Svi smo mi vrlo odrješiti kako neke stvari ne bismo tolerirali i strogo bi kažnjavali, a i uvjereni da ne bi naše dijete napravilo ovo ili ono.
Ako itko odgaja djecu s osnovnom životnom porukom live and let live, ta sam. Empatija, prihvaćanje različitosti, ne učini drugom što ne želiš da drugi učini tebi, pomozi ako možeš ali nemoj odmoći... sve se to ugrađuje dan po dan od rođenja. A onda dođe pubertet, dođu hormoni, društvo, zezancija i shvatiš da je tvoje dobro, milo, empatično, brižno dijete postalo povodljivo i da nemaš pojma što je u stanju napraviti za biti frajer. Često je jako tanka granica između zdrave šale i zezancije i onog na b o čemu ne želimo ni misliti da bi naše djete sudjelovalo ni sa jedne strane.
I svaka priča ima dvije ili još i više strana. Kako djeca rastu tako shvatiš da stvari jednostavno nisu crno-bijele, dobro-zle i da je istina najčešće negdje u sredini.
Međutim, na same natruhe pomisli da bi moje dijete maltretiralo neko drugo reakcija je bila kakva je bila.
Odrazgovarali smo bezbroj razgovora o tome kako je šala i zezancija kad se svi smiju, a ako je netko predmet tuđe šale njemu nije smiješno. I da se treba uvijek šaliti na svoj račun, veći frajer si kad se šališ sa svojim manama nego kad se praviš važan vrlinama. A kad se šališ tuđim manama ispadaš jadan.
Kaznom i obrazloženjem kazne djetetu daješ jasno do znanja koja ponašanja nećeš tolerirati.
Pojma nemam koji me još izazovi čekaju, ali da sam opuštena i puna povjerenja u svoju i muževu djecu, njihove odluke i postupke - e bome nisam.