Što čitate 3.

[jennifer_gentle]

Kako sam se sjubila s kindleom, odlucila sam se odvaziti na novog neprevedenog Mitchella - Utopia avenue.

Prica je o bendu u 70-ima s cameo likovima poput Bowiea i Floyda. Ja sam s engleskim na ti ali me je ipak bilo strah citati Mitchella na engleskom zbog sve sile frazeologije i jezicnih igara koje mi mogu promaknuti u originalu. Zasad je ok, mislim sigurno mi nesto promakne ali promaklo bi mi mozda i na hrvatskom

Ja Mitchella obozavam i knjiga me je instantno uvukla, on je super pisac i zna graditi pricu, medjutim ne mogu se oteti dojmu da mu je zadnjih par knjiga mainstream stilska vjezba. Kad se sjetim atlasa, crnog labuda u tisucu jeseni.. to su ipak knjige koje kad sam citala sam mislila, ajme, velicanstven je. Bumo vidli do kraja knjige

Evo da dovršim dojmove zadnjeg Mitchella.
Uglavnom zadnji dojam mi je meh, iako me se knjiga snažno dojmila. znam da zvuči nemoguće, ali govorim kako jest
To mi je definitvno njegova najlošija knjiga. Likovi su mi najslabije razrađeni dosad. Epizoda s paranormalnim je samo epizoda, samo tangenta na prijašnje radove (bilo mi je draže da je onda kompletno o tome, kao recimo Koštani satovi). ovako je stvarno miš maš svačega, a zapravo ni vrit ni mimo.

Radnja je zapravo u kasnim 60-ima, a ne 70-ima kako sam prije napisala, i vidi se da Mitchell stvarno voli to razdoblje (baš kao i ja ).
Cameo pojavljivanja (bowie, brian jones, leonard cohen, janis joplin, john lennon) su granično interesantna ka iritantnim. Nekoliko fabularnih epizoda me podsjetilo na Game of Thrones (), ono, ne vidim svrhu, razlog, nikakvog fabularnog raspleta niti značaja.
I onda kraj koji je totalno bezveze i nepovezan.

ali opet, knjiga te uvuče, ne možeš je ispustiti. Strastveno opisuje glazbu i summer of love vibru. Vješto postavlja priču s više naratora, više vremenskih linija, flashbackova, i po običaju, majstor cliffhangera.

I par zbilja veličanstvenih uvida i rečenica. Voli te kratke univerzalne bljeskove poput Grief is the bill of love (rich man's Coellho) koji rezoniraju.

Da sumiram, knjiga koju imam dojam da bi mogao napisati i pisac puno nižeg ranga i potencijala.

Voljela bih da se Mitchell vrati u svoju staru formu i da prestane toliko svaštariti.

ne kužim, možda peca ček za scenarij zadnjih par knjiga, ali što je previše, previše je.

još ga volem, beznadna sam

[Jurana]

Evo da dovršim dojmove zadnjeg Mitchella.
Uglavnom zadnji dojam mi je meh, iako me se knjiga snažno dojmila. znam da zvuči nemoguće, ali govorim kako jest
To mi je definitvno njegova najlošija knjiga. Likovi su mi najslabije razrađeni dosad. Epizoda s paranormalnim je samo epizoda, samo tangenta na prijašnje radove (bilo mi je draže da je onda kompletno o tome, kao recimo Koštani satovi). ovako je stvarno miš maš svačega, a zapravo ni vrit ni mimo.

Radnja je zapravo u kasnim 60-ima, a ne 70-ima kako sam prije napisala, i vidi se da Mitchell stvarno voli to razdoblje (baš kao i ja ).
Cameo pojavljivanja (bowie, brian jones, leonard cohen, janis joplin, john lennon) su granično interesantna ka iritantnim. Nekoliko fabularnih epizoda me podsjetilo na Game of Thrones (), ono, ne vidim svrhu, razlog, nikakvog fabularnog raspleta niti značaja.
I onda kraj koji je totalno bezveze i nepovezan.

ali opet, knjiga te uvuče, ne možeš je ispustiti. Strastveno opisuje glazbu i summer of love vibru. Vješto postavlja priču s više naratora, više vremenskih linija, flashbackova, i po običaju, majstor cliffhangera.

I par zbilja veličanstvenih uvida i rečenica. Voli te kratke univerzalne bljeskove poput Grief is the bill of love (rich man's Coellho) koji rezoniraju.

Da sumiram, knjiga koju imam dojam da bi mogao napisati i pisac puno nižeg ranga i potencijala.

Voljela bih da se Mitchell vrati u svoju staru formu i da prestane toliko svaštariti.

ne kužim, možda peca ček za scenarij zadnjih par knjiga, ali što je previše, previše je.

još ga volem, beznadna sam

Ne znam, možda i ne bi - nedavno sam pročitala knjigu Daisy Jones i šestorka koja ima jako sličnu fabulu kao Utopia Avenue - isto razdoblje, nastajanje benda, kreativni proces - a opet cijelo sam vrijeme mislila o tome koliko mi je Utopia bolja i draža. Nije briljantna, tu se slažem, ali svejedno mi je ostala u toploj uspomeni.

U zadnjoj knjizi koju sam pročitala lik je pisac krimića koji pati zbog tog književnog usmjerenja i stalno žali što nije pisac poput Mitchella (više puta se on izrijekom spominje)