baš to!tangerina prvotno napisa
ja ne grakćem često, ali na cendranje graknem.
ako ga je nešto povrijedilo, naravno da ću mu pustiti i suze i povrijeđenost i ljutnju,
ali brate mili obožavatelj cendranja baš i nisam.
 |
|||
|
|
|||
baš to!
ja ne grakćem često, ali na cendranje graknem.
ako ga je nešto povrijedilo, naravno da ću mu pustiti i suze i povrijeđenost i ljutnju,
ali brate mili obožavatelj cendranja baš i nisam.
jooj, pa to se događa i nekom drugom!Znate one popularne popise pod clickbait naslovima "10 stvari koje NIKAD ne smijete reći svojoj djeci"? Pa otvorite i redovito negdje pri kraju (nakon „žalim što sam te rodila“ „nesposoban/na si“ i slično) piše i "Ne plači!" Jer, dijete se mora naučiti izražavati emocije, treba razgovarati, pitati što ga zapravo muči... zagrliti, utješiti...
Eh da, teorija i praksa. Neki dan dođemo mm i ja s posla, i vidimo naše dijete (skoro će 10g) kako se igra vani s prijateljicom. Problem je u tome što taj dan ima muzičku a piše joj na čelu da nije napisala zadaću a kamoli vježbala instrument.
Potpuno mirni pitamo je: Jesi li napisala zadaću i svirala? Ako nisi, brzo to obavi, jer je danas muzička!
Ona otrči s ups-licem u kuću, ali ispada da nije ni ručala, pa ručamo svi skupa, onda krene pisati (svirati nema namjeru jer je veća frka doći u školu bez zadaće). IMa možda 20 minuta da sve to obavi i obuče se, a ona pjevucka dok piše. Upozoravam je (i dalje prilično skulirana) da je navečer neću pustiti da piše zadaću, jer će onda prekasno na spavanje, što osim zdravstvenih razloga nije dobro ni zato što je preumorna i svađa se oko svega što treba obaviti. Ona šizi, pa malo piše, pa opet pjevucka.
Onda joj kažemo da je gotovo sa zadaćom, neka se obuče, ona počne histerizirati i plakati, da kako će u školu bez zadaće, da sam ja rekla da je neću pustiti pisati navečer... ne može naći hlače (ja dojim manju, baka je prilegla, mm je pogubljen) pa i zbog toga plače, ne traži ih nego cendra nasred sobe.
Tu ja počinjem prvo govoriti a onda i vikati da prestane plakati, nek se sabere i obavi što mora, jer se uostalom sama dovela u tu situaciju. Na kraju počinjem prijetiti potpuno nerazumnim kaznama koje teško da ću sprovesti u djelo ali znam da će upaliti.
Na kraju mm uspijeva pronaći neke hlače (one koje je ona tražila kasnije nalazim sfrkane kako ih je svukla ispod stola za kojim je pisala zadaću, dakle cijelo vrijeme je gazila po njima) i konačno se uspije spremiti, cijelo vrijeme dramatično grcajući, kao ona se trudi da ne plače ali kad je toliko jadna i nesretna, i na kraju odu mm i ona u muzičku, a ja ostajem poluluda.
Nije problem u muzičkoj, to je samo jedan primjer – neki dan je počela slično cviliti jer nije znala što da radi pa joj je bilo dosadno, ili jer ju je mm tjerao da pospremi svoj stol…
Ali kako joj ne reći da prestane plakati? Naravno da ću je kasnije utješiti, razgovarati, pitati ima li nešto što je zbilja muči, i slično. Ali u tom trenutku, ona zapravo maltretira cijelu obitelj, uključujući i manje dijete. Ponekad dođe do toga da se izderem toliko da je to za mene ravno fizičkoj kazni, koju naravno ne priznajem i nipošto ne provodim.
Ili postoji neka razumna opcija?
ja sam mislila da se to samo u našem domu događa
aa, kak mi je sad lakše, dakle i to je normalno
a sad idem čitat dalje
hihihi
Pa takva sam i ja, kampanjac oduvijek. Mm isto. Dijete nema dobar uzor, ali je nastojim bar malo usmjeriti da se nekako organizira i da se ne pati cijeli život kao ja. Teško da će kod nas ikad biti sve po redu i na vrijeme, ali bar da smanjim tu nervozu. Ona je oko zadaće jako odgovorna u smislu da joj je stalo da je napiše i često je piše bez da je guramo - ako se samo sjeti. Jer je s druge strane sva u oblacima. Pa dobro, takva sam i ja bila (i ostala). ALi kad je već tako, čemu ta vriska i panika? Drago mi je da je odgovorna ali bih je voljela naučiti da to ne doživljava baš toliko dramatično, neka zna i prihvatiti posljedice kao školu za drugi put, a ne kao povod za uništavanje pola dana cijeloj obitelji.pomikaki, previše gnjaviš to dijete
odlična je u školi, ide, i to rado, u muzičku, pusti je s mirom.
kako neće plakati, zaigrala se s prijateljicama, a ti odmah - ići ćeš u školu bez zadaće. najcrniji scenarij.
ma šalim se malo, ne znam, ja nemam ta stroga pravila oko spavanja, moji znaju kad je frka, čitat lektire u svakakva nedoba. al ja sam kampanjac po prirodi pa imam za to razumijevanja. kao i za odgađanje obaveza nauštrb igre :D pa makar, hebi ga, se svi malo patili navečer, nakon treninga/muzičke, jer se piše zadaća u stanju kad bi najrađe bila u krevetu, pa nervoza pa živčanost...pa ja urlam - ovo ti je ZADNJI put. moš mislit.
