Imala sam nedavno zanimljivo iskustvo: na jednom kućnom druženju kod poznatih srela sam obitelj s četveromjesečnom bebom. Netom prije dolaska su je nahranili i to "više nego što po bočici jede, da imamo malo mira", rekla je mama. Bebica, izrazito bucmasta, ležala je mirno u svojim kolicima/košari od 17.30 do 22h; "mirno" znači doslovno nepomično zagledana u jednu točku. Svi su je redom hvalili i tražili od roditelja savjet kako im je to uspjelo pa se mama pohvalila da je to stvar treninga od prvog dana života: bebicu podiže isključivo za hranjenje+presvlačenje, a navečer prije spavanja dobije bar jednu i pol dozu mlijeka i lijepo spava cijelu noć.

U razgovoru sam uz osmjeh napomenula da sam to samo na još jednom mjestu vidjela - u dječjem domu u sobi za bebe gdje sve one bešumno leže u krevetićima po cijeli dan piljeći u strop. Vidiš, rekoše mi, da ima još takve djece!