Upravo pročitala najnoviji prijevod Ljudmile Ulicke: Zeleni šator.
Knjiga nije tako nova, u originalu je objavljena još 2010., prošle godine sam je vidjela u prijevodu u jednoj beogradskoj knjižari i bilo mi je žao što je nisam tad kupila. Ali isplatilo se pričekati, jer je početkom ove godine izašao hrvatski prijevod, u izdanju Frakture. Dakle, knjiga je genijalna. Priznajem, i inače sam velika štovateljica Ljudmile Ulicke, jer apsolutno sve što sam od nje pročitala bilo mi je izvrsno, ali "Zeleni šator" je pravo remek-djelo. Epski opširan i majstorski ocrtan život u SSSR-u nakon Staljinove smrti, od 50-tih do 80-tih godina, u sjeni staljinizma kojeg formalno više nema, ali tu je KGB, i dalje su učestale policijske premetačine, čitaju se zabranjene knjige (npr. Orwell-ova 1984), pretipkavaju i uvezuju samizdati. Kroz tri glavna lika koje prati od dječačke do odrasle dobi, Ulicka je uspjela ostvariti roman koji je na tragu ruskih klasika. Prepun književnih i glazbenih referenci - osim već spomenutog Orwella, obilno se citiraju Pasternak, Nabokov, Brodski, a jedan od glavnih likova je glazbenik, pa se preko njega upoznajemo i sa Stockhausenom, dok sama radnja romana završava uz smirujuće tonove Bacha i Beethovena.
Kompozicijski je pomalo zamršen, počinje kronološki, ali nakon 100-njak stranica svako poglavlje postaje zasebna priča, koja se nadovezuje na neko od prethodnih. U prvoj polovici knjige, u jednom poglavlju dvoje će se likova će se upoznati, vjenčati, emigrirati, bolovati, ozdraviti i umrijeti - da bi se u kasnijim poglavljima oko tih istih likova ispreplela cijela mreža drugih događaja i sudbina. Malo mi je to isprva bilo čudno, ali kasnije sam shvatila sistem i postalo mi je zabavno nagađati oko kojeg detalja će izgraditi sljedeće poglavlje.
Roman ima preko 500 stranica, trudila sam se čitati ga sporo jer mi je bilo žao prebrzo ga završiti. I opet je završio prebrzo...