hebi ga, u našoj familiji nema tog reda i smirenosti i sve po redu i na vrijeme, i sve bez nervoze, al tako je kako je. i opet nekako živimo
ok, ovo moje je sve pogrešno i neće ti pomoć, al samo da znaš da ima i ovakvih :D
I kao što sam već rekla, nisu joj obaveze jedini povod za ove ispade. Taj sam primjer navela kao jedan gdje zaista nisam znala kako pametnije popustiti, osim da dignem ruke i prepustim je sudbini, ono dođem doma, vidim je kako se igra, ne kažem joj ništa i pustim je da ruča kad se sjeti, ide u muzičku samo ako sama pita i napiše zadaću bilo kad (možda i to jednom probam, samo trebam nagovoriti ostale odrasle ukućane da mi se pridruže u eksperimentu)
Npr. baš dan prije, imali smo istu scenu s njenim dernjanjem, koja je počela sasvim benigno. Imala sam slobodan dan, ona je došla iz škole, išla se malo igrati van, onda joj je prijateljica otišla na aktivnost i ona se vratila u kuću. Da joj je dosadno i šta da radi. Ja sam opet baš dojila manju, i rekla sam joj da joj ne mogu pomoći, ali ako baš ne zna što da radi mogla bi riješiti zadaću i sviranje, dok joj ne padne nešto bolje na pamet. Da joj se sada ne da. Onda se vrzmala i tražila nešto, shvatila da je određen pribor za neke svoje kreativne aktivnosti ostavila kod prijateljice koja živi dalje, i kod koje je trebala ići na praznike ali ju je snašla neka bakterija. I tu je počela zlovolja i zanovijetanje, em joj je dosadno, em nije išla kod prijateljice kod koje je htjela ići, i tako dalje. Ja odgovaram mirno, premda se vjerojatno osjeća da mi živci lagano vibriraju. Pa me počela optuživati da smo joj lagali da će kod te prijateljice. Na što je glupo i odgovoriti, ali odgovorim da naravno da nismo lagali nego nismo mogli predvidjeti da će biti bolesna, i da će ići za 1.maj. Ona opet i opet da smo lagali, s namjerom da me isprovocira. Počinje i tuliti zbog svega skupa, i ja već lijepo živčana šaljem je u sobu, ali nisam poludjela dok nije tresnula staklenim vratima. E tad me je čulaOna se dere, plače, i ja se izderem i pošaljem je u sobu.
Nakon toga, nije je bilo 15-20 minuta, tamo se smirila, zaigrala, vjerojatno i nešto čitala, vratila se u dnevnu vesela i dobre voljeDolazi mm, ručamo, kuhamo kavicu, mm primjeti nered na njenom stolu i kaže joj - mogao je mrvicu pripaziti na ton ali nije bilo ništa dramatično - nek to pospremi. I eto opet sve isponova. Ona kaže da kako joj je to rekao, ja posredujem i kažem da joj ovaj put nije rekao ružno (inače imaju sličan karakter, i ja uvijek reagiram kad on podiže tenzije), ali ona nastavlja po svom, počinje plakati i dramiti, mi se zbilja trudimo biti normalni, ali na kraju je opet šaljem u sobu (ovaj put čak i bez vikanja), mm ide za njom razgovarati jer mu je žao da bude sama u sobi, tek tad ona vrišti i ja ga natjeram da je pusti samu. U 10 minuta ona se vraća sasvim normalno raspoložena. Razgovaramo, kažemo da to nije u redu, ona se sa svima slaže i sve joj je jasno. Napiše zadaću, svirati nije stigla (kroz cijele proljetne praznike nije se baš pretrgla od vježbanja, a nastavak priče je u uvodnom postu).
Inače, muzičku joj nismo natovarili, ona je htjela, ja sam bila protiv, mm ju je podržao. Ali kad već ide trebala bi tu i tamo vježbati, i ja sam joj rekla da se može ispisati ako joj se ne vježba. Onda je ipak rekla da bi išla. Lijepo joj je tamo, ima dobru učiteljicu i dobro joj ide, zadovoljna je i vesela, samo joj se ne da doma vježbati.
jooj, pa to se događa i nekom drugom!
ja sam mislila da se to samo u našem domu događa
aa, kak mi je sad lakše, dakle i to je normalno
a sad idem čitat dalje
hihihi
Pa da, kolikogod da se grizem kad iz mene izađe "ljuti zmaj", pitam se s druge strane je li normalno biti miran dok ti netko tako gusla po živcima. Svo to vrijeme dok pokušavam ostati mirna osjećam se kao robot. Budimo realni, ako se tako bude ponašala s vlastitom obitelji, jadni moji potomci. S nikim se sigurno tako neće ponašati osim sa svojim najbližima, pa mislim da je i najbliži moraju nekako uputiti da to nije prihvatljivo.
Meni je nevjerojatno da bi netko drugačije postupio. Moji su manji, ali cendranje ne podnosim....odmah mi se neki klik u glavi dogodi. Zadaća se piše nakon što se dođe iz škole (9 god) i mora mene čekat kad dođem. Mislim da bi bio 2 dana u kazni da to ne napravi. ma dajte...u nižim razredima...koliko zadaće imaju? To im je pol sata maksimalno...ako je nešto zahtjevno...najviše sat vremena! Spavanje je kod nas u 9. Rijetko radimo iznimke. A ujutro su svi budni prije mene i to mi je ok. Cendranja je hvala bogu sve manje. Ovaj od 9 zapravo uopće ne cendra...zna nekad malo puknut ako mu dam kaznu kad on smatra da je nije zaslužio...ali ništa slično ovome. To mi stvarno zvuči kao kad se 3-godišnjak nije naspavao... ja bih slično kao ti, pomi. Možda i gore...nemajka
Posljednje uređivanje od andiko : 27.04.2017. at 10:10
pomikaki, moje mišljenje je da je sve to kako treba biti.
malo je naporna u ovoj fazi, i čini ti se da je stalno borba, al od te stalne borbe, na kraju ispadne dobro.
tu je i beba, hbg, i to ima utjecaj sigurno (mogli bi u potpis staviti kolika su vam djeca :D).
sjećam se j, kad nam je jednom rekao - stalno na mene vičete, ja ne mogu više tako (m je bila malena). srce mi se slomilo onda.
super je tang napisala, za sve je onda lijek razgovor u krevetu prije spavanja.
