Citiraj cvijeta73 prvotno napisa Vidi poruku
moja m, nakon što je 4. dan škole na red došao i vjeronauk, pa je ostala s još par djece izvan žiže zbivanja - razreda, jučer je doživjela prosvjetljenje i svečano nam u dnevnom izjavila da ona vjeruje u boga i da misli da mora ići na vjeronauk. nije joj to prvi put, već je bila vjernica po potrebi. i nije izjavila samo nama nego i učiteljici. da će ona ostati u razredu jer da vjeruje u boga.
točno sam znala da će tako biti. šefica. ako ne naprave neku zabavu za taj sat, ta će sjedit u tom razredu ja vam kažem, i mimo nas i mimo učiteljice nešto će sprtljat da bude tamo.
Imao je i moj A. sličnu fazu (ne baš tako decidiranu, doduše ) u kojoj je prkosno postavljao pitanja: A što ako ja ipak vjerujem u boga? i sl.
Moje objašnjenje bilo je da se može vjerovati u boga i bez pohađanja vjeronauka ili odlaženja u crkvu i neka on slobodno vjeruje u što želi.
Kako došlo, tako prošlo.
Ove godine, nakon tri godine natezanja s knjižnicom, hodnikom, sjedenjem na satu vjeronauka, pa onda demonstrativnim izbacivanjem iz razreda za vrijeme tog istog sata (doslovno ovako: knjižnica ne radi - ne možeš biti u razredu jer tvoji roditelji to ne dozvoljavaju - ajde van na hodnik, i to onako javno, pred svima, baš je bilo brrrr!), NAPOKON smo dočekali da je vjeronauk u rasporedu uvijek prvi ili zadnji sat. I ne, nisu nam izašli u susret zbog djeteta, bez brige , nego su morali tako posložiti raspored zbog ostale organizacije rada u školi. Ali bar smo doživjeli i to olakšanje...