 |
|||
Sorry na otvorenosti, ali s tobom je sve u redu. Pošalji ti muža psihologu. Da mu pomogne odrasti i preuzeti roditeljsku odgovornost. Pa dijete testira NJEGOVE granice kad je sam s njom, to radi sa svakom osobom. Treba se malo potruditi.... Kakav adhd? Pa to je malo dijete... Što bi on htio, da sjedi ko lipov svetac? Nedajbog!mayato prvotno napisa
Sretno!
Da, muz ce sa odusevljenjem otici psihologu. Jednako kao sto sa odusevljenjem postavlja granice.
kao da je djecji psiholog neki teski bauk pa ne bi bilo korisno da ode kod njega na razgovor i dobije koju ideju, i malo vise samopouzdanja u svoje roditeljske vjestine. To joj sigurno nece skoditi.
Recimo, ja za svoju ćerku mislim da je stvar i u njenom karakteru, ne samo u mom vaspitanju.
Jer je njen karakter takav od rođenja, a sina vaspitam na manje više isti način, a dobijam sasvim drugačiji odgovor na svoje postupke.
Osim toga, kako je starija, neki "problemi" se polako rešavaju, ali se pojavljuju novi: u vrtiću često ne može i/ili neće da prati grupna uputstva, selektivno sluša vaspitačicu jednako kao i mene, pažnja, volja i motivacija su joj božesačuvaj...Sa druge strane, iako se čini kao da ništa živo ne sluša i ne prati, nikad još nije zaboravila šta imaju za "domaći", na neki čaroban način ipak zapamti najveći deo svega što su u vrtiću učili, vaspitačica je oduševljena njenim znanjem, ali ne i poslušnošću.
Ukratko: skočiće do kolena u blatnjavu baru i posle ribati sama cipele, uz manje ili više drame. Sin neće skočiti u baru, ali će potajno žaliti za time.
Čije je ponašanje bolje, ne znam.
http://www.superknjizara.hr/?page=kn...d_knjiga=16148
Mene je ovo spasilo baš oko treće godine, dosljednost u provođenju i sigurno pali.
Malo je amerikanizirana ali ima smisla i djeluje.
Pročitaj barem. I danas kad pretjeraju znam odbrojati i znaju da mislim kad krenem pa se skuliraju.
Jasno, i karakter djeteta je iznimno bitan kod rezultata.
Htjela bih se samo osvrnuti na ovaj tvoj dio o tome da tete u vrtiću ne vide potrebu za psihologom. Nama su isto tete govorile da ne vide potrebu i da je vjerojatno samo stvar u tome da mi ne znamo dobro postaviti granice i da nismo dosljedni. Ona je u vrtiću uvijek bila hvaljena i jako dobra, kao i u nepoznatim okruženjima.
Posjet T. Sever nam je otkrio i zašto je tome tako i ispalo je da itekako trebamo psihologa.
Moje dijete u vrtiću ne pokazuje svoju pravu osobnost, ona se suzdržava i kako nam je rečeno ona vrtić odrađuje. Bilo je teško to čuti, kao i činjenicu da takva djeca kao ona nisu za vrtić prije 4.-te godine ali je imalo smisla i kad pogledam stvarno je tako.
Kad sam odnjela nalaz psihologa tetama u vrtiću ( na koje inače nemam primjedbe i stvarno su divne) na preko nekoliko stvari koje su bile napisane su mi rekle da su to primjetile kod nje. Stvar je u tome, da je u grupi 24 djece i da one jednostavno ne mogu i ne stignu se toliko baviti sa svakim djetetom pojedinačno i to su i same rekle i nije im se to činilo alarmanto. Međutim kad dobiješ cjelovitu priču od psihologa onda ti neke stvari postanu jasnije kao npr. da moje dijete ne gleda tete u oči kad im nešto odgovara, da uopće teško i odgovara na njihova pitanja, da kad treba pred grupom istupiti i nešto napraviti da ona to nikada nije napravila, da u grupu ulazi pognute glave. itd ( a to su tete s kojima je svakodnevni već 2 g.)
Ona je u vrtiću bila okarakterizirana kao dobro i sramežljivo dijete s kojim nema problema, a to je daleko od istine.
Nama je psiholog puno pomogao da ju razumijemo. I nama je trebao psiholog, a to je bila i moje prva rečenica kod psihologa...trebamo pomoć.
E, sad granice i pravila i dosljednost koje se toliko puta spominju kod zahtjevne djece često ne pale i oni žele svaki puta pokušati srušiti te granice i kod njih treba tražiti neke druge puteve. Sve ono što bi kod druge djece djelovalo kod zahtjevne djece često ne djeluje.
I još jedna stvar za mene je živo dijete i zahtjevno dijete nešto sasvim drugo.
I zahtjevna djeca postoje, nisu samo izlika ili mit svojih roditelja
Mitovski hvala. U pravu si. Nisam ja kod teta u vrtiću tražila ni dijagnozu,ni potvrdu već savjet i njihovo mišljenje i dobila sam savjet koji se ispostavio dobar. Šta ne znači da nećemo kod psihologa nekada otići jer sam mišljenja ako naiđemo na dobrog psihologa možemo samo profitirati i ne vidim da je odlazak psihologu nešto loše,dapače svima bi katlada dobro došao razgovor sa stručnom odraslom osobomCura je živa,ali i zahtjevna...ali odrasta i puno je lakše s vremenom. Svakako ti hvala.
Najprije da se hvalim. Kako je navršio dvije godine koncentrirano se smjestio na svoj tepih sa stazicama za autiće i igra se, nekada satima. Odjednom slaže kocke, kaže dimnjak i napravi ga. Divota.
Međutim, zanima me jeste li se susreli sa vrištanjem i plačem u kontaktu s nekim ljudima? Vrišti u znak protesta ako nam se obraća ili ga gleda netko manje poznat ili nepoznat, ako ga dodirne pri susretu netko njemu nepoželjan. Prijateljica, soc. pedagoginja po struci, kaže da je u redu braniti se od nepoželjnih dodira, ali to znači da nam nitko (osim najbližih) ne dolazi doma niti se nalazimo sa manje poznatim ljudima. Baš neće da ikada imamo goste.