Potpuno si u pravu.
Ja isto mislim da nas djeca trebaju upoznati u svakom raspoloženju i sa svih strana, u sigurnoj obiteljskoj atmosferi. Glumatanje mi je puno gora varijanta od kratkog graktanja sa ciljem pokazivanja neodobravanja.
Kao iz one humoristične priče Arta Buchwalda: "Ljubavi, mama ne voli kad se biciklom zalijećeš u klavir..."
Kod nas nije bilo takvih prenemaganja. Moji sinovi znaju kad sam ljuta, a isto tako znaju i da to ne traje dugo. I ja znam kako to izgleda kad su oni ljuti i nezadovoljni. Imamo ista prava.
Tako i tvoje dijete ma pravo pokazati osjećaje, ali bratemili, ti i tm imate isto pravo. Dijete vam ima više od 3 godine i spremno je na suočavanje (u okviru obitelji) s neodobravanjem i sankcijama za neprihvatljivo ponašanje. Jer ako to ne nauči doma, naučit će kroz život na teži način.
Sve bu dobro, ali treba to izdržati. Kad prođe, čovjek samo odjednom shvati da je gotovo, kao da ti s leđa spadne teret...
Posljednje uređivanje od Peterlin : 27.04.2017. at 10:15
normalno da moraš reagirati ako je nešto stvarno iritantno pa i na način da ponekad tvoja reakcija mora odaslati snažniju poruku od njene ako želiš biti primjećena
šalim se, ali mislim da je normalno iskočiti ponekad iz tračnica i isto ko i cvijeta, mislim da se ništa dramatično ne događa osim njenog karaktera koji je takav i to je to.
ona je u jedno cendranje sažela puno emocija, želja koje su tog trenutka neostvarive i ona to možda i zna, ali ne može si pomoći da ne želi i tako, skupi joj se.
a ona sigurno neće maltrati svoje ni ikoga, mislim da joj je samo potrebna još koja godina zrelosti i naučit će kontrolirati svoje emocije, sigurna sam.
tebi kako bude :D
.. khm da, možda neće maltretirati ljude oko sebe, a možda bome i hoće
ukratko rečeno, razmažena je a vi ste joj odlična publika.
ali zašto bi povremeno cendranje bio znak razmaženosti?.. khm da, možda neće maltretirati ljude oko sebe, a možda bome i hoće
ukratko rečeno, razmažena je a vi ste joj odlična publika.
i ja bih ponekad cendrala, kad mi se nešto ne da,
ali imam dovoljno godina da mogu iskontrolirati
Pa ne znam, cendranje mami i tati jer mi je dosadno i ne znam kud ću sa sobom mi se čini kao sama definicija razmaženosti.
Pomikaki, moje je mišljenje da su ovo situacije u kojima ne smije biti pregovora. Dva najbolja savjeta koje sam ikad od psihologa dobila (a imam dvoje zahebane djece, jedno adhd, drugo do bola uporan perfekcionist sa sklonostima ove tvoje cure - ta je cendrala od rođenja) glase :Pa takva sam i ja, kampanjac oduvijek. Mm isto. Dijete nema dobar uzor, ali je nastojim bar malo usmjeriti da se nekako organizira i da se ne pati cijeli život kao ja. Teško da će kod nas ikad biti sve po redu i na vrijeme, ali bar da smanjim tu nervozu. Ona je oko zadaće jako odgovorna u smislu da joj je stalo da je napiše i često je piše bez da je guramo - ako se samo sjeti. Jer je s druge strane sva u oblacima. Pa dobro, takva sam i ja bila (i ostala). ALi kad je već tako, čemu ta vriska i panika? Drago mi je da je odgovorna ali bih je voljela naučiti da to ne doživljava baš toliko dramatično, neka zna i prihvatiti posljedice kao školu za drugi put, a ne kao povod za uništavanje pola dana cijeloj obitelji.
I kao što sam već rekla, nisu joj obaveze jedini povod za ove ispade. Taj sam primjer navela kao jedan gdje zaista nisam znala kako pametnije popustiti, osim da dignem ruke i prepustim je sudbini, ono dođem doma, vidim je kako se igra, ne kažem joj ništa i pustim je da ruča kad se sjeti, ide u muzičku samo ako sama pita i napiše zadaću bilo kad (možda i to jednom probam, samo trebam nagovoriti ostale odrasle ukućane da mi se pridruže u eksperimentu
Npr. baš dan prije, imali smo istu scenu s njenim dernjanjem, koja je počela sasvim benigno. Imala sam slobodan dan, ona je došla iz škole, išla se malo igrati van, onda joj je prijateljica otišla na aktivnost i ona se vratila u kuću. Da joj je dosadno i šta da radi. Ja sam opet baš dojila manju, i rekla sam joj da joj ne mogu pomoći, ali ako baš ne zna što da radi mogla bi riješiti zadaću i sviranje, dok joj ne padne nešto bolje na pamet. Da joj se sada ne da. Onda se vrzmala i tražila nešto, shvatila da je određen pribor za neke svoje kreativne aktivnosti ostavila kod prijateljice koja živi dalje, i kod koje je trebala ići na praznike ali ju je snašla neka bakterija. I tu je počela zlovolja i zanovijetanje, em joj je dosadno, em nije išla kod prijateljice kod koje je htjela ići, i tako dalje. Ja odgovaram mirno, premda se vjerojatno osjeća da mi živci lagano vibriraju. Pa me počela optuživati da smo joj lagali da će kod te prijateljice. Na što je glupo i odgovoriti, ali odgovorim da naravno da nismo lagali nego nismo mogli predvidjeti da će biti bolesna, i da će ići za 1.maj. Ona opet i opet da smo lagali, s namjerom da me isprovocira. Počinje i tuliti zbog svega skupa, i ja već lijepo živčana šaljem je u sobu, ali nisam poludjela dok nije tresnula staklenim vratima. E tad me je čula
Nakon toga, nije je bilo 15-20 minuta, tamo se smirila, zaigrala, vjerojatno i nešto čitala, vratila se u dnevnu vesela i dobre volje
Inače, muzičku joj nismo natovarili, ona je htjela, ja sam bila protiv, mm ju je podržao. Ali kad već ide trebala bi tu i tamo vježbati, i ja sam joj rekla da se može ispisati ako joj se ne vježba. Onda je ipak rekla da bi išla. Lijepo joj je tamo, ima dobru učiteljicu i dobro joj ide, zadovoljna je i vesela, samo joj se ne da doma vježbati.
