šumove ili nenadane događaje (recimo naglo pretrčavanje recimo nepoznatog čovjeka preko ceste prema njegovom vlasniku) uopće ne registrira ne u smislu moguće prijetnje, kao što ne bi recimo neki retriver...
Da li se kod takvog psa može postići radom da ipak s vremenom ne reagira na takve podražaje. Može, ali uz njegovo cijeloživotno podsjećanje na to da takve situacije, kojih je u gradu mnogo ipak ne predstavljaju ozbiljnu opsanost, što je na koncu vrlo iscrpljujuće i povlači za sobom enormnu odgovornost držanja takvog psa u gradu i nipošto za vlasnika koji želi tek kućnog ljubimca koji će mu praviti društvo pred televizorom i u šetnju parkom, jer sljedeća je činjenica također da većina ljudi ne nabavlja pse radi psa, nego radi sebe, pri čemu bi s obzirom na razloge nabavke psa, daleko bolje bilo nabaviti plišanca.
A to cijeloživotno podsjećanje je naravno logično s obzirom da se radi o životinji pas, ne o čovjeku, kojom prije svega upravljaju nagoni, a ne razum i ono naučeno, odnosno ono što mu vlasnik pokušava usaditi kao prihvatljivo ponašanje i reagiranje, međutim pas nije kompjuter kojeg se može isprogramirati i jednostavno izbrisati nama neodgovarajući i nepoželjan genetski kod. Makar ima i takvih pojava, gdje se uzgojnom selekcijom pokušavaju što više ublažiti takve karakteristike biranjem što plahijih primjeraka kod puštanja u uzgoj, pa na kraju valjda da samo ostane ljuštura od nekad gordog i ponosnog psa, da bi mogao proći kao idealan obiteljski pas i dijelić divljine u nečijem domu, ali samo kao ukras i sijena onoga što je nekad takav pas bio. Toliko malo na temu i famoznog uzgoja i svega oko njega...
Interesantno je također da 95% uzgajivača ne znaju čak niti osnove osnova o genetici a bave se uzgojem. Kako je to moguće? Pa moguće je, uzgoj pasa je jedna velika siva zona, a uzgajivačem može postati svatko i to od danas na sustra, doslovce. Dovoljno je nabaviti parnjaka koji već ima uzgojnu dozvolu, registrirati uzgajivačnicu i krenuti u uzgoj. Znanje tzv. uzgajivača, kao i njegove namjere nitko ne proverava niti pita za njih.
Paradoks paradoksa, ali paradoks koji se toliko ukorijenio u našem društvu, da je postao sam po sebi razumljiv, kao i rečenica, sa psima treba raditi, bez da u biti malo ljudi uopće shvaća što uzgoj, ili što rad sa psim stvarno znači.
I tako redom...i opet i ovo je tek samo dio priče
 |
|||
Odgovori s citatom