Nedavno sam bila na seminaru o zahtjevnoj djeci i štošta saznala, između ostalog da se njih ni ne treba izravno gledati nego malo skrenuti pogled. Ali mi se to čini malo radikalno, jer vilenjak nije neki teži slučaj, samo je u stilu "malo sam zeznut, ali fin i može se samnom" djeteta.
Ako reagira vristanjem na manje poznate osobe, onda to gledanje u oci i nije tako radilalno.
samo tesko da ces to postici bez ljutnje sa svim ljudima sa kojima dolazite u kontakt.
Tako reagira i na baku s kojom nije blizak. Vrišti, ne želi da uđe u kuću (odličan domaćin, jel), a poslije kada ga ignorira i ne gleda (na zamolbu) i pije kavu sam dođe po nju i uhvati je za ruku da se ide igrati s njim. No, prije toga rida i plače neutješno i meni i mm-u je to emotivno dosta naporno, a vjerujem i njemu. A ovako je jako srdačan sa onima s kojima želi biti.
Tjah, evo da prijavim svog sina u tom uzrastu...Meni su oba deteta "posebna".
Jedino što kod nas to nije baš bilo vrištanje, osim kod ekstremno napornih "slučajeva" nepoznatih osoba, onih koji ne umeju da prepoznaju ili ih nije briga kako dete reaguje pa insistiraju do besvesti. Na njih je vrištao i plakao, na ostale se uglavnom sakrivao iza mene. Što bi se reklo, natprosečno je stidljiv, ili "socijalno anksiozan" -taj sam izraz nedavno pročitala i baš mi se sviđa kao opis.
Ali, isto tako kao tvoj, neki ljudi mu se dopadnu od prve, i sa njima je medena i zabavna (pa i bezobrazna
I mi imamo issue sa bakom, mojom mamom-nje se izrazito plašio kao vrlo mala beba, drugima je gugutao i rado išao u ruke a na nju je histerično vrištao i sakrivao se. I dan danas nemam objašnjenje za to, tj. imam nekoliko malo nategnutih objašnjenja (baka je činila i čini MENE nervoznom, a sin je natprosečno empatičan-baka nam je svojevremeno zamerala što uopšte imamo drugo dete, itd, itd....Osim toga baka jedina u daljoj i bližoj rodbini ima vrlo specifičnu izrazito zelenu nijansu očiju, a sin ima izrazitu moć zapažanja sitnica, detalja i razlika). Smešna stvar je što su on i baka drastično SLIČNOG karaktera u mnogo čemu.
Sada, sa njegove tri godine, je situacija puuuno bolja-baku voli jako, kao i baka njega, sa strancima je ipak puno otvoreniji, vedriji i komunikativniji. I dalje ima "omiljene" sa kojima veselo brblja, one koje ne voli mahom ignoriše.
Nikad nismo izbegavali da idemo u goste ili ih primamo, ali i ljudi su obično puni razumevanja, a i on se mahom posle 10-15 minuta "otkravi" i razigra.
Od stranaca nekad dobijem komentar da je (pre)jako vezan za mamu, pa okolišno i da je razmažen, ili čak prestrogo vaspitan i preplašen, jedino nemaju objašnjenje zašto mi je onda ćerka čista suprotnost njemu, apsolutno neposlušna, otvorena i brbljiva...Uglavnom, kako god okreneš, omašila sam u vaspitanju sa oboje....
sirius, hm, da, manje me brine hoće li se netko ljutiti, a više da idem "etiketirati" u RL dijete kao čudnjikavo (u mojoj percepciji sasvim svoje i sa stavom o svemu, mada iscrpljujuće) jer uz takve molbe idu pojašnjenja zašto. Onda opet dođem na to da pustim stvar kakva je.
pulinka, on nije jako vezan za mene, taman je, vezan je i za mm-a, dedu i baku, voli neku dvojicu kvartovskim dedica.
Nije stvar odgoja, takvi su i briga me za komentare drugih ..... vilenjak je očito osjetljiv na podražaje (ne mogu reći da je stidljiv jer nije) i reakcije nekada budu jako burne da se trese, rida u drugima jako običnim situacijama. Npr. ne smijemo se voziti liftom sa nekim susjedom. Jednom smo se vrlo dramatično vozili busom, ne idemo nikome u goste, na okupljanja i druženja i slično. Ima toga.
Palčice, pa ni ja ne mislim da je moje dete previše vezano za mene, to su interpretacije raznoraznih dušebrižnika koji su se osetili pozvani da me prosvetle nakon što moje dete nije ostalo zadivljeno njihovom veličanstvenom ličnošću...
Ja razumem da je nekim ljudima neprijatno kada dete reaguje plačem na njih, ali verujem da je odrasloj osobi lakše da se izbori sa takvim osećajem nego dvogodišnjaku koji ne zna još ni da artikuliše šta ga to toliko uznemirava do suza. Jednoj dobronamernoj, ali strašno napornoj poznanici sam iskreno bubnula šta sam mislila: "A šta znaš kako ti detetu izgledaš?" Od tada mi se ne javlja...
Ja recimo, percipiram svoje dete kao blago čudnjikavo, ali na način koji za sad ne bi trebalo da smeta nepoznatim osobama ili poznanicima. On je pristojan i poslušan, tantrumi van kuće su mu izuzetno retki-sestra mu je od drugog do trećeg rođendana vrištala valjda svaki dan, a njegove reakcije na ljude su i dalje u nekim "normalnim" okvirima, iako se možda nekome ne sviđaju.
Sa druge strane, ja znam da kod njega igra ulogu i senzorika, jer slabo toleriše buku, za pušače ili jako naparfimisane ljude kaže da mu "smrde", umalo se nije ispovraćao ispred nekog restorana iz koga je stvarno smrdelo i po mojim kriterijumima
Takođe nepogrešivo prati moj "govor tela". Ako ja neku osobu jedva podnosim, mogu ja glumiti opuštenost, nabaciti pokeraško lice, kontrolisati savršeno boju i ton glasa, on će ipak da primeti neki neverbalni signalčić koji mi se omakao i pretvoriće se pred tom osobom u zatvorenu školjku, ili ježa, već kako kad. Tako da, i nama su druženja zanimljiva, srećom, ponavljam, ako su ljudi strpljivi, atmosfera dobra a mi ostanemo dovoljno dugo, on obično pokaže svoju vedriju i umilniju stranu, pa ljudi mahom ipak ostanu pod pozitivnim utiskom.