- ne dajte se uvući u raspravu, sve kažite u max.3 rečenice
- vi ste roditelj, preuzmite odgovoronost jer vi odlučujete
Sve ostalo su varijacije koje se po potrebi i unutar određenih okolnosti mogu prilagoditi (dakle, ne mislim da treba biti beskrajno krut!).
Dobra vijest je da bude lakše kako odrastaju.
pomi, a kakva je u društvu vršnjaka, znaš li? je li šefica, mala torturašica, reagira li tako s "ispadima" ili je to samo za doma?
na ovako nešto sam mislila, da sa zrelošću dolazi i zrelije ponašanje i da pomi mora reagirati na cendranje.
Što se prve situacije tiče, ako sam dobro shvatila, vi ste očekivali da u 20 minuta ruča, napiše zadaću i obuče se za glazbenu? Ako je tako, trebali ste unaprijed odustat od obavljanja ičega prije škole, dvadeset minuta je knap i za ručak i oblačenje.
A cendranje inače - ne sumnjam da cendra više od prosjeka, pretpostavljam da je dijelom taj tip i da će to sa sazrijevanjem ići na bolje. Na vama je da vidite je li i koliko vi sami doprinosite situaciji. Ako se zna da je rasprava besmislena, nemojte u nju ulaziti. Ako ste je poslali u sobu, nemojte se brinuti hoće li se tamo prehladiti, pretpostavljam da nije 5 stupnjeva u sobama. I tako redom.
Posljednje uređivanje od vertex : 27.04.2017. at 10:45
Mislim, ako TM ide za njom u sobu jer mu je žao što je tamo sama, nakon što ona drami jer joj je tata rekao da pospremi stol, onda stvarno ne možete očekivat od nje da se nauči ne cendrat.
Ovi mi se savjeti sviđaju, i ja nastojim kad je kriza sve sažeti što kraće, ne trošiti se na raspravu nego dati jasne upute što hoću. Ali često dođe i do napetosti između mm-a i mene kad smo oboje prisutni, on to voli nadugačkoi s njim nastojim popričati kad je mirnija situacija, uvjeriti da joj pažnja publike dodatno "hrani" tantrum i da je bolje odlučno skratiti tu priču po mogućnosti bez da izgubimo kontrolu nad sobom.
INače ne bih je nazvala baš razmaženom, ona je dijete koje itekako zna da ne može dobiti što poželi, pogotovo u materijalnom smislu. Može biti da sad ima manje pažnje jer je tu manje dijete (ne više beba, kategorija toddler), ali i ona je sad u dobi kad se pomalo osamostaljuje, premda je i dalje velika maza. Postoje i određeni problemi između mm-a i mene, nastojimo to rješavati, ali može biti i da je to dijelom poticaj. A i karakter je tu, definitivno.
Pa zna skrenuti vodu na svoj mlin, vidim da često ona određuje što će se igrati, glumi učiteljicu i slično, ali ne na ispade nego na sistem tihe vode. U školi je jako mirna i poslušna, ima dosta prijatelja ali s druge strane rekla bih da je dosta svoja i nije povodljiva. Učiteljica, i svi ostali u školi kao i u muzičkoj, i ostalim aktivnostima gdje je bila, imaju samo riječi hvale, najčešće čujem "e da mi je bar 10 takvih u grupi pa bih mogao nešto s njima početi". Kao mala je bila prilično rezervirana što se tiče igre s djecom, ali po malo se kroz vrtić i još više u školi uklopila i opustila.
20 minuta je ostalo nakon ručka.
Desetogodisnje dijete moze i plakati i cendrati, i ko zna sto, al ne moze biti odgovorno za pola upropascenog dana, ni za to sto ste vi stalno na iglama. To je vasa odgovornost. A za nju je to prevelik teret.
Samokontrola nije samo pustiti da u tebi kuha dok glumis mirnocu. To je vrh sante samokontrole. Samokontrola je preispitat svoje osjecaje i postupke, zastat, smirit se, pogledat stvari iz perspektive vase djevojcice. Samokontrola je doc s posla, vidit da se dijete sretno igra s prijateljicom, shvatit da nije napisalo zadacu vjerojatno, al zastat na trenutak u pogledu na sretnu igru. Skuzit kamo ce vodit presing u toj situaciji, razmotrit u sebi opcije kako mirnije reagirat, sto je najvaznije, pustit dijete da se jedan dan ostane igrat vani, kvragu i pisanje zadace u 20 minuta, ili joj pomoc da napravi ono sto zeli i sto je najbitnije, ne napadat je, ako pise zadacu pjevuseci. A kasnije, ako je to toliko bitno, razmotrit kako pomoc djetetu da se ubuduce bolje organizira (zvati je s posla, pisat podsjetnike, ...). Nema nikakvog razloga da 10-godisnje dijete bude majstor organizacije i odgovornosti. Ako su to vrijednosti kojima ih zelis nauciti, nauci ih mirno. Burnim reakcijama ih ponajvise ucimo da reagiraju burno.
