Moji nisu imali te neke jako vezujuce predmete dok su bili mali

N. je imala nekog zecica, dugo me je pilila da joj ga kupim (bio je dosta skup) – plisani, unutra sa mehanizmom da moze micati usima i njuskicom, preslatko nesto (mozda se netko sjeca, iz Turbo limacha)
I na kraju popustim i kupim joj ga, ona presretna, igra se s njim dan i noc, nosi ga van
I ostavi ga u parkicu jedan dan kad je bila s bakom
Tuga, nevolja i plac (3, 4 godine je imala tad)
I sta sad, pregrizem i kupim novoga
Iskoristim priliku za prodiku o (ne) nosenju dragih i vaznih stvari okolo, da se ne izgube
Zeko je i danas kod nas, nasle smo ga nedavno u kosari s igrackama (ostavljen za uspomenu)

Sto se tice „pustanja“ ili uzimanja tih vezujucih predmeta,
mislim da vecina djece sama spontano preraste potrebu za takvim stvarima


Potraga – nisam spremna preokrenuti nebo i zemlju, i angazirati sve i svakoga u potrazi za igrackom
I ne mislim da su roditelji koji to rade jako pozrtvovani, posveceni i pruzaju neku izuzetno pozitivnu poruku djetetu (da ce ucini SVE, ali SVE) da se pronadje igracka.
A posebno ne objavom u novinama, prvenstveno zato jer izlazu sebe i dijete (posebno dijete) javnosti i medijima, zbog necega tako trivijalnog (ok, djetetu je vazno, ali realno gledajuci – to je stvar, i za ocekivati je da nece biti zivotna drama i trauma ako se izgubi, tj. dijete bi trebalo moci tu cinjenicu prihvatiti i pomiriti se s time).

Eto malo filozofiranja i s moje strane