Upravo to sto kaze pulinka. I ja mislim da bi ako je dijete tog tipa upravo trebalo forsirati sto vise druzenja. Da se dijete navikne...ne druzenje s ikim mislim da samo moze imati suprotan ucinak.
Forsiranje takve djece na situacije kojima nije još doraslo najčešće ne završi dobro.
Najpametniji savjet koji sam dobila je zapitati se u tom trenu: što ovim radim sebi, a što radim svom djetetu.
Inače, moj uragan se sve više približava svojoj pravoj prirodi, postaje osjetljiva, empatična mimozica s tek povremenim ispadima ljutnje. Sve mu je veći prag tolerancije, dozvoljava sebi pogrešku (nr uvijek, i ne u svemu), druge još uvijek gleda isključivo prema svojim kriterijima (jedino dobro je ono što on misli da jr dobro) ali i na tome radimo.
Ja sam se preporodila. Ali sve više uviđam koliko mu je bio težak taj period emocionalnog odrastanja, to me baš boli kao majku.
Naravno da se nećemo izolirati od ljudi - samo je sve skupa jako naporno kad uključim u dio dana i druge stvari koje s njim ne idu lako - a ima ih i treba dosta truda, staloženosti i strpljenja što iscrpi pa nemamo baš želju izlagati se dodatnim naporima.
trampolina. Tako i mene.
ja bih se složila s giuseppe jer meni bi ovo gore bilo neprihvatljivo.Da se ne možemo voziti liftom i družiti s prijateljima ni doma ni kod njih?!
Osobno imam u uskom krugu obitelji preslaktog dečkića koji isto tako vrišti na ljude i plače čak i na baku i dedu, dijete od rođenja je uglavnom doma s mamom i tatom čak ne idu s njim ni na javna mjesta (ima 15 mj) jer je njima to sve prekomplicirano i danas taj maleni tako reagira. Samo navodim svoj primjer (koji nema veze s vašima) u kojem se dijete nije imalo prilike ni naviknuti na druge ljude, razna okruženja a roditelji se čude zašto plače i vrišti na milijun stvari. Tata se ni ne usudi ni dan danas biti sam s malenim duže od pola sata (i to je tek nedavno).
Ne znam, meni se čini da bih polako ali dozirano i odlučno navikavala dijete da se np.r u liftu vozi i s drugim osobama.
Znam osobu koja ima 30akgodina i danas ne ulazi u lift ako nije prazan a akonetko uđe prije njenog kata ona izlazi iz liftada to nisam čula/vidjela ne bih vjerovala da je to moguće.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 16.10.2014. at 22:44
a to da se mora kesiti svakome tko želi s njim popričati to fakat ne bih forsala, ne da mu se i gotovo.
Samo bih nešto kratko rekla: Nije raspoložen i nasmijala se,al ni slučajno ne bih rekla on je čudnjikav ili tako nešto.
Ako ti odrasli ne kuže da trebaju olabavit, lijepo injima daš do znanja.
MM je isto neugodno da mu dijete iz užeg obiteljskog kruga (gore navedeno) plače kad god ga vidi koliko god mu se MM smijao. Zadnji put mi je muž rekao: Znaš šta osjećam se glupo,htio bi se poigrat s njim i pomazit ga, ma neću ga ni gledat (da ne plače). Mužu je baš neugodno zbog toga.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 16.10.2014. at 22:50
Lili, ovo "polako, uporno i dozirano navikavanje" je meni prolazilo s ovo dvoje teških, ali nezahtjevnih. S ovim zahtjevnim jok.
Što ne znači da nisam ponavljala nakon nekog vremena, kad mi se učinilo da je spreman. Nekad bih pogodila, nekad ne.
Hoću reći, forsiranje (pa makar i mrvu jače pogurivanje) i doslijednost neće polučiti uspjeh. Tako je barem kod mog, a stekla sam dojam iz ovakvih priča da su manje više svi na isti kalup rađeni.
Trampolina pa ako dosljednost neće pomoći, što će?Ja bih rekla da ce nedosljednost još više odmoći zahtjevnom djetetu.
pa ne mogu roditelji samo ne raditi ništa i čekati?4-5 ili više godina.
uostalom ti si kompetentnija jer mozes usporedit razlike kod svoje djece.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 16.10.2014. at 23:18
i kod moje se to dešavalo, i skužila sam da je zapravo plakala na one koji prebrzo žele ući u njen osobni prostor. Deda je svaki put imao traume nakon posjeta i pitao jel dobro. Najbolji frend isto tako. Pokušavao ju je nasmijati, pomaziti i samo bi bilo još gore. Oni koji su je puštali na miru puno su bolje prošli.
A baš je i kod tog frenda bila situacija kad smo se morali pokupiti s rođendana. Ušli mi u stan, raskomotili se i da ćemo ući u sobu. A soba je bila manja i već se skupilo društvo. Odmah se uplašila. Smirili smo ju u spavaćoj sobi no i slijedeći pokušaj je završio tako pa smo se pokupili doma.
Uglavnom moja je baš taktilni tip, a to sam skužila i po tome što joj je jako dugo trebalo da prihvati frizera, zubara, doktora. Isto tako maškare ili maskirane osobe su joj izazivale nelagodu.
larmama i kako je prošlo?
Al MM uopće ništa n e radi ne ulazi u djeteov prostor bas nista samo mu se umilno nasmije kad ga maleni pogleda a ond a ovaj udri u plač. isto plače i na svog dedu.