Posljednje uređivanje od Jadranka : 27.04.2017. at 12:41
Ti misliš da djevojčica ne bi cendrala kad shvati da ne stigne više u muzičku? Ili kad shvati da je večer, a ona nije napisala zadaće?
Mislim da je bezveze postavljati ovaj problem u stilu da je dijete preopterećeno, pa eto ajde pustimo ga jedan dan. Još je čini mi se Beti napisala "tvoja muzička". Tko kaže da je to pomikakina muzička?!
Moja kći, koja jest razmažena i cendrava, ali je opet i drugačijeg karaktera od pomikakine kćeri i od male mene, pa nema ovakve zlovoljne epizode nego ju se dosta jednostavno može resetirati iz takvog ponašanja, bi POLUDILA da ne stigne otići na svoje slobodne aktivnosti. Njene aktivnosti su nešto na što ona jako voli i hoće ići, i da joj posljedica ponašanje bude da ne stigne na svoju aktivnost, to bi joj bila najopakija i najnepravednija moguća kazna.
Jadranka, ovo tvoje bi mi imalo smisla ako je to neki izvanredan događaj da se dijete sretno igra s prijateljicama, ako je to dijete koje se inače jako rijetko igra
ali moj sin se svaki dan sretno igra s prijateljima, i svaki dan je to tragedija svih tragedija kada ga izvučeš iz igre da bi odradio obaveze, ili jer je vrijeme za spavanje. Da se po tome ravnam, ne bi nikad ništa drugi ni radio.
To je naša omiljena "ne plači" situacija, valjda 99 od 100 puta kada ga zovemo doma iz igre on se vraća kući u suzama, iako se npr igrao s prijateljima zadnja 4 sata, pao je mrak, debelo je prošlo vrijeme koje smo dogovorili za igru.. molim vas neka mi sad netko kaže da tako i vaša djeca, jer ja nisam primijetila da itko od njegovih prijatelja kad mama zove doma, uvijek plačući ide uz stepenice.
To mi je za poludit, jer bih stvarno volila da se igra može završit bez drame
Tangerina, evo me....Ista priča.
SVE je tragedija, i uvek je moja jadna uskraćena. Iako nažvrlja žmurećki levom nogom domaći za 20 min., treba dramiti bar 30 min. pre toga....
Zato se domaći kod nas radi čim se dođe iz škole, iz gorkog iskustva kao kod pomikaki.
Meni nije problem "ne plači", nego zašto sam ja uvek zlikovac, a ona jadna žrtva...Nekad mislim da joj je cilj dana reći NE na bilo koji predlog, kao dvogodišnjak.
Nije meni problem vaspitanje, nego njena osećanja - zašto se ona uvek oseća napadnuto i uskraćeno, kako god ja pristupila....
možda smo pogriješili u prve tri što smo ih naučili da nas zanima kako se oni osjećaju u svakom trenutku
šalim se, ali i ne, to je sasvim sigurno razlika između naše generacije roditelja, i recimo 2-3 generacije unazad
Ja se u priličnoj mjeri slažem s Jadrankom. Mi smo imali vrhunskog cendravca i majstora drame, svakako je bilo i svakakvi smo mi bili pa smo se ipak nekako iz toga izvukli, i to razmišljajući na taj način koji Jadranka plus, apsolutno, ona pravila čokoladine psihologice.
Nije zgorega spomenuti da majstor drame sad ide na glumu u Gradsko kazalište mladih i to jako voli.
Posljednje uređivanje od vertex : 27.04.2017. at 13:30
Moja majstorica glume ide na dramsku sekciju i imaće glavnu ulogu u završnoj školskoj predstavi :hvalte me usta:
Pravila čokoladine psihologice su odlična. Ali sleđenje tih pravila ne znači da će se dete nužno osećati manje nesrećno. Samo da će se roditelj lakše snalaziti i da će dan proteći organizovanije.
A ne razumem baš tu poveznicu plačljiva=razmažena. Mislim, najlakše je naučiti dete da se ne oglašava. Ali to što dete ne drami ne znači da se ne oseća loše.
Lako meni sagledati stvari iz njene perspektive: ona bi sve, i muzičku, i imala napisanu zadaću, i igrala se cijeli dan. Ali ne može tako svaki dan. Dakle kako izabrati taj jedan dan kad ću zastat i gledati dječju igru?
Moram napomenuti da sam burno reagirala tek kad je ona već neko vrijeme bila u svom dramaturškom izdanju, što znači na glas tulila o hlačama i zadaći stojeći nasred sobe, a trebalo je spremiti knjige za muzičku, obući se i krenuti za par minuta. Do tad su moji komentari bili mirni i samo usmjereni da je gurnu da se koncentrira, da obavi što više od onog što mora. Njoj je to zapravo jasno, kao što joj je jasno da postoji valjan razlog zbog kojeg nije išla kod prijateljice za praznike.
Ja to vidim više kao neku petlju u koju upadne i vrti se u krugu, ne može se iz nje više izvući. Kao da nekad uživa u pesimističnom i dramatičnom raspoloženju. To je ono što me muči, kako je iz toga izvuči i kako pristupiti u tom času?
Za sad jedino rješenje je biti jača od nje autoritetom i decibelima, otjerati je u sobu, pričati razumno tek kad se smiri.
Ne očekujem da će biti majstor organizacije, čak sam prilično zadovoljna s njenim osjećajem za odgovornost - ona najčešće sama napiše zadaću,
A možda su to baš ona djeca koja sve svoje emocije izbace iz sebe
Ovo je sve točno.Moja majstorica glume ide na dramsku sekciju i imaće glavnu ulogu u završnoj školskoj predstavi :hvalte me usta:
Pravila čokoladine psihologice su odlična. Ali sleđenje tih pravila ne znači da će se dete nužno osećati manje nesrećno. Samo da će se roditelj lakše snalaziti i da će dan proteći organizovanije.
