Meni je najblize ovo sto pise Jadranka- najlakse sam granice postavila kad sam bila smirena, topla i njezna. Najteze kad bi "izgubila kontrolu" i urlikala i kritizirala. Hladan ton i pogled ponekad pali, ponekad ne. Samo sto nije lako uvijek biti zen. Tj. nemoguce je. I ono sto meni pomaze su smanjena ocekivanja da sve bude kako sam si ja zamislila da bi trebalo biti. Nista ne mrzim vise nego kad si ne mogu pomoci nego urlam i na silu postavljam granicu sto me tjera u krivnju pa u jos vecu tjeskobu pa u jos vecu deracinu. Pri cemu je nasa druga isto zahtjevno dijete- MM je neki dan izjavio da mu se ponekad cini da se on samouvjerava da nam je sad lakse s njom. Ima 5. Tvrdoglava je i glasna i stalno bi se igrala s vodom i toaletnim papirom i svaki dan nakon svakog obroka pokusa sva umuljana baciti se na kauch, ponekad i uspije, sto me izludjuje i kad nesto nije kako je zamislila cvili do beskraja nekim tonovima od kojih cvijece vene. I dalje jedina metoda koja uvijek pali je toplina i razgovor s razumijevanjem. Jedino nemam metodu kojom postizem da ja uvijek imam kapaciteta za to.


Sent from my iPhone using Tapatalk