Na mene fala Bogu nije
ne zelim ni zamislit kako ce mu izgledat adaptacija u jaslicama za mjesec dana, mislim da to nece ici nikako.
dajte mi recite jel netko od vase djece u dobi od 15 mj ( a ni prije ) nije uzimao predmete ni hranu nista sam od sebe, gleda i ne dira.Moram priznat to me bas zabrinjava. Nece uopće uzet i opipat.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 16.10.2014. at 23:51
Onda ipak ne bi plakala na tvog muža. Moja nije volila ono tipa buci, buci. Zadnje što se sjećam je bilo drugu jasličku godinu, dobila je dvije nove tete. Jedna je bila glasnija i odmah čim bi stigli već bi nahrlila na nju. Druga bi nas ostavila na miru da se skinemo i ostala posvećena poslu koji je trenutno radila. Kod ove prve je obavezno plakala. Nakon nekog vremena zamolila sam ovu prvu tetu da ju slijedeći put pusti da sama uđe tj. uspjela sam to objasnitilarmama i kako je prošlo?
Al MM uopće ništa n e radi ne ulazi u djeteov prostor bas nista samo mu se umilno nasmije kad ga maleni pogleda a ond a ovaj udri u plač. isto plače i na svog dedu.
Na mene fala Bogu nije. Tako da smo to uspjeli riješiti.
To ti je zapravo malo teško objasniti, jer se na oko čini kontradiktorno.
Dosljednost je potrebna kod postavljanja granica, ali ne i kod onog što ga emotivno rastura.
Nekad se to znalo i poklopiti.
Jedini primjer koji mi pada na pamet u ovaj kasni sat je igranje društvenih igara.
Do 7 godina nije bio u stanju prihvatiti gubitak, ni objašnjavanje, ni redovito igranje, ni namještanje rezultata, ništa nije palilo. Nije bio to u stanju naučiti.
Puno puta bi (dijelom i radi moje krive proccjene) situacija uskuhala, a tada bi se smirivao i po sat-dva. Naravno da bih probala svako malo odigrati s njim koju, ali kad pogledam unatrag sam je to naučio, uz moju podršku, ne guranje i dosljednost.
Glup mi je malo primjer, mozak mi je napola ugašen.
Ono što sam htjela reći je da drvljenje po frustracijama izaziva još veću frustraciju, ne dovodi do njenog razrješenja.
Vidim da sam i sama sebi nerazumljiva kad pišem :/
Naravno da nećeš pustiti dijete da samo gazi kroz život, probat ćeš danas, pa za koji dan opet. pa ako ne ide onda pričaš, objašnjavaš, pa opet probaš. I u tom pokušavanju dogodi se klik.
o društvene igre su bile poseban slučaj, nije dobro ako igraš nije dobro ako ne igraš. Sad istri poraz, no ako ih se zareda više nije dobro.
Puno toga što ste napisale se odnosi i na mog sina.
Prvo, mi smo mogli sebi da priuštimo da ne izbegavamo druženja jer dete nije jako burno reagovalo na našu rodbinu i prijatelje, a nekako su ga prijatelji i rodbina, nakon malo našeg objašnjavanja, prihvatali strpljivo i sa ljubavlju (tačnije, puštali ga da se aklimatizuje na miru sam, onako kako je larmama opisala za vrtićke tete).
Onaj plač na baku dok je bio mala beba je meni bio i ostao misterija, jer je baka žena vrlo mirnih gestova, nije nimalo niti bučna niti nametljiva, nikad nije forsirala da ga uzme niti išta slično, ali je prolazila kao Lilin muž-jedan smešak bebi i beba je urlala...
Uglavnom, da su naši susreti sa nekim bili traumatični detetu, sigurno ga ne bih forsirala, ne mislim da od forsiranja može biti koristi. Dok je plakao na baku nismo izbegavali da pozovemo baku u kuću, ali smo se uredno izbegavali po sobama sa njom...Trajalo je to neka dva meseca, čini mi se, pa polako prošlo.
Moj isto ima taktilnih problema. Mrzi da bilo čime isprlja ruke, flomastere i tempere je shvatio jako tragično kao dvogodišnjak, blato-ni slučajno...U jednom periodu je tražio da pere ruke beskonačan broj puta na dan...Isto će vrlo retko prići nečemu da ga spontano opipa. Ja ga nikad nisam učila nekoj "čistoći", naprotiv, uvek sam ga ohrabrivala da proba rukama sve pred njim. Sad je situacija mnogo bolja-sam zna da opere ruke, i ima svest o tome da zamrljane ruke mogu lako opet biti čiste.
Jednako mrzi i upade u lični prostor, kako je larmama rekla. Svi koji mu prilaze napadno i pokušavaju da ga dodirnu, ili u isledničko/procenjivačkom stilu sa sto pitanja, automatski izazivaju njegovu negativnu reakciju.
Nama su problem i bučna mesta, sa vrlo glasnim ozvučenjem i sl., kao i mesta gde je primoran da bude u gužvi vrlo blizu drugim ljudima (opet problem sa ličnim prostorom). Na takva mesta zalazimo po trampolininom principu-periodično pokušamo, pa ako ide, super, ako ne, odustanemo.
Ja pred drugima nikad ne karakterišem svoje dete kao čudnjikavo, kažem da je oprezan/nepoverljiv/nije trenutno raspoložen/jako bira društvo (ovo poslednje mi je argument za odbijanje baš nepristojnih).
Ali sama pred sobom, kad saberem i oduzmem sve osobenosti njegovog karaktera, i uporedim sa nekim vršnjačkim prosekom, da, rekla, bih da mi je dete blago čudnjikavo. Pri tom meni "čudnjikavo" nema negativnu konotaciju, samo znači da odstupa od uobičajenog proseka i da mu kao takvom i treba pristupati.
Mislim da je ovo o čemu pišete razvojna faza svakog djeteta.
Naravno, ključ je u razlikama burnosti doživljaja i tu su razlike ogromne zato vjerujem da nekoj djeci nije lako.
Nakon što je naša klikla prošla fazu srama, sad različito reagira na različite ljude, s nekima klikne odmah, s nekim tek naknadno, a neke ne može podnijeti. Npr. borbu vodimo s odnosom prema mojoj baki (njenoj prabaki) i to gotovo od rođenja. Ja to tumačim da je moja mama na malu prenijela nervozu oko bake (jer činjenica je da se moja mama unervozi kad njena mama dođe k njima
Ono što primjećujem je da generalno mrzi kad je stranci diraju (tko ne bi?) i onda postane agresivna, tj. kad je netko hoće ili je pomiluje po kosi, poškaklja i sl. (a ljudi to hoće s malom djecom iako ih prvi put vide), onda ona ljutito zamahne prema toj osobi, udari ga, odgurne, uglavnom, krene se braniti. Ljudi budu zbunjeni, meni bude neugodno, nju opomenem da ne smije udarati, a njima prokomentiram da ne voli da je se dira tek tako, ali da vjerujem da to ne vole ni oni. Mislim, cura je u pravu, zašto bi trpila taj "gili, gili"... Inače je maza, ali samo s jako bliskim ljudima.