A ne razumem baš tu poveznicu plačljiva=razmažena. Mislim, najlakše je naučiti dete da se ne oglašava. Ali to što dete ne drami ne znači da se ne oseća loše.
Ali iz iskustva - kada dan prođe organizirano, pa jednom, pa dvaput, pa sedam puta - dijete u ovoj dobi polako shvati da je to bolje nego sam sebi napraviti uvjete za dramu.
Dakako, treba dorasti do toga, a do tada roditelji su ti koji stavljaju okvire, granice, uvjete da bi se to postiglo.
Ovakvi glumci (a i moj mlađi je išao na glumu, sad više nema vremena toliko se baviti time, ali pomoglo mu je verbalizirati osjećaje na pravi način) moraju NAUČITI kako da sami sa sobom izađu na kraj. To znači da ćemo im ponekad morati pomoći da zaustave lavinu osjećaja koji ih prevladavaju. To znači da ćemo im često morati organizirati dan, onako kako čokolada radi. Neka djeca to rade spontano (moj stariji sin) a neka moraju naučiti metodom pokušaja i pogrešaka (moj mlađi sin i još hrpa ovdje opisane djece). Takvi nauče cijeniti organizaciju tek kad uspiju shvatiti, razumjeti i OSJETITI benefite koji iz toga proizlaze.
Kod nas je naglasak na "polako"...vrlo polako...
Naravno da ta glasna deca izbace sva osećanja iz sebe, samo im se ne dopada kad i roditelji krenu isto tako
Ali recimo da napredujemo, i mi roditelji i ona...
Da se malo pojasnim. Ne zelim reci da treba zastati svaki dan i gledati djecju igru (makar zasto ne?ni pustiti djecu da sve bude kako oni zamisle. Nego da smo mi sami odgovorni za svoju reakciju na djecje ponasanje. I da smo dernjavu uglavnom mogli izbjeci mirnijim postupcima. I mene moj stariji izivcira pa planem, al ga nakon toga uvijek nekako vidim kao Cvijeta svoga kad je prigovorio da stalno vicu na njega. I sklona sam razmisljanju gdje sam ja pogrijesila i sto sam mogla drugacije, jesam li ja napravila nesto zbog cega je situacija eskalirala, a sto mi zaista nije trebalo, i je li moglo drugacije. Cesce pak (al dosta rjedje u zadnje vrijeme) gledam md-a kako se uvlaci u svadju s malim, i cudim se kako ne vidi da ce to sve zavrsit suzama, kad je tako malo razumijevanja u pravom trenutku trebalo da sve bude benigno.
No uglavnom, meni se tvoja curica Pomikaki cini skroz ok, a i vi kao dobri roditelji. Sad ste mozda u nekoj maloj medjusobnoj krizi. No, bit ce to bolje - a razumijevanje uvijek pomaze.
Svaka akcija ima reakciju.
Ja mogu biti odgovorna (i jesam) za svoju reakciju, ali bogami, moj sin (koji je ne samo preslika djevojčice iz topika, već i puno gore) mora naučiti da je odgovoran za svoju akciju.
Što mu se mora pojasniti reakcijom.
Jučer sam imala vrlo, vrlo sličnu situaciju iz današnjeg posta autorice, moram reći da sam ju mogla obuzdati doslovno samo tako da zatražim da napusti sobu i ode se gledati u zrcalo dok se svađa.
Čak i to nije bilo dovoljno, stajao je na štoku vrata i nastavljao sa prigovaranjem.
I nije baš tako da se skoro svaka situacija može riješiti mirno.
Nije samo roditelj odgovoran za mirnoću.
Što kad dijete naprosto neće mirno?
Kužiš?
Dijete se mora ponekad isplakati. Osjetiti "nepravdu". Biti tužno i jadno, sažalijevati se kako ga nitko ne razumije i svi su protiv njega.
To je ljudska priroda.
Ne valja stalno peruškom po guzi, to stvara veće nezadovoljstvo nego stvarna nepravda i nerazumijevanje.
Ponekad se naprosto mora pozvjerit, to je ono što oni nesvjesno traže.
Da ih se stavi u gabarite.
Ma joj, pa ja bih rekla nešto da je Pomikaki to stalan obrazac ponašanja, a koliko sam shvatila nije, pa nije da se dere 24 sata na svoje dijete.
Ja znam da kad se izderem da je to trenutak moje slabosti i da se nisam mogla niti znala drugačije iskontrolirati, ali samo sam čovjek i da nekada dođe do pucanja i ne mogu drugačije nego tako i onda mi naravno kaže da sam najgora mama na svijetu.
Meni to nije nikakva tragedija niti treba od toga raditi tragediju, niti mislim da ih 24/7 treba tretirati kao pahuljice, nježno pušući u njih da se nebi slomili.
Nekada im treba presjeći i glasno viknuti Dosta! da se resetiraju, pogotovo ovakva djeca.
I još jednom ću ponoviti, mada znam da nekima idem na živce ali djeca su različita, različitih osobnosti i karaktera i nije sa svima jednako lako ili teško.
O, da. Uvjerila sam se više puta da je točno tako.
Mene je moj sin u žaru svađanja par puta molio čak i da ga udarimali tu mu želju ipak nisam ispunila
O pa da, jučer sam se naslušala "ošamari me, ajde! ošamari me kad ti velim".
I mislis da je time zapravo htio rec da se izderes na njega?
Ja ne mislim, ja samo pokušavam preživjeti takve situacije.
Bez žrtava.
Pa nije to ratJa ne mislim, ja samo pokušavam preživjeti takve situacije.
