Evo i mene na ovu temu, nekako je mjerkam danima i konačno sam zašla ovdje. Kako ono stoji u nečijem potpisu - ja sam "jednom nogom tu, drugom prema izlazu" a da nisam još niti jedan jedini postupak imala, s jednim pobačajem. Ipak, svjesna sam i, mislim da svi koji ulaze u MPO moraju jednim dijelom računati na to, da možda nikada neće uspjeti. Možda zvuči grubo ali realno je. Ja nisam od onih koji šire optimizam i vjeruju da će dragi Bog uslišati moltive ako se mole dovoljno dugo i strpljivo. Mislim da nema pravila, život je toliko nepredvidljiv i kaotičan (barem po mom vjerovanju) da može biti bilo što na kraju. Ne možemo znati. U tom smislu mi se čini lakše u startu krenuti s pomirenjem da možda od svega neće biti ništa, pa ako uspije, mašala! Pesimizam je moj program, znam Ali meni je tako puno lakše, razočaram se odmah na početku i nadalje može biti samo bolje. Spremna na najgore. A i po nekoj statističkoj vjerojatnosti, na svijetu mora biti neplodnih i eto meni se desilo, ali ne vjerujem da je to bilo kakva sudbina ili božja kazna kako neki ljudi doživljavaju. Toliko ružnih stvari se na svijetu dešava, zlo i bolest ne biraju i nema tu predodređenosti, zapalo nas je i gotovo. I dat ćemo sve od sebe da uspijemo ali ako ne uspijemo..što bi rekao Meša Selimović "što nije bilo, nije ni moglo da bude". Zato sam obećala sebi da ću nastojati u postupcima sačuvati glavu i znati stati. Onog trenutka kada to bude previše boljelo, kada uzme previše mene i uvuče me u neki krug očaja i bespomoćnosti,a život postane raspored a prestane biti život, stajem. Jer sam jednom dotakla dno i znam kako izgleda. I neću više. Nadam se samo da ću moći prepoznati taj trenutak.