Jučer su joj se dvije starije nepoznate gospođe obratile na cesti (isto neko njinjinji kao da ima par mjeseci) i ona je počela vrištati prema njima. Pitala sam je zašto vrišti, rekla je da su tete htjele pričati s njom pa smo razgovarale o tome zašto joj služi jezik i riječi i kako je vrištanje ružno. A inače u socijalnim situacijama je prilično pristojna, ono, dućani, poznanici i to... Ali iritiraju je te neke situacije (uostalom, kao i mene
Htjela bih spomenuti dosljednost i upornost, tu se slažem s Trampolinom...dosljednost kod postavljanja granica, ali kod nekih emocionalmih stanja i doživljaja to ide teško. Mi smo malu dosljedno vozili svaki dan u autu i ona je preko 2 godine svaki put dosljedno vrištala, urlala i plakala...a onda je krenula kombinacija urlanja, plakanja, davljenja s prohtjevima, pokušajimaa otkapčanja....Sve je ona razumjela, i da svi moramo biti vezani i zašto, ali u nekom trenutku nastupila bi ta žuta minuta nakon koje se više nije mogla savladavati.
Tek sad, sa skoro 3 godine, u stanju je kraću vožnju podnijeti na način da mirno sjedi, razgovara, šuti, gleda kroz prozor. I čak se zna pohvaliti, vidi mama, gledam kroz prozor (jer sam je ja uvijek molila da se smiri, da gleda kroz prozor zanimljiva stabla i kuće). To joj je očito značajno postignuće. A nije stvar koncentracije, tete su nam baš neki dan rekle da ima koncentraciju puno starijeg djeteta. Dakle, ima(la je) taj neki issue s vožnjom autom, odnosno vezivanjem u AS.
Tako da...za neke stvari jednostavno - valjda - trebaju sazrijeti i naučiti se emocionalno nositi sa frustracijama, odnosno situacijama koje ih frustriraju.
Citam vas malo jer mi treba savjet vas mama koje imate iskustva sa zahtjevnom djecom. Moja curica nije posebno zahtjevna, ali imamo veliki problem s odlascima pedijatru.
Jucer smo bile na sistematskom. Dosla je dobre volje sa svojom doktorskom torbom, odgledala pregled starije seke. Ali kad je dosao red na nju, katastrofa. Nije se dala ni mjeriti, ni vagati, a kamoli nesto drugo. Nikako ju nisam mogla umiritiA da ne kazem da me pedijatrica gledala ispod oka, mama, ako ne mozete umiriti svoje dijete, hm... Nista nismo obavili, i to vec drugi put. Sad ima 2g2mj. Neki savjet?
Identično... pa me svi blijedo gledaju zasto tako reagira... isto više ne znam kako reagirati...Mislim da je ovo o čemu pišete razvojna faza svakog djeteta.
Naravno, ključ je u razlikama burnosti doživljaja i tu su razlike ogromne zato vjerujem da nekoj djeci nije lako.
Nakon što je naša klikla prošla fazu srama, sad različito reagira na različite ljude, s nekima klikne odmah, s nekim tek naknadno, a neke ne može podnijeti. Npr. borbu vodimo s odnosom prema mojoj baki (njenoj prabaki) i to gotovo od rođenja. Ja to tumačim da je moja mama na malu prenijela nervozu oko bake (jer činjenica je da se moja mama unervozi kad njena mama dođe k njima
Ono što primjećujem je da generalno mrzi kad je stranci diraju (tko ne bi?) i onda postane agresivna, tj. kad je netko hoće ili je pomiluje po kosi, poškaklja i sl. (a ljudi to hoće s malom djecom iako ih prvi put vide), onda ona ljutito zamahne prema toj osobi, udari ga, odgurne, uglavnom, krene se braniti. Ljudi budu zbunjeni, meni bude neugodno, nju opomenem da ne smije udarati, a njima prokomentiram da ne voli da je se dira tek tako, ali da vjerujem da to ne vole ni oni. Mislim, cura je u pravu, zašto bi trpila taj "gili, gili"... Inače je maza, ali samo s jako bliskim ljudima.
Jučer su joj se dvije starije nepoznate gospođe obratile na cesti (isto neko njinjinji kao da ima par mjeseci) i ona je počela vrištati prema njima. Pitala sam je zašto vrišti, rekla je da su tete htjele pričati s njom pa smo razgovarale o tome zašto joj služi jezik i riječi i kako je vrištanje ružno. A inače u socijalnim situacijama je prilično pristojna, ono, dućani, poznanici i to... Ali iritiraju je te neke situacije (uostalom, kao i mene
Htjela bih spomenuti dosljednost i upornost, tu se slažem s Trampolinom...dosljednost kod postavljanja granica, ali kod nekih emocionalmih stanja i doživljaja to ide teško. Mi smo malu dosljedno vozili svaki dan u autu i ona je preko 2 godine svaki put dosljedno vrištala, urlala i plakala...a onda je krenula kombinacija urlanja, plakanja, davljenja s prohtjevima, pokušajimaa otkapčanja....Sve je ona razumjela, i da svi moramo biti vezani i zašto, ali u nekom trenutku nastupila bi ta žuta minuta nakon koje se više nije mogla savladavati.
Tek sad, sa skoro 3 godine, u stanju je kraću vožnju podnijeti na način da mirno sjedi, razgovara, šuti, gleda kroz prozor. I čak se zna pohvaliti, vidi mama, gledam kroz prozor (jer sam je ja uvijek molila da se smiri, da gleda kroz prozor zanimljiva stabla i kuće). To joj je očito značajno postignuće. A nije stvar koncentracije, tete su nam baš neki dan rekle da ima koncentraciju puno starijeg djeteta. Dakle, ima(la je) taj neki issue s vožnjom autom, odnosno vezivanjem u AS.