Bez žrtava.
Ni ne mora biti da se osjećamo pokošenima.
Oni u takvim situacijama traže da roditelj preuzme kontrolu u potpunosti. Bar sam tako zaključila kod svojega.
Naravno da nitko ne želi da se na njega viče (ja, uostalom, mrzim vikati, od pojačanog tona mi pukne glas pa zvučim smiješno i grozno u isti mah, drugim riječima, nemam fizičkog kapaciteta za deranje
Imali smo par situacija kad sam mu brzinski odrapila nekakvu kaznu (tipa nema tableta ili slične elektronike, da ne mislite da okrutno kažnjavam dijete), prihvatio bi to nevjerojatno lako.
Discipliniranje nije uvijek pravocrtan proces, niti će dijete biti u pravilu mirno i sretno ako je roditelj uvijek smiren. Mislim, voljela bih ja biti uvijek smirena, ali mi ne uspijeva svaki put
uf...
koliko dijete ima godina?
u svojih 20 godina roditeljstva svega je bilo, ali ovo nisam još doživjela,
a znala sam razmišljati šbbkbb, jer sam vidjela kod drugih.
i čini mi se da bih dijete doslovno fizički udaljila, tj. zamolila nekoga da ga udalji od mene,
jer na ovakve stvari imam poriv gađati prvim što mi se nađe pri ruci,
što god to bilo, iako nikada nisam udarila dijete.
ovdje govorim o malo većoj djeci, jer mi se ovo čini onako fajn pubertetski.
taj stav -ništa mi više ne možeš, tvoj šamar me neće povrijediti, ne bojim ga se, iznad tebe sam...
uf, izbacuje me iz cipela i nećeš dok si pod mojim krovom i dok jedeš moj lebac
Moja ima dvije godine manje - ali isto ima takvih bisernih trenutaka kad njeno cendranje i plakanje razvuce moje (i mm-ove) zivce na maksimum.
A reakcija? A kako kad, ako imam zivaca i ima vremena onda je pokusam smiriti (ponekad samo do trenutka kad vise i mene izludi) a ako nemam zivaca onda se i ja izderem. Jer svojim ponasanjem pokusava manipulirati sve nas, svi se trebamo posvetiti njoj i samo njoj i njenim problemima izazvanim njenim vlastitim ponasanjem - i mi naci rjesenja za njene probleme dok nju u tom trenutku uopce nije briga za nas.
Uglavnom kasnije, kad se situacija smiri, pokusam s njom analizirati sto je bilo uzrok da sam ja ili netko drugi izgubili zivce s njom i nesto joj grubo odgovorili ili se izderali, kako se sve trebalo rijesiti bez drame, ponekad se i ispricam (ako sam pretjerala) - ne mislim da je neka posebna steta i apsolutna greska reci djetetu da prestane plakati ako je taj plac totalno beskoristan i kontraproduktivan, umjesto da se fokusira na pronalazak rjesenja problema. U krajnjem slucaju treba nauciti ne se samosazalijevati vec se fokusirati na pronalazak rjesenja tj. biti konstruktivan (npr u pomikakiinom sllucaju mogla je otici u ormar po druge hlace - ali treba se tog sjetiti).
Posljednje uređivanje od sillyme : 27.04.2017. at 20:15
E pa ja nekad vičem kontrolirano :/ ne znam je li to dobro (urlam ali nisam van sebe) ili loše (namjerno strašim dijete urlanjem tako da konačno prestane).
Meni je jasno da je njoj žuta minuta. Ja (možda) mogu ostati i dalje mirna. Ali se pri tom mirovanju osjećam grozno i ne vidim čemu dobrom to vodi.
Pazite, radi se o tome da ona može na glas plakati, derati se i bacati nerealne optužbe na moj račun po pola sata (vjerojatno i duže, ali je duže nisam pustila). Netko je napisao da je naša odgovornost kako ćemo reagirati. Ali zamislite cijelu obitelj kako pokušava ostati normalna dok netko urla pola sata u prostoriji u kojoj svi borave.
Mogla bih to da je dijete slomilo nogu, ili da se radi o bebi - jer bih razumjela. I svejedno bi mi bilo teško to izdržati (sjetite se u kojem ste psihičkim stanju bili kad su vam djeca imala grčeve) ali bi mi bilo jasno da moram.
Ali ako dijete od skoro 10g urla zbog gore spomenutih razloga, i drži u toj napetosti sve ukućane (od 2 do 69 godina starosti), i to se prečesto ponavlja, možda zbilja nije pametno trenirati mirnoću.
S druge strane, mm mi poslije kaže da me je bilo strašno za čuti i da sam povrijedila dijetetu osjećaje
Nemoj se osjećati loše zbog toga. Nije najbajnije, ali se događa. Meni isto, pa te razumijem. Moja školarka isto zna da prvo mora riješiti obaveze, a onda igra. I moja zna danima pričati i šiziti zakaj je to tako i zakaj ovo i zakaj ono, a mogla je već biti gotova sa svime dok je protestirala.
