Da se malo pojasnim. Ne zelim reci da treba zastati svaki dan i gledati djecju igru (makar zasto ne? ni pustiti djecu da sve bude kako oni zamisle. Nego da smo mi sami odgovorni za svoju reakciju na djecje ponasanje. I da smo dernjavu uglavnom mogli izbjeci mirnijim postupcima. I mene moj stariji izivcira pa planem, al ga nakon toga uvijek nekako vidim kao Cvijeta svoga kad je prigovorio da stalno vicu na njega. I sklona sam razmisljanju gdje sam ja pogrijesila i sto sam mogla drugacije, jesam li ja napravila nesto zbog cega je situacija eskalirala, a sto mi zaista nije trebalo, i je li moglo drugacije. Cesce pak (al dosta rjedje u zadnje vrijeme) gledam md-a kako se uvlaci u svadju s malim, i cudim se kako ne vidi da ce to sve zavrsit suzama, kad je tako malo razumijevanja u pravom trenutku trebalo da sve bude benigno.

No uglavnom, meni se tvoja curica Pomikaki cini skroz ok, a i vi kao dobri roditelji. Sad ste mozda u nekoj maloj medjusobnoj krizi. No, bit ce to bolje - a razumijevanje uvijek pomaze.