Evo i mene...

Dakle, nemam neku osobnu pricu, niti sam ikad uopce razmisljala o urocima, niti mi je to nekakva misao vodilja u zivotu. Mislim da sam dosta racionalna osoba, vodim vrlo "pravovjeran" zivot, ne gatam iz tarota (osim ponekad za zabavu), ne koristim homeopatiju, cijepim dijete i sl. Sad kad sam se uredno postrojila, mogu reci da su moja nacelna promisljanja o ovoj tebi vise intuitivne i filozofske, nego prakticne prirode.

Kao prvo, meni onako i ljudski i filozofski smeta to nekakvo posprdno gledanje s visoka na "nepravovjerne" prakse koje s druge strane postoje tisucama godina unatoc kulturnoj evoluciji. Neka razmisljanja ovdje su za moj ukus necu reci samo elitisticka i epistemoloski arogantna, nego presimplificirajuca, pa pomalo i vulgarna. A mozda malo i licemjerna ako se sjetimo da smo u zemlji (i svijetu) u kojem toliko ljudi vjeruje u nekakvo djevicansko zacece, uskrsnuce, transupstancijaciju itd pa ih se zbog toga ne proglasava glupima, zatucanima, neracionalnima itd.

Svatko od nas, bar mislim, ima u sebi intimno nekakvo osjecanje pa i objasnjenje svijeta oblikovano svojoj osobnoscu, temperamentom, iskustvom, znanjem itd. Ja mislim da su ta osjecanja ponekad toliko razlicita da bi se bez pretjerivanja moglo reci da neki ljudi uistinu nastanjuju razlicite stvarnosti. Moja intimna slika svijeta se ne iscrpljuje u znanstveno-deterministickom objasnjenju i dopusta mogucnost postojanja stvari "onkraj" racionalnog. Mislim da je u redu da drugima pustimo da imaju svoju sliku svijeta jer je to na kraju krajeva stvarno njihova intimna stvar.