Sva moja djeca idu u glazbenu školu, od toga dvoje ide i u srednju. Hoće li netko od njih nastaviti s glazbom i dalje, ne znamo još, ali moram reći da ne bismo imali nešto protiv. Djeca imaju i druge, različite interese, i dobra su u njima, pa je sad teško reći gdje će ih put odvesti, ali sigurna sam da će bar na neki način ostati vezani uz glazbu. Glazbeno obrazovanje im je do sada donijelo samo dobro, i uvijek im je bilo plus.
U obitelji i među prijateljima imamo puno glazbenika i srodnih zanimanja, svi žive normalno i dobro, a možda je najvažnije reći da žive ispunjeno i zadovoljno ( naravno, oni koji su sami birali svoj put ). Uz sve pluseve i minuse koje su cure nabrojale (a ja osobno mislim da ima puno više pluseva nego minusa), željela bih napomenuti da se ponekad može gledati i malo šire od "svirati u orkestru i/ili raditi u školi". Poznajem osobno (ili znam za njih) glazbenike instrumentaliste koji su završili u diplomaciji, koji su ravnatelji kazališta, direktori simfonijskih orkestara, dirigenti, kompozitori, skladatelji filmske glazbe (ne samo kod nas, nego i vani), predavači na akademijama (ne samo glazbenim, nego i dramskim i sl.)... znam za glazbenike koji predaju u stranim školama i internatima u super uvjetima, glazbenike koji podučavaju bogatu djecu u Hong Kongu, Kini, Americi... glazbenike koji drže seminare po cijelom svijetu...glazbenike koji sviraju s estradnjacima i/ili u mjuziklima po Londonu itd...... čak je i Bandićev pročelnik za kulturu bio glazbenik (i to klasičar, puhački instrument ).
Ono što hoću reći - ako je dijete talentirano i dobro radi, i ako je zagrizlo u to što radi... naći će svoj put, često dijametralno suprotan od onoga što mi mislimo da je sada moguće s nekim zanimanjem. Sigurna sam i da neke od vas rade poslove koje nisu mogle ni zamisliti da će raditi s vašim obrazovanjem, neke koji nisu tad ni postojali (ja prva radim posao koji nije postojao kad sam imala 18 godina, bar ne u ovakvom obliku). Svijet je lopta šarena i tko zna što sve čeka našu djecu. Roditeljski stav mog supruga i mene je da im ne sužavamo svijet ako je to ikako moguće. I da ne pokušavamo predvidjeti što će biti i raditi u životu. Savjetovati, podržavati, to da. Ali ih pustiti da lete svojim krilima i ne misliti da će "profulati sigurno gnijezdo" samo zato što se nama to "gnijezdo" čini trenutno nesigurnim i/ili nedovoljnim. Ne znamo to i ne možemo znati.
Možda sam "romantična". Ali svi sretni ljudi koje poznajem rade ono što bi radili i da im nitko to ne plati. Ono što ih je "zvalo" sve dok se nisu odazvali, što god to bilo .
PS. Tanja, moje najstarije dijete (u istoj školi kao i tvoje) obožavalo je "svoj" orkestar (puhački). Srednje nije baš bilo ludo za "svojim" orkestrom. Tako da mora da je malo i do atmosfere .