Radimo li previše za svoju već prilično veliku djecu?

[pikula]

ljepota jednostavnih poslova je baš u tome da su jednostavni i da dozvoljavaju laprdanje pjevanje zeku. Mene je moj život u kazalištu naučio da se na tehničkoj probi vidi tko je kakav. Dok majstori zapinju u neki nepremostiv tehnički problem jedni šize drugi očajavaju treći pomognu kako znaju i često zakompliciraju stvar jer ne znaju a postoje i oni koji strpljivo čekaju ćakulaju ponove tekst i prihvate se nekog usputnog posla koji olakšava stvar posredno. to je razlika između dive i timskog igrača. Pero Kvrgić pegla svoj kostim ako kostimerka završava nešto hitno i ponavlja tekst usput. Netko drugi je od toga u šoku i mora se napit jeer mu kostim nije spremana on je sav važan

[Peterlin]

ljepota jednostavnih poslova je baš u tome da su jednostavni i da dozvoljavaju laprdanje pjevanje zeku. Mene je moj život u kazalištu naučio da se na tehničkoj probi vidi tko je kakav. Dok majstori zapinju u neki nepremostiv tehnički problem jedni šize drugi očajavaju treći pomognu kako znaju i često zakompliciraju stvar jer ne znaju a postoje i oni koji strpljivo čekaju ćakulaju ponove tekst i prihvate se nekog usputnog posla koji olakšava stvar posredno. to je razlika između dive i timskog igrača. Pero Kvrgić pegla svoj kostim ako kostimerka završava nešto hitno i ponavlja tekst usput. Netko drugi je od toga u šoku i mora se napit jeer mu kostim nije spremana on je sav važan

Tak je i kod nas.

Sviđa mi se ova prispodoba s kazalištem i timskim radom, ali kad bolje razmislim, tako je u svakom poslu gdje surađuješ s drugima. Mogla bih naći paralelu i u svojoj firmi i u svakoj sredini u kojoj sam se našla. Jedni od sitnice rade životnu dramu, a drugi priliku za suradnju i zafrkanciju.

Natrag na kućne poslove - mislim da mi doma nikad ne razgovaramo O TOME, ali razgovaramo o drugim stvarima dok se ti poslovi obavljaju (na najbrži i najefikasniji način).

Jednom sam negdje pročitala izjavu žene koja žali što se danas tako malo pegla, jer joj je peglanje veša omogućavalo "meditaciju" - to je posao koji ne zahtijeva nikakav intelektualni angažman, pa onda pustiš mozak na pašu i razmišljaš o pametnijim stvarima. Meni su, recimo, trenuci za peglom znali biti pogodni za slušanje audio knjiga ili glazbe (ne volim da mi buči dok razgovaram s drugima) ali isto - peglam samo zavjese od markizeta, mm-ove košulje i još par krpica. Ali čovjek se snalazi kako god zna.

MM rijetko sudjeluje u tim akcijama kućnih poslova kod nas doma. Ne radi se o tome da se on time ne bavi, nego je na istom poslu na drugoj adresi, kod svoje mame (80+) a ja falim Bogu na svakom danu koji ona može provesti sama.

Što se djece tiče - pripremamo ih za samostalan život jednog dana onak usput, bez posebnih namjera. Uostalom, sjećam se sebe - s 18 godina otišla sam iz malog grada na studij u Zagreb. Znala sam (recimo) i prati i peglati i osnove kuhanja, ali to mi u studentskom životu uopće nije bilo bitno. Nisam znala rasporediti novac, a to mi je brzo postalo bitno. Nakon što sam se opekla i potrošila mjesečnu količinu love u tjedan dana jer nisam imala pojma koliko košta špeceraj, imala sam u novčaniku uvijek u posebnom pretincu točno toliko koliko je koštala karta za vlak. Nisam se znala snalaziti u nepredvidivim situacijama, pa sam naučila. Danas moja djeca znaju sve što se tiče podešavanja mobitela, ali nisam sigurna da znaju radno vrijeme obiteljskog liječnika. Na takve stvari naiđeš kad se treba početi brinuti o sebi.

Ja sam mislila da moj mlađi ne zna brinuti o svojim stvarima, ali nakon dva ljetovanja u glazbenom kampu, naučio je. Pakirali smo stvari zajedno kad smo odlazili, a sam se pakirao za doma. Nije kofer bio sjajno uredno složen, ali ništa nije falilo i bilo je odvojeno čisto od onoga za pranje. Meni dosta. Kao što seni kaže - sve ostalo što će NJIMA biti bitno, stignu naučiti usput.