Nekad izdržiš nekad poludiš, ja mislim da je to sve normalno
Posljednje uređivanje od saf : 28.04.2017. at 11:59
Reci mužu da bi vas dvoje trebali držati istu stranu. Tako dugo dok se ona njemu utječe u zaštitu, nema šanse da daleko stignete. Ja bih najprije porazgovarala s njim bez prisutnosti djeteta (i ostalim odraslim ukućanima) o tome što je neprihvatljivo ponašanje i što se ne može tolerirati. Tek tada možete zauzeti zajedničku frontu prema djetetu. Da ne ispadneš ti babaroga a tm divan i dragi tata... On joj s takvim stavom da joj vrijeđaš osjećaje čini više štete nego ti svojim urlanjem. Da ste ju zajedno mrko pogledali, možda ne bi trebalo urlati, ali ako samo jedan odrasli popušta - nema tu sretnog rješenja. Dijete će divljariti dok mu se dozvoli.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 28.04.2017. at 12:04
Dijete će osam za mjesec dana.uf...
koliko dijete ima godina?
u svojih 20 godina roditeljstva svega je bilo, ali ovo nisam još doživjela,
a znala sam razmišljati šbbkbb, jer sam vidjela kod drugih.
i čini mi se da bih dijete doslovno fizički udaljila, tj. zamolila nekoga da ga udalji od mene,
jer na ovakve stvari imam poriv gađati prvim što mi se nađe pri ruci,
što god to bilo, iako nikada nisam udarila dijete.
ovdje govorim o malo većoj djeci, jer mi se ovo čini onako fajn pubertetski.
taj stav -ništa mi više ne možeš, tvoj šamar me neće povrijediti, ne bojim ga se, iznad tebe sam...
uf, izbacuje me iz cipela i nećeš dok si pod mojim krovom i dok jedeš moj lebac
Sve znam što pišeš i sve razumijem, kao što rekoh, zatražila sam da ode iz sobe i svađa se sam sa sobom.
Al nemoj krivo shvatiti, drugačije to djeluje ovako napisano.
Meni je to totalno smiješno (to žicanje šamara) jer ga poznajem (sada) i jer znam što time želi postići (hvala Tanjo Sever).
Ono što mene zaista dovede do tog tvojeg poriva su druge stvari, ali sve su sadržaj istog koša.
Pokaži mi da imaš kontrolu nadamnom.
To je njegova potreba, ja ju sad razumijem (još jednom hvala Tanjo Sever).
Ja se ne bih slozila s peterlin. I sasvim mi je normalno, odnosno ispravno, da ne drzimo zajednicku frontu naspram djeteta. Razliciti smo, i ako smatramo da je ovaj drugi krivo postupio, red je da se to i kaze. Kao sto ces ti njemu reci da ne drami s prehladom u susjednoj sobi. A narocito se to odnosi na situacije kad netko od nas izgubi zivce s djecom, a drugi mu kaze koji ti je bog, ajd se smiri. Prirodno je i da je netko osjetljiviji na suze i plac, a i da ce to dijete iskoristiti. Ono sto mi jedino nije prirodno je drzanje strane onog drugog, makar se ne slazemo, samo da dijete, ne znam, shvati. Meni je to uf. A vjerujem da ima i puno situacija gdje se apsolutno slazete i podrzavate jedan drugog, naravno. Pomikakina deracina, pa makar neophodna, meni potpuno razumljiva jer se i ja derem, nije ta situacija. I neka nije. Meni je drago kad me mm u tim situacijama opomene i resetira. Njemu je manje drago :peterlin: al sta cu mu ja. Obicno kad se on totalno zivcano izdere na djecu, ja sam smirena. I obratno. I lakse procijenimo jel stvarno potrebna takva reakcija ili ipqk nije bila.
Pomikaki, ja bi saslusala muzevu stranu price, posebno, ako je u nekoj svadji bio vise promatrac nego sudionik.
Pokusala bi shvatit sto je njen okidac za takvo ponasanje, i kako joj pomoci prije nego uopce dodje u takvo stanje. Kad, gdje, zasto se pocne tako ponasati?
Ako je vec takvo ponasanje zapocelo, pokusala bih ga (posebno ako zapravo nisam iznervirana) smirit na neko drugi nacin osim vikom. A, ako koji put ipak dodje do vike, onda bi to sebi oprostila i sljedeci put pokusala iznova.
I da, nastojala bih provodit vrijeme s njom, samo s njom - ako je moguce, u aktivnosti koju ona voli. Sto vise lijepih trenutaka da poniste lose
Eto, ja ne govorim ne placi, vec odi u sobu plakat.... I ne mislim da djeca trebaju uvijek izražavati svoje osjećaje... Ono, ulovila te panika i stres pa ćeš plakati.. Možeš kad imaš tri godine al s 12... I ja ne bih tražila hlače djetetu od 12 godina, osim u slučaju požara... Zadaću ne bih komentirala.
Pomakiki o kako te razumijem, evo subota, još nema ni 9 a mi već odradili jednu scenu. Moja je ista kao i tvoja curka, mrvicu starija, takva je oduvjek, kraljica drame i ništa nije bolje nego prije, možda još i gore ( karakter + pubertet).
Teško je ostati miran koliko god se trudio. Ona je svjesna svega i kaže jače je od nje. Trudim se da me ne uvuče u tu svoju histeriju a uspjeh mu ovisi kakva sam ja u tom trenutku. Zadnje vrijeme pali da ju odmah na početku scene pošalhem u sobu i može doć kad se smiri, tako smirim i sebe i nju, al odmah bez rasprave, objeasnim što mislim da treba i ako nastavi a uvjek nastavi, soba.
Ps. Grozno zvuči al kad sam pročitala tvoj post laknulo mi je, nisam jedina.
Sjetila sam se danas teme - jer kraljica je imala 10 min size da nece nositi kacigu za bicikl, da je ruzna, da joj smeta, da je svrbi, da je tata (kojeg taj tren nema) obecao joj kupiti drugu itd... I tako mladji i ja kod de**ili sjedimo na biciklima i cekamo da nju prodje siz, vec su i suze krenule i sreca njena da je vikend i praznik i nigdje ne zurimo (osim sto nas svekici cekaju s ruckom) pa smo otrpili njen drama moment, ali valjda bi jos uvijek dramila da joj nisam rekla da nek onda ide u stan jer idemo bez nje. Pa se sabrala. Mislim da nisam upotrijebila direktno rijeci "prekini plakati" ali svelo se vise-manje na to.
Ako ce itko imati psih posljedice od dogadjaja to cemo biti mladji i ja jer ona nas maltretira, ne obrnuto
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