Tako da...za neke stvari jednostavno - valjda - trebaju sazrijeti i naučiti se emocionalno nositi sa frustracijama, odnosno situacijama koje ih frustriraju.
Inače i moj recimo jako loše reagira na veće mase ljudi. Boji se, odlazi, ne smije mu nitko prić. Ljudi koje inače voli i pokazuje im pozitivne emocije - kad je guzva dosta je "agresivan". Ponekad mi isto dođe da izbjegavam takve skupove, ali nekako se trudim da ih baš posjećujemo i da idemo u velika društva jer mozda naprosto treba naučiti. Druženje i boravak u većoj grupi mislim da mu moze samo koristit - naravno dozirati pratiti dijete, pokušati nešto organizirati kad je stvarno dobre volje...
Najradije bih ti rekla: promijeni pedijatricu, iako znam da ti time ne pomažem.Citam vas malo jer mi treba savjet vas mama koje imate iskustva sa zahtjevnom djecom. Moja curica nije posebno zahtjevna, ali imamo veliki problem s odlascima pedijatru.
Jucer smo bile na sistematskom. Dosla je dobre volje sa svojom doktorskom torbom, odgledala pregled starije seke. Ali kad je dosao red na nju, katastrofa. Nije se dala ni mjeriti, ni vagati, a kamoli nesto drugo. Nikako ju nisam mogla umiriti
Mislim, pedijatar koji nema strpljenja s djecom...
Moji su obojica imali faze kad su bili jako nesuradljivi, ali je uvijek postajalo lakše u razdobljima kad bi često išli u doktora.
Jedino što sam ja poduzela, osim što bi samu sebe pripremila na ludilo, jest da sam mlađem kupila doktorski set pa smo se kući igrali odlaska kod doktora i dala sam mu da me sluša i cijepi koliko hoće.
I mitim ga bombonima kojih ima kod doktorice, a, ako nema kod nje, onda mu kupim nešto tako ekstra.
Identično, moja je čak uzela set k doktorici da joj pokaže. A o bombonima, i stara i nova pedijatrica djeci daju bombon na kraju pregleda
Charlie, puno priče o doktoru, igranja, ima i slikovnica na tu temu, a probaj i neko mito
E da, zaboravila sam i ja slikovnicu, jednom smo čak pokazivali po njoj, pa sve što su radili Viniju Puu, radila je i doktorica njemu.
Super je naša pedijatrica
Ma ne pomaze. Doktorski set je ponijela sa sobom, doma se stalno toga igra. Doc McStuffins joj je omiljeni lik iz crtica, lijeci i ona svoje plisance i nas. Deda joj je doktor. Ne znam u cemu je problem, ali istu stvar nam je izvela i kad se trebala slikati za dokumente, cim se nesto neuobicajeno desava, odmah meni na ruke, plac i strah. Za sada su to te dvije situacije, dok je recimo nedavna adaptacija na vrtic prosla odlicno.
Inace, pedijatrica se prvo trudila ali bez ikakvog uspjeha (nudila igracke, svoj roza stetoskop, medaljicu...)...valjda je i njoj bilo neugodno kad nije bilo pomaka.
Rekla je da dodjemo za dva-tri mjeseca kad bude veca i nadamo se razumnija.
Srecom da je samo sistematski u pitanju, pa mozemo cekati. Hvala svejedno...mozda kad bude malo veca, upali mito
Sad mi je žao što sam se zaletila s rolanjem očiju na vašu pedijatricu
Ma ne treba ti biti zao, mogla je ona i vise i bolje, ali takva je...jako dobra pedijatrica ali nikako ne voli hirovitu djecu (i to se vidi...)
možda, nama mito nije pomogao
Jednom smo kod zubara pribjegli toj metodi i samo je još gori cirkus bio, nit je htjela sa stolice nit je htjela otvoriti usta.
Posljednje uređivanje od larmama : 17.10.2014. at 12:28
LOL nama je podmićivanje pomoglo na poslednjem sistematskom
Ni meni se ne sviđa reakcija tipa: dete vam je hirovito/razmaženo/asocijalno/divlje/nevaspitano/dopunite dalje a pri tome osoba dete vidi prvi put u životu ili ga sreće uvek u detetu neprijatnim situacijama.
Ja sam srela jako puno ljupke i komunikativne dece koja se u pet minuta pretvore u prave male pošasti koje izvrnu prostoriju i osobu naopačke uz pritom savršenu elokventnost i beskonačan niz nemogućih ali vrlo pristojno postavljenih zahteva (tu ubrajam i svoje starije dete). Nakon pola sata sa njima čovek često počne da se oseća blago umorno i pregaženo.
Sin je ćutljivi mrgud prvih deset minuta, ali ne traži ništa, nije agresivan, ne pravi štetu. Nakon još pet minuta započinje smeškanje i komunikaciju, pregleda i obilazi prostoriju. Za pola sata skroz je odomaćen, skakuće i brblja, a odrasli mahom očarani njegovim umiljavanjem i veselošću.
Stvar je naravno ličnih preferencija i karaktera, ali mi je žao što dete često dobije negativne etikete za pet minuta. Jeste, treba da ga učim da ga to ne pogađa, ali opet...
Dosljedni jesmo i on ima granice kao i potrebnu rutinu- i to je u svakodnevnom ophođenju rezultiralo finim djetetom.
Kako mi je rekla prije i Zuska, poslije druge godine sve je postalo puno lakše.
No, dosljednost nije moguća u situacijama/podražajima na koje je on izimno ili više od uobičajnog osjetljiv, nego doziranje (ne izoliramo ga od određenih situacija samo ih doziramo) kada procijenimo da se u tom nekom trenutku može bolje nositi s njima - kako je i Zuska napisala. Svjesna sam da do treće oni intenzivno uče nositi se sa svojim emocijama (nekima treba i duže sudeći po vašim postovima), kaže mi danas prijateljica, stručnjakinja, poslije nekima treba i mala intervencija i pomoć, kao i sa govorom. Do tada ih treba pustiti uz razgovor što i radimo, pogotovo hipersenzibilce.
Magični odgovor je strpljenje u šleperima, ali ponekad poljuljana zakukam forumašicama jer mi ga bude krajnje žao što se tako teško nosi sam sa sobom jer je divan i zanimljiv dječak. Evo nekidan je ridao jer je mačka sjedila na rubu pločnika, a on uzrujan hoće li je zgaziti auti. Empatija i valjda prema kantama za smeće. Vjerujem da mu nije lako.
Charlie, nama je od njegovog rođenja odlazak jako finoj pedici noćna mora. Čekam da je prihvati jer se nama jako sviđa i sestra ga jako voli. Na nedavnom seminaru nam je jedna stručnjakinja za rad sa zahtjevnom djecom pokazala jednu zanimljivu tehniku (kad dijete bude malo veće, a situacije slične) - da nacrtaš na ploči/papiru dijete, sebe, likove bitne za priču i objasniš uz oblačiće teksta zašto je nešto dobro i naravno, sistem nagrađivanja zvjezdicama, nečim.
Joj poznata mi je ova situacija sa mačkom, identična!
Ovo sa stripom i oblačićima je delotvorno kod nas za stariju.
Samo kukam i jadikujem.
Dobila sam od psihoterapeuta potvrdu da je emotivno preintenzivan, žestok i da uobičajene faze i emotivna stanja on proživljava puno burnije. Ok, rekoh sada, možda je problem u nama, meni (mama je uvijek kriva) - kaže mi žena, e pa nije - čak mi je rekla da sam emotivno i mentalno dosta jaka i posložena osoba.
Međutim, mene on nekad emotivno cijepa ko cjepanicu. Noćas je ridao jer je grmilo i šuškalo, lupkalo od bure. Iako smo kroz slikovnice prožvakali temu grmljavine - čak nerijetko kad vidi sliku prozora glumi grmljavinu. I uvijek je nešto, a trudiš se ko konj. Žao mi ga je, a žao mi je i mene.
Eh, draga....Samo kukam i jadikujem.
Dobila sam od psihoterapeuta potvrdu da je emotivno preintenzivan, žestok i da uobičajene faze i emotivna stanja on proživljava puno burnije. Ok, rekoh sada, možda je problem u nama, meni (mama je uvijek kriva) - kaže mi žena, e pa nije - čak mi je rekla da sam emotivno i mentalno dosta jaka i posložena osoba.
Međutim, mene on nekad emotivno cijepa ko cjepanicu. Noćas je ridao jer je grmilo i šuškalo, lupkalo od bure. Iako smo kroz slikovnice prožvakali temu grmljavine - čak nerijetko kad vidi sliku prozora glumi grmljavinu. I uvijek je nešto, a trudiš se ko konj. Žao mi ga je, a žao mi je i mene.
Pokušat ću te utješiti jer imam takvo iskustvo s mlađim sinom, ali ne znam hoću li uspjeti... Bili smo i u PCM i u Suvagu, na dijagnostici i na terapiji. Meni nije PSIHOLOG trebao reći da sam i ja naporan karakter - vidim sebe kad gledam to svoje dijete i tek sad razumijem kako je bilo mojim roditeljima sa mnom u ranoj dobi. Radi se o tome da se dijete ne može maknuti od sebe. Čak se i ti možeš maknuti od njega (i povremeno i treba, na kratko, da predahneš jer to je stvarno naporno) ali on se ne može ni na trenutak odmoriti od sebe.
Mog mlađega baka je godinama zvala "Mrgud" jer mu nikad ništa nije valjalo, uvijek je našao nešto da ga smeta.... Ne znam... Gledam to i vidim i dan danas sebe kako znam tlačiti muža i djecu kojekakvim nebitnim stvarima, ali jbg - to sam ja. S godinama (u školi) sam dobila priliku da u prave okvire smjestim svoje crve u guzici + određenu dozu perfekcionizma (ne u smislu urednosti, nego u smislu da stvari moraju biti onakve kako ja zamislim). Sad moj mlađi proživljava to isto. Odahnula sam tek u petom razredu kad su u školi krenule zanimljivije stvari, ali evo ga - u sedmom ga pubertet lupa u glavu i to je i njemu i nama puno napornije nego što je bilo sa starijim sinom koji je drugačiji (mirniji) karakter.
Ovaj se od malena uzrujava zbog raznih stvari koje ne može promijeniti, taj bi najradije išao na barikade štajaznam zbog prava životinja i drugih stvari koje su njemu bitne, emotivno zapada u vatru zbog sitnica, a te oscilacije od vrištećeg veselja do gorkog plača su trenutne i ne baš uvijek predvidive... Kad mu nešto ide dobro (štajaznam, zadaća iz kemije) pjeva cijelo popodne, a kad ne ide - tuli "ko vol". Nikad nije tišina. Ali kad godinama živiš s takvim bićem u blizini, silom prilika izgubiš dio obzira. Kod mene se po potrebi zna čuti "Sad je dosta!" ili "Odmah prestani, sad!" jer ako mu čovjek dozvoli da se emocije razmašu, to se više ne može kontrolirati.
On je alergičar i astmatičar od rođenja, a napadi teškog disanja bili su ponekad i izazvani ovim emocionalnim ispadima (svejedno u koju stranu) pa smo silom prilika naučili metode da to presiječemo u svrhu zaustavljanja većeg zla. Eto. To je moje iskustvo. Moj sin je sada već puno bolji u kontroli emocija, ali iza toga stoje GODINE vježbanja s nama i povremeno s psihologom. On je jednostavno takav karakter. Mora naučiti živjeti u miru sam sa sobom. Kad to uspije, bit će na konju.
Pa i ja sam takva.
Uvijek mi je nešto.
Ili se oduševljavam i ludujem, ili očajavam i premirem od straha, ali sve u sebi, ne vjerujem da se to vidi na vani.
A kako tek hormoni i vrijeme utječu na mene - ja sam orahova ljuska na olujnom moru
:zahtjevna_mama:
ova tema je strasna za citat, pogotovo mladoj mami....ulijeva strah u kosti od djece!!!
medjutim, ono sto nigdje ne vidim, a sto je npr psiholog rekao mojoj sogorici kad je s malim bila kod njega, je da bi on s njom i mojim bratom htio imat par seansi. Dakle, sto je s vama roditeljima? Ne mislite da je mozda umjesto u djetetu problem u vama? Jeste li nervozni, neuroticni, paranoicni, nestabilni, bezobrazni prema muzu, tvrdoglavi, durite se, nekulturni kad pricate s vasom mamom itd.? Jeste vi ljubazni sa susjedima, da li pozdravljate, smjeskate se, dal pokazujete svojim primjerom korektno ponasanje? Jeste dorasli ulozi odgajatelja vlastitog djeteta?
Moram reci da sam se udala za "zahtijevno dijete od rodjenja", tako mama njegova kaze i tvrdi da nesto s njegovom glavom ne stima, isla kod silnih psihologa.... dok je medjutim moja mama, koja je pedagog, odmah postavila dijagnozu- neotesan, mada divan! Dakle za njega pravila ne postoje, ni drustvene norme, i tako da ga ne blatim....al ima divan karakter, strasno je inteligentan, obrazovan, zanimljiv, zabavan, ma jednom rjecju neodoljiv!!! i nakon godina i godina ljubavi, i mog truda, muke i pokusaja "preodgoja", on sam, odrastao covjek koji se svjesno mijenja i prilagodjava svijetu, jer je tako lakse zivjeti, priznaje da je bio divljak, jer mu se sve pustilo, jer je bio glasniji i uporniji od roditelja, jer mu se nisu usudili suprotstaviti, jer je bio jaci karakter od njih, i inteligentniji od njih. Tako da..... roditelji, pogledajte prema sebi, prije nego pogledate prema djetetu. Dijete uci od roditelja primjerom, a ne "tumacenjem". Svako dijete je ipak samo dijete, i mora ga se odgajat,i moraju mu se moc postavit granice, jer ih on treba i trazi, i bez njih tek postaje nesiguran i podivlja. Znam da ce sad nastat paljba na mene, ali umjesto da jedne druge ohrabljujete, puno vas je ovdje istomisljenika, krenite od sebe, i krenite psihologu zajedno s djetetom,mozda pomogne. Da, ono sto je meni nevjerojatno je da veliki broj vas ovdje zavrsi opis takvog jednog neprihvatljivog djetetovog ponasanja- " a inace je on/ona divan, pametan, osjecajan, ma dijete za pozelit". u tome se odmah ocituje permisivan odgoj. jasno mi je da je majka zaljubljena u svoje dijete, ali vi imate obavezu to dijete odgojiti,ma kakav to veliki izazov bio.
Boogie, zašto bi netko osuo paljbu? Priča nikad nije crno-bijela, a djeca nikad nisu prazne ploče koje se ispisuju samo roditeljskim rukopisom. Kada roditelj dođe do faze odlaska s djetetom psihologu, onda je najčešće već i sebe i brak bar dijelom proučio i osvijestio bar dio pogrešaka, samo ne možeš se u potpunosti za 180 promijeniti jer si - takav.
Tako je i dijete rođeno s nekakvim karakterom (nekad i poremećajem) koji ne možeš pobrisati, ali naravno možeš potražiti savjet, imenovati problem (i svoj i djetetov) i djelovati da se nađe najbolji način da svima u obitelji bude dobro.
Uzalud ti postavljaš granice i stroga si i još se pri tome okrivljuješ da je problem sigurno u tebi, mužu ili braku, ako ne razumiješ ili ne znaš da dijete ima neku teškoću (osim možda s tobom) i samo sa sobom.
Posljednje uređivanje od čokolada : 07.11.2014. at 18:56
Draga boogie woogie, kad bi to bilo tako jednostavno, 90% roditelja na ovom topicu ne bi pisalo o tome.
Istina je da ima djece kojima nedostaju ograničenja, ali ima i djece koja imaju zahtjevan karakter, određenu dozu psiholoških problema (nije to bolest, nego stanje, koje naučiš prevladavati).
Odakle ti ideja da mi roditelji nismo išli psihologu? Mi jesmo, a tvrdim da je to činila i većina roditelja koji ovdje pišu. Ne samo psihologu nego i logopedu, radnom terapeutu, neurologu, oftalmologu, audiologu - kome god je trebalo. Ne psihologu nego psiholozima, na konzultacije i na terapije.
Ja imam dva sina s minimalnom dobnom razlikom od godine dana, dakle nisam mogla jednog odgajati bitno drugačije od drugog jer su rasli zajedno. Pa ipak je jedan ispao lako odgojivo dijete, a s drugim je bilo... paaa.... drugačije.
Daklem NEMOJ zamišljati i nametati stereotipe permisivnog odgoja kad nemaš pojma što su ljudi prošli i prolaze. Sigurno ima i toga, ali to se nikako ne odnosi na većinu.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 07.11.2014. at 18:58
Ja sam isla znacajno vise psihologu nego moje dijete.
isla sam ( tako puno) psiholozima uparavo iz tog razloga da naucim se nositi sa svojim djetetom i njegovim karakterom.
A to , ako netko trazi pomoc ...pa valjda trazi pomoc u odgoju, a ne da bi izbjegao bilo kakvu odgovornost?! : zbunj:
LOL ja sam anonimus pa mogu sebi da priuštim da kažem neuvijeno:
neozbiljno je davati savet o bilo čemu što nisi lično probao, a pri tome savetuješ one koji se tim istim bave bar 2-3 godine?
Mislim, zvučalo bi mi neozbiljno i da se radi o bilo kakvom poslu, ili hobiju, ma i o farbi za kosu, zvuči mi neozbiljno i kada se radi o roditeljstvu.
Čak i ako je tvoja analiza potkrepljena tvojom profesijom, i dalje ti nedostaje iskustvo iz prve ruke.
Mislim, OK, mogu da se složim sa tvojom analizom u mom slučaju, recimo, ali se nikad ne bih usudila da tvrdim da je to opšta odlika svih učesnica na temi ovako kako si ti uradila. Žao mi je, meni to i dalje zvuči jako neozbiljno.
Uh, drugi su me prestigli, naravno. U prethodnom svom postu odgovarala sam boogie